Tuniški scenarij – dan poslije

Počelo je sa ikonom obespravljenih građana.  Mladićem kojem su zabranili prodaju povrća, koji nije mogao privređivati, koji je obespravljen i ponižen. I koji se iz protesta zapalio. Loša situacija u zemlji, besperspektivnost i potpuna odgovornost diktatora Ben Ali-ja. Ljudima je pregrmjelo i događaj naroda je počeo.

Predsjednik je smijenjen, izabrana je privremena uprava uz podršku vojske. Problem opće korumpiranog političkog establishemnta koje nije bilo strogo definirano bivšim predsjednikom sada stvara noćnu moru Tunižanima. Da karikiram situaciju, u jednom trenutku opću pobunu vodio je Boris Kunst. Preciznije, sindikati usko povezani raznim interesnim vezama uz vladajuću partiju. Sindikatima koji su u potrebnom trenutku napustili predsjednika i preuzeli vodstvo.

Tunižani su u velikim problemima. Zamislite da se nama dogodi takav scenarij i da se pokaže kako sindikati zbog opće neorganiziranosti društva preuzimaju vodstvo. Bolje to nego kaos, ali što će se time promijeniti? Tunis sada stiže karma post totalitarizma. Nepostojanje političkog kapitala izvan kapitala korumpiranog establishmenta. Tunižani su de facto prisiljeni vratiti se tom establishemntu ili će imati opći kaos na ulicama. Kaos gdje pobjeđuju bolje naoružani i bolje organizirani, a ne pravedniji, kvalitetniji.

Tunižani su smjenili Predsjednika, ali će im establishment sa Kunstom ostati tamo gdje je i bio. I ne samo sa Kunstom, već i sa Milanovićem, Đapićem, Čačićem, Omejec, u biti više manje svi ostaju. Padaju u medijima zastupljeniji negativci tipa Mamić, Bandić, veći dio HDZa (Kosorica ostaje), ali kriteriji su prilično površni jer nisu ranije kvalitetno definirani i zbunjene mase prisiljene su smiriti se. General kojeg narod voli i poštuje nema niti drugu opciju nego da zaštiti demokratski proces.

Poginulo je preko 100 ljudi, ranjeno je par tisuća, a u parlamentu je i dalje Kosorica. I Milanović. I Omejec. Sve je zapravo ostalo više manje isto. Samo se ne mora više gledati Sanadera. OK. Njega niti ne moramo gledati. Jer Sanader je u RH sam odstupio. Poanta ovog uvoda i povlačenja paralele sa našim političarima koji su preslika Tuniških političara jeste pitanje. Što u trenutku kada narod ima punu moć u svojim rukama? Recimo da sutra možemo napraviti ovaj scenarij. Što bi se dogodilo? Tko bi bio smijenjen?

Mi imamo moć. Ali, razlog zbog čega je ne koristimo upravo je u razlogu što nemamo pojma što bismo onda dobili, a negdje smo podsvjesno svjesni da takve masovne demonstracije ne bi ništa promijenile. I ne bi. Dok nismo jasno adresirali probleme, dok nismo jasno adresirali pojave i protagoniste koji ni po koju cijenu više ne mogu biti dio političkog procesa RH, mi nemamo što tražiti na ulici.

S druge strane, ulica nas čeka prije ili poslije. Naravno, ako se slažemo da cijeli ovaj parlamentarni kuršlus nema potencijala da izvuče zemlju iz krize. A vjerujem da ćemo se više manje svi složiti po tom pitanju.

OK. Gore sam uveo paralelu dok je Sanader bio na vlasti. Nisam imao blagu ideju kako bi sve to izgledalo u ovoj novonastaloj situaciji. No, možemo se igrati. Recimo. SDP ostaje, a HDZ biva zabranjen? SDP koji je oduvijek tolerirao sav kriminal u svojim redovima i HDZ koji se je počeo ciljano obračunavati, što je u biti pozitivna promjena. Jel bi tako nešto dobilo opću podršku u masama? Ne bi. Znači, ne bi prošlo. Da svi ostanu. Opet ne bi prošlo. Jer protiv nečega se moramo buniti. Nešto/netko mora pasti, a da stvar ima smisla.

Jeli nam scena dovoljno diferencirana da se tako nešto postigne? Nisam siguran. Osim ako ne bismo sve parlamentarne stranke izbacili, ali tko će nam onda ostati u ovome scenariju? Lesar? Može li bar on ostati? OK. Gdje nam je još politički kapital u Hrvatskoj? Imamo ekipu s filozofskog, pravonagrad, imamo blogere, par novinara prema kojima gajimo upitno povjerenje. Imamo i onih par vanparlamentarnih stranaka koje nešto rade, tipa Akcija mladih.

Gledajući političku scenu i sve ljude skupno koji nose i najmanji politički kapital, ta dva pitanja pokazuju se ključnima. Pitanje diferencijacije scene, krivaca i onih kojima bi se moglo progledati kroz prste, te pitanje koliki je politički kapital ovih koji bi politički preživjeli tuniški scenarij? Možemo se dotaknuti i institucija tipa Ustavni Sud ili općenito sudstvo, DORH, državnu upravu. Jako puno kompromitiranih na sve strane. Gdje su good guys? Ima li smisla krenuti u masovne prosvjede ako će i nas voditi neki Kunst? Ne izgleda mi koncept pretjerano suvislim, osim da uistinu nemamo što izgubiti. No, to je fala bogu još uvijek dosta daleko ispred.

U svakom slučaju, bilo bi mi drago da se zamislite o tuniškom scenariju u Hrvatskoj. Dan poslije. I jedan mali podsjetnik. Bilo bi dobro da budemo spremni za taj dan.

Oglasi

Građanin i Ovca.

Najčešći oblik samoobmanjivanja kojeg uočavam vezanog za društvo i društveni proces jeste da se skoro svaka Ovca samoproglašava građaninom, a u Hrvatskoj je sveukupno oko 300 Građana.

Pa tako u svakodnevnim raspravama privatno ili javno, najuobičajenije je vidjeti jednu klasičnu Ovcu kako “reži” (kad ovca mekeće, ona misli da reži – tako se bolje osjeća) na svoje pastire, na vukove iliti na vladajuću stranku, na oporbu, na loše pojave u društvu. Ovca stalno nešto konstatira i s time je definiran odnos između Ovce i društva.

Ovca je pasivni oblik, neemancipirani oblik humanoida. Ovca je obično jako glasna unutar svojeg društva, no na otvorenom terenu u javnoj sferi, Ovca će eventualno meketati skrivena iza nekog nicka (osvrt na blogosferu).
I što će Ovca raditi i tako poskrivečki? Komentirati će opet, pljuckati po svemu i tu će biti kraj njezina “građanskoga” duha.

Više manje, 4 500 000 humanoida u Hrvatskoj su Ovce. Ti dragi čitatelju isto tako si Ovca, osim ako nisi jedan od onih 300.

No, lako za Ovce, jer one su u biti nebitne. Jer Ovce ne postavljaju trendove, Ovce slijede trendove svojih pastira po definiciji. Hajmo malo o Građaninu. O 300 osoba koje se može nazvati Građanima?

Koja je osnovna razlika između Ovce i Građanina?

Dok Ovca bleji, kritizira, komentira, dok je Ovca objektivno pasivni element političkog procesa, Građanin
je pogađate, aktivni element političkog procesa. Građanin SKRBI o svojoj političkoj zajednici.
Građanina brine kad se nešto loše događa u njegovoj političkoj zajednici. I građanin je svjestan da je upravo na njemu kao skrbniku dužnost da riješi probleme i da se bavi rješavanjem problema.

Građanin ne proziva, on poduzima potrebne mjere. Građanin ne traži ispriku, već način.

Svatko tko gleda političku situaciju kao odgovorna osoba koja skrbi za svoju zajednicu i kojoj su problemi zajednice njezini problemi, osoba koja traži rješenja za političke probleme, ona je Građanin.

Ovca je svaka osoba koja možda uočava probleme, no ništa ne poduzima, niti gleda iz pozicije prvog lica jednine, kada se bavi nekim problemom. Ovca komentira, primjećuje i to je više manje to.

Sada kada smo definirali osnovne kategorije političkog postojanja (subjekt/objekt i bihevioristički aspekt), postavlja se pitanje što ćemo s tom konstatacijom?

Trebamo li mi Građani, nas 300 podsjećati Ovce da su Ovce, nadati se ćemo tako djelovati na njih da postanu i one Građani? Trebamo li se mi Građani organizirati i prepustiti Ovce samima sebi (ionako Ovce služe samo za vunu, mlijeko i klanje)? Trebamo li se postaviti prema Ovcama upravo na način na koji se prema Ovcama postavlja u prirodnome svijetu i jednostavno ih iskorištavati kao političke objekte? Trebamo li mi Građani razmisliti kako da konvertiramo pokoju Ovcu, kako bi nas bilo više i kako bi građanska paradigma postala dominantna (za razliku od ove vuk/ovca paradigme?)?

Što da Građanin danas radi kako bi sutra živio u boljemu društvu? I može li Građanin očekivat bolje sutra, ako se ta vrsta broji u promilima?

Nekoliko pitanja, volio bih čuti od vas Građana vaše mišljenje, a i Ovce wannabe Građani, slobodno se i vi uključite. I recite što vas sprečava da promijenite stanje svijesti i postanete Građani?