Za tri mjeseca bit ću premijer

Objavljeno: 18 srpnja, 2010 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , | Komentiraj

“Vrijeme je da čujem vaše želje, dam vam obećanja da ću vam vratiti budućnost, budućnost kakvu je pošten svijet poput vas i zaslužio. ”

Prošlo je tri mjeseca, došao sam na vlast, nisam učinio ništa, sve je ostalo po starom.

Vi ste opet gunđali, nazivali me izdajnikom, prevarantom. Ali niste bili u pravu. Jer dao sam vam upravo onakvu budućnost kakvu ste zaslužili. Kao i moji prethodnici, između ostalog.

Istina, oni nisu bili toliko iskreni prema vama da vam to priznaju, već su vam prebacivali odgovornost na neke druge, umjesto da vam kažu istinu. Da ste uzrok cijeloga problema upravo vi, dragi moji razmaženi građani.

Dragi moji razmaženi građani. Gledate samo sebe, jer vas je strah gledati i druge. Za to vam mogu biti krivi svi, ali lako je tražiti odgovornost u drugima, bez obzira koliko opravdano to bilo. A vi ste kroz svo ovo vrijeme samo tražili opravdanja, gledali svoja posla i čekali da će ruže same od sebe početi cvasti.

Da će biti dovoljno zaokružiti tamo neki listić na tamo nekim izborima i da je to to. Da je to dovoljno da izađemo iz doba straha, ucjene i prevare. Dobro ste sami sebe varali, dobro ste si lagali, bježeći od preuzimanja odgovornosti. Lagali su vam istina i drugi, ali niste vi mala djeca da bi vas to izvuklo.

Sada kada sam na vlasti i sada kada vam je jasno da vam bolju budućnost od ove ne mogu i neću dati, vrijeme je i da vam objasnim zašto. Da znate kako to ide kad si gore. I kako sam odjednom morao postati realan i ne vikati previše glasno, da mi se ne obije o glavu.

Pokušao sam jednom prilikom uvesti reda u službe. Što sam više pritiskao, to sam stjecao više neprijatelja. Sve to za javnu stvar, za interes javnosti. Stekao sam masu neprijatelja koji su se smjenom osjećali ugroženima, ali to nije bio problem. Problem je bio što me je upravo ta ista javnost kojoj sam odlučio služiti uzela na zub.

Htio sam smijeniti staru gardu koja je imala prste svuda, a u medijima me proglasili revanšistom koji daje otkaze poštenim ljudima da bi zaposlio rodbinu (a nikoga nisam zaposlio, no ko te pita?), ispalo je i da sam zlostavljao bivšu curu, da sam narkoman, osoba sklona organiziranom kriminalu i bolesnom razvratu. Jutarnji svaki dan piše loše. Večernji svaki dan piše loše. Šprajc se sprda sa mnom, na forumima opet našli novog Pedra, gdje god se okrenem svi me gaze.

Zatim mi pristupili neki pametniji i pitaju me koliko mislim da ću vladati ako ih ne slušam? “Reko, 4 godine koliko mi traje mandat.” Kažu oni, “a što ćeš poslije toga? Mi ćemo ostati ovdje, a ti?”

Gledam medije, gledam svoju fb grupu, slušam tračeve, vjeruju mi neki moji ljudi, ali šta je 10 000 mojih frendova, ljudi koji me kako tako poznaju, sa milionima što me ne poznaju i što će mi suditi prema propagandnoj mašineriji Hloverke, Butkovića, Šprajca i ekipe?

Tko će stati iza mene, tko će mi osigurati zaleđe da javnost zna što se događa, da mi vjeruje? Svi se pobogu urotiše protiv mene. Doslovno svi. Prošao još mjesec dana, malo sam se zaustavio da ne izgorim prerano.

Nije mi jasno kako da pridobijem tu ekipu i da nam zakoni počnu funkcionirati, da uvedemo tu pravnu državu više, da se opći interes za koji svi znamo da je opći interes konačno realiziramo? Idem okolo pregovarati sa raznim političkim figurama i što se dogodi?

Oni dragi moji sugrađani gledaju sebe i svoj interes. Opći interes? Neka ga štiti opći, ako naiđe. Njih par hiljada moćnika imaju u rukama cijelu Hrvatsku. Medije, tvrtke, zajednicu, kriminal, sve. Nitko ih neće dirati i živjet će dobro.

Kažu mi da se maknem iz igre, jer ću ih sve naljutiti. Pobogu, zar nitko nije domoljub među tom ekipom? Naišao sam na par njih koji tvrde da jesu, ali kažu, “moć je moć. Ako ćemo stati na tvoju stranu, opet ćemo biti preslabi i svi ćemo najebat.”

Ali ja sam premijer! Nije bitno kažu. Jer će me “smjeniti u tri dana, namjestiti mi tri skandala, nećeš se stići niti braniti, a već ćeš biti razapet u ime demokracije”. Kažu mi da nemam nikakvu stvarnu moć, odnosno da dobar ugled među 10 000 frendova ne kotira tako jako da bi ikome dalo povjerenje u moju snagu.

I onda me dobronamjerno savjetovaše. “Ne možeš iči protiv prirodnog zakona. Tko je jači, taj kači.”

Prošlo je već 6 mjeseci i ne mogu postići ništa. Odustao sam od dobrih želja, sve što je ostalo jesu domjenci i fraze. Javnost nije osobito zadovoljna sa mnom, ali javnost nikad nije osobito zadovoljna. A sada je i zadovoljnija kada sam odustao od promjena. Promjena za koje nemam snagu, jer nemam nikoga iza sebe.

Eh da. Javnost je iza mene. Sjećam se te poruke. Samo, javnost u Hrvatskoj ne postoji. Onih par desetaka off topic, često sebičnih i licemjernih aktivista, heh. Njih i da imaš iza sebe, lako se da uhititi, a jebeš javnost koja se može uhititi i izbrisati.

Šta napraviti? Ništa. Jer dok ne postoji javnost, ja ću biti nemoćan ostvariti javni interes. I bilo tko drugi tko dođe na moje mjesto. Jer ako bilo šta pokuša, oni će ga razapet, a nitko neće stati iza njega. I to će biti kraj.

– – –

Nu. To bi bilo kako stvari funkcioniraju i kojih smo više manje svi svjesni. No opet, dozvoljavamo si da prozivamo svakoga i sve, umjesto da se zapitamo, a gdje smo tu mi? I gdje je tu naš građanski doprinos da se svijet promijeni u nešto vrijedno uvažavanja?

BTW, onog trenutka kada na Poliwikiju osvane 10 000 profila, imat ćemo Hrvatsku. Jer postojati će javnost, postojati će oni spremni da zaštite javni interes, a gornja konstelacija morati će proglasiti poraz.

Oslobođenje javnog prostora

Objavljeno: 7 srpnja, 2010 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , | Komentiraj

Živimo u društvu opće političke ucjene. Živimo u državi terora. Zlupotreba političke moći pri obračunima s političkim i inim nepodobnicima još uvijek je u definiciji modusa operandi više manje svakoga tko ima politički utjecaj.

Obično ljudi strahuju za posao, s obzirom da većina poslova ide preko države, javne i lokalne uprave i više manje svi su podložni političkom pritisku. Imamo i pseudoprivatni sektor ala Agrokor, koji počiva na protekciji i pravovjernosti spram politike. Državni, javni, privatni sektor. Više manje svi. Imamo i pravosuđe gdje je uobičajena praksa da sudac dobronamjerno savjetuje nekom malom igraču da se ne bode s rogatima. Zatim medijski linč, gdje jedni drugima vračaju i naplačuju usluge.

Imamo i produženu ruku kriminala i očitog kršenja zakona gdje država selektivno reagira ili ne reagira i potpuno je očito da obični mali čovjek baš i nije zaštićen ako se zamjeri bilo kome tko ima utjecaj. Jer između malog običnog čovjeka i onih na poziciji moći ne stoji ništa. Osim možda javnosti, no javnost nam je slaba.

Ovo su u biti razlozi zbog kojih većina ljudi nije spremna da piše pod imenom i prezimenom, s obzirom da im nije svejedno. Vezani su na ovaj ili onaj način sa političkim sustavom. S korumpiranom komorom, poslom u javnoj upravi, poslodavcem koji mora biti dobar s lokalnim šerifom, raznim ugovorima koji se mogu ozbiljno suvišno zakomplicirati najobičnijim otezanjem plaćanja, slobodno nabrojite dalje.

Naravno, nije to tvrdi teror, neće nitko završiti na Golom otoku, niti će biti fizički likvidiran, radi se o mekom pritisku viđenom da desetke puta, gdje ne postoji odgovor sa strane javnosti. I gdje se pojedinac na kraju slomi kao primjer svima drugima. Radikalan primjer Damira Fintića, Ankice Lepej ili Krešimira Mišića (zna li tko bez da prosurfa tko je taj čovjek?), ali i desetaka nepoznatih potvrda su da nije dobro talasati.

Ovdje se radi o tipičnoj borbi između javnosti i javnog i korumpirane političke elite kojoj je javnost jedina prepreka na putu oportunog samouništenja Države.

Korumpirani politički faktori nikad nisu niti prezali, niti danas prezaju od svakog pritiska koji im ide na ruku u obračunu sa stokom sitnog zuba. Istina, nekad su se bombe podmetale, šleperi naletali i ništa od toga isto tako ni dan danas nije raščišćeno, no ipak se pazi toliko da se proces suvišno ne prlja. No nužnost nužnosti tjera ekipu da i dalje udara ispod pojasa kako bi kontrolirala javnost i kako bi minimalizirala utjecaj javnosti na političke tokove.

U toj borbi između javnosti/javnog prostora i korumpirane političke elite glavni utjecaj nose upravo ljudi poput mene (molim suzdržite se od ad hominema). Kad kažem ljudi poput mene, mislim na one koji nisu spremni, niti voljni odreći se javnog prostora, niti pognuti glavu spram onih koji javni prostor žele ugušiti. Tako što prkosimo upravo kao mali obični građani (MOG) svim tim političkim faktorima i dajemo do znanja da postojimo. I da govorimo o stvarima koje upravo i moraju POSTATI javna stvar.

Svaki upis, svaki komentar, svaka ideja, svaka poruka koja je plasirana sa strane malih građana koji jasno stoje iza tih poruka, upravo oslobađa prostor JAVNE STVARI. Jer kad jednom netko nešto napiše, a upravo predstavlja malog običnog građanina, daleko je manji pritisak (difuzija odgovornosti) i na drugim malim običnim građanima da progovore JAVNO o toj i tim stvarima.

Svaki komentar, svaka poruka, svaki upis, svaka javna izjava upravo MOGa osiguravaju opstanak javnog prostora i onemogućuju korumpiranoj političkoj eliti realizaciju kobne namjere uništenja javnog prostora.

A bez javnog prostora nemamo niti mogućnost razvijanja političkog procesa, demokratizacije društva, niti budućnost.

Upravo zato osobno iznimno cijenim sve one MOGove (ne toliko one koji moraju javno pisati jer im je to u opisu radnog mjesta i koji po definiciji moraju biti u suživotu sa korumpiranom političkom elitom kako bi mogli održati egzistenciju), jer upravo MOGovi koji javno pišu, koji javno govore, koji javno stoje iza svojih riječi koje otvaraju JAVNI PROSTOR, upravo oni predstavljaju čuvare ustavnog poretka i osiguravaju nam da politički proces kako tako preživljava.

Bez MOGova nema oslobađanja JAVNOG PROSTORA za JAVNU STVAR, već naginjemo u prostor mraka i totalitarizma. Svaka gesta poput one Bandićeve (gesta kojom su i Bandić i SDP izdali socijaldemokraciju) gdje je osigurao otkaz revnom policajcu, predstavlja upravo udar na ustavni poredak, a oni koji na taj dio ne reagiraju, suodgovorni su za političko zastranjenje Hrvatske.

Mi se danas borimo upravo u ove dvije grupe i podjela kroz koju je prožeta Hrvatska je upravo podjela između građana i JAVNOG PROSTORA, te korumpirane politče elite koja želi uništiti javni prostor. Sve ostale podjele nisu relevantne.

Ono što je bitno pak za sve nas, ukoliko želimo budućnost dostojnu slobodnog građanina, jeste da koliko god smo spremni i sposobni da stanemo u zaštitu JAVNOG PROSTORA. Jedan vrlo jednostavan čin jeste upravo da svatko od nas upravo kao MOG preuzme zaštitu djela javnog prostora i da javno bez straha progovori o stvarima koje moraju biti javne. I to upravo s imenom i prezimenom, dajući do znanja svima da se NE BOJE.

Jer strah je jedino što nas može uništiti, jer strah je upravo ono što nas i uništava.

A onih par desetaka ili stotina pojedinaca koji trenutno brane javni prostor, kada se iza te broje pojavi jos par nula, tog trenutka JAVNA STVAR postati će jača od bilo kojeg uskog/privatnog interesa korumpirane vlasti.

Svatko od nas ukoliko osjeća građansku odgovornost, ima dug upravo prema zaštiti javne stvari. Istina, nije lako, ali nema džabe ručka.

PS. Nadam se da sam sada bar malo kvalitetnije približio razloge zbog kojih pobjesnim svaki puta kada se MOGovi pokušaju diskreditirati ili obezvrijediti na bilo koji način.