Ritam promjene?

Nedavno je u Nu2 gostovao Munir Podumljak. U emisiju su iznešene optužnice koje ozbiljno kompromitiraju vladinu borbu protiv korupcije, ali i parlamentarnu oporbu. Ministar Karamarko kao glavni protagonist slučaja obično tuži za klevetu, ali ovaj puta je vrlo tih. Slučaj Hypo banke, organiziranog pranja novca sa strane političke scene, čitav niz pokazatelja koji ukazuju na sukob interesa i umiješanost u velik dio nedavnih afera (FIMI medija), slučaj perjanica nultog reda.

Dva dana nakon emisije na facebook-u ljudi linkaju na članke u medijima koji su obradili Munirov nastup, velik dio osoba koje su istovremeno članovi i/ili simpatizeri ozbiljno kompromitiranih stranaka lajkaju statuse, užasavaju se (bez da se pitaju zbog čega daju podršku u slučaju kompromitiranim strankama) i polako i sigurno jedan opak slučaj nestaje sa scene.

Neki se usput pitaju zbog čega u Hrvatskoj nema više zviždaća? A tko bi bio zviždač kada njegov slučaj neće uopće imati nikakav slučaj na bilo koga osim na osobnu egzistenciju. I tako, na naslovnicama opet red vladine borbe protiv korupcije, red sitnog prepucavanja kukuriku koalicije, a slučaj kapitalac nije bitan.

Razni medijski šljakeri samodopadno ponovno komentiraju sapunicu u medijima, pričaju o Barci, Sanaderovim spisima (trenutni aktualac koji će već sutra biti izbrisan iz kolektivne svijesti), Čehoku i sve se nastavlja bez glave i repa, bez prologa i epiloga.

Razgovaram sa ljudima da mi nabroje par najjačih afera koje bi u suvisloj zemlji bile izgurane do kraja bez obzira na cijenu, svi krenu nadobudno, a najčešće ne mogu nabrojati niti jednu jedinu. Lobotomirana smo nacija, a pet ljudi koji imaju pamćenje potpuno su nebitni, jer su izolirani slučajevi, politički irelevantni.

Jutarnji, Večernji, NovaTV, HRT, RTL, zabava za mase, pa i one koji sebe smatraju intelektualcima.

Posljedice?

Kada razgovaram s ekipom danas, baš kao i prije pet godina, baš kao i prije deset godina, u deset minuta razmrdamo medijske paušale kako je njihova kandidat zakon, utvrdimo da svi imaju jako puno putra na glavi i da nisu pretjerano vjerodostojni i da stvari treba mijenjati.

Prođe ta priča, dođe nova navala medijskoga materijala, opet svi navijaju sitno (osim onih cinika koji gledaju sve sa strane i osječaju se superiorno jer oni eto znaju da ništa ne valja cijelo vrijeme) i tu i tamo netko naleti i na trenutak makne medijsku maglu. U ZADNJIH 10 GODINA NISMO SE MAKNULI S MJESTA.

Medijski kartel nas je učinio stokom, a oni koji bi trebali misliti, bave se temama koje im karteli nameću i skidaju sa dnevnoga reda.

Ima li Hrvatska ikakvu budućnost dok se ne riješi ovaj problem? Jer dok si dozvoljavamo da nam Pavić i Hloverka diktiraju tempo događaja, hoćemo li moći napraviti jedan zajednički korak, osim što se eventualno nećemo slagati sa dnevnim napisima u novinama na trenutak?

Dok se referenciramo na medijske kosti kao nešto relevantno ili irelevantno (u biti je svejedno, jer smo tim činom pristali na igru i na ovaj i na onaj način), postižemo li išta osim konstatiranja očitog, krećemo li se igdje?

I zbog čega bi itko išta radio u ovoj zemlji u političkome smislu, zbog čega bi se ikakva oporba bavila ozbiljnim stvarima, ako će im jedina pitanja biti postavljena iz ponude Red Carpeta, gdje ništa što ima težinu neće biti detalj predizborne kampanje, niti pitanje koje će činiti razliku? Zbog čega bi se itko bavio ičim suvislim i zamjerio se ikome moćnom, kada nitko neće znati za to, a i onih par što će znati, neće uložiti 10 minuta da razmisle koja je stvarna težina toga, već će tema po paušalu sutra biti zamijenjena nekom novom “vrućom pričom”?

Zbog čega osnovna tema neće biti za primjer pranje love u Hypo banci, osvrt na Karamarkov sukob interesa i što će politički pretendenti učiniti da se tako nešto više nikada ne ponovi kako bi se uspostavila potrebna klima povjerenja, već će biti neka nova medijska patka, neki novi mentalni paušal koji snažno zvuči ali iza sebe ne nosi ništa?

Mi na forumima, facebooku, nazovimo nas slobodnim građanima. Kada ćemo se cijepiti od ove jednostavne igrice koja nas čini stokom, kada ćemo mi biti oni koji će nametati široj javnosti (pa makar na slobodnome internetu) ono što je relevantno, oblikovati što je to uopće relevantno? Do kada ćemo se zdušno kačiti na neke nove kosti, umjesto da krenemo u potragu za nečim što je stvarno bitno?

Jer dok to ne napravimo, koja nam je budućnost? Novi skandal sutra, pa onda opet neki treći skandal prekosutra, dok mi milijun puta konstatiramo ono što smo još prije deset godina konstatirali? Hoćemo li se ikada umoriti od ove bizarne igre koja nas realno prebacuje u status stoke sitnoga zuba?

Možemo li mi kreirati medij koji će se baviti onim što je bitno, možemo li se mi dogovoriti uopće što je to bitno, možemo li mi postati mjera promjene ili ćemo bez ikakve mjere nastaviti plutati u bezdanu

bez smisla, bez značenja, bez sjećanja i bez ikakvih posljedica?

Uočava li još netko ovaj problem ili je samo meni ovaj problem tako velik da bez rješenja tog problema ne vidim nikakav pomak sljedećih 20 godina, jer eto upravo tada će Paravanja reći da zna gdje je Antonia?

Ovo je nešto što mi prolazi kroz glavu neko vrijeme, što me mori i bilo bi mi jako drago da čujem vaše gledište, da uopće utvrdimo jeli ovo stvarno nešto bitno ili sam samo malo skrenuo baveći se opet nečim nebitnim? Jer ako ne brijem, onda niti ne postoji važnija tema od ove teme.

I ne postoji veći problem od ovoga problema. I ne postoji veća potreba, nego da se ovaj problem riješi.

---