Kontekst, plandemija i (naš) narativ

Uvod

Isti događaj, dva kadra. Ako nemamo pregled pune slike, lako možemo biti u zabludi i donijeti zaključke koji su potpuno promašeni.

Jedna od omiljenih pozicija narativa su odabrane ideje koje se uklapaju u agendu iza narativa. I koje u potpunosti negiraju sve druge relevantne informacije koje bi samu agendu ugrozile.

Na donjoj slici, pitanje je što trebamo? Vojsku kao mučitelje ili kao spasitelje? Puna slika vjerojatno oslikava neki foto session, ali ovdje ilustriramo što znači ignorirati relevantne informacije koje u potpunosti mijenjaju značenje i smisao viđenoga.

Te informacije predstavljaju kontekst. Svaki narativ kojemu nije cilj objektivno informirati građane, počiva na izboru željenih informacija, izvlačenju iz konteksta i plasmanu agende kroz takav narativ.

Primjer: Koronagejt 2020

Osoba koja kritički pristupa medijskoj predstavi, brzo će uočiti kako narativ ne podnosi neke vrlo banalne parametre, što ukazuje da u pozadini imamo skrivenu agendu, a ne namjeru objektivnog informiranja građanina.

Ovdje ću uzeti samo jedan primjer koji kroji cijeli narativ. To je broj oboljelih od covid-19.

Ostavimo po strani ideju da pozitivan PCR test ne znači i oboljenje. Smanjimo konfuziju i recimo da je točno (mada je to u najmanju ruku upitno). Službeni narativ ide otprilike ovako:

“Epidemiolozi uspješno prate bolest kroz masu testiranja i izolacija, te je broj pacijenata koje nisu detektirane minoran.Epidemiolozi tako mogu definirati žarišta širenja infekcija, poduzimati mjere, sve uspješno kontrolirati. I sve je u redu, pod kontrolom. ”

To je narativ.

Narativ ne podnosi jednu vrlo banalnu činjenicu. To su serološka istraživanja. U Hrvatskoj je izvedeno jedno jedino serološko istraživanje tijekom lipnja. Pozitivno je bilo 2,4% uzorka od 1054, što ekstrapolacijski znači da je u to vrijeme preboljelo bolest 100 000 ljudi. Problem je što su PCR testiranjima u to vrijeme detektirali do kraja lipnja ispod 3000 pozitivnih osoba.

Vrlo jaka indicija da je neprepoznatih oboljelih od COVID-19 bilo 30x više nego detektiranih. Po serološkom testiranju koje je izveo HZJZ.

Još jednom, serološko istraživanje objavljeno u srpnju utvrdilo je da je covid preboljelo oko 100 000 ljudi. Istovremeno je kroz epidemiološki sustav detektirano 30x manje ljudi. Na jednog detektiranog bolest je preboljelo 30 ljudi.

Naravno, uzorak je možda loš, možda nije 100 000 ljudi, ali, u svakom slučaju, nakon takvih rezultata govoriti da se bolest uspješno prati od strane HZJZa i stručnjaka, predstavlja obmanjivanje javnosti.

Vratimo se na kontekst koji oblikuju relevantne informacije. U plandemijskom narativu važno je predstaviti PCR pozitivne kao nositelje bolesti, epidemiološku službu koja kroz suspenziju ljudskih prava uspješno kontrolira i prati bolest, gdje može prepoznavati žarišta i vršiti selektivnu represiju na temelju “struke”.

Sve to ima smisla, ako se PCR testiranjima uspješno prate oboljeli, no jedino istraživanje koje je proveo sam HZJZ ukazuje da se bolest ne prati uspješno od prvog dana. Preciznije, da je praćenje bolesti potpuno besmisleno, jer ispratiti svakog 30-og pacijenta nema učinka na širenje bolesti. Učinak na suspenziju ljudskih prava bez medicinskog opravdanja, to već ima. Na širenje bolesti nikakvoga.

Naravno, možemo reći da je na temelju jednog istraživanja tvrditi sve ovo neutemeljeno. No, ovo seroprevalencijsko istraživanje na liniji je vanjskih studija koje ukazuju na iste brojke. Ne radi se o jednoj studiji, već o višestruko potvrđenoj znanstvenoj činjenici.

Mi ne možemo znati jeli na temelju istraživanja HZJZa u RH bilo nevidljivo 30x više ljudi nego što je detektirano, ali da govorimo o tom redu veličine možemo znati pouzdano.

Kada imamo informaciju da se s PCR testiranjem prati ispod 10% zaražene populacije, postavlja se niz pitanja.

1. Na temelju čega se utvrđuju epidemiološka žarišta, ako je 30x više oboljelih nego što je detektirano. To znači da čovjek može oboljeti bilo gdje, nevezano za liniju praćenja
2. Koja je svrha izolacije ljudi koji su u kontaktu s oboljelim, kada 30x više ljudi svakodnevno biva u kontaktu s oboljelima, a da to niti ne znaju? I koliko je opravdano zdravog čovjeka zatvoriti na temelju takvog praćenja?
3. I na kraju, nulto pitanje. Koji je smisao PCR testiranja ako od početka HZJZ ne može ispratiti niti 10% oboljelih?

Zapravo se uvođenjem samo jedne dodatne informacije, a to je uvid u efikasnost praćenja oboljelih putem PCR testova i epidemioloških protokola, cijeli smisao PCRa, izolacije, mjera utemeljenih na praćenjima ovih brojki postaje prilično upitno.

No, kako informacije koje smo dobili u serološkim testiranjima nisu u skladu s narativom, gdje epidemiolozi uspješno sve prate i odrađuju putem PCR testova, show must go on. U potpunosti se ignorira sve što podsjeća na upitnost samog PCR testiranja, na bilo kakvu relevantnost tih brojki, na bilo kakvu ideju o uspjehu praćenja sa strane naših epidemiologa.

Ta ključna informacija se ne spominje nigdje i zaboravlja se. Pa tako, jedan epidemiolog Kolarić, može izjaviti mrtav hladan u listopadu sljedeće ‘Naš epidemiološki sustav praćenja je probušen i curi na sve strane. Mogli bismo imati i 5000 zaraženih dnevno’.

HUBOL tijekom sudjelovanja u narativu kada potiče dodatnu suspenziju ljudskih prava izjavljuje sličnu stvar u studenome: “Sustav praćenja kontakta i određivanja epidemioloških mjera koji drži pod kontrolom širenje epidemije se raspao. Činjenice su da veliki broj oboljelih ne dolazi iz samoizolacije, oboljeli sami obavještavaju svoje bliske kontakte, a oni sami obavještavaju svoje liječnike obiteljske medicine. “

Dakle, vrhovni “stručnjaci” u potpunosti ignoriraju notornu stvar da sustav efikasnog praćenja kontakta NIKADA NIJE NITI POSTOJAO, već tu notornu stvar koriste kao argument da je potrebno pojačati mjere gušenja ljudskih temeljnih sloboda.

Na temelju ovog ignoriranja razlike između PCR pozitivnih i realno oboljelih, kreće niz manipulacija vezano i za “kontrolu bolesti”, “praćenja trendova”, “uvođenja novih mjera”, sve to na temelju testiranja koje je još u lipnju odstupalo za preko red veličine u odnosu na stvarno stanje.
Nastavlja se kampanja kako je potrebno “još više testiranja”, jer netko “je možda utekao”, što kada imamo na umu informaciju da je uspješnost praćenja bila ispod 4% još na samome početku, postaje stvar apsurda, a ne “stručnog” mišljenja.

I tako, nakon što se ispuše priča kako se s PCR testovima zapravo bolest krajnje slabo prati, ostaje samo PCR testiranje i manijakalno praćenje bolesti, s još više testova, još više mjera i tako dalje i tako dalje.

Zaključak

To bi bio primjer gdje narativ može proći samo ako nemamo ključnu informaciju koja cijeli narativ ruši u svome temelju.

Možemo koristiti i drugi omiljeni primjer, a to je brojanje mrtvih, gdje svi koji su pozitivni,a da ne moraju biti oboljeli, smatra se da su preminuli OD COVIDA. I tu ćemo opet doći do sličnog raspleta gdje narativ dobiva novi jak udarac u svoj smisao.

No, ovdje je glavna poanta ukazati na različitost narativa kojima je u interesu spoznavati činjenično stanje i istinu samu, od narativa s agendom, gdje će se svaka informacija koja ugrožava agendu, brzo i efikasno eliminirati.

Onaj narativ koji mi gradimo i koji moramo graditi, narativ je spoznaje činjeničnog stanja i istine same. I takav narativ mora uključiti puni kontekst, a u trajnom nedostatku punog konteksta zadržati OTVORENOST i TRANSPARENTNOST.

Tako eliminiramo režimski narativ i gradimo svoj istovremeno.

---