Politički kontekst, omasovljavanje i inicijative

Po paušalu ću nabrojati tri vrste javnih političkih inicijativa:

Prvo bi bile inicijative koje zagovaraju javni interes, ali je postojeća konstelacija moći u direktnom sukobu sa tim javnim interesom. To bi bio recimo slučaj Varšavska.

Drugo bi bile inicijative koje zagovaraju javni interes, no kojima postojeća konstelacija moći nije u potpunosti suprotstavljena, odnosno, da postoje igre moći iza kulisa gdje određenim centrima odgovara provedba javnog interesa u konkretnom slučaju. To bi bio recimo lov na Bandića odigran u vrijeme izborne utrke.

Treće bi bile inicjative koje daju podršku prvim dvjema, dali kroz transparentizaciju (Vjetrenjača), dali kroz pravnu, medijsku i inu podršku (HBO) protagonistima iz prve dvije skupine.

U prvom slučaju, govorimo o izvornim građanskim inicijativama koje imaju onoliko potencijala koliko je jaka i sama javnost. S obzirom da u Hrvatskoj javnost nikada nije baštinjena, već uglavnom predstavlja surogat javnost u obliku civilnog sektora (sa financijsko-interesnim uskim vezama njezinih nositelja uklopljenim upravo u širu političku konstelaciju zakulisnih odnosa moći bez doze javnog karaktera), projekti koji počivaju isključivo na javnom interesu u ovome trenutku nemaju šansu.

U drugom slučaju govorimo o klasičnoj manipulaciji javnosti poradi zakulisnih interesa. Ove inicijative s druge strane imaju šansu za realizaciju, ostavljaju dojam osnaživanja javnosti, jedina im je mana uzak dijapazon utjecaja, te činjenica da je sistemsko djelovanje tu po definiciji nemoguće.

Ukoliko se slažemo da je upravo problem uskih oligarhijskih interesa i praktički njihov monopol na politički proces, osnovni, sistemski razlog politikog kolapsa Hrvatske, možemo zaključiti i da je druga skupina inicijativa u biti kretanje niz struju koja vodi u provaliju. Mada takve inicijative imaju uspjeh, one su u suštini besmislene ukoliko simptomatsko djelovanje smatramo besmislenim, naravno.

Treća skupina inicijativa su inicijative koje stvaraju infrastrukturu koja bi jačala javnost. Što kroz informacije (Vjetrenjača), što kroz raznu podršku izloženim elementima sistemskog pritiska (HBO), što kroz organizacijsku i inu podršku (PoliWiki). Ova skupina inicijativa mada na prvi pogled nije atraktivna poput prve dvije skupine, nužan je element za jačanje javnosti.

Kod prve skupine inicijativa, koja je najzahtjevnija i koja predstavlja suštinu slobodnog društva nužno je poznavati neke političke principe da bi iste doživjele uspjeh.

Temeljni problem tih inicijativa je omasovljavanje. Razlog neuspjeha u omasovljavanju jeste prvenstveno zanemarivanje političkog konteksta, odnosno, autističnost nositelja inicijativa. Koliko god da nositelji smatrali da su njihove inicijative bitne, iz šire perspektive one su najčešće irelevantne ili u najboljem slučaju ništa značajnije od desetaka drugih inicijativa.

Da bi takva inicijativa uspjela, osim masovnosti, nužni su i mehanizmi realizacije neovisni o konstelaciji postojeće moći. Tako na primjeru Varšavske, ukoliko gradske vlasti stanu iza samog projekta, ukoliko ih i oporba podrži, tada se inicijativa ne može oslanjati na tu polugu kod realizacije interesa, već mora stvoriti alternativu. Ukoliko inicijativa nije dovoljno moćna da je stvori, tada je projekt po definiciji jalov.

Slučaj besplatnog školstva je identične kvalitete. Inicijativa počiva na postojećoj konstelaciji moći, a istovremeno želi utjecati na tu konstelaciju i osigurati oblik partnerstva sa vlasti. Vlast nema interes pristajati na takve presedane (jer tada će i desetine drugih i jednako opravdanih inicijativa željeti utjecati na proračunske stavke, što predstavlja visoku ugrozbu sistema), dapaće presedani su preopasni, te će vlast iskoristiti svoju poziciju dominacije, te zakočiti uspješnu realizaciju inicijative.

Inicijative koje žele utjecati na javni interes kroz samu podršku javnosti, bez da se oslanjaju na sistemske faktore, ne mogu ovisiti o sistemu (sistem bi predstavljao cjelokupnu koruptivnu mrežu međuovisnosti političkih protagonista). Dva su načina da se tako nešto ostvari. Jedno je stvoriti ozbiljnu političku alternativu koja bi mogla ukloniti potrebu za postojećom konstelacijom, drugo je izvršiti maksimalni pritisak kroz jasno uvjetovanje legitimizacije nove vlasti. I za prvi lakši, i za drugi teži slučaj, nužno je cijelu inicijativu postaviti u široki društveni kontekst, jer u suprotnome, podrška će se brojati u postocima i to u najboljem slučaju.

Tu dolazimo do problema u kojem je trenutno zapelo civilno društvo u Hrvatskoj. Upravo sam kontekst inicijativa. S obzirom da smo u potpuno netransaperntnoj uređenosti društva, mi kao pojedinci cijelu sliku doživljavamo vrlo različito. Ono što je meni iz moje perspektive jasno kao dan, već nekome bliskome meni, bit će potpuno nerazumljivo. Da ne govorimo o nekome kojem je dostupan potpuno drugi dio slona (ona priča o slijepcima i slonu na što se svodi današnji aktivizam) .

Samim time šira društvena podrška bilo kojoj takvoj inicijativi, dokle god nije rođena u JOTu (kako bi najšira rasprava osigurala i upoznavanje najšireg konteksta, kao preduvjeta legitimacije) teško da može osigurati potreban legitimitet. Umjesto toga, ekipa s aktivističke scene obično pretpostavlja daleko previše, što nekoga tko nije dio tog miljea čak i odbija, pa ekipa s filozofskog indoktrinirana Marxom forsira svoju priču, bez da se uopće bavi kontekstom, neki Kokić gladju svaki dan pred Saborom oko proizvoljnih stvari, što nama ostalima izgleda smješno i nitko nikoga ne doživljava, jer svi furaju svoje kontekste kao nešto što se podrazumjeva, te svaka akcija koja proizlazi iz njihovog konteksta, u drugome kontekstu izgleda često i potpuno apsurdno.

Rješenje je naravno u JOTu, ali naravno, platforma je samo dobar početak. Tehnika utvrđivanja snage inicijativa svodi se na usklađivanju konteksta, te činjenici da ukoliko neka inicijativa ima snagu gledajući iz većine ili velike većine konteksta, tada ona uistinu ima šansu i za realizaciju.

To jasno ukazuje da svako forsiranje bilo koje inicijative koja nije prošla široku i otvorenu raspravu, koju ne interesira (ili koja krivo pretpostavlja podrazumijevanje) perspektiva nekog tko nije povezan direktno sa kružokom koji pokreče inicijativu, predstavlja uzaludno djelovanje po definiciji. Osim ako inicijativa nije samo oblik manipulacije i zakulisnih igara, odnosno ako javnost opet nije samo alat, umjesto da bude protagonist zaštite javnog interesa.

Svaka buduća inicijativa tako, ukoliko želi izvršiti utjecaj na sistemske zahtjeve, mora imati na umu da ista ima šansu samo ako je prepoznata iz konteksta najšireg broja pojedinaca što se u netransparentnom sistemu kao što je Hrvatski, niti najmanje ne podrazumjeva. Istina, inicijativa može ići na sljepo, ali tada možemo igrati i loto, što je jednako smisleno.

Govorim cijelo vrijeme o prvom tipu inicijativa, drugi ne smatram bitnim jer javnost mora biti emancipirana, da bi postala faktor koji štiti opći interes, dok za treći tip nije potrebna najšira podrška da bi uspjeli.

Mi kao društvo na koje sistem cijelo vrijeme utječe stalnim zamuljavanjem konteksta, imamo visok zahtjev pred sobom, a to je upravo usklađivanje konteksta, kako bismo mogli prepoznati i zajednički put koji bi imao potencijal omasovljavanja. Osim toga, nužno je djelovati i na cijeli niz mehanizama, ali svaki od tih koraka može biti funkcionalan samo ukoliko će biti prepoznat u dovoljno širokom kontekstu, odnosno u kontekstu dovoljno velikog broja ljudi.

Iliti, najšira rasprava prije svega, pokretanje projekata te vrste isključivo pod uvjetom da su isti uspješno prošli široku javnu raspravu, kreiranje političkih instituta isključivo na podlozi najšire javne legitimacije, no bez toga svaka će inicijativa NUŽNO propasti i iza sebe ostaviti ojađene aktiviste.

Istivremeno, dok ovaj proces traje, ostaje djelovanje za koje nije bitno široko prepoznavanje konteksta. Transparentizacija političkog sustava koja ima snažan utjecaj i na samo usklađivanje političkog konteksta, tu je vrlo bitna karika i tu odmah pozdravljam Mrakova nastojanja koja idu u smjeru transparentizacije. Projekti koji jačaju javnost, inicijativa poput HBOa koja stvara sigurnosnu mrežu za pojedince koji zbog svoje borbe za javnu stvar, ovdje je isto tako bitna kako bi se i drugi pojedinci ohrabrili u svojoj građanskoj emancipaciji. Isto tako projekt PoliWiki koji informatizira javnost kroz laku dostupnost podataka korisnih za umrežavanje, predstavlja korak u željenom smjeru, a to je kao i u ostalim slučajevima, jaka javnost.

Da zaključim. Bandalopovska, Varšavska, Besplatnoškolstvo, razni seljački prosvjedi i slično, propali su projekti. Propali su jer nisu prošli javnu raspravu, jer nisu svoju namjeru postavili u politički kontekst. Sljedeće inicijative koje imaju namjeru osigurati moć realizacije kroz podršku javnosti, morati će se služiti i omiljenim nam JOTom i svim drugim dostpnim sredstvima kako bi se inicijativa postavila u politički kontekst te se u startu utvrdio njezin potencijal.

Bez toga će svatko nastaviti forsirati svoje, omasovljavanje neće biti moguće, a konstelacija moći će oportuno nastaviti braniti svoj prostor utjecaja.

Ukoliko pojedinci nisu spremni, voljni krenuti putem javne legitimacije (što znaći vrlo moguće i da inicijativa proces niti ne preživi), mogu uvijek raditi projekte koji će osiguravati podršku javnome djelovanju. Dali kroz transarentizaciju i uspostavu konteksta, dali kroz neke druge egzaktne mjere (pravna, medijska podrška i slično).

Jel se slažete s uočenim?

Oglasi

Ni crven, ni žut, ni zelen, ni plav, već demokrat i samo demokrat.

Koliko mogu primjeriti, malo ljudi s kojima sam raspravljao o politici ima i intuitivan pojam o samoj suštini ideje demokracije. Dok je to relativno prihvatljivo kod političkih ovaca, čini mi se da je stvar apsolutno neprihvatljiva kada govorimo o osobama koje se žele politički osvijestiti.

Suština ideje demokracije naime nije vladavina većine, već vladavina jednakih.

Ljudi s jednakim pravima, jednakim mogućnostima, jednakim opcijama, jednakim slobodama.

I tu već nastaje problem, s obzirom da se radi o temeljnim ideološkim postavkama koje svi ne dijelimo. Dapače, većina ljudi u Saboru nemaju nikakve veze sa razumijevanjem ideje demokracije.

Većina pollitičara isto tako nema veze s idejom demokracije. Sama pak APSOLUTNA uvjerenost u ispravnost svojih političkih stavova i pozicioniranje u poziciju nejednakog (docirajući) je u suštini nedemokratska.

Demokrat će se u raspravi uvijek postaviti u poziciju jednakog (možda ni ja nisam demokrat 🙂 ) i uvažavati će argumente druge strane po istim objektivnim kriterijima kao što će uvažavati i svoje. Ukoliko stav nije konzistentan stav postaje problematičan, ukoliko je stav konzistentan, tada on ima punu vrijednost, ma koliko nam se stav ne sviđao.

Da izvučem neke temeljne crtice.

1.JEDNAKOST po svim pravima, dužnostima i slobodama
2.OTVORENOST i spremnost na dijalog jednakih

U biti je otvorenost prirodna posljedica jednakosti, odnosno osobne spoznaje da nismo odabrani, sa više prava, razmaženi ili bilo što slično i da i drugi već na nivou diskursa imaju jednaka prava, kao što je i naša dužnost da ta prava zaštitimo, ukoliko smo i ideološki demokrati.

Iz ovih gornjih crtica možemo se orijentirati i na pitanje demokratskog konsenzusa koji mnogi smatraju neostvarivim. I tu se slažem s dotičnom ekipom, ukoliko ekipa po sebi nije dio demokratske opcije.

Da podebljam još jednom ovaj vrlo bitan dio. Samo demokrati, ljudi koji podrazumijevaju jednakost i otvorenost u svojem političkom habitusu mogu sudjelovati na putu uspostave demokratskog konsenzusa.

Oni koji su skloni biti apsolutno uvjereni da su u pravu iz svojeg pijedestala sveznanja, po prirodi stvari nisu naučili RASPRAVLJATI, već nametati osobno mišljenje. Dok demokratima u prirodi stvari svaki dijalog biva utemeljen na zajedničkim mjerama koje legitimitiraju argumentaciju, nedemokratima je često čak i nepoznat ovaj jednostavan princip dijaloga.

Demokratima je put konsenzusa praktički nešto što se podrazumijeva, nedemokratima je to nešto nezamislivo. Demokrati ne forsiraju osobne stavove koji nemaju široko prepoznatu legitimaciju, demokrati se čak i ODRIČU stavova koji se nađu na putu konsenzusa, s obzirom da se tada radi o prilično očitoj nekonzistentnosti stava.

3. Put KONSENZUSA

No, da se sada osvrnem na još jedan detalj.

Svi smo mi više ili manje demokrati. I tu je upravo nužno prepoznati kod onih koji žele iči putem demokratske ideologije (koja nema previše veze sa parlamentarnom demokracijom po sebi – parlamentarna demokracija neprirodno priznaje i antidemokratske opcije, što je u kontradikciji sa političkim uređenjem).

Osobno znam docirati, ali to dociranje nema veze sa argumentiranom raspravom. Kada dociram, znači da ne raspravljam, da ne učim i da sam tada u tzv. totalitarnom modusu. No, što mi je razumijevanje demokratske ideologije razumljivije, to sam dosljedniji u borbi za demokratsku opciju.

Ista stvar je i sa drugima. Malo tko je pretpostavljam razmišljao o tome jeli on demokrat (ne na banalnom nivou volje većine), vjeruje li uopće u onu drugu stranu i put dijaloga. Malo tko je uopće svjestan da je demokratska ideologija de facto politička opcija.

Da se osvrnem na još jednu bitnu, preciznije, ključnu stvar. Vjera u čovjeka, temelj zajednice. Ukoliko ne vjeruješ u kapacitet čovjeka koji je iznad životinje upravo u sposobnosti racionalnoga prosuđivanja, da je tu jednu karakteristiku itekako moguće iskoristiti u političkom procesu na opću dobrobit, teško da ćeš biti i demokrata, jer tada ni u dijalog, osnovno sredstvo rada demokratske opcije, teško da možeš vjerovati.

4. Vjera u ČOVJEKA

Znači. Imamo JEDNAKOST, OTVORENOST, put KONSENZUSa, vjeru u ČOVJEKA kao neosporne preduvjete, DOGME ideologije demokracije.

Ako sada pogledamo pollitika.com zajednicu, interesantno je da malo koga vidim kao poklonika ideologije demokracije. Većina pada na vjeri u čovjeka, smatrajući da su ljudi oko njih totalne budale. Taj detalj se naravno prosljeđuje i na pitanje jednakosti, gdje iz svoje pozicije misle da zaslužuju više od drugih. Po pitanju otvorenosti, interesantno je koliko mogu primjeriti da što su radikalniji zagovornici, da su često manje demokratični, no to nije nužno. Lijevo desno, konzervativno, liberalno isto tako ne igra značajnu ulogu.

Put konsenzusa kao praktički prirodnu posljedicu priznanja zajednice jednakih, pretpostavljam da bi podržalo možda pet ljudi. No tih pet ljudi upravo i predstavljaju jednu ideološku opciju koja je u suštini nadređena standardnim podjelama, s obzirom da je utemeljena uopće na samoj valorizaciji informacije, što je temelj bilo kojeg daljnjeg razmatranja.

Ono što vidim nužnim za budućnost Hrvatske, a možebitno i šire jeste dodatna artikulacija demokratske opcije i njezino jačanje na svjetskom nivou, s obzirom da je ta opcija praktički jedina kompatibilna stupnju društvenog razvoja na kojem se danas nalazimo.

Jačanje nedemokratske opcije predstavlja pak reakcionarizam, vraća kotač promjene unazad, a za tako nešto ne vidim mjesto.

Po pitanju brojnosti, mada je pretpostavljam izrazito malo onih koji bi se istog trenutka svrstali u demokrate (ne kao naši “demokrati” političari koji zaziru od referenduma, javne rasprave i slično), koliko mogu primjetiti, upravo ti pojedinci predstavljaju temeljni kohezivni faktor same političke zajednice i zapravo nultu fazu ulaska u političku eru u našem slučaju konkretno Hrvatske.

Jer demokrati slušaju strane koje su u konfliktu i koje ne bi mogle riješiti sukob osim upotrebe sile, te na taj način smanjuju i društvene tenzije. Put mirotvorstva ( insistiranje na političkom rješavanju sukoba ) garantiraju upravo demokrati. I samim time, mada su u priličnoj manjini, osobno smatram upravo demokrate samim nositeljima cijelog društva, odnosno nesrazmjernog političkog utjecaja.

No, da zaključim cijelu priču.

Možeš biti lijevi, desni, zeleni, žuti, crveni, čak i crni. Ako si u redu, ako si svjestan da zajednica nema budućnost bez da svi zajedno sjednemo i dogovorimo se kao jednaki i da je put dogovora put dijaloga i razumijevanja druge strane, tada spadaš u demokratsku opciju.

Za mene više nisi ni lijevi, ni desni, ni zeleni, ni žuti, ni crveni, čak ni crni, ti si demokrat.

Ako pak ne vjeruješ u nužnost dijaloga jednakih i zajedničkih mjera, već smatraš da su drugi budale s kojima nema rasprave, tada si za mene prvenstveno nedemokrat i balast političkog procesa.

Meni osobno, mada bi po onim podjelama mogao biti recimo blago lijevi, daleko je draži, konstruktivniji, bliži čisti crni ili crveni, čovjek koji je prije svega demokrat. Daleko bliži od nekog s kim ću se površno slagati oko nekih standardnih političkih pitanja, dok ćemo se suštinski razlikovati kao nebo i zemlja.

Demokrati svih boja mogu uspostaviti demokratski konsenzus i to će biti mjera za sve ostale opcije, s obzirom da će ostale opcije upravo zbog snage ovog konsenzusa biti gotovo uvijek nadglasane. U slučajevima kada će demokratska opcija biti u sukobu sa ostalim opcijama, tada će se jednostavno morati strpiti da dođu bolja vremena, no promjene na bolje neće biti bez podloge u demokratskom konsenzusu.

Svašta sam napisao. Nu. Ima li vam ovo viđenje smisla?


O jednom mehanizmu reakcionarne svijesti

Vrlo često čujem izjave običnoga svijeta koje smatram utegom oko nogu demokratizacije Hrvatske. Općenito se stvar svodi na izbjegavanje promišljanja uz pomoć postavljanja nerealnih ili preciznije apsurdnih zahtjeva.

Pa tako, umjesto da običan svijet da podršku idejama, ljudima, projektima, inicijativama koje su objektivno korisne i potrebne, upravo zbog gornjeg mehanizma, taj običan svijet postaje još dodatni uteg tim idejama, projektima i inicijativama. Kada su stvari postavljene tako da oni koji bi trebali dati podršku za realizaciju javnog interesa otežavaju, teško je uopće i pomisliti da se javni interes može sprovesti.

Ovaj dnevnik namijenjen je raščišćavanju barem dijela tih apsurdnih stavova upravo kroz promišljanje o samom zahtjevu, odnosno stavu.

Na pollitika.com-u tako počesto razni anonimci (u komentaru mogu pojasniti zbog čega sam namjerno naglasio anonimci, s obzirom da detalj predstavlja i dio rješenja) predbacuju mi što nisam voljan, niti spreman ulaziti u sve bitke, iznositi sva svoja saznanja s obzirom da u tome ne vidim smisao. Konkretnije, predbacuju mi što ne pišem o potencijalno osjetljivim događanjima u farmaceutskoj industriji, s obzirom da sam kao farmaceut relativno upućeniji u zbivanja u tom svijetu.

Recimo da odlučim pisati apsolutno javno o svemu što se događa u mom polju i svim saznanjima, što bi se dogodilo? Vrlo brzo dobio bih otkaz, s obzirom da bih suvišno usmjerio svjetlo javnosti na svoju branšu, a u licemjernom svijetu medijske hajke gdje se samo traži pokoji Pedro za istresanje frustracija, mnogi nevini bi mogli stradati, a ne bi nitko niti profitirao sa tim podacima koje bih iznio (ne postoje niti mehanizmi koji bi ta saznanja mogli iskoristiti), dok bih ja završio na cesti.

Ukupno govoreći, moja procjena je da niti javnost ne bi imala neke koristi, niti bih bio dobar primjer drugima ( kao što to nisu niti Damir Fintić, niti Ankica Lepej, niti Krešimir Mišič), jer nitko ne želi dobiti po lampi, gadno si uništiti život, a da posljedice toga čina nisu niti značajne za društvo. A čak i da jesu.

Tako da zaključim. Pojedinci anonimci zahtijevaju od mene da budem negativan primjer osobe koja će dobiti otkaz, koja više neće moći raditi u struci, koja će si time ugroziti životnu egzistenciju, koja će služiti svima ostalima za zastrašivanje (nemoj, završit ćeš kao Gale), a koja će zauzvrat iznijeti par podataka koji će sutra biti pometeni pod tepih, par podataka koji niti će kome pomoći da unaprijedi zdravstvo (jer nema mehanizama, niti političke volje), niti će svijest javnosti biti iole značajno promijenjena (javnost ne reagira niti na znatno ozbiljnije situacije).

Ukratko. Ovo je tipični primjer postavljanja apsurdnih zahtjeva sa strane dokonih političkih subjekata koji služe za pranje savjesti. Postavi nerealan zahtjev koji samo na prvi pogled ima smisla, ako ga netko drugi ne izvršava, tada je i taj netko drugi daleko od idealnog i tada smo i mi čisti, odnosno jednako prljavi kao i sve drugo na ovome svijetu.

Možemo se opet sjetiti i Damira Fintića. Čovjek je u neregularnoj borbi udario par puta možda i ispod pojasa. Sasvim dovoljno da ga oni od kojih se očekuje podrška osude, jer Fintić eto nije oličenje idealnoga, da time relativiziraju njegovu gestu, da negiraju Fintićev herojski čin, samo zato i isključivo zato da bi ostali komotni u svojem nedjelovanju. Ne pitaj, samo traži izgovor. Čim ga nađeš, sve pet.

Imam i jedan stari primjer dok sam aktivnije promovirao Internet demokraciju. Vrlo često bi pojedinci rekli kako Internet demokracija nema smisla, jer nisu svi informatički pismeni i nastala bi nova društvena podjela. Dakle, razmišljanje koje kaže ili idealno, ili nikako. Postavlja se u prvi plan već uočeni obrambeni mehanizam, nerealan zahtjev (nema idealnog u fizičkoj stvarnosti) i kada se taj nerealan zahtjev ne može realizirati, sve ostaje OK. Pasivna osoba ostaje pasivna, ne mora si više ništa pitati, jer ne nudi se idealna promjena, već sve ostaje u suštini isto.

Dakle. Umjesto da se sagleda unaprjeđenje političkog procesa, povećanje dostupnosti istog širim masama, što predstavlja proaktivno, konstruktivno razmišljanje, ide se pilom naopako i postavlja standard koji nema veze sa stvarnošću. Idealno iz projekcije potpune intelektualne dokonosti, dok sve ostalo ide na osudu.

Takvo razmišljanje predstavlja reakcionizam i s takvim mišljenjem treba se svatko ponaosob pozabaviti ukoliko želi biti konstruktivan dio procesa demokratizacije, a ne njegov uteg.