Ni crven, ni žut, ni zelen, ni plav, već demokrat i samo demokrat.

Koliko mogu primjeriti, malo ljudi s kojima sam raspravljao o politici ima i intuitivan pojam o samoj suštini ideje demokracije. Dok je to relativno prihvatljivo kod političkih ovaca, čini mi se da je stvar apsolutno neprihvatljiva kada govorimo o osobama koje se žele politički osvijestiti.

Suština ideje demokracije naime nije vladavina većine, već vladavina jednakih.

Ljudi s jednakim pravima, jednakim mogućnostima, jednakim opcijama, jednakim slobodama.

I tu već nastaje problem, s obzirom da se radi o temeljnim ideološkim postavkama koje svi ne dijelimo. Dapače, većina ljudi u Saboru nemaju nikakve veze sa razumijevanjem ideje demokracije.

Većina pollitičara isto tako nema veze s idejom demokracije. Sama pak APSOLUTNA uvjerenost u ispravnost svojih političkih stavova i pozicioniranje u poziciju nejednakog (docirajući) je u suštini nedemokratska.

Demokrat će se u raspravi uvijek postaviti u poziciju jednakog (možda ni ja nisam demokrat🙂 ) i uvažavati će argumente druge strane po istim objektivnim kriterijima kao što će uvažavati i svoje. Ukoliko stav nije konzistentan stav postaje problematičan, ukoliko je stav konzistentan, tada on ima punu vrijednost, ma koliko nam se stav ne sviđao.

Da izvučem neke temeljne crtice.

1.JEDNAKOST po svim pravima, dužnostima i slobodama
2.OTVORENOST i spremnost na dijalog jednakih

U biti je otvorenost prirodna posljedica jednakosti, odnosno osobne spoznaje da nismo odabrani, sa više prava, razmaženi ili bilo što slično i da i drugi već na nivou diskursa imaju jednaka prava, kao što je i naša dužnost da ta prava zaštitimo, ukoliko smo i ideološki demokrati.

Iz ovih gornjih crtica možemo se orijentirati i na pitanje demokratskog konsenzusa koji mnogi smatraju neostvarivim. I tu se slažem s dotičnom ekipom, ukoliko ekipa po sebi nije dio demokratske opcije.

Da podebljam još jednom ovaj vrlo bitan dio. Samo demokrati, ljudi koji podrazumijevaju jednakost i otvorenost u svojem političkom habitusu mogu sudjelovati na putu uspostave demokratskog konsenzusa.

Oni koji su skloni biti apsolutno uvjereni da su u pravu iz svojeg pijedestala sveznanja, po prirodi stvari nisu naučili RASPRAVLJATI, već nametati osobno mišljenje. Dok demokratima u prirodi stvari svaki dijalog biva utemeljen na zajedničkim mjerama koje legitimitiraju argumentaciju, nedemokratima je često čak i nepoznat ovaj jednostavan princip dijaloga.

Demokratima je put konsenzusa praktički nešto što se podrazumijeva, nedemokratima je to nešto nezamislivo. Demokrati ne forsiraju osobne stavove koji nemaju široko prepoznatu legitimaciju, demokrati se čak i ODRIČU stavova koji se nađu na putu konsenzusa, s obzirom da se tada radi o prilično očitoj nekonzistentnosti stava.

3. Put KONSENZUSA

No, da se sada osvrnem na još jedan detalj.

Svi smo mi više ili manje demokrati. I tu je upravo nužno prepoznati kod onih koji žele iči putem demokratske ideologije (koja nema previše veze sa parlamentarnom demokracijom po sebi – parlamentarna demokracija neprirodno priznaje i antidemokratske opcije, što je u kontradikciji sa političkim uređenjem).

Osobno znam docirati, ali to dociranje nema veze sa argumentiranom raspravom. Kada dociram, znači da ne raspravljam, da ne učim i da sam tada u tzv. totalitarnom modusu. No, što mi je razumijevanje demokratske ideologije razumljivije, to sam dosljedniji u borbi za demokratsku opciju.

Ista stvar je i sa drugima. Malo tko je pretpostavljam razmišljao o tome jeli on demokrat (ne na banalnom nivou volje većine), vjeruje li uopće u onu drugu stranu i put dijaloga. Malo tko je uopće svjestan da je demokratska ideologija de facto politička opcija.

Da se osvrnem na još jednu bitnu, preciznije, ključnu stvar. Vjera u čovjeka, temelj zajednice. Ukoliko ne vjeruješ u kapacitet čovjeka koji je iznad životinje upravo u sposobnosti racionalnoga prosuđivanja, da je tu jednu karakteristiku itekako moguće iskoristiti u političkom procesu na opću dobrobit, teško da ćeš biti i demokrata, jer tada ni u dijalog, osnovno sredstvo rada demokratske opcije, teško da možeš vjerovati.

4. Vjera u ČOVJEKA

Znači. Imamo JEDNAKOST, OTVORENOST, put KONSENZUSa, vjeru u ČOVJEKA kao neosporne preduvjete, DOGME ideologije demokracije.

Ako sada pogledamo pollitika.com zajednicu, interesantno je da malo koga vidim kao poklonika ideologije demokracije. Većina pada na vjeri u čovjeka, smatrajući da su ljudi oko njih totalne budale. Taj detalj se naravno prosljeđuje i na pitanje jednakosti, gdje iz svoje pozicije misle da zaslužuju više od drugih. Po pitanju otvorenosti, interesantno je koliko mogu primjeriti da što su radikalniji zagovornici, da su često manje demokratični, no to nije nužno. Lijevo desno, konzervativno, liberalno isto tako ne igra značajnu ulogu.

Put konsenzusa kao praktički prirodnu posljedicu priznanja zajednice jednakih, pretpostavljam da bi podržalo možda pet ljudi. No tih pet ljudi upravo i predstavljaju jednu ideološku opciju koja je u suštini nadređena standardnim podjelama, s obzirom da je utemeljena uopće na samoj valorizaciji informacije, što je temelj bilo kojeg daljnjeg razmatranja.

Ono što vidim nužnim za budućnost Hrvatske, a možebitno i šire jeste dodatna artikulacija demokratske opcije i njezino jačanje na svjetskom nivou, s obzirom da je ta opcija praktički jedina kompatibilna stupnju društvenog razvoja na kojem se danas nalazimo.

Jačanje nedemokratske opcije predstavlja pak reakcionarizam, vraća kotač promjene unazad, a za tako nešto ne vidim mjesto.

Po pitanju brojnosti, mada je pretpostavljam izrazito malo onih koji bi se istog trenutka svrstali u demokrate (ne kao naši “demokrati” političari koji zaziru od referenduma, javne rasprave i slično), koliko mogu primjetiti, upravo ti pojedinci predstavljaju temeljni kohezivni faktor same političke zajednice i zapravo nultu fazu ulaska u političku eru u našem slučaju konkretno Hrvatske.

Jer demokrati slušaju strane koje su u konfliktu i koje ne bi mogle riješiti sukob osim upotrebe sile, te na taj način smanjuju i društvene tenzije. Put mirotvorstva ( insistiranje na političkom rješavanju sukoba ) garantiraju upravo demokrati. I samim time, mada su u priličnoj manjini, osobno smatram upravo demokrate samim nositeljima cijelog društva, odnosno nesrazmjernog političkog utjecaja.

No, da zaključim cijelu priču.

Možeš biti lijevi, desni, zeleni, žuti, crveni, čak i crni. Ako si u redu, ako si svjestan da zajednica nema budućnost bez da svi zajedno sjednemo i dogovorimo se kao jednaki i da je put dogovora put dijaloga i razumijevanja druge strane, tada spadaš u demokratsku opciju.

Za mene više nisi ni lijevi, ni desni, ni zeleni, ni žuti, ni crveni, čak ni crni, ti si demokrat.

Ako pak ne vjeruješ u nužnost dijaloga jednakih i zajedničkih mjera, već smatraš da su drugi budale s kojima nema rasprave, tada si za mene prvenstveno nedemokrat i balast političkog procesa.

Meni osobno, mada bi po onim podjelama mogao biti recimo blago lijevi, daleko je draži, konstruktivniji, bliži čisti crni ili crveni, čovjek koji je prije svega demokrat. Daleko bliži od nekog s kim ću se površno slagati oko nekih standardnih političkih pitanja, dok ćemo se suštinski razlikovati kao nebo i zemlja.

Demokrati svih boja mogu uspostaviti demokratski konsenzus i to će biti mjera za sve ostale opcije, s obzirom da će ostale opcije upravo zbog snage ovog konsenzusa biti gotovo uvijek nadglasane. U slučajevima kada će demokratska opcija biti u sukobu sa ostalim opcijama, tada će se jednostavno morati strpiti da dođu bolja vremena, no promjene na bolje neće biti bez podloge u demokratskom konsenzusu.

Svašta sam napisao. Nu. Ima li vam ovo viđenje smisla?



Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s