Politička VOLJA kao mjera

Objavljeno: 19 siječnja, 2021 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Komentiraj

Da bi politički dogovor bio moćan, nužno je prepoznati da se radi o provedbi VOLJE. Drugim riječima svaki politički dogovor utemeljen je na VOLJI sudionika dogovora. I u tome se razlikuje moćan politički dogovor, od prostituiziranog fraziranja zvučnih misli koje se ne mogu opipati.

Politički dogovor MORA biti opipljiv. MORA biti mjerljiv. MORA biti stvaran i neprikosnoven.

Sudionici političkog dogovora moraju prepoznati u drugim sudionicima neupitne partnere, braću i sestre koje su jednako spremne provoditi zajedničku političku volju utvrđenu političkim dogovorom.

Kroz uspostavu političkog dogovora, nužna je potpuna orjentiacija na suštinu provedbe volje, te se stavke moraju i definirati na taj način. Prostor gdje je moguće načelno slaganje, a da ne postoji pouzdan okvir promocije DJELOVANJA u svrhu provedbe političke volje nije prihvatljiv.

Uspostavom političkog dogovora među slobodnim ljudima, mi uspostavljamo partnerstvo na razini mnogih. Mi uspostavljamo oslonac među mnogima i znamo da nismo sami u provedi ZAJEDNIČKE volje.

Politički dogovor mora osigurati zaštitu sudionika, na temelju bratstva sudionici provedbe volje moraju znati da ih ostali protagonisti pokrivaju kod provođenja političke volje.

Put Istine

Objavljeno: 12 siječnja, 2021 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Komentiraj

Kada to napišem, zvuči kao da sam upravo postao nekakav mesija. A stvari su toliko banalne.

Problem priče o istini je što su neke stvari toliko sustavno zakomplicirane, da su banalne stvari poput istine postale metafizika, a ne vrlo životna stvar.

Da demonstriram koliko je priča koja dotiče istinu zakomplicirana, većina ljudi uopće ne bi mogla niti definirati riječ koju koristi u svakodnevnoj praksi. Većina ljudi ima više nekakav senzibilitet, ali zapravo nemaju pojma što kažu kada kažu da je nešto istina.

Pa da krenemo redom. Definicija Istine.

Istina je ono što je sukladno činjeničnom stanju.

Ovdje odmah moramo utvrditi sintagmu činjeničnog stanja. I što to znači. To za početak utvrđuje da postoje stvari izvan našeg subjektivnog doživljaja. Dakle, s nama i bez nas, s našim dojmovima i bez naših dojmova, neke stvari postoje, su tu i oblikuju stvarnost.

Činjenično stanje i intuitivni doživljava većine ljudi je takav da priznaju ideju činjeničnog stanja. Postoji mali broj ljudi koji misle da je sve ovo san ili njihova projekcija, ali samo mali test zakona fizike vrlo jasno ukazuje koliko je ta samouvjerenost bespredmetna.

S druge strane, ljudi koji priznaju činjenično stanje, priznaju i banalnosti poput gravitacije i neće probavati mogu li poletjeti ako skoče s desetog kata. Dakle, činjenično stanje je nešto što zapravo ljudi koji nisu odlijepili priznaju. Dio njih koji ne mogu povući crtu jer su im mentaliteti neodlučni oko ičega, bit će rezervirani, da eto slučajno ne bi ispalo da mogu poletjeti s desetog kata.

Beskičmenjaci.

Ostala ekipa priznaje činjenično stanje.

I sada mali skok do istine. Veliko ili malo I, nije bitno. Svaka misao, svaka tvrdnja, svaka ideja, svaki zakon, svaka apstrakcija koja nije mjerljiva i opipljiva kao činjenično stanje, a sukladna je istome je istina.

Naravno, svakim trenutkom života mi imamo više dostupnih činjenica. Sama znanost npr. Upravo utvrđuje i provjerava istinu kroz eksperiment. Postavlja neku ideju i tezu i provjerava činjenično stanja kroz eksperiment. I tada utvrđuje jeli ono za što su smatrali da je istinito, prošlo test ili nije. Ako jeste i dalje će odgovarati ideji istinitosti, mada smo svjesni da će novi set činjenica vrlo moguće opovrgnuti ono za što smo smatrali da je istina.

Da zaključimo ovaj pasus.

Istina je ono što je sukladno činjeničnom stanju. Prošlom, sadašnjem i budućem. Mi imamo uvid u prošlo i sadašnje činjenično stanje, ali nemamo uvid u buduće činjenično stanje. I upravo zato ne možemo nikada sto postotno tvrditi da je nešto istina sama. Možemo biti uvjereni, možemo utvrditi da je sukladno postojećim saznanjima, ali sutra nove činjenice mogu opovrgnuti poziciju istinitosti tvrdnje, pozicije, ideje.

Istina je dakle ideja opće sukladnosti s činjeničnim stanjem.

I sada dolazimo do puta istine. To je upravo to. Život u sukladnosti s činjeničnim stanjem. Gdje se naravno ne bojimo vršiti eksperimente i provjeravati teze, odbacivati ono što nema temelje, graditi se na onome što ima, sve dok ne dođu nove činjenice koje će nam dodatno pojačati utemeljenje ili eliminirati slabu kariku koja nije istinita i koje nije sukladna činjeničnom stanju.

Mi se ovdje kontinuirano izlažemo vanjskom svijetu upravo kako bismo se približili istini kroz prihvaćanje činjeničnog stanja.

No postavlja se pitanje, zbog čega idemo putem istine?

Zašto ja idem putem istine?

Banalno. Još kao mali sam se opekao na stvarnost. Još kao mali sam primijetio da moje sanjarenje, ako nije utemeljeno na činjeničnom stanju, rezultira vrlo bolnim otrježnjenjem prije ili poslije. I onda sam sebi rekao, OK. Idem se suočiti sa istinom.I idem se graditi u istini.

I tako, gledam, učim, razmišljam, provjeravam i gradim set vrijednosti i stavova i sve ideje su kontinuirano na kušnji. I kroz vrijeme mi cijeli um postaje sve konzistentniji, sve je veći integritet, vrijednosti i ideje koje me grade na testiranju su svakodnevno i vrlo su utemeljene.

Rezultat je koliko god to čudno da bilo, povećanje sklada s okolinom. Bez obzira na intelektualnu rabijatnost, ja sam u miru. Jer sam u skladu s činjeničnim stanjem. A onaj dio koji nije takav, otvoreno ga konfrontiram dok se i tu ne usuglasim. Usklađenost uma i duha sa svijetom. Blaženstvo. I na kraju krajeva i ljubav. Jer ne možeš ljubiti iluzije. No i to ću pojasniti naknadno.

S druge strane, ljudi koji žive u svojim svjetovima, obično prepumpanog ega i uvjerenja koja uopće nemaju veze s činjeničnim stanjem. Njima je okolina neprijatelj. Svaki doticaj s okolinom njima je prijetnja. Tim ljudima nesklad je svakim danom sve veći. Nemir je svakim danom sve veći. Nesreća i trajno nezadovoljstvo kao posljedica trajnog sukoba između njihova unutarnjeg svijeta i okoline.

To su ljudi koji ne mogu živjeti, ne mogu disati, ne mogu se opustiti, ne mogu se prepustiti, ne mogu voljeti. Jer su u strahu. U strahu da im kontakt sa stvarnošću ne razbije iluzije u kojima žive. Vrlo nesretni ljudi. I kako život ide, sve zatvoreniji, sve ogorčeniji, sve nesretniji i u sve većem strahu.

Umjesto da su se izložili i da su prihvatili sudbu i saživjeli s njome od prvog dana, da su u činjeničnom stanju i istini naišli na temeljni element vlastite izgradnje, oni su se sakrili od neminovnosti.

Put istine. Vrlo banalna stvar kojom se kreće svaka osoba koja je svjesna da je sklad moguć jedino kada se ne bojimo okoline. Kada je prihvaćamo upravo kao takvu kakva jeste. I tada možemo udahnuti život i živjeti punim plućima bez straha od neminovnosti. Jer ona je tu koliko god bježali od nje.

Tako dva puta, put iluzije i put istine. Razlika je da prvi put postaje sve veći teret osobi koja je taj put izabrala. Na početku je taj put vrlo šarmantan i zavodljiv, ali poslije se cijela energija ulaže kako bi se zaštitila iluzija. A put istine kontinuirano nas gradi, učvršćuje, širi vidike i dozvoljava nam da na jakim temeljima odemo puno dalje nego što je otišao itko prije nas. Paradoksalno, ali je tako.

Beskonačna su polja gdje obitava istina. I sva su u skladu i harmoniji. Tako je rezultat puta istine ispunjen život, bogat život, ogromno polje postojanja i sklad s cijelim svijetom, Nema tog puta koji može ponuditi toliko puno kao običan put istine. I to su eto prebacili u polje metafizike, a banalna stvar da ju je svaki iole mudar čovjek prepoznao od kada je vijeka.

Kontekst, plandemija i (naš) narativ

Objavljeno: 2 siječnja, 2021 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Komentiraj

Uvod

Isti događaj, dva kadra. Ako nemamo pregled pune slike, lako možemo biti u zabludi i donijeti zaključke koji su potpuno promašeni.

Jedna od omiljenih pozicija narativa su odabrane ideje koje se uklapaju u agendu iza narativa. I koje u potpunosti negiraju sve druge relevantne informacije koje bi samu agendu ugrozile.

Na donjoj slici, pitanje je što trebamo? Vojsku kao mučitelje ili kao spasitelje? Puna slika vjerojatno oslikava neki foto session, ali ovdje ilustriramo što znači ignorirati relevantne informacije koje u potpunosti mijenjaju značenje i smisao viđenoga.

Te informacije predstavljaju kontekst. Svaki narativ kojemu nije cilj objektivno informirati građane, počiva na izboru željenih informacija, izvlačenju iz konteksta i plasmanu agende kroz takav narativ.

Primjer: Koronagejt 2020

Osoba koja kritički pristupa medijskoj predstavi, brzo će uočiti kako narativ ne podnosi neke vrlo banalne parametre, što ukazuje da u pozadini imamo skrivenu agendu, a ne namjeru objektivnog informiranja građanina.

Ovdje ću uzeti samo jedan primjer koji kroji cijeli narativ. To je broj oboljelih od covid-19.

Ostavimo po strani ideju da pozitivan PCR test ne znači i oboljenje. Smanjimo konfuziju i recimo da je točno (mada je to u najmanju ruku upitno). Službeni narativ ide otprilike ovako:

“Epidemiolozi uspješno prate bolest kroz masu testiranja i izolacija, te je broj pacijenata koje nisu detektirane minoran.Epidemiolozi tako mogu definirati žarišta širenja infekcija, poduzimati mjere, sve uspješno kontrolirati. I sve je u redu, pod kontrolom. ”

To je narativ.

Narativ ne podnosi jednu vrlo banalnu činjenicu. To su serološka istraživanja. U Hrvatskoj je izvedeno jedno jedino serološko istraživanje tijekom lipnja. Pozitivno je bilo 2,4% uzorka od 1054, što ekstrapolacijski znači da je u to vrijeme preboljelo bolest 100 000 ljudi. Problem je što su PCR testiranjima u to vrijeme detektirali do kraja lipnja ispod 3000 pozitivnih osoba.

Vrlo jaka indicija da je neprepoznatih oboljelih od COVID-19 bilo 30x više nego detektiranih. Po serološkom testiranju koje je izveo HZJZ.

Još jednom, serološko istraživanje objavljeno u srpnju utvrdilo je da je covid preboljelo oko 100 000 ljudi. Istovremeno je kroz epidemiološki sustav detektirano 30x manje ljudi. Na jednog detektiranog bolest je preboljelo 30 ljudi.

Naravno, uzorak je možda loš, možda nije 100 000 ljudi, ali, u svakom slučaju, nakon takvih rezultata govoriti da se bolest uspješno prati od strane HZJZa i stručnjaka, predstavlja obmanjivanje javnosti.

Vratimo se na kontekst koji oblikuju relevantne informacije. U plandemijskom narativu važno je predstaviti PCR pozitivne kao nositelje bolesti, epidemiološku službu koja kroz suspenziju ljudskih prava uspješno kontrolira i prati bolest, gdje može prepoznavati žarišta i vršiti selektivnu represiju na temelju “struke”.

Sve to ima smisla, ako se PCR testiranjima uspješno prate oboljeli, no jedino istraživanje koje je proveo sam HZJZ ukazuje da se bolest ne prati uspješno od prvog dana. Preciznije, da je praćenje bolesti potpuno besmisleno, jer ispratiti svakog 30-og pacijenta nema učinka na širenje bolesti. Učinak na suspenziju ljudskih prava bez medicinskog opravdanja, to već ima. Na širenje bolesti nikakvoga.

Naravno, možemo reći da je na temelju jednog istraživanja tvrditi sve ovo neutemeljeno. No, ovo seroprevalencijsko istraživanje na liniji je vanjskih studija koje ukazuju na iste brojke. Ne radi se o jednoj studiji, već o višestruko potvrđenoj znanstvenoj činjenici.

Mi ne možemo znati jeli na temelju istraživanja HZJZa u RH bilo nevidljivo 30x više ljudi nego što je detektirano, ali da govorimo o tom redu veličine možemo znati pouzdano.

Kada imamo informaciju da se s PCR testiranjem prati ispod 10% zaražene populacije, postavlja se niz pitanja.

  1. Na temelju čega se utvrđuju epidemiološka žarišta, ako je 30x više oboljelih nego što je detektirano. To znači da čovjek može oboljeti bilo gdje, nevezano za liniju praćenja
  2. Koja je svrha izolacije ljudi koji su u kontaktu s oboljelim, kada 30x više ljudi svakodnevno biva u kontaktu s oboljelima, a da to niti ne znaju? I koliko je opravdano zdravog čovjeka zatvoriti na temelju takvog praćenja?
  3. I na kraju, nulto pitanje. Koji je smisao PCR testiranja ako od početka HZJZ ne može ispratiti niti 10% oboljelih?

Zapravo se uvođenjem samo jedne dodatne informacije, a to je uvid u efikasnost praćenja oboljelih putem PCR testova i epidemioloških protokola, cijeli smisao PCRa, izolacije, mjera utemeljenih na praćenjima ovih brojki postaje prilično upitno.

No, kako informacije koje smo dobili u serološkim testiranjima nisu u skladu s narativom, gdje epidemiolozi uspješno sve prate i odrađuju putem PCR testova, show must go on. U potpunosti se ignorira sve što podsjeća na upitnost samog PCR testiranja, na bilo kakvu relevantnost tih brojki, na bilo kakvu ideju o uspjehu praćenja sa strane naših epidemiologa.

Ta ključna informacija se ne spominje nigdje i zaboravlja se. Pa tako, jedan epidemiolog Kolarić, može izjaviti mrtav hladan u listopadu sljedeće ‘Naš epidemiološki sustav praćenja je probušen i curi na sve strane. Mogli bismo imati i 5000 zaraženih dnevno’.

HUBOL tijekom sudjelovanja u narativu kada potiče dodatnu suspenziju ljudskih prava izjavljuje sličnu stvar u studenome: “Sustav praćenja kontakta i određivanja epidemioloških mjera koji drži pod kontrolom širenje epidemije se raspao. Činjenice su da veliki broj oboljelih ne dolazi iz samoizolacije, oboljeli sami obavještavaju svoje bliske kontakte, a oni sami obavještavaju svoje liječnike obiteljske medicine. “

Dakle, vrhovni “stručnjaci” u potpunosti ignoriraju notornu stvar da sustav efikasnog praćenja kontakta NIKADA NIJE NITI POSTOJAO, već tu notornu stvar koriste kao argument da je potrebno pojačati mjere gušenja ljudskih temeljnih sloboda.

Na temelju ovog ignoriranja razlike između PCR pozitivnih i realno oboljelih, kreće niz manipulacija vezano i za “kontrolu bolesti”, “praćenja trendova”, “uvođenja novih mjera”, sve to na temelju testiranja koje je još u lipnju odstupalo za preko red veličine u odnosu na stvarno stanje.
Nastavlja se kampanja kako je potrebno “još više testiranja”, jer netko “je možda utekao”, što kada imamo na umu informaciju da je uspješnost praćenja bila ispod 4% još na samome početku, postaje stvar apsurda, a ne “stručnog” mišljenja.

I tako, nakon što se ispuše priča kako se s PCR testovima zapravo bolest krajnje slabo prati, ostaje samo PCR testiranje i manijakalno praćenje bolesti, s još više testova, još više mjera i tako dalje i tako dalje.

Zaključak

To bi bio primjer gdje narativ može proći samo ako nemamo ključnu informaciju koja cijeli narativ ruši u svome temelju.

Možemo koristiti i drugi omiljeni primjer, a to je brojanje mrtvih, gdje svi koji su pozitivni,a da ne moraju biti oboljeli, smatra se da su preminuli OD COVIDA. I tu ćemo opet doći do sličnog raspleta gdje narativ dobiva novi jak udarac u svoj smisao.

No, ovdje je glavna poanta ukazati na različitost narativa kojima je u interesu spoznavati činjenično stanje i istinu samu, od narativa s agendom, gdje će se svaka informacija koja ugrožava agendu, brzo i efikasno eliminirati.

Onaj narativ koji mi gradimo i koji moramo graditi, narativ je spoznaje činjeničnog stanja i istine same. I takav narativ mora uključiti puni kontekst, a u trajnom nedostatku punog konteksta zadržati OTVORENOST i TRANSPARENTNOST.

Tako eliminiramo režimski narativ i gradimo svoj istovremeno.