Hajmo prodati Hrvatsku

Mislim stvarno. Vlast kriminalna, oporbe nema, građani još kriminalniji sa glavama u međunožju.

Ne piše nam se dobro, rasprodati će nas, oduzeti nam sve, porobiti, nećemo imati vodu, struju, hranu, nećemo moći niti na plažu, niti u parkić, kroz nekih 15 godina će i oni izolirani, tipa poljoprivrednici biti pregaženi ko Amazonski domoroci.

Ima li netko od vas da misli drukčije? Ma nula, katastrofa, propast bez bilo kakve mogućnosti izlaska iz ovog lošeg scenarija. Uglavnom, za nekih 15-20 godina porobljeni, bez prava, bez para, bez zemlje, bez ičega. Roblje, ništa više, ništa manje.

Ne valja to.

I sada, pogledajmo onih par što neće proći kao roblje. To su ovi razni što pljačkaju i rasprodaju zemlju. ZERP, INA, HT, brodgradilišta, obala, zemlja, ceste, sve, sve, sve. E, ovi što rasprodaju naš suverenitet (e, kako nas guraju u EU, jeli tko možda skužio taj element?) bome će fino živjeti. Neće imati Hrvatsku, ali će imati lovi i moći će otići u bilo koju uređenu zemlju kao gospoda. Par desetaka milijončića Eura, dobar početak za novi život. Pa još preseli ekipa, rodbina, bogami super.

Znači. S jedne strane većina nas bezemljaša, porobljenih, bez ičega i ovih par što su se mudro sjetili da kada već sve propada barem svoju guzicu zbrinu. Tko je tu lud? Oni bogme nisu.

E. Mi smo ludi. Zašto? Zato što nismo prepoznali igru i tonemo sve dublje umjesto da se uključimo u igru. Koja je igra? Rasprodaja Hrvatske, to je bar jasno.

Gdje je tu mogućnost zarade? E pa, dragi moji, pogledajmo mi koliko ta Hrvatska vrijedi? Šta mislite koliko bi love Kina dala za jedan lijepi otok da može svoju mornaricu hititi? Recimo otok Vis. Ja bi reko da im 150ak milijardi Eura ne bi trebalo predstavljati problem. Pobogu, imati će jednu prekrasnu geostratešku lokaciju, a svi znamo da Kinezi žele ulagati u geostrateški položaj. Ovo im je stvarno pogodna shema, a ako mi ne vjerujete, pogledajte koliko Ameri plačaju u raznim ratovima da bi dobili neku geostratešku poziciju? To su stotine milijardi svake godine.

Pa tako, da povučem crtu, od Kineza recimo 150 milijardi Eura za otok Vis. E sad. Ako su Kinezi ovdje, htjeti če i Rusi jedan otok. Ne bi bilo u redu da ih zaobiđemo (Ameri su dobili Slunj za par milja Eura jer ovi naši nisu znali pregovarati, budale), a moglo bi nam biti i korisno. Pa tako, recimo, Korčula ili možda nešto na sjevernom Jadranu. Lošinj. Nečemo biti cicije, tu bi isto tako mogli dići nekih 150 milijardi Eura.

Ljudi, znate li vi koliko su Rusi i Kinezi željni ovakve geostrateške pozicije? Ovo je sigurno izvedivo. I tako, prodali smo otprilike dva otoka (imamo ih još za razne druge aktivnosti, golf terene i slično) i imamo već 300 milijardi Eura. Da vidimo, ima nas 4 500 000. Ali ovo je biznis samo za one koji će podržati Stranku Poštene Rasprodaje, što znači da nam je dovoljno jedno 1 500 000 članova da budemo najveća snaga, a ove koji ne ulove brod, bože moj. Ionako su popušili, šta sad?

Da vidimo. 200 000 Eura svatko od nas ima, a tek smo rasprodali dva otoka!? Ljudi moji, čini mi se da smo konačno na dobrome tragu. Pogledajmo Njemce. Oni bi isto tako htjeli malo Jadrana. Ako ništa drugo za resorte. Šta je švabi dati jednu ajmo opet, 150 000 000 000 Eura da dobije recmo kvarner. Pa onda hajmo biti pošteni, Talijanima fino Istru za 250 000 000 000 Eura, onda Slovencima konačno pošten izlaz na more (izgubiti će ga kada Talijanima uvalimo Istru ; – ) ) za neku siću tipa 20 000 000 000 Eura (to je deset hiljada Eura po glavi, ali dobro dođe. Za tu lovu možeš kupiti fin bungalov u Indoneziji), pa onda Mađarima dati malo Slavonije, braći Srbima na dug (oročena štednja je isto tako OK) neki komad dole oko Cavtata, pa onda kada imamo spojište Italije, Njemačke, Rusije, Kine, Mađarske, Slovenije, Srbije, ova centralna Hrvatska postane interesantna kao neka bescarinska zona, pa onda i taj dio počnemo prodavati privatnicima, korporacijama, to će ljudi moji biti žiža samo takva. Hajmo biti skromni, 200 tu, 150 tamo, pa još 150, pa ovima na dug za 100, pa švabe isto nekih 200, pa privatnici još hajmo nekih 400, vidim da ćemo bez većih problema nabrati oko 2 000 milijardi Eura.

Dragi moji sugrađani, ali to je OK lova. Adje da budem jednostavan, pa da zaokružim na manje, 1 500 milijardi, što je pazi sad, 1 000 000 Eura po glavi člana stranke. I to ako loše trgujemo. Ako trgujemo dobro, pa onda još počnemo furati aukcije (neće Amerima biti milo da imaju Kineze na Jadranu, pa onda prodajemo pravo na veto i tako dalje, možda i neki derivati i slično) dalo bi se tu isfurati bez većeg beda možda i 2-3 milijona Eura po GLAVI. Znači, jedna obitelj, bi mogla lako dogurati i do 10 milijona Eura, što je, vjerujem da ćemo se složiti jedna kvalitetna i poštena vizija prepuna ljepe budućnosti.

I to samo zato što smo anticipirali proces, prestali brijati na nerealno i odlučili poduzeti što se poduzeti da. Znači, da budemo opet skromni, pa da kažemo da je 2 milje po glavi, to vam je lova s kojom će vas primiti raširenih ruku u skoro svaku zemlju. Možemo onda i kolonizirati ove manje razvijene zemlje, korumpirati političare njihove i kupovati povoljno njihovu zemlju, onako timski, ko hoće.

Tko neće, može uživati u finoj penziji. Kao slobodan čovjek, na svojoj plaži, sa zdravom hranom pored predivne kuće u dobroj ekipi. Djecu će školovati u najboljim školama, zdravstvena usluga će mu biti potpuno pokrivena, bez razmišljanja o bijedi iz koje je došao, sretan i zadovoljan.

Jel vam prijedlog OK? Jel vam bolje da budete robovi ili milijoneri? Ako je slučajno ovo drugo vaš izbor, hajmo onda u akciju i hajmo osnovati SPR. Ideja je jednostavna i sumnjam da će se ikada itko sjetiti bilo čega boljeg od ovoga. A vrijeme je novac. Znači, idemo sada, odmah sada u akciju!


“što sada?”

Sve češće i češće nailazim na ljude koji se pitaju što učiniti da se stvari promijene? Shvatili su već da je upravo njihova indolentnost uzrok propasti hrvatske države i društva. Da nije problem što imamo blesavu vlast, već da je problem što nemamo dostojnu oporbu. Shvatili su ljudi i da ruka ruku mije i da suučesnici u kriminalu neće dizati ruku jedni na druge, što znači da nam je politički vrh u potpunosti zastranio, a sama država po sebi da je obezglavljena.

I pitaju se ljudi što da učine? Kako da doprinesu političkoj promjeni? Znaju da je sada odgovornost spuštena na najnižu razinu građana i pogođeni tom jednostavnom istinom ostaju zbunjeni, izgubljeni.

Što može jedan građanin učiniti da promijeni političku situaciju u zemlji? U jednom od dnevnika spominjem da bez jake javnosti nema niti mogućnosti zaštite javnog interesa, te da je samo glasanje bez spremnosti da se osoba počne interesirati za politiku kao PUNOPRAVAN član zajednice nedovoljno, odnosno da nas je takav oblik pasivnosti i doveo u nezavidnu političku situaciju.

No, što može učiniti jedan građanin da najkvalitetnije moguće (omjer uložene energije i rezultata) doprinese oporavku Hrvatske?

Osobno ću odmah spomenuti ideju da ode na mjesto gdje se nalazi i drugi osviješteni poput njega i da malo porazgovaraju o svemu. Da se usklade i da zajedno postanu snaga koja će imati moć da postavlja i smjenjuje i to u skladu sa najširim interesom emancipiranih građana RH.

No, što će se dogoditi na tom mjestu? Koje ideje će biti u opticaju? To je pitanje za sve vas, pitanje koje mori one koji su odjednom otvorili oči. Možete li im pomoći? Možemo li sami sebi pomoći? Ne vjerujem da zajedno nemamo dovoljno pameti da odgovorimo na ova pitanja. Jedino što se pitam jeste, jesu li odgovori već sada dostupni ili ćemo morati pročačkati malo dublje?

Ideje, prijedlozi, rješenja?


Forum (Dom naroda) kao nulta točka izlaska iz političke krize

Forum kao ground zero novog poretka

U postideološkom smo dobu. Ideologije 19og i 20og su mrtve. Liberali, anarhisti, feministkinje, konzervativci, komunisti, fašisti politički su marginalizirani, a njihovi poklonici predstavljaju uske klike međuindoktriniranih zatvorenih sustava neinteresantnih političkoj zajednici.

Kad ste zadnji puta pričali s nekim/om liberalom, anarhistom, feministkinjom, konzervativcem, komunistom ili fašistom, a da vam je njihova priča zvučala iole suvislo? Ako pogledamo otvorene diskusijske forume, recimo pollitika.com, prilično je očito da takvi zatvoreni sustavi predstavljaju idejni atavizam interesantan isključivo onome tko ga zastupa.

Zatvoreni, strogo definirani kontekst koji funkcionira samo na specifičnim primjerima, dok ih drugi primjeri u demaskiraju u svojem apsurdu, više nikome nije interesantan. Stranke koje su utemeljene na takvim ideološkim atavizmima još su samo zadržale zastave podobne za grupiranje stoke, no ideologija, ona je nestala još sa padom Berlinskog zida.

Apsurd takvih političkih zorova dodatno je pokopao internet sa otvorenim kontekstom gdje čitav niz praktičnih primjera čini takve dogmatske sustave potpuno neupotrebljivima za rješavanje političkih problema zajednice.

Osnovna karakteristika ideologija 19og i 20og stoljeća i razlog zbog kojeg su iste umrle, leži u zatvorenom političkom kontekstu koji definira razne odnose dogmatski, bez da se sagleda šira perspektiva. Borba između radnika i kapitalista, između žena i muškaraca, između crnih i bijelih, naših i njihovih u kompleksnosti političkoga sustava postaje apsurdnom. Dovoljno je spomenuti samo jednu ne tako strogo definiranu kategoriju, da se cijela slika ovakve simplifikacije razbije u svojem besmislu. Dovoljno je složiti se kako postoje razni sukobi uvjetovani nekom datošću trenutka, da rigidnost tih ideologija izgubi smisao.

Tako smo se kao društvo, na svjetskom nivou našli u vakuumu. Imamo besmislene ideologije koje realno ništa ne predstavljaju, imamo ih kao takve prokazane, a potreba za artikulacijom politike i političkog nema više svoj medij.

Zatvoreni konteksti su mrtvi. Ostao nam je samo otvoreni kontekst gdje svi znamo da ništa ne znamo. I takvi osakaćeni moramo donositi političke odluke. Svjetska politička kriza počiva upravo na gubitku kursa koji je nekad određivala dogma koja se ne dira, dogma koja je danas mrtva.

Kako funkcionirati u otvorenom kontekstu? Kako donositi odluke kada znamo da ništa ne znamo? Usuglašavanjem tih konteksta i kreiranjem širokog konteksta koji će imati dovoljnu političku podršku da bude legitimiran. Dok nismo stvorili takav kontekst, funkcionirati ćemo u kriznom stanju gdje nije moguće legitimirati ništa osim sile.

Hrvatska politička zajednica, ali i ne samo hrvatska, prolazi kroz najdublju političku krizu moguće čak viđenu u povijesti. Stvaranje širokog konteksta koji bi pomirio parcijalne svjetove i tako osigurao legitimitet, način je izlaska iz političke krize.

Forum, Dom naroda, kako nam je drago, no u svakom slučaju JOT sučelje koje će omogućiti usuglašavanje konteksta SVIH zainteresiranih sudionika političkog procesa, nezamjenjiv je alat nužan za izlazak iz političke krize.

Bez takvog alata, prostora za argumente neće biti, jer komunikacija među izoliranim kontekstima nije moguća. A ako nema komunikacije, tada samo sila ostaje kao mjera oblikovanja političke

stvarnosti.

Projekt Forum, projekt Dom naroda, predstavlja ground zero za izlazak iz političke krize postideološkog doba.


Strawberry Fields by Veli Jože

OK, generacijo online, idemo dalje. Pod generacijom podrazumijevam godišta od 1970 – 1980, ljude koji danas imaju između 30 i 40 godina, od kojih su mnogi i roditelji i koji iz mnogobrojnih razloga svoje živote provode u otuđenoj jurnjavi za novčićem kako bi se prehranili zajedno s obitelji. Mnogi obitelj ni nemaju: al je to dala sreća il nesreća? U ovom trenutku povijesti „civilizacije“ to pitanje postaje filozofsko. Dakle, nešto što je biološki najnormalnije i svojstveno čovjeku, pa i pitanje čovjeka i ljudskosti općenito, postalo je dobra tema za raspravu.
Novac je najvažniji (religija novca). No, oni koji u RH žele više, a pod više se podrazumijeva posao, obitelj, zdrav život (to košta!) – moraju prodati dušu đavlu, odnosno, postati dijelom vladajuće kaste i partitokracije. Pa preko mrtvih!

Tako da me prestalo čuditi što moja generacija ne reagira: da li u išta vjeruje? Ne vjeruje. Da li imaju viziju, strast, želju da išta mijenjaju kako bi bilo bolje? Nemaju. Da li o tome razmišljaju? Uzalud da se time zamaraju, bit će kako će biti, energiju bolje trošiti na razmišljanje o tome kako negdje zaraditi lovu…

Kontekst:

http://www.novilist.hr/2010/09/07/-BBnostradamus-21-stoljeca-AB-pr.aspx

Mislim da su, kako kod nas, tako i vani, potrošene sve političke paradigme koje se temelje na modelu piramide. Društvo se sastoji od pojedinaca i politika nije nešto što pripada samo nekima. Politika je, u zdravim okolnostima, nešto najnormalnije i pripada svima: sudjelovanje u stvaranju i izgradnji društva u kojem se većina ljudi osjeća dobro. U krajnjoj liniji, bez pretjerivanja, politika je stvar koja spava u krevetu između supružnika – može ih spojiti, ili razdvojiti. Politika dira u najintimnije dijelove našeg bića (određuje smijemo li abortirati ili dobiti djecu in vitro). I dužnost je svakog pojedinca da se njome bavi, te na taj način doprinosi boljitku kako svog, tako i tuđeg života. Politika je odgovornost prema sebi samom i drugome. Politika je moj odnos prema životu. Politika je nužna za život u društvu, a čovjek je društveno i emotivno biće.

Zahvaljujući Galetovim promišljanjima (http://pollitika.com/kako-realizirati-javnu-raspravu-dobrovoljci), te vlastitom iskustvu sa „rvackom demokracijom“ , utemeljenoj na obmani, manipulaciji vlastitog naroda, promišljam o slijedećem: dom naroda online.

Mi smo generacija online. Odgovorni smo za sve što nam se događa i za budućnost naših klinaca. Online se realno možemo početi povezivati u artikuliranu političku nadstranačku snagu koja će svoju volju, kao volju onoga što se zove narod – nametnuti postojećim oligarsima. Preko nas, uključili bi se i naši roditelji, te djedovi i bake. Na to imamo pravo samim time što je Ustavom ova zemlja proglašena demokratskom i socijalnom, te imamo pravo na neposredno sudjelovanje u odlučivanju. Dom naroda online je način kako da izbjegnemo krvoproliće jer to će doći. Doći će u trenutku kad većina neće imati za kruh, mlijeko i grijanje. Vladine „mrkve“ kako ih zove Hatz, samo su bacanje maglice u oči dok je, iz ptičje perspektive gledano, očito da se radi o politici „ubij me nježno“.
JOT je možda jedini način da se obični građani legitimiraju, da prokažu svoju istinu, da potaknu drugoga da i on počne govoriti. Ljudi moraju početi govoriti i razvijati svijest o svojoj snazi i o svojem pravu i dužnosti da odlučuju.
Dom naroda online i JOT politika su mogućnost da se „sitnozuban“(!) napokon preobrazi u odgovornog građanina.

——

link na originalni tekst:

http://pollitika.com/strawberry-fields


Politička kuharica: Jednostavan trik

Osoba si koja je shvatila da treba nešto poduzeti. I pozivaš ekipu da napravite stranku, inicijativu, pokret, udrugu, akciju. Nisi prvi slučaj, svakih par mjeseci se netko pojavi sa tom shemom, boljom ili gorom, promišljenijom ili manje promišljenom. Na to ekipa u ovisnosti o tvojem žaru reagira više ili manje skromno, no u svakom slučaju daleko ispod potrebe da ideja uspije. I sada, imaš opciju da odustaneš i da ti budalaštine više ne padaju na pamet, a imaš i opciju ukoliko misao nije bila samo plod nepromišljenosti nešto korisno i učiniš. Kako? Vrlo jednostavno.

Sljedeći puta kada se opet netko baš poput tebe pojavi sa željom da mijenja svijet, pomozi mu, podrži ga u onome što zaslužuje podršku, pokušajte naći zajednički nazivnik i na temelju njega pokušajte usuglasiti djelovanje. Jer tada će vas biti već dvoje. Ako ne ide, nije problem, doći će i treći nadobudni i četvrti i peti. Netko od vas će biti dovoljno spretan (možda baš ti) da se uspijete dogovoriti i da nešto pokrenete. Od kada pratim scenu, vidio sam barem trideset takvih inicijativa, od koje su neke i uspjele, pa makar i na kratko. No poanta je u svakom slučaju u podršci pozitivnog nastojanja, jer odatle sve kreće.

Primjer drugi.

Učinjena ti je velika nepravda. Tražiš svoja prava, no nitko te ne doživljava pet posto. Čudiš se kako su svi tako bezosjećajni. Kako svatko gleda svoj posao, a ti patiš. Smiri se, sve je u redu. I ti se ponašaš na isti način. Sjeti se stotina slučajeva prije nego što ti se ova nepravda dogodila, bez tvoje reakcije.. Sad je jednostavno došao na tebe red i svi se ponašaju baš kao i ti nekada. Želiš bolji svijet? Želiš podršku?

Želiš da se takva nepravda više ne događa? Sljedeći puta kada dođe neko drugi što traži svoja prava, kada se špranca ponovi, reci da se smiri i ponovi ovo što sam tebi rekao. Ako možeš pomoći, pomozi, ako ne možeš, objasni zašto ne možeš. I podsjeti na ovo na što sada tebe podsjećam.

Zaključak.

Ako te ikada opali potreba da nešto poduzmeš, prati, povezuj se, konstruktivno djeluj. Potrajati će neko vrijeme, no nema velike promjene preko noći. A ovo je način.