Kritičar – kategorija apsurda

Neki dan vozim se s prijateljem. I reče on:

– SDP je jako loša oporba. Bilo bi bolje da ga nema.
– A što bi se onda promijenilo?
– Ljudi barem ne bi pušili priču kako imamo alternativu.
– Evo ti ne pušiš da imamo alternativu i što onda?
– Pa ništa.
– Koja bi bila razlika kada i onaj xy ne bi pušio SDP, što bi se dogodilo?
– Ljudi bi se onda pokrenuli.
– A zašto ti koji znaš da nemamo alternativu ništa ne pokrećeš?
– Ne znam, nije mi dovoljno stalo.

OK. To je već pošten stav. Ali, nemoj kritizirati, nemoj tražiti ispriku u drugima. Nema smisla. Ionako svi sve znamo i ne pomaže.

Jedan drugi dan, chatam s drugim prijateljem.

Pitam:

– Zašto se ne aktiviraš?
– Kada su ljudi budale.
– Kako to misliš? Pa jesil vidio koliko je ekipe glasalo za Bandića?
– Jesam i?
– I što očekuješ od takve zemlje?
– Ček, ček, ček, za Bandića je glasalo oko 17% ukupnog broja glasača i ti sada tražiš ispriku u 17% hajmo reći najblesavijih (neću ulaziti u pitanje tadašnje alternative) zato što je Hrvatska u jednoj stvari. Jeli sigurno to razlog?
– Ne znam.
– Dobro, zašto izmišljaš razloge umjesto jednostavno ne kažeš da ne znaš?
– Tako mi je lakše.

Na facebook-u svakodnevno gledam komentare gdje ekipa traži ispriku u ovima, onima, trećima, petima, uvijek što dalje od samih sebe. Uvijek ista shema, samo malo zagrebeš i skuži se samoobmana u svojoj punoj ljepoti.

Zaključak. Ekipa traži ispriku, ne i rješenje. Sve vrlo kvalitetna, pametna, inače sposobna ekipa. No na nivou intelektualnog poštenja, barem kada je politika u pitanju, svi gadno padaju.

Ono što me interesira. Zbog čega ljudi traže isprike u lažima, umjesto jednostavno da si ne priznaju sljedeće:

Nije mi dovoljno stalo?

Zar je i to malo priznanje toliko teško i nepodnošljivo, jer se barem malo zrno opće odgovornosti tada prebacuje i na samu osobu i više nismo potpuno čisti pred sobom?

Istina, tada nema smisla previše pljucati, jer imamo i svoje probleme. I pitanje osobne motivacije, pa je onda pomalo blesavo kritizirati sve žive i mrtve dok mi nismo voljni da preispitamo svoj stav. Čovjek koji shvati da je osnovni problem u odnosu između političke situacije i njega upravo u njegovom osobnome stavu, gubi volju da kritizira druge, jer tada se osjeća blesavo, besmisleno.

Dok nije osvijestio da je upravo njegova pasivna uloga ključan element koji ga se može ticati, tada lako može kritizirati i ove i one, osjećati se dobro, a realno biti upravo dio problema kao još jedan mali kotačić apsurda u koji smo se doveli.

Pitanje za kraj.

Jeli pero oštrije od mača?



Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s