Kako realizirati javnu raspravu? Dobrovoljci?

Nedavno sam u naletu revolucionarne atmosfere spomenuo sljedeće:

lagano smo dosli u fazu gdje vlade trebaju padati sve dok se neka ne udostoji realizirati ono sto je sa strane javnosti artikulirano kao opci interes.
jedan dan, jedan dan. nema se vise sta izgubit. moze se samo dobiti ekipa koja ce nesto dobroga i uciniti. jasno, ne sumnjam da ova konstelacija unutar vodecih stranaka ima buducnost, no pod jakim pritiskom karte se daje dobro promijesati.

Kad ono na jeftinu frazu pala gomila pluseva. Pobogu. Što znači to “sa strane javnosti artikulirano kao opći interes”? Dobro zvuči, nema šta, ali o čemu mi ovdje pričamo? Ako imamo nešto sa strane javnosti artikulirano kao opći interes, treba li nam uopće parlamentarni sustav ili nam trebaju operateri koji će taj interes jednostavno realizirati po zakonima struke, a ne politike koja je jasna? Velike su riječi pod navodnicima, no to je samo načelo. No kako to načelo sprovesti? U međuvremenu sam se pod navalom entuzijazma razlučivanja demokratskih i antidemokratskih snaga zaputio i na Lesarov fb profil pa ga onda pitam:

Jedno konkretno pitanje. Planirate li u stranci pokrenuti niz javnih rasprava kako bi javnost zajedno sa strankom kreirala politike Laburista? Ako da, kada, ako ne, smatrate li se demokratima?

Lesar odgovara:


Gordane, do kraja travnja formiramo stručne grupe koje pripremaju i vode javne rasprave na 14 područja. cilj= 14 prograsmkih dokumenata. Član grupe ne mora biti član stranke ali ne može biti član neke druge stranke.


Ja opet pitam:


Kako ce se javnost moci ukljuciti u te rasprave i hocete li koristiti prednosti interneta u njima? Forumi, blogovi, grupe i slicno.

Odgovora nema. I to je činjenično stanje koje se svodi na standardnu priču o nekim malim kružocima za odabranu ekipu, gdje kakti svatko može doći, ali nitko neće doći i ta javna rasprava i neće biti neka javna rasprava, niti će se zaključak moći utvrditi da je nešto uistinu stav javnosti. Može li se na taj način utvrditi da je nešto artikulirano kao opći interes? Sumnjam.

No u kojem bi se slučaju moglo reći tako nešto? Pretpostavka je da bi za raspravu i aktualnost rasprave (znači da ekipa bude motivirana da dođe i kaže što misli i ne samo da kaže već da ravnopravno sudjeluje u kreiranju stava) svi i najmanje zainteresirani trebali znati za početak, te da im je dostupnost rasprave lagana.

Internet ovdje vidim kao jedino logično rješenje. I naravno, omiljeni mi JOT. Jer na nekom ovakvom mjestu (ok, nešto rafiniranijem od pollitika.com-a), možemo artikulirati bitne argumente, činjenice, informirati se međusobno za početak o svemu što je relevantno, te pokrenuti na temelju pune informiranosti i samu raspravu. Standardne tribine ne zadovoljavaju ovaj zahtjev, s obzirom da standardne tribine mogu ukljućiti do 20 sugovornika, dok je dijalog sveden na minimum, a osobno doslovno nikad nisam vidio niti čuo za tribinu i slično gdje bi se došlo do bilo kakvog zaključka. Forumi, blogovi, wikiji široko dostupni to već omogućavaju.

Druga stvar koju Lesar spominje jeste odabir stručnog tima. Pobogu, tu u startu vidim grešku. Ne trebaju nam stručni timovi da bi javnost artikulirala stav, već komunikolozi, moderatori, koji će upravo stručnjacima unutar javnosti omogućiti da njihov stav bude iznešen i prepoznat. Javna rasprava ne definira unaprijed stav, pa ga onda obara ili ne, već otvara samo pitanje i utvrđuje argumente koji su relevantni, koji nisu relevantni, kreira stavove koji su integrirani na temelju relevantnih argumenata, sve naravno pod paskom cijele zainteresirane javnosti. To je javna rasprava. Gdje imamo moderatore koji imaju isključivu komunikacijsku funkciju, ne funkciju unutar bilo koje argumentacije, obrane stavova ili slično.

No, hajmo dalje.

Kada za raspravu možemo reći da uistinu predstavlja javnost? Koliko je osoba potrebno da bude u blizini, 5, 100, 10000? Pretpostavljam da ukoliko samo 5 osoba zna za neku raspravu ala ona kod Lesara, da to i nije javna rasprava. Ako pak cijeli fb bruji da se okupljaju timovi koji će koordinirati komunikaciju, te ako se uključi 60 000 ljudi u te rasprave, te ako neovisni moderatori (moderator je tko hoće da bude, moderira one koji prihvaćaju njegovu ponudu moderiranja) dođu do zaključaka koji se podudaraju tipa u 90% slučajeva, pa ako je i Jutarnji i NovaTV ukazala na ovaj fenomen organiziranih javnih rasprava, onda već možemo reći da ovako definirana rasprava ima veze sa javnosti, dok je sam zaključak rasprave nešto što postaje izrazito relevantno, pogotovo ako 90% sudionika potpisuje isti dokument koji je zaključak rasprave.

Tada možemo govoriti i da takav zaključak ima viši stupanj legitimiteta nego bilo koja odluka izabrane vlasti, s obzirom da je iza odluke upravo sprovedena javna rasprava i stav javnosti, da ne kažemo naroda, koji je suveren u RH.

Bez javne rasprave, bez definiranja javne rasprava, bez postavljanja javne rasprave, mi se vrtimo u krugu. Jer i jedan Lesar sa dobrom namjerom opet će furati partitokratske odluke, šta se dogovori sa svojom ekipom, baš kao što će i neki SDP nakon milijona tribina imati identičan stav kao što ih je imao prije tribina. Kao što je i Kosorica pozvala mlade ne Bjelolasicu 2000 i neke, da bi mladi zaključili ono što je ona unaprijed postavila ililti, imati ćemo FALSIFIKAT javne rasprave

A čemu? Došli smo u poziciju da upravo zato što nemamo nikakvu mjeru (a opće dobro artikulirano kroz javnu raspravu jeste mjera) i što je na kraju svaka odluka u političkom procesu praktički proizvoljna. Gdje se može sve hiniti općim dobrom i gdje se za ništa ne može jasno reći TO NIJE OPĆE DOBRO. Pa tako ne može se niti izvršiti adekvatan politički pritisak sa strane javnosti, jer nema nikakve artikulacije i sve ostaje u ovom predpolitičkom procesu prodaje muda pod bubrege.

Između predpolitičke ere i nekog novog političkog procesa koji se može oslanjati na sprovedbu općeg dobra, nalazi se upravo ideja uspostave javne rasprave koja bi nosila potreban legitimitet. To je moguće, to je izvedivo. Pogotovo u pitanjima koja nemaju previše svjetonazorskih kajli, te koja zahtijevaju znatno dublja preispitivanja. Ali postoji čitav niz pitanja gdje uz samo malo mudrosti i vještine komunikacije mogu biti riješena, a onda samim time i realizirana ili barem da se otvori prostor za njihovu realizaciju.

Gore je ekipa lijepo primijetila kako je bitno imati artikuliran opći interes, ja podebljavam još jednom. Dok ne postoji tijelo koje ćemo intuitivno prihvatiti kao politički znatno jače od neke Vlade HDZa, a jedna opća javna rasprava i njezin rezultat to osiguravaju, HDZ i partitokracija će nam krojiti politički proces, dok će neartikulirana javnost, kao i općenito neartikulirani opći interes biti samo tema za salonsku ekipu.

No zašto ostaviti nešto sa tako jakim potencijalom za salon, kada je upravo to ono što nam treba?

I što će biti sa Lesarom? Ako napravi ono što se uvijek radilo do sada, ni kriv ni dužan neće se razlikovati od partitokratksih prethodnika koji su hinili javnu raspravu. Ako se pak angažira oko legitimacije jednog ovakvog sveobuhvatnog procesa te se sa strankom založi za njegovu realizaciju, konačno ćemo moći tvrditi da konačno imamo i političku ponudu.

Da zaključim ovu veselu priču. Postoji li itko tko je zainteresiran da pokrenemo pilot projekt javne rasprave? I to one prave, koja će uključiti desetke tisuća ljudi, gdje će moderatori biti koordinatori rasprave jednakih i gdje će se težiti prema artikulaciji onoga što se prepoznaje kao opći (spomenuh ranije, 85% je dovoljno) interes? Čisto da krenemo tim putem.

Čini mi se da je upravo ovaj detalj onaj koji nas udaljava od nove ere politike i gesla:
POWER TO THE PEOPLE

Oglasi

O demokratskoj opciji

Politička opcija

Što je politička opcija? To je doktrina rješavanja političkog sukoba.

Imamo i Oštrićevu definiciju: “Politička opcija” označava grupaciju, koja ima jasan idejni profil, koja izražava neki svjetonazor, sustav vrednota, ideologiju, kako su oni profilirani u praksi parlamentarne demokracije.

Po široko uvriježenoj definiciji, opcija je usko povezana sa svjetonazorom. No, čini mi se da je danas ideju svjetonazora kod definiranja opcije pregazilo vrijeme. Ljudi se ne dijele u 6 svjetonazora, više manje svatko nosi neke svoje vrednote koje je prepoznao u životu.

Ako pogledamo bilo koju grupaciju slobodnomislećih ljudi, recimo na ovoj stranici, možemo lako primijetiti da realno postoji upravo onoliko opcija koliko ima i slobodnomislećih ljudi. Oko nekih stvari se slažemo s nekima, u drugim stvarima se slažemo s drugima, svjetonazorski smo kao slobodni ljudi svi slobodno isklesani.

Vratimo se na prvu definiciju. Doktrina rješavanja političkog sukoba. Postojeće opcije kroz preuzimanje dogmi ili jednostavno postulata, postavljaju se spram određenih političkih pitanja. Konzervativci će po definiciji braniti staro stanje, liberali će se po definiciji postaviti za zaštitu slobodnog tržišta, zeleni će sve podrediti okolišu.

Tamo gdje temeljne dogme ideologije nisu dobro definirane (recimo pitanje ustaše/partizani), opcija će se solidarizirati i smatrati će da to nije ključno pitanje, tako da će pregrmiti preko takvog pitanja, obično se pokoriti volji većine ili vođe i ići dalje.

Sveukupno govoreći, postojeće političke opcije dogmatskog su karaktera i kao takve neprikladne su za informatičku revoluciju u kojoj se društvo nalazi. Možemo reći da to nisu dogme, već smjernice, no s obzirom na relativizam odnosa, takva gledišta uistinu postaju dogme.

Razlog jačanja populizma upravo izvire iz postojećeg opcijskog košmara.

Da dočaram opcijski košmar. Tko ne želi socijalnu državu osim onih asocijalnih? Tko će se odricati od onih starih vrijednosti koje smatra ispravnima? Tko će biti toliko neodgovoran da ekologiju zanemari? Tko će biti protiv ljudskih prava i sloboda koje je prepoznao kao bitne parametre značenja riječi Čovjek? Tko će biti protiv zaštite nacionalnog interesa koji je legitiman?

Ne poznajem jednu jedinu osobu koja se u potpunosti nalazi u samo jednoj od tih deklariranih opcija. Osim možda par indoktriniranih sa strane akademije ili stranačke nomenklature. Onih koji su definitivna manjina u bilo kojem slobodnom društvu.

Nova informacijska era ne može funkcionirati sa opcijama koje razlučuju na nivou čiste dogme i unaprijed definiranih stavova, jer to u startu negira i samu ideju rasprave koja je temelj legitimacije unutar demokratskog uređenja.

Samim time i ideja doktrine rješavanja političkog sukoba na dogmi nema više smisla. Dotična doktrina je s druge strane savršeno funkcionirala u ranijoj fazi civilizacije gdje se nisu jednostavno mogle ozbiljno, niti u realnom vremenu rješavati politička pitanja, te bi neka Biblija ili stranački pamflet bio rješenje po sebi.

Ono što danas vidim kao ideju moderne opcije bavi se principima usmjeravanja same javne rasprave kao temeljnog demokratskog (gornje opcije se sve odreda samoprogašavaju i demokratskim i priznaju volju većine) mehanizma.

Sam odnos opcije po prirodi stvari može pristupiti prema političkoj zajednici samo sveobuhvatno, holistički, u suprotnom se politika doživljava kao ideja gdje je jedini argument argument političke sile, a ne rasprave, s obzirom da su interesi nekih grupacija iznad ideje općeg dobra po definiciji.

Općenito doživljavanje politike kao oblika realizacije prisile većine, a ne rasprave i zaključka spram općeg dobra globalno je urušila i sam ugled demokracije. Radi se naime o demokratskom oksimoronu. Jasno, ukoliko ćemo demokraciju definirati kroz načela jednakosti, opće participativnosti ili slobode govora.

Ukoliko ćemo prihvatiti ta načela kao fundamentalni osnovu demokracije, u čemu je onda poanta osigurati opće pravo glasa ukoliko ćemo tada ojačati i političke neistomišljenike, klasne neprijatelje? Ili zbog čega poticati javnu raspravu kada u startu imamo definiran stav po nekom pitanju?

Gornjih šest dogmatskih opcija savršeno mogu funkcionirati i u ideji diktature gdje je diktator prihvatio programske smjernice, to jest dogme. Postojeće opcija naime samo deklarativno priznaju demokraciju do trenutka dok dogme nisu ugrožene. U suprotnom same opcije gube smisao u demokratskom ustroju.

Moderni pristup opcijama u informatičkoj eri, ne može biti utemeljen na dogmama. Ne može biti utemeljen na samim gotovim rješenjima, jer time se uništava smisao javne rasprave kao prirodnog modusa informatičke ere.

Po čemu se onda razlikujemo, što nas zapravo definira kao opciju u informatičkoj eri? To je prije svega komunikacija.

Tako možemo globalno razlikovati jednosmjernu komunikaciju prikladnu dogmatskim uređenjima, gdje imamo nekog tko ima neupitan autoritet i čija riječ je po definiciji istina. Pitanja ovdje ne služe da se eventualno pobije teza, već da se teza shvati. Klasičan primjer je Poveznik.

Imamo naravno i osobe koje pristupaju komunikaciji na razini jednakih. Priznaju jednaku težinu argumentu iste vrijednosti bez obzira što je nešto njihov argument, a nešto drugo nije. Jednostavna shema tvrdnje Tito je zločinac vs, Tito nije zločinac gdje i jedna i druga strana nameću svoje viđenje, umjesto da propitaju tuđe, ukazuje na ono što nije vođenje komunikacije u domeni jednakih. Ukoliko se osoba koja vodi komunikaciju podređuje utvrđivanju zajedničkih ili čak vrijednosti druge osobe, te na temelju tih vrijednosti obara tezu prve osobe, to definitivno spada u jedan demokratski diskurs i zapravo diskurs uopće.

Možemo napraviti i podjelu na mitski, dijalektički, slikoviti oblik komunikacije utemeljen na manipulaciji emocijama, te na jedan analitički, transparentni, precizan komunikacijski okvir kojemu je utvrđivanje činjenica te logičkih posljedica tih činjenica temelj donošenja odluke. Političke za primjer.

Opcija koju osobno zagovaram je opcija jednakih, gdje argumenti imaju jednaku težinu bez obzira na porijeklo tih argumenata, odnosno podobnost. Komunikacija ne može biti jednosmjerna, niti s pozicije autoriteta, osim ukoliko se ne radi o općem pristanku. Argumenti moraju biti usmjereni na predodžbu sugovornika, ne na predodžbu govornika. Čisto za primjer, ako govorimo o tome jeli Tito bio zločinac, nije argument da Danimir iznosi argumente koji su njemu dobri i utemeljeni, već mora pronaći argumente koji će biti prikladni mentalnoj slici Mr.Jaksa. Ukoliko Mr. Jaks želi komunicirati sa Danimirom, Mr.Jaks se isto tako mora podrediti mentalnoj slici Danimira te pronaći argumentaciju koja bi imala utjecaj na Danimirovo razmišljanje.

Ukoliko se nitko ne želi podrediti tuđoj slici, nema niti komunikacije, niti rezultata rasprave. Po riječima Martina Luthera Kinga, onaj koji vodi, onaj je koji služi. Pa tako i primjer rasprave ukazuje da ovdje nema vođe rasprave, samim time rasprava ne ide nigdje.

Jasno. Da bismo se odlučili podrediti tuđoj mentalnoj slici, moramo uvažavati sugovornika. Ne možemo uložiti mentalnu energiju (ovo je znatno više iscrpljujuće nego standardan pristup, ali zato vodi nekamo), ukoliko nemamo povjerenje, ukoliko mislimo da je druga osoba došla provocirati, da nema dobru namjeru i tome slično.

Uvažavanje prije svega. Bez uvažavanja nema niti dijaloga.

Da pobrojim:

1. Opcija koju sada promoviram i koju smatram kompatibilnom informatičkoj eri, definirana je znači sa komunikacijskim okvirom jednakih, gdje se vođa rasprave podređuje tuđoj mentalnoj slici, te pokušava uočiti zajedničke vrijednosti ili pak kroz tuđe vrijednosti i njihovu konzistenciju utjecati na promjenu mišljenja sugovornika. Bez nametanja volje, već čistim ukazivanjem na vrijednosti i njihovu vezu.

2. Opcija koju promoviram u startu zahtjeva uvažavanje sugovornika, što naravno da nosi sa sobom pitanje, možemo li mi uistinu uvažavati svakoga? Možemo, ukoliko je netko došao sa dobrom namjerom i ukoliko netko u drugoj strani ne vidi krvnog neprijatelja, već sugrađanina, druga, brata.

Kako možemo uočiti radi li se ovdje o potrebnom uvažavanju ili ne? Radi li se o dobroj namjeri ili ne? Svakome treba dati šansu. Svatko se može dokazati kroz komunikaciju, jeli konstruktivan član neke zajednice ili kroz klasične metode poticanja nepovjerenja (često zazivanje ružnih imena političkih neistomišljenika jednostavan je primjer), ugrožava dobru atmosferu.

3. Pristupanje problemu kroz opće dobro. Za razliku od zastupanja specifičnih interesa grupacija nauštrb općeg dobra (važno je dobiti što više za svoju grupaciju, nije bitan ukupan učinak na društvo), ova opcija ima jednu mjeru u općem dobru i legitimaciju kroz opće dobro.

4. Javna rasprava kao prirodni temelj donošenja političke odluke, s obziorm da su prethodni zahtjevi u biti pretpostavke za suvislost i same javne rasprave.

Ovaj dio je naravno o komunikacijskoj atmosferi koju je nužno održavati ukoliko želimo imati uopće i samu raspravu, a ne nadvikivanje, što je čest slučaj posvuda i što uništava smisao rasprave.

Tek kada imamo uspostavljenu atmosferu dijaloga, možemo se pozabaviti i vrijednostima.

Možemo nabrojati vrijednosti poput slobode, ljudskih prava, održivosti, nacionalnog interesa, socijalnih prava, znanja i tako dalje, no što se događa kada dođe do sukoba među tim vrijednostima? Koliko mogu primijetiti, radi se o situacijskoj problematici, a svako unaprijed postavljanje prioriteta nije svrsishodno. Eventualno možemo u startu definirati opciju da nije oportuna, već da baštini dobro. Više od toga je stvar javne rasprave među jednakima.

Sam pak JOT prirodan je produkt ovakve opcije jednakih, jer da bi građani bili jednaki nužna je i jednaka dostupnost informacija. Samim time transparentnost se podrazumijeva. Otvorenost gdje svatko zainteresiran može pristupiti procesu isto tako se podrazumijeva, jer u suprotnom opet nismo jednaki. Javnost kao modus rada prirodna je posljedica pune transparentnosti i pune otvorenosti.

Ovo bih za sada nazvao demokratskom opcijom kojoj je ideja javne rasprave alfa i omega političkog procesa. Demokratska opcija se za razliku od postojećih šest opcija razlikuje po definiciji temeljnih POLITIČKIH načela i definiciji političkog procesa. Iliti definiranosti same srži procesa, ne promjenjivih (pogotovo u informatičkoj eri) stavova. Temeljna načela sudjelovanja, jednakosti, slobode govora i političkog djelovanja, postulati su same opcije, jer bez tih postulata niti opcija ne može biti realizirana.

Jasno, bitno je naglasiti da nije svatko demokrat. Onaj tko ne priznaje ideju javne rasprave kao primarni postulat donošenja političke odluke (niti jedna od postojećih stranaka taj dio ne poštuje već u startu!), onaj tko ne poštuje mišljenje informirane javnosti, onaj tko nema želju informirati javnost (primjer pitanja javne rasprave kod pristupanja integracijama), onaj tko od javnosti taji informacije, taj po definiciji ne može biti demokrat.

Onaj tko dolazi u javnu arenu poput pollitika.com-a da bi razbijao povjerenje unutar zajednice kroz omalovažavanje, vrijeđanje, provociranje, teško da može biti demokrat, ali sigurno je troll.

S druge strane, onaj tko smiruje situaciju, onaj tko inzistira na dobroj atmosferi povjerenja i razuma, taj je sigurno demorata. Jasno, više manje svi smo mi nekad destruktivci, nekad konstruktivci, no smisao definiranja opcije je u tome da prepoznamo vrijednosti kojima ćemo služiti i koje nećemo zaboraviti kad god nam to ne paše il kad se dignemo na krivu nogu.

Tko uvažava druge ljude, ali zahtjeva i da ga drugi uvažavaju (nije teško primijetiti što predstavlja suvišnu provokaciju), tko traži zajedničke vrijednosti da bi pronašao i zajednički zaključak po nekom političkom pitanju, tko vjeruje u Čovjeka i potencijal Čovjeka, tko će uvijek prepoznati i ono dobro u drugoj osobi, taj je demokrata i njegova opcija je demokratska opcija.

Ostale su opcije u biti izgubljene u demokratskom sistemu, s obzirom na veći niz apsurda (zatvorene stranke kojima ne paše informirana javnost, te koje manipuliraju javnim mnijenjem umjesto da javnosti pristupe s uvažavanjem), gdje je čak i pitanje referenduma nešto upitno, problematično, nemaju u svojem imenu mjesta niti za demokratsko, niti za narodno.

Eh sad. Ovo su smjernice koje drže i sam demokratski proces, a koje su i temelj demokratske opcije. To su detalji kojima se svatko može pokoriti, ukoliko u tome vidi smisao. No pitanje je, vidite li u tome smisao? Rekao bih da je upravo u odgovoru na to pitanje i odgovor pripadate li demokratskoj opciji.

Slažete li se?


Udruživanje artikuliranih i opće prihvatljivih inicijativa

Nije da nismo u mogućnosti stvoriti bolje sutra.

Nedavno nam je društvo radio Petar Macut. Opći napadi na Vladu, kritika i blaćenje. Rješenja niodkuda.

Mala korekcija. Rješenja kažu da postoje . Ili recimo ovo.

OK. Jeli vama bitno što piše u programu SDPa? Meni zapravo i nije. Jednostavno ne vjerujem SDPu. Neki dan su dizali kaznene prijave protiv niza SDPovaca. Argument SDPa je bio da se radi o političkom obračunu. Možda se i radi. Ali to je irelevantno ukoliko priznaješ postojeće institucije.

Jućer je Hebrang branio Rončevića, govorio kako se radi o političkom obračunu, prekjučer je Šišljagić branio Glavaša. Kada se ne napada tvoj, radi se o pravnoj državi, kada se napada tvoj, radi se o očitom primjeru nepostojanja pravne države.

Neka se više odluče.

Dok tako jedan SDP izgubljeno plovi bespućima hrvatske zbilje, imamo neki program koji će SDP kakti implementirati na vlasti. Neka načela. Prošli puta ekipa je bila izgubljena političkim čarkama, stalno neko ulazi i izlazi iz koalicije, trguje se na veliko. Neka jasna obećanja tipa Račanovo da će objaviti ugovor Države sa DT-om i ona se prekrše. Čak i tako jednostavne, jasne stvari bile su izigrane. Da ne govorimo o općim programskim načelima koja se uz sve daju prilično široko braniti čak i kad ništa ne štima.

Primjer je naša draga Premijerka.

Sve to okačiti mačku o rep. Jer ne vodi nikamo.

Mrak kaže da je tražio objavu proračuna u EXCEL tablici. Ne znam točno kako idu priče, ali upisah “državni proračun EXCEL” i dobih ovo i bitan dio.

Imamo državni proračun na pladnju. Imamo pravo kao javnost i na pojašnjenja. Nedavno je Magarac rekao “6. na internet svi podaci o tome kako se troše naše pare, i to do razine da znamo koliko se troši na spajalice u pojedinom uredu.također i firme i pojedinci koje subvencionira država moraju sve račune na internet.”

Zašto mi ne bismo znali točno gdje se lova i za što troši? Zašto ne bismo ponudili konkretna rješenja da se proračun znatno poboljša? Šta mislite koliko love ide na ništa?

Nedavno je izbio skandal sa HAC-om i arheološkim istraživanjima. Znači, otišlo 413,4 milijuna kuna na ovaj možebitno toliko vrijedan posao. Ili se ovdje radi o čistoj malverzaciji? To smo naravno saznali nakon što je Sanader odmaglio. Koliko toga mi ne znamo?

Zbog čega bismo prihvaćali bilo kakve mjere štednje dok se pojavljuju ovakvi skandali kao oblik političkog obračuna, umjesto da smo to revidirali i prije nego što je došlo u plan?

Puno pitanja. Vjerujem retoričkih.

Malo sam zabrazdio s konkretnim primjerom.

Poanta cijele priče ono što svi zapravo znamo, a to je da su nam ruke otvorene.

OK.  Kad već nitko neće, zašto mi ne bismo nudili konkretne prijedloge? Ili konkretne zahtjeve?

Tu ću nabrojati Hadžija i prava na referendum, udruge Iuris Protecta i zahtjev za preispitivanje odvjetničkih tarifa, Mraka i aktualizaciju pitanja popisa birača ili građanske inicijative Matija Gubec.

Konkretni prijedlozi, konkretni zahtjevi. Čini mi se i sasvim legitimni.

Postoji ovdje mali problem, mogu primijetiti. Haždi gura popis. Mi mu dajemo pluseve, tapšemo ga po ramenu. To je OK. Tapšemo i druge po ramenu. Tko god hoće. Fokus pažnje traje ponekad i cijeli dan. I Hadži i dalje gura bez našeg stvarnog zaleđa. I ostatak ekipe isto tako. Ako prođe prođe, ako neki drugi nešto uspiju super. No ništa od toga nema političku snagu, praktički kao dnevnopolitički smijenjiva tema ostaje nebitno.

Vratimo se i na debi facebook-a u političkom životu Hrvatske. Banda Lopovska. Možemo taj projekt nazvati laganim treningom. Pogledajmo zahtjeve ekipe :

1. Smanjivanje stope PDV-a 11% na sve prehrambene proizvode.
2. Oslobođenje od participacije za lijekove i liječenje.
3. Izglasavanje Zakona o ne zastarijevanju kaznenih djela u privatizaciji i pretvorbi.
4. Osnivanje fonda za povrat opljačkane imovine.
5. Objava registra branitelja.
6. Ukidanje prava na mirovinu saborskoga zastupnika nakon samo 4 godine radnog staža.
7. Ukidanje zabrane prosvjedovanja na Markovom trgu.
8. Odustajanje od Pelješkog mosta i svih megalomanskih projekata.
9. Povećanje iznosa mirovina najmanje 5%.
10. Poništenje Zakona o golfu i hitna zaštita prava građana na privatno vlasništvo.
11. Ukidanje naplaćivanja visokoškolskog obrazovanja.
12. Ukidanja prava glasa dijaspori i lažnim biračima na nepostojećim adresama.
13. Uvođenje logične prakse isplaćivanja poticaja seljacima prije sjetve, ne godinu kasnije.

Zahtjevi mi globalno izgledaju korektno, no istovremeno se pleše sa čistom demagogijom. Primjer je zahtjev za povećanjem iznosa mirovina. Ili naplaćivanje visokoškolskog obrazovanja (jel to znači da bi porezni obveznici trebali financirati Njavru?

U informatičkoj smo eri. Zahtjevi mogu biti precizni i oštri kao britva. Bez šaranja sa dobrim željama. I zašto sljedeća manifestacije facebook-a ne bi bila istinski plod informatičke ere?

Vratimo se natrag na one pojedinačne inicijative naših aktivista. S jedne strane je u redu da inicijative budu samostalne, s druge strane uočava se problem nepostojanja političke podrške. Nitko od tih ekipa se ne može nabaciti na prime time i zaprijetiti bilo čime.

Udruživanje inicijativa mada kroz sinergizam protagonista povećava utjecaj, postaje problematično zbog mogućnosti da će se nekome sviđati jedna stvar, a neće sviđati druga stvar. No što ukoliko smo svjesni da samo kroz podršku svim inicijativama imamo izgled da osiguramo potreban politički pritisak? Gledam sebe. Recimo imamo petnaest prijedloga. Ukoliko se s nekim prijedlogom niti ne slažem pretjerano, ako je rezultat zajedničke realizacije neupitno pozitivan, ne bih dvojio.

Imamo još jednu caku u ovoj priči.

Postoje zahtjevi koji su po sebi pretpostavljam praktički samo-legitimirajući. Zahtjev za objavom troškova poput onog za arheološka istraživanja mi djeluje prilično legitimnim. Ne sjećam se da se itko bunio što su ti podaci izašli u javnost.

Mi na pollitika.com-u mogli bismo i raspravljati o tim zahtjevima i steći prilično dobar dojam radi li se o zahtjevu koji bi mogao dobiti najširu podršku ili ne. Imamo presjeke definitivno cijelog političkog profila Hrvatske, imamo alat s kojim možemo opipati legitimnost neke inicijative.

Što je više zahtjeva, oni koji bi mogli biti oštro kritizirani sa strane dijela javnosti, ne bi bili idealni jer otupljuju mogućnost legitimacije cijelog paketa zahtjeva. No naravno, ukoliko bi po procjeni 7/8 (Rousseau) informiranog stanovništva podržalo neki projekt, ne bi imalo smisla da 1/8 ne priznaje tu volju. To bi bilo uistinu antidemokratski. Tehnički pak govoreći Rousseau reče da se 1/8 može i iseliti ako ne može priznati tu volju, niti joj se pokoriti.

Dakle, upravo one inicijative koje su najšire prihvatljive na temelju feed backa na internetu. One inicijative za koje uistinu ne bismo morali sumnjati jesu li prihvatljiva aproksimacija općeg interesa.

Zbog čega ne bismo pripremili jedan opak paket zahtjeva?

Zbog čega svatko iole upućen u bilo koju društvenu problematiku ne bi pripremio jedan vrlo konkretan prijedlog ili barem zahtjev? Zbog čega mi kao pollitičari (a i drugi) ne bismo kvalitetno obradili pitanje legitimiteta određene inicijative i tako dali orijentir samim nositeljima inicijativa o prihvatljivosti udruživanja tih inicijativa?

Zbog ćega ne bi sljedeći veliki događaj facebooka bio posljedica udruživanja tih zahtjeva koji su i bez formalnih procesa prepoznati kao opći interes? Markov trg. Trebamo li pretjerano raspravljati o ovome zahtjevu?

I što kada bismo imali recimo 15 takvih zahtjeva koje bismo u globalu više manje doslovno svi potpisali (vjerujem da smo svi dovoljno zreli da prihvatimo legitimitet artikuliranog interesa 7/8 građana)? Da energija probijanja praga svake od tih inicijativa bude udružena, da to više ne budu pojedinačne inicijative, već kapa legitimnih zahtjeva spram Vlade?

Hoće li itko podržati Premijerku Kosor ukoliko bi bila opće poznata činjenica da je Država netransparentno potrošila 5 mld kuna na potpuno suvišne stvari (recimo arheološka istraživanja?), a ta ista Premijerka šalje policiju na radnike jer zahtijevaju održanje danih obećanja? Hoće li u tom slučaju pasti Vlada? Hoće, jer vlast će izgubiti legitimitet poput požara. Svaki radnik, svaki građanin RH i svaki Hrvat naokolo znati će da država ima novaca, čim ih rasipa tamo gdje nema nikakvu podršku, već upravo suprotno. Ukoliko Premijerka naravno nije pristala na najšire legitimne zahtjeve.

Što je sa oporbom? Može li oporba morati nastaviti glumiti oporbu ili će se aktivno uključiti u inicijativu koja predstavlja upravo opći interes i koja je veća, od facebook okupljanja 1.0. Inicijativa koja bi uistinu zakoračila u informatičku eru. Bez demagogije, bez općih zahtjeva, oštra poput britve?

Kako bi mali stranački ljudi koji su zbog dobrih namjera u tim strankama reagirali ukoliko bi stranke ignorirale takvu inicijativu, umjesto da joj se pridruže sa svim sredstvima? Može li iti jedna stranka biti smatrana demokratskom, ukoliko ne bi podržala najšire prepoznate interese?

Zaključak

– Opće najšire inicijative nisu artikulirane, a često nisu niti suvislo obrađene (bez širokog vijećanja)

– Uske inicijative su dobro definirane no nemaju široku podršku (one man band i slično)

– Trebaju nam široke inicijative koje će biti dobro definirane i koje će biti među nama prepoznate kao opći i zajednički interes na temelju najširih rasprava na internetu

– Takve incijative su po prirodi stvari plod sinergizma specifičnih inicijativa koje su prepoznale kompatibilnost (pitanje političke podrške i legitimiteta) s drugim inicijativama.

-Sljedeći facebook politički meeting treba biti plod informatičke ere, ne iz sfere standardne demagogije.

– Da vidimo kako će Vlada, oporba i svi ostali u RH reagirati na takve zahtjeve? Hoće li se moći oglušiti na njih? Koja je cijena oglašavanju o takve zahtjeve koji su digli ljude na ulice? I kako takva Vlada može upotrebljavati silu nad svojim građanima?

Ovo gore napisano, trenutno mi jedino ima smisla i nekamo vodi. Ako ništa, bar nam Macut, Željka i Premijerka neće moći prodavati staru priču. No mišljenja sam da je ovo samo prirodan korak informatizacije političkog procesa. A iz toga slijede i neke nove posljedice.