Fašizacija društva – ZAMOLBA

Objavljeno: 27 studenoga, 2013 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , | 5 komentara

Definicija fašizma za ovaj tekst: Fašizam je svaki politički pokret koji dehumanizira političkog protivnika

Oduvijek me je interesiralo što se to događalo u glavama ljudi koji su pristali na totalitarne pokrete što su uzrokovali 2 svjetski rat. Weimarska republika. Nijemci su naime jedna nacija s rijetko razvijenom političkom kulturom, demokratski proces kraja 19-og stoljeća je bio moguće na višem nivou nego što ga je Hrvatska ikada imala.

I onda iz takve podloge, procvjeta Hitler.

Danas gledam što se događa u Hrvatskoj. I počinjem shvaćati proces koji je prethodio svom zlu.

Politička kriza, ekonomska kriza. Opća nesigurnost. Manjak političke kulture priprostoga svijeta. Mediji, politički agitatori, nabrijavaju cijeli proces. U Njemačkoj su to radile isto tako dvije strane. Komunisti i nacionalsocijalisti kao ekstremni dogmatičari. Retorika koja se više ne da kontrolirati, jer institucije su u kolapsu, bez potrebnog političkog autoriteta.

I događa se. Prosječan čovjek ulazi u rasprave, ne može izdržati taj proces masovne histerije i koja mu je reakcija? Povlači se u sebe, u sigurnost svoje dogme, svoga čopora, svoga neznanja, svoje boje, svoje neupitnosti.

Komunikacija se presijeca. Po prirodi stvari jačaju ekstremisti kao ekipa koja je 100% u pravu, tako umirujuće, bez potrebe za suvišnim i toliko iritantnim propitivanjem,. Atraktivno utočište za bezglave mase podlegle općoj histeriji. I to je to. Podloga za fašizam je uspostavljena.

I danas se događa na fbu. Ekipa je masovno popušila igrice naših režimskih snaga, popušila je priču kako je 1.12.2013 dan koji će odrediti budućnost Hrvatske za sva vremena, popušila je i priču i iracionalne argumente i u nesposobnosti da nametne svoj stav (malo tko zna kvalitetno komunicirati, a još daleko manje ljudi to zna u ekscitiranom stanju). Nakon loših reakcija, podignutih tenzija, naš Ivan Ivanović puca.

Odlučuje na jedini “razuman” čin, a to je blokiranje svih tih “budala”, “nazadnjaka”, “fašista” – ukratko neistomišljenika. I voala. Nema više komunikacije između svjetova, proces dehumanizacije ima dobar temelj, a kada se ukine kanal rasprave, predrasude i neznanje preuzimaju primat, a neprijatelju rastu rogovi, rep I papci. Taj neprijatelj kroz vrlo kratko vrijeme neće više biti niti čovjek.

Mogao bih ja prozvati snage režima koje su timski podigle jedno pitanje u sferu iracionalnog, umjesto da su stale na loptu I smirile strasti (objašnjenje – potrebno nabrijati ekipu da izađe na izbore), nastavile su ložiti tu priprostu rulju I sada imamo desetke, stotine I tisuće koje su se odlučile na nulti potez uspostave fašizma. Ali svatko neka radi svoj posao.

No problem je prekid komunikacije sa svakim tko ne misli kako treba. Neki tako danas samo brišu, neki blokiraju, ali mnogi su popušili istu foru i svojim “plemenitim” interesom da barem zaštite svoju bližu okolicu od “gluposti”, napravili su upravo nužne temelje upravo za procvat gluposti i posljedično svog zla fašizma.

Dobra vijest u svemu ovome je da je rješenje za blokadu procesa fašizacije društva zapravo vrlo jednostavno. Radi se o tri točke:

1. Ne pokleknuti pod općom navadom uklanjanja komunikacije s neistomišljenicima, jer to je osnova političkog društva. Za razliku od toga upravo u fašizmu nema komunikacije, jer jedan je um, onaj ispravni, a drugi će biti eliminirani. Dakle, svatko od nas može ,a usudim se reći ima I građansku dužnost da osigura prostor političkog diskursa kao protuteže fašizacije politike.

2. Spustiti loptu, smiriti tenzije. Može se na vatru ići i benzinom, ali jako je malo onih koji znaju kontrolirati taj požar. Čak i likovi koji imaju desetljeća iskustva u kriznoj komunikaciji često budu spaljeni s takvom odlukom. Zato, preporuka je ne testirati svoje granice, već umjesto toga disati mirno i odmoriti se ako je tlak visok, te se sjetiti da su na drugoj strani isto tako LJUDI. Ne bića zla.

3. Koliko god bili uvjereni da smo 100% u pravu, mala je šansa da je baš tako. Vjerojatno smo u pravu možda i 80%, ali 100% nitko nije u pravu.

Dragi moji sugrađani. Vjerujem da ne postoji osoba koja želi da politička I gospodarska kriza u kojoj se nalazimo završi u još većem zlu. Vjerujem da postoji puno više osoba koje smatraju baš kao i ja da je kriza vrijeme kada se uspostavljaju nužni široki politički dogovori i nacionalni konsenzusi oko uspostave zajedničke vizije I budućnosti. Da je upravo kriza naša blagodat, jer svi smo u tom trenutku ako stanemo na loptu zapravo svjesni da je vrijeme da krenemo ovaj puta od sebe.

Ako dijelite sa mnom mišljenje da nam je ovo prilika da krenemo u smjeru odgovornog političkog djelovanja (ja to u Hrvatskoj skoro da nisam vidio, a pitamo se svi kako to da smo tamo gdje jesmo) koje će nam konačno vratiti željenu nam budućnost, da svatko učini ono što je do njega. A to je da osigura polje diskursa I tako u startu eliminira prostor za daljnju fašistizaciju našeg društva, te umjesto toga krene putem željene nam budućnosti.

Unaprijed zahvalan

Uvijek ista priča – osvrt na RU2

Objavljeno: 7 studenoga, 2013 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: | 1 komentar

Nije prvi puta da su organizatori na krilima obećavajuće prve akcije upropastili politički kredit koji su ponijeli sa sobom.

“Stegnite vi svoj pojas bando lopovska” je jedan takav primjer. Prvi prosvjed koji je bio u organizaciji širokog broja pojedinaca uključujući i našeg Mr. Jaksa. Nakon što je prosvjed kvalitetno najavljen, nakon što su se odazvali deseci pojedinaca i grupa, te tako kreirali obećavajuću snagu, bio je ujedno i kulminacija cijele ideje.

Nakon prvog prosvjeda slijedilo je čišćenje organizacije od “štetnih” elemenata. Krenule su optužbe, recimo naš Mr. Jaks se odmah povukao, a neka nabrijana jezgra koja je zabrijala da je ona upravo taj pokret riješila se u biti svakog tko je bio izvan njihovog razumijevanja.

Organizatori su zaključili da ako kvalitetno očiste organizaciju, da će imati dobar kostur na koji će se zakačiti nove grupacije, te kreirati još šira podrška projektu.

Umjesto toga, rezultat je bio suprotan očekivanju. Olako odricanje dojučerašnjih suradnika, pretjerana paranoja i nerazumijevanje kompleksnosti zahtjeva koji je ispred jedne takve organizacije, u jezgri je ostalo jako malo političkog kapitala, a intelektualnog još i manje.

Bianco potpis onih građana koji su podržali prvi projekt u nadi da će isti evoluirati u nešto još kvalitetnije, već drugi puta je zaključio da projekt nije otišao u dobrom smjeru, izostala je potrebna podrška, a projekt je doživio debakl. Nakon nekih 5 000 prvi puta, drugi puta je bilo jedva koja stotina.

Inicijatori zaluđeni svojom veličinom i nesposobni da sagledaju širu sliku nastavljaju sa inicijativom i treći puta, kada se projektu odaziva točno troje ljudi. Troje inicijatora glavom i bradom. Taj puta inicijatori su ipak shvatili da nešto ne štima i to je bio kraj njihove aktivističke karijere.

U RU2 vidim sličnu priču. Organizatori su odlučili očistiti organizaciju, s time da im znanje ipak nije bilo dovoljno visoko da bi napravili kvalitetnu analizu, te na njezinom temelju proveli daljnje odluke. Samim time suvišno su ugrožena razna dotadašnja partnerstva, a inicijatori umjesto da su provjerili svoju snagu, na krilima prošlog uspjeha su zaključili da im je samo nebo granica. Ali to nije bio slučaj, kao što i nikad nije slučaj.

Sjećam se i pokreta s filozofskog – plenuma, opet ista priča, samo što je proces trajao malo dulje. Sve je krenulo potpuno otvoreno, svi su sudjelovali unatoč raznim netrpeljivostima, a onda je krenulo distanciranje “vodstva” od “plebsa”, sjećam se da je vodstvo kolektivno napustilo i forume i blogove i bilo koji drugi direktni kontakt sa javnošću, jer im je smetalo “destruktivno okruženje”, odnosno kritika unutar takvih slobodnih i otvorenih foruma.

No, tog trenutka kada su se vođe udaljile od javnosti, od svojih ljudi, tog trenutka su si zapravo prepisali smrtnu presudu svojih političkih aspiracija. Jer bez povratne sprege, s podignutim nosom i razvijenom samodopadnošću, osudili su cijeli projekt na propast.

I to se naravno i dogodilo. U suštini ista priča.

Ekipa nije imala na umu da ima podršku samo i isključivo dok uspješno artikulira misli i želje svoje okolice. A onog trenutka kada su se udaljili od okolice u potrebi da razviju čistunsku organizaciju, udaljili su se i od mogućnosti kanaliziranja tog širokog poriva.

Volio bih naravno čuti komentar bilo koga iz dotičnih ili sličnih inicijativa što se događalo u njihovim glavama u to vrijeme, kako to da nisu uspjeli ojačati početnu priču, već su prokockali kredit?

Moja procjena je da je ekipa nenaučena na takvo okruženje jednostavno počela krivo tumaćiti poruke okolice, opijena prvim uspjehom. Osjećaj moći i lako ćemo dao je ekipi oštar mać s kojim su bez previše pardona radili čistke. U pogrešnoj percepciji svoje snage, lako ćemo stavom, ostali su izolirani i nesposobni da artikuliraju široke potrebe, umjesto toga su si jedni drugima pjevušili što su htjeli čuti i tako se dodatno uljuljavali u dolazeći neuspjeh.

Isto tako, sva ekipa je imala istu mantru u glavi. Ako bi svi radili kao što smo mi radili, ovaj projekt će uspjeti. Ali ekipa zaboravlja da ima milijun projekata, da svako radi neku svoju stvar i da će uvijek netko i najmanje sa strane (a nikad nisu svi jednako uključeni) raditi očekivano manje nego što rade sami nositelji projekta. I da se od nikoga ne može očekivati tako nešto. I da su vođe zato vođe. I da ih drugi zato slijede, jer su isti zaslužili to upravo svojom dobrom vjerom.

E da. Imao sam i ja udrugu Tiaktiv. I gurao sam i vukao. I bio sam iz ove pozicije mogu slobodno reći u teškom deluzijskom stanju dajući projektu koji sam vodio daleko veći značaj nego što je to objektivno bio. Ali u to vrijeme me je upravo ta deluzija i tjerala da guram i da grizem. I da na kraju optužujem sve druge što nam projekt ipak nije prošao. OK. Možda iz te perspektive sada gledam i na ove inicijative na isti način. A da tako nije. Ali moram primijetiti taj običaj.

I još jedna stvar. Volio bih da ekipa iz svake takve akcije izvuče pouku za buduće generacije, za buduće ekipe. Jer ako se povuče, kao što su se povukli prije navedeni, sve to je onda za ništa. A iskustvo i razumijevanje koje se stekne kada se pogleda na sve sa određene distance vjerujem da su ipak presudni da se konačno napravi i korak dalje, umjesto da se opet padne na istoj stepenici.

Jasno, možda sam omašio cijeli fudbal, ali volio bih čuti i viđenje nekog trećeg para očiju.