Politička VOLJA kao mjera

Da bi politički dogovor bio moćan, nužno je prepoznati da se radi o provedbi VOLJE. Drugim riječima svaki politički dogovor utemeljen je na VOLJI sudionika dogovora. I u tome se razlikuje moćan politički dogovor, od prostituiziranog fraziranja zvučnih misli koje se ne mogu opipati.

Politički dogovor MORA biti opipljiv. MORA biti mjerljiv. MORA biti stvaran i neprikosnoven.

Sudionici političkog dogovora moraju prepoznati u drugim sudionicima neupitne partnere, braću i sestre koje su jednako spremne provoditi zajedničku političku volju utvrđenu političkim dogovorom.

Kroz uspostavu političkog dogovora, nužna je potpuna orjentiacija na suštinu provedbe volje, te se stavke moraju i definirati na taj način. Prostor gdje je moguće načelno slaganje, a da ne postoji pouzdan okvir promocije DJELOVANJA u svrhu provedbe političke volje nije prihvatljiv.

Uspostavom političkog dogovora među slobodnim ljudima, mi uspostavljamo partnerstvo na razini mnogih. Mi uspostavljamo oslonac među mnogima i znamo da nismo sami u provedi ZAJEDNIČKE volje.

Politički dogovor mora osigurati zaštitu sudionika, na temelju bratstva sudionici provedbe volje moraju znati da ih ostali protagonisti pokrivaju kod provođenja političke volje.


Put Istine

Kada to napišem, zvuči kao da sam upravo postao nekakav mesija. A stvari su toliko banalne.

Problem priče o istini je što su neke stvari toliko sustavno zakomplicirane, da su banalne stvari poput istine postale metafizika, a ne vrlo životna stvar.

Da demonstriram koliko je priča koja dotiče istinu zakomplicirana, većina ljudi uopće ne bi mogla niti definirati riječ koju koristi u svakodnevnoj praksi. Većina ljudi ima više nekakav senzibilitet, ali zapravo nemaju pojma što kažu kada kažu da je nešto istina.

Pa da krenemo redom. Definicija Istine.

Istina je ono što je sukladno činjeničnom stanju.

Ovdje odmah moramo utvrditi sintagmu činjeničnog stanja. I što to znači. To za početak utvrđuje da postoje stvari izvan našeg subjektivnog doživljaja. Dakle, s nama i bez nas, s našim dojmovima i bez naših dojmova, neke stvari postoje, su tu i oblikuju stvarnost.

Činjenično stanje i intuitivni doživljava većine ljudi je takav da priznaju ideju činjeničnog stanja. Postoji mali broj ljudi koji misle da je sve ovo san ili njihova projekcija, ali samo mali test zakona fizike vrlo jasno ukazuje koliko je ta samouvjerenost bespredmetna.

S druge strane, ljudi koji priznaju činjenično stanje, priznaju i banalnosti poput gravitacije i neće probavati mogu li poletjeti ako skoče s desetog kata. Dakle, činjenično stanje je nešto što zapravo ljudi koji nisu odlijepili priznaju. Dio njih koji ne mogu povući crtu jer su im mentaliteti neodlučni oko ičega, bit će rezervirani, da eto slučajno ne bi ispalo da mogu poletjeti s desetog kata.

Beskičmenjaci.

Ostala ekipa priznaje činjenično stanje.

I sada mali skok do istine. Veliko ili malo I, nije bitno. Svaka misao, svaka tvrdnja, svaka ideja, svaki zakon, svaka apstrakcija koja nije mjerljiva i opipljiva kao činjenično stanje, a sukladna je istome je istina.

Naravno, svakim trenutkom života mi imamo više dostupnih činjenica. Sama znanost npr. Upravo utvrđuje i provjerava istinu kroz eksperiment. Postavlja neku ideju i tezu i provjerava činjenično stanja kroz eksperiment. I tada utvrđuje jeli ono za što su smatrali da je istinito, prošlo test ili nije. Ako jeste i dalje će odgovarati ideji istinitosti, mada smo svjesni da će novi set činjenica vrlo moguće opovrgnuti ono za što smo smatrali da je istina.

Da zaključimo ovaj pasus.

Istina je ono što je sukladno činjeničnom stanju. Prošlom, sadašnjem i budućem. Mi imamo uvid u prošlo i sadašnje činjenično stanje, ali nemamo uvid u buduće činjenično stanje. I upravo zato ne možemo nikada sto postotno tvrditi da je nešto istina sama. Možemo biti uvjereni, možemo utvrditi da je sukladno postojećim saznanjima, ali sutra nove činjenice mogu opovrgnuti poziciju istinitosti tvrdnje, pozicije, ideje.

Istina je dakle ideja opće sukladnosti s činjeničnim stanjem.

I sada dolazimo do puta istine. To je upravo to. Život u sukladnosti s činjeničnim stanjem. Gdje se naravno ne bojimo vršiti eksperimente i provjeravati teze, odbacivati ono što nema temelje, graditi se na onome što ima, sve dok ne dođu nove činjenice koje će nam dodatno pojačati utemeljenje ili eliminirati slabu kariku koja nije istinita i koje nije sukladna činjeničnom stanju.

Mi se ovdje kontinuirano izlažemo vanjskom svijetu upravo kako bismo se približili istini kroz prihvaćanje činjeničnog stanja.

No postavlja se pitanje, zbog čega idemo putem istine?

Zašto ja idem putem istine?

Banalno. Još kao mali sam se opekao na stvarnost. Još kao mali sam primijetio da moje sanjarenje, ako nije utemeljeno na činjeničnom stanju, rezultira vrlo bolnim otrježnjenjem prije ili poslije. I onda sam sebi rekao, OK. Idem se suočiti sa istinom.I idem se graditi u istini.

I tako, gledam, učim, razmišljam, provjeravam i gradim set vrijednosti i stavova i sve ideje su kontinuirano na kušnji. I kroz vrijeme mi cijeli um postaje sve konzistentniji, sve je veći integritet, vrijednosti i ideje koje me grade na testiranju su svakodnevno i vrlo su utemeljene.

Rezultat je koliko god to čudno da bilo, povećanje sklada s okolinom. Bez obzira na intelektualnu rabijatnost, ja sam u miru. Jer sam u skladu s činjeničnim stanjem. A onaj dio koji nije takav, otvoreno ga konfrontiram dok se i tu ne usuglasim. Usklađenost uma i duha sa svijetom. Blaženstvo. I na kraju krajeva i ljubav. Jer ne možeš ljubiti iluzije. No i to ću pojasniti naknadno.

S druge strane, ljudi koji žive u svojim svjetovima, obično prepumpanog ega i uvjerenja koja uopće nemaju veze s činjeničnim stanjem. Njima je okolina neprijatelj. Svaki doticaj s okolinom njima je prijetnja. Tim ljudima nesklad je svakim danom sve veći. Nemir je svakim danom sve veći. Nesreća i trajno nezadovoljstvo kao posljedica trajnog sukoba između njihova unutarnjeg svijeta i okoline.

To su ljudi koji ne mogu živjeti, ne mogu disati, ne mogu se opustiti, ne mogu se prepustiti, ne mogu voljeti. Jer su u strahu. U strahu da im kontakt sa stvarnošću ne razbije iluzije u kojima žive. Vrlo nesretni ljudi. I kako život ide, sve zatvoreniji, sve ogorčeniji, sve nesretniji i u sve većem strahu.

Umjesto da su se izložili i da su prihvatili sudbu i saživjeli s njome od prvog dana, da su u činjeničnom stanju i istini naišli na temeljni element vlastite izgradnje, oni su se sakrili od neminovnosti.

Put istine. Vrlo banalna stvar kojom se kreće svaka osoba koja je svjesna da je sklad moguć jedino kada se ne bojimo okoline. Kada je prihvaćamo upravo kao takvu kakva jeste. I tada možemo udahnuti život i živjeti punim plućima bez straha od neminovnosti. Jer ona je tu koliko god bježali od nje.

Tako dva puta, put iluzije i put istine. Razlika je da prvi put postaje sve veći teret osobi koja je taj put izabrala. Na početku je taj put vrlo šarmantan i zavodljiv, ali poslije se cijela energija ulaže kako bi se zaštitila iluzija. A put istine kontinuirano nas gradi, učvršćuje, širi vidike i dozvoljava nam da na jakim temeljima odemo puno dalje nego što je otišao itko prije nas. Paradoksalno, ali je tako.

Beskonačna su polja gdje obitava istina. I sva su u skladu i harmoniji. Tako je rezultat puta istine ispunjen život, bogat život, ogromno polje postojanja i sklad s cijelim svijetom, Nema tog puta koji može ponuditi toliko puno kao običan put istine. I to su eto prebacili u polje metafizike, a banalna stvar da ju je svaki iole mudar čovjek prepoznao od kada je vijeka.


Kontekst, plandemija i (naš) narativ

Uvod

Isti događaj, dva kadra. Ako nemamo pregled pune slike, lako možemo biti u zabludi i donijeti zaključke koji su potpuno promašeni.

Jedna od omiljenih pozicija narativa su odabrane ideje koje se uklapaju u agendu iza narativa. I koje u potpunosti negiraju sve druge relevantne informacije koje bi samu agendu ugrozile.

Na donjoj slici, pitanje je što trebamo? Vojsku kao mučitelje ili kao spasitelje? Puna slika vjerojatno oslikava neki foto session, ali ovdje ilustriramo što znači ignorirati relevantne informacije koje u potpunosti mijenjaju značenje i smisao viđenoga.

Te informacije predstavljaju kontekst. Svaki narativ kojemu nije cilj objektivno informirati građane, počiva na izboru željenih informacija, izvlačenju iz konteksta i plasmanu agende kroz takav narativ.

Primjer: Koronagejt 2020

Osoba koja kritički pristupa medijskoj predstavi, brzo će uočiti kako narativ ne podnosi neke vrlo banalne parametre, što ukazuje da u pozadini imamo skrivenu agendu, a ne namjeru objektivnog informiranja građanina.

Ovdje ću uzeti samo jedan primjer koji kroji cijeli narativ. To je broj oboljelih od covid-19.

Ostavimo po strani ideju da pozitivan PCR test ne znači i oboljenje. Smanjimo konfuziju i recimo da je točno (mada je to u najmanju ruku upitno). Službeni narativ ide otprilike ovako:

“Epidemiolozi uspješno prate bolest kroz masu testiranja i izolacija, te je broj pacijenata koje nisu detektirane minoran.Epidemiolozi tako mogu definirati žarišta širenja infekcija, poduzimati mjere, sve uspješno kontrolirati. I sve je u redu, pod kontrolom. ”

To je narativ.

Narativ ne podnosi jednu vrlo banalnu činjenicu. To su serološka istraživanja. U Hrvatskoj je izvedeno jedno jedino serološko istraživanje tijekom lipnja. Pozitivno je bilo 2,4% uzorka od 1054, što ekstrapolacijski znači da je u to vrijeme preboljelo bolest 100 000 ljudi. Problem je što su PCR testiranjima u to vrijeme detektirali do kraja lipnja ispod 3000 pozitivnih osoba.

Vrlo jaka indicija da je neprepoznatih oboljelih od COVID-19 bilo 30x više nego detektiranih. Po serološkom testiranju koje je izveo HZJZ.

Još jednom, serološko istraživanje objavljeno u srpnju utvrdilo je da je covid preboljelo oko 100 000 ljudi. Istovremeno je kroz epidemiološki sustav detektirano 30x manje ljudi. Na jednog detektiranog bolest je preboljelo 30 ljudi.

Naravno, uzorak je možda loš, možda nije 100 000 ljudi, ali, u svakom slučaju, nakon takvih rezultata govoriti da se bolest uspješno prati od strane HZJZa i stručnjaka, predstavlja obmanjivanje javnosti.

Vratimo se na kontekst koji oblikuju relevantne informacije. U plandemijskom narativu važno je predstaviti PCR pozitivne kao nositelje bolesti, epidemiološku službu koja kroz suspenziju ljudskih prava uspješno kontrolira i prati bolest, gdje može prepoznavati žarišta i vršiti selektivnu represiju na temelju “struke”.

Sve to ima smisla, ako se PCR testiranjima uspješno prate oboljeli, no jedino istraživanje koje je proveo sam HZJZ ukazuje da se bolest ne prati uspješno od prvog dana. Preciznije, da je praćenje bolesti potpuno besmisleno, jer ispratiti svakog 30-og pacijenta nema učinka na širenje bolesti. Učinak na suspenziju ljudskih prava bez medicinskog opravdanja, to već ima. Na širenje bolesti nikakvoga.

Naravno, možemo reći da je na temelju jednog istraživanja tvrditi sve ovo neutemeljeno. No, ovo seroprevalencijsko istraživanje na liniji je vanjskih studija koje ukazuju na iste brojke. Ne radi se o jednoj studiji, već o višestruko potvrđenoj znanstvenoj činjenici.

Mi ne možemo znati jeli na temelju istraživanja HZJZa u RH bilo nevidljivo 30x više ljudi nego što je detektirano, ali da govorimo o tom redu veličine možemo znati pouzdano.

Kada imamo informaciju da se s PCR testiranjem prati ispod 10% zaražene populacije, postavlja se niz pitanja.

  1. Na temelju čega se utvrđuju epidemiološka žarišta, ako je 30x više oboljelih nego što je detektirano. To znači da čovjek može oboljeti bilo gdje, nevezano za liniju praćenja
  2. Koja je svrha izolacije ljudi koji su u kontaktu s oboljelim, kada 30x više ljudi svakodnevno biva u kontaktu s oboljelima, a da to niti ne znaju? I koliko je opravdano zdravog čovjeka zatvoriti na temelju takvog praćenja?
  3. I na kraju, nulto pitanje. Koji je smisao PCR testiranja ako od početka HZJZ ne može ispratiti niti 10% oboljelih?

Zapravo se uvođenjem samo jedne dodatne informacije, a to je uvid u efikasnost praćenja oboljelih putem PCR testova i epidemioloških protokola, cijeli smisao PCRa, izolacije, mjera utemeljenih na praćenjima ovih brojki postaje prilično upitno.

No, kako informacije koje smo dobili u serološkim testiranjima nisu u skladu s narativom, gdje epidemiolozi uspješno sve prate i odrađuju putem PCR testova, show must go on. U potpunosti se ignorira sve što podsjeća na upitnost samog PCR testiranja, na bilo kakvu relevantnost tih brojki, na bilo kakvu ideju o uspjehu praćenja sa strane naših epidemiologa.

Ta ključna informacija se ne spominje nigdje i zaboravlja se. Pa tako, jedan epidemiolog Kolarić, može izjaviti mrtav hladan u listopadu sljedeće ‘Naš epidemiološki sustav praćenja je probušen i curi na sve strane. Mogli bismo imati i 5000 zaraženih dnevno’.

HUBOL tijekom sudjelovanja u narativu kada potiče dodatnu suspenziju ljudskih prava izjavljuje sličnu stvar u studenome: “Sustav praćenja kontakta i određivanja epidemioloških mjera koji drži pod kontrolom širenje epidemije se raspao. Činjenice su da veliki broj oboljelih ne dolazi iz samoizolacije, oboljeli sami obavještavaju svoje bliske kontakte, a oni sami obavještavaju svoje liječnike obiteljske medicine. “

Dakle, vrhovni “stručnjaci” u potpunosti ignoriraju notornu stvar da sustav efikasnog praćenja kontakta NIKADA NIJE NITI POSTOJAO, već tu notornu stvar koriste kao argument da je potrebno pojačati mjere gušenja ljudskih temeljnih sloboda.

Na temelju ovog ignoriranja razlike između PCR pozitivnih i realno oboljelih, kreće niz manipulacija vezano i za “kontrolu bolesti”, “praćenja trendova”, “uvođenja novih mjera”, sve to na temelju testiranja koje je još u lipnju odstupalo za preko red veličine u odnosu na stvarno stanje.
Nastavlja se kampanja kako je potrebno “još više testiranja”, jer netko “je možda utekao”, što kada imamo na umu informaciju da je uspješnost praćenja bila ispod 4% još na samome početku, postaje stvar apsurda, a ne “stručnog” mišljenja.

I tako, nakon što se ispuše priča kako se s PCR testovima zapravo bolest krajnje slabo prati, ostaje samo PCR testiranje i manijakalno praćenje bolesti, s još više testova, još više mjera i tako dalje i tako dalje.

Zaključak

To bi bio primjer gdje narativ može proći samo ako nemamo ključnu informaciju koja cijeli narativ ruši u svome temelju.

Možemo koristiti i drugi omiljeni primjer, a to je brojanje mrtvih, gdje svi koji su pozitivni,a da ne moraju biti oboljeli, smatra se da su preminuli OD COVIDA. I tu ćemo opet doći do sličnog raspleta gdje narativ dobiva novi jak udarac u svoj smisao.

No, ovdje je glavna poanta ukazati na različitost narativa kojima je u interesu spoznavati činjenično stanje i istinu samu, od narativa s agendom, gdje će se svaka informacija koja ugrožava agendu, brzo i efikasno eliminirati.

Onaj narativ koji mi gradimo i koji moramo graditi, narativ je spoznaje činjeničnog stanja i istine same. I takav narativ mora uključiti puni kontekst, a u trajnom nedostatku punog konteksta zadržati OTVORENOST i TRANSPARENTNOST.

Tako eliminiramo režimski narativ i gradimo svoj istovremeno.


Zašto je propala demokracija (socijalizam)

Kad spominjem demokraciju, mislim isključivo na postojeću pravno-kulturološku formu gdje građani glasaju svakih X godina, a u međuvremenu aktivno ne sudjeluju u političkom procesu.

Zašto je u zagradi socijalizam? Zato što je pogon prosperiteta i nama poznatog socijalizma i nama poznate demokracije isti.
Doprinosiš za opće dobro, za uzvrat ništa ne očekuješ, niti ti išta pripada. Tražiti nešto za uzvrat je nemoralno, pa čak i odvratno.
Znači, u politici možeš isključivo davati svoj doprinos za društvo, nikako osobno direktno prosperirati, jer to je nemoralno.

Socijalizam je šljakao na isti način. Radiš radi svakoga, za sve. Koliko možeš. Izrazito je nemoralno da radiš zato što češ ti direktno prosperirati iz toga. I zato i ne postoje poticaji zbog kojih bi bio više motiviran da daješ svoj doprinos.

Posljedično, socijalizam kao model utemeljen na doprinosu, bez da dobiješ nešto razmjerno tom doprinosu za uzvrat je propao.
Ljudima je prilično jasno to da onaj tko radi više, zaslužuje više, tko radi bolje, zaslužuje bolje, da se rad i trud moraju vrednovati, jer u suprotnom će modalitet lijenčina prevladati.

Ali začudo. Ljudima nije jasno da je potpuno isti model i u politici. Ako radiš, a za uzvrat ne dobiješ ništa ili krajnje nerazmjerno svome angažmanu, nakon nekog vremena češ izgubiti motivaciju.

Razlog je i u tome što je psihološka poruka okolice da se tvoj rad ne cijeni i da samim time niti nema objektivnog smisla da daješ svoj doprinos. Ne postoji motivacija, baš kao što ne postoji motivacija niti u socijalizmu da budeš najbolji.

OK, ima uvijek par luđaka koji će prkositi svim pravilima, ali par luđaka je par luđaka, a struktura procesa je struktura procesa u kojoj iznimke niti ne igraju ulogu. Jer ne može gospodarstvo nositi par luđaka (ala Alija Sirotanović), baš kao što niti
politički proces ne može nositi par luđaka.

Zato danas imamo i u politici par luđaka, ali daleko više onih koji su samo korumpirani, pa onda iskorištavaju svoju poziciju moći na nelojalan način i tako direktno prosperiraju.

Zaključak – demokracija kakvu danas vidimo je na samrti jer funkcionira na ideji nerazmjernog doprinosa, gdje se trud, angažman i posvećenost ne vrednuju, tako da ne postoji niti razvijeno političko tržište koje bi osiguralo bolju političku uslugu.

Kao što je socijalizam propao, tako je i ovaj socijalistički model političkog procesa na rubu propasti. Alternativa tom procesu je uspostaviti proces gdje će biti legitimno direktno prosperirati kroz doprinos političkom procesu, kroz legitimaciju danas koruptivnih djela ili kroz preuzimanje modela gdje će se na danas legitimnom osnovu osigurati povoljna politička klima za ulazak novih interesenata u politički proces poradi razmjernog zadovoljenja vlastitih interesa.

Izlaz iz postojećeg gliba demokracije kakvu danas vidimo jeste stroga profesionalizacija političkog procesa, stvaranje poduzetničkog ozračja, gdje će ljudima biti privlačno ulagati u politički proces iz direktnog interesa ili pak sudjelovati u samom procesu.

Da napomenem. Jedna odluka Vesne Pusić je koštala RH moguće milijardu dolara. Zamislite koliko nas zapravo košta postojeća politička kasta sa svojim neradom ili vrlo štetnim radom? Radi se moguće i o desecima milijardi dolara po mandatu.

Koliko smo mogli spasiti da smo se samo pogledali u ogledalo i na isti način odlučili pogledati i sve ostale koje su spremni dati svoj doprinosit za bolje sutra?


Predsjednički kandidat interneta 3. dio

Za uvod prosljeđujem link na Predsjednički kandidat interneta (link2), Predsjednički kandidat interneta 2. dio i facebook grupu Predsjednički kandidat interneta.

Ukratko ideja vodilja bila je izbor osobe koja bi predstavljala najbolji izbor građana, ono što bi kroz rasprave i dogovore usuglasili. No, problem cijele ideje je da je jako malo osoba zapravo voljno konstruktivno promatrati. Intelektualna lijenost ili možda jednostavno nedovoljna zainteresiranost svela se na žalost na knjigu od tri slova gdje je samo nekoliko pojedinaca imalo volju konstruktivno razmatrati koncept željenog kandidata, dok ostatak ekipe zapravo čeka da im se stvari doslovno nacrtaju.

U ovome trenutku moram primijetiti da je proaktivno mišljenje zapravo velika rijetkost, odnosno da moramo još puno raditi na tome da nam to po mogućnosti postane dio običaja. No u međuvremenu nas par hrčaka što bi izvlačilo ideje, kreiralo rasprave, poticalo promišljanje, mi možda možemo i taj dio iskoristiti i izvući neki zaključak iz svega.

Sada ću proslijediti zaključak prvog kruga promišljanja i rasprava što su se artikulirale na raznim grupama.

Na fb grupi kada smo pokrenuli otvorenu anketu gdje je svatko mogao kandidirati bilo koga, u sam vrh je ušlo dvoje za širu javnost anonimusa – Milena Bačelić i Boris Milić uz pomoć podrške svojih fb prijatelja. Nakon njih dvoje slijedio je Stipe Petrina koji nije imao podršku prijatelja, već se tu pozicionirao kao javna ličnost.

Ostali kandidati ostali su daleko ispod.

Pragmatično razmišljajući, mada ne postoji razlog zašto neki anonimus ne bi mogao biti dobar ili jako dobar predsjednik, uviđam problem kod tih kandidata jer ne posjeduju značajan politički kapital niti prepoznatost. A to je deficit, pogotovo ako imamo na umu da takav projekt ne bi imao podršku mainstream medija, već bi takvog kandidata morali probiti od baze.

Upoznati ga, afirmirati ga i ispromovirati. Jako velik posao s obzirom na priličnu bezvoljnost.

Stipe Petrina s druge strane predstavlja jednu prepoznatu političku ličnost i to mu je plus.

U daljnjim razgovorima sa sudionicima, postavilo se pitanje što je to Stipe Petrina da se izborio za tako snažnu poziciju u odnosu na ostale kandidate? Ukratko, njegova buntovnost, spremnost da se suprotstavi ako treba cijelom režimu, da ga prozove najcrnijim i jednako istinitim opisima i da u tome bude konzistentan. Dok ostali političari nisu praktički niti bili spomenuti u anketi (Mirela Holy je dobila 4x manje glasova, dok su ostali završili u domeni statističke pogreške), karakter Stipe Petrine se probio u prvi plan, kao glasa naroda.

U jednoj od rasprava, kada smo apstrahirali karakteristike Stipe Petrine, znači percepciju, hrabrosti, dosljednosti, direktnosti, orijentiranosti na raskrinkavanje sustava, dobili smo zapravo karakteristike raznih zviždača s većim ili manjim političkim ugledom.
No, svi zviždači, ako ih doživljavamo kao stvarne, a ne nečije projekte, imaju upravo karakteristiku da su stali kontra cijelog sistema i nastavili tako tući, prozivati i davati nam vjeru u bolje sutra. Kao Davidi u borbi protiv Golijata, bez odstupanja s uvjerenjem u pošteno društvo.
Zapravo sve ono na čemu je Ivo Josipović dobio izbore, da bi se naknadno potpuno kompromitirao u očima mnogih.

Sljedeće pitanje koje se postavilo je bilo, a zašto bi se uopće bavili izborom predsjednika, kada je predsjednik fikus? To je ukratko prilično netočna tvrdnja, s obzirom na to da Predsjednik sa svojim ovlastima predstavlja političku najjaču osobu u RH, te da on jedini direktno odgovara samo narodu, za razliku od Premijera i ostalih visokih dužnosnika.

Da zaključim izlaganje – rudarenjem, istraživanjem, raspravama oko ideje predsjedničkog kandidata interneta, uzimajući u obzir kontekst prilične indolentnosti hrvatskih građana i potrebe da im se doslovno nacrta prijedlog, umjesto da sudjeluju u kreiranju i same osnove ideje, predlažem da potragu za Predsjedničkog kandidata interneta svedemo upravo na negativ aktualnog predsjednika Ive Josipovića.

Znači, neku glasnu, upornu, konfliktnu, poštenu i moralnu osobu koja iza sebe ima i dokaze da baštini upravo te karakteristike.
Molim komentare, pogotovo aktivnih sudionika dosadašnjeg procesa razvoja ideje PKI kako bismo uvidjeli možemo li se oko ovoga usuglasiti, da zatvorimo jednu i pokrenemo sljedeću fazu izbora. Naravno, sve ideje, prijedlozi, želje, viđenja su dobro došli, no vjerujem da sada imamo malo više iskustva oko potencijala kojima realno raspolažemo i možemo raspolagati, što će nam olakšati i usuglašavanje.


JOT Forum i deidologizacija politike

Vizija je kreiranje JOT foruma gdje bi sudjelovali svi ljudi dobre volje u kreiranju političkih rješenja.

Zamislim situaciju i vidim odmah problem. A to je slika standardnih foruma gdje obitavaju indoktrinati. Ekipa koja ZNA rješenje i sve što treba jeste uvjeriti druge. I tako svaki indoktrinat umjesto da sluša, govori. Jako puno govora, jako malo slušanja, a praktički ništa usuglašavanja.

OK, nađu se odmah grupacije indoktrinata, pa neki furaju nacionalističke mantre, neki libertarijanske, neki socijalističke, neki svoj slobodni stil, neki kombinacije, ali poanta je da se grupiraju sličnomišljenici i onda grupe sebi međusobno dokazuju kako ovi drugi nisu u pravu, a kako su oni u pravu.

Zamišljam takav forum i sve što mogu reći je da takav forum nema smisla.

Zamišljam sada JOT forum koji ima smisla. Ekipa je brižno kadrovirana. Svjesna je da i ono što zna, nije toliko bitno, koliko je bitno ono što svi znaju. Dakle, ekipa koja ne docira, koja kuži da su čovjek i magarac pametniji od čovjeka, ekipa koja je voljna uči sa svakim u razgovor i detektirati ZAJEDNIČKE TOČKE iz kojih će graditi i zajedničke politike. Stotine ljudi, stotine politika, što su zajedničke točke šire prepoznate, to su politički snažnija polazišta i osiguravaju šire dogovore.

Na tom forumu dakle nema plasiranja grandioznih vizija i rješenja, već uporno črčkanje, iskopavanje tih zajedničkih fundusa i usuglašavanje politika. Nema tu mjesta za velike riječi i nejasne termine (kapitalizam), nema poklapanja s opakim frazama, do sve ostaje doma.

Nema niti stava “znam ja neke stvari”, jer svatko od nas zna neke stvari, ali ako ćemo s figom u džepu sudjelovati u raspravama, ništa od svega toga. Sve to “znam ja neke stvari” ostaje doma i ne doprinosi radu JOT foruma. Ako ne možeš/ne smiješ iznijeti svoj stav i argumente, onda to nije niti stav i kao takav nije niti vrijedan.

Ekipa znajući da ne može furati na temelju pretpostavki, jer iste je ipak prilično teško afirmirati u širem krugu, odriče se tih pretpostavki i po principu CRNE KUTIJE opipava sistem, procese i artikulira te ZAJEDNIČKE TOČKE.

Što je više rudarenja, što je više ZAJEDNIČKIH TOČKI, to se jednostavnije grade i afirmiraju i politike, te osigurava i široka politička podrška nužna za realizaciju tih politika.

Ovdje nema mjesta za ideološke sukobe, jer jedina ideologija koja se priznaje jeste dobra komunikacijska praksa i vjera u ZAJEDNIČKE VRIJEDNOSTI. Umjesto ideoloških patki, forsira se samo na empiriji, na zajednički afirmiranim čvrstim uporištima, na ZAJEDNIČKIM TOČKAMA.

Ono što nije široko afirmirano, jednostavno nije niti relevantno. Što po definiciji uključuje i sve političke doktrine.
I tako, ekipa spremna da se odrekne svega osim onoga što nam je svima zajedničko ili barem velikoj većini građana, kreira jedan misaoni tank (think thank), novog Solomona političkoga procesa.

Naravno, svatko može ući u taj proces, no onaj tko nije spreman preuzeti pravila dobre komunikacijske prakse, onog tko je ovisan o svojoj ideologiji i izvan njezinog okvira ne može funkcionirati, jednostavno će biti isfiltriran kao nerelevantan.
Vjerujete li u mogućnost kreiranja ovakve političke opcije utemeljene na JOT Forumu?


Teoretičari zavjere – kratki osvrt

Ponekad mi na fb zidu završi neki članak od dnevno.hr, recimo o chemtrailsima. Par puta sam čak na spektakularne objave ukucao imena u google, da bih vidio pozadinu vijesti.

Pa recimo, uzmimo jednu objavu kolege urotničara:

– Švedska vlada priznala postojanje Chemtrailsa
– Tko je to konkretno bio?
– Ministrica ekologije.

OK, pogledam članak, neka Pernilla Hagberg, vođa Zelenih. Ajde, zvuči nabrijano, odem u google research, nema Pernille na listi ministarskog osoblja, nema je čak niti na listi zelenih.

Ne znam tko je Pernilla, ali znam da ne predstavlja Švedsku vladu, čak niti stranku.

Iliti, vijest koja je bila viralna kod mojih kolega urotničara, obična je laž.

Kažem to kolegi urotničaru, on se izmotava, pa kaže:

– OK, došlo je do neke zabune.

Napravio sam ja ovakav research još par puta.

Recimo objava još jednog članka:

http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/93382-bivsi-premijer-britanske-kolum…

Opet stvar viralna, ali ne dao mi vrag mira pa sam poslušao konkretnu radijsku emisiju i tip fakat postavlja pitanje u smislu postoji li tako nešto, trebalo bi pitati vlasti. Ali, reći da je to priznanje postojanja chemtrailsa, to je obična obmana.

I sada i ja osobno imam problem. Naime, ne vjerujem niti ja previše vlasti, niti institucijama režima. Tko je lud da im vjeruje uopće? Ali, umjesto da se pojavi neka skeptična ekipa koja bi uspješno nadzirala proces sustava povjerenja, imamo samo ove bedake i stotine internet sajtova (fakat brijem da neko to masno plača kako bi se ekipa naložila vlastitim zabludama) koji guraju takve vijesti.

Eh sad. Gore sam ukazao na osnovni problem kod teoretičara zavjere. Ne postoji kritičnost. Ili je vrlo vrlo mala. Teoretičari zavjere koji pak rade provjeru informacija, slobodno neka me kontaktiraju, rado bih čuo pokoju utemeljenu informaciju, umjesto ovoga.

Ali što ćemo sada sa tom ekipom? Ništa.

Ali moram naglasiti da takav pristup informiranju ne pomaže nikome. Osim pojedincu da razvija svoje neznanje I zablude. Ali kao takav bit će svakim danom samo još više niškoristi. Zato ekipa koja brijete na razne urote. Sve pet, slobodno.

Ali nemojte forsirati sa takvim stvarima kao sa faktima, jer to nisu fakti. Zato, hajdemo se rađe baviti dokazanim stvarima gdje ćemo puno lakše doći do dogovora. A problemi koje svi imamo ionako su toliko očiti i vidljivi da nam zapravo uopće ne trebaju teorije urote da bismo shvatili kako nam je egzistencija ugrožena i da trebamo nešto konkretno poduzeti.


Indoktrinati vs demokrati

Osobno ljude politički prvenstveno razlikujem po gornjem principu. To što se često slažem s nekim indoktrinatom više nego s demokratom i dalje mi dotičnu osobu politički ne čini prihvatljivim političkim partnerom. S druge strane demokrat različitog mišljenja moj je politički i ideološki partner.

Što je to indoktrinat?

Indoktrinat je osoba koja je usvojila određenu političku doktrinu. Bio to libertarijanac, komunist, nacionalist, religijski fanatik, nebitno. Vrlina indoktrinata je univerzalna.

Indoktirnat je siguran da je u pravu.

I to sve izvrsno funkcionira do trenutka pokretanja javne rasprave.

U javnoj raspravi indoktrinat čini nekoliko ozbiljnih pogrešaka:

1. uzima svoju mentalnu mapu /svoju perspektivu/ zdravo za gotovo
2. ignorira činjenicu da netko tko nije prošao isti proces indoktrinacije ima različitu mentalnu mapu
3. često nije uopće niti svjestan postojanja različitih mentalnih mapa
4. plasira argumente na temelju osobne mentalne mape koji su tada po prirodi stvari promašeni

Zbog neuspjeha sudjelovanja u javnoj raspravi indoktrinat obično počinje zazirati od javne rasprave, pa i demokracije same. Jednosmjerni medij iz kojeg može docirati, postaje omiljeni način obraćanja javnosti.

Što je to demokrat?

Demokrat je osoba koja je svjesna svoje ograničenosti i neznanja. Demokrat u raspravi sluša, raspravlja i širi polje znanja.

U javnoj raspravi demokrat je svjestan da njegova mentalna mapa /perspektiva/ nije univerzalna datost i samim time primoran je utvrditi polje zajedničkog iz čega bi se gradio i politički dogovor.

Demokratu je područje javne rasprave blagodat, a ne smetnja. A javna rasprava među demokratima kreira upravo najbolja rješenja za zajednicu.

Ako netko želi slijediti dobru komunikacijsku praksu kod uspostave javnog dogovora, može koristiti sljedeći postupak:

1. utvrđuje zajednički misaoni prostor/mentalnu mapu/
2. utvrđuje zajedničke vrijednosti
3. na temelju zajedničkog prostora i vrijednosti gradi i zajedničku perspektivu
4. iz zajedničke perspektive postiže se i dogovor.

Možemo povući i jednu intenzivnu reperkusiju ideološkog orijentiranja, a to je da se demokrat odriče partikularnog gledišta kao nebitnog, ali isto tako inzistira i kod druge strane na istom.

Danas u vrijeme krize popularni su razni ekstremizmi koji upravo počivaju na indoktrinacijskim školama. Sigurnost istine i ispravnosti u teško vrijeme željeno je emotivno utočište.

http://www.youtube.com/watch?v=HLNhPMQnWu4

Na žalost, s obzirom na to da su indoktrinati ograničene sposobnosti usuglašavanja, razgovora, dogovora, radikalizacija društva u tom smjeru obično vodi i u eskalaciju nasilja.

No unatoč dobroj klimi za bujanje snage ekstremizma, vjerujem da je upravo onaj drugi demokratski dio građana, onaj meni blizak, onaj koji je sposoban graditi na zajedničkim temeljima, upravo taj koji jedini  može osigurati budućnost svakom društvu.


Fašizacija društva – ZAMOLBA

Definicija fašizma za ovaj tekst: Fašizam je svaki politički pokret koji dehumanizira političkog protivnika

Oduvijek me je interesiralo što se to događalo u glavama ljudi koji su pristali na totalitarne pokrete što su uzrokovali 2 svjetski rat. Weimarska republika. Nijemci su naime jedna nacija s rijetko razvijenom političkom kulturom, demokratski proces kraja 19-og stoljeća je bio moguće na višem nivou nego što ga je Hrvatska ikada imala.

I onda iz takve podloge, procvjeta Hitler.

Danas gledam što se događa u Hrvatskoj. I počinjem shvaćati proces koji je prethodio svom zlu.

Politička kriza, ekonomska kriza. Opća nesigurnost. Manjak političke kulture priprostoga svijeta. Mediji, politički agitatori, nabrijavaju cijeli proces. U Njemačkoj su to radile isto tako dvije strane. Komunisti i nacionalsocijalisti kao ekstremni dogmatičari. Retorika koja se više ne da kontrolirati, jer institucije su u kolapsu, bez potrebnog političkog autoriteta.

I događa se. Prosječan čovjek ulazi u rasprave, ne može izdržati taj proces masovne histerije i koja mu je reakcija? Povlači se u sebe, u sigurnost svoje dogme, svoga čopora, svoga neznanja, svoje boje, svoje neupitnosti.

Komunikacija se presijeca. Po prirodi stvari jačaju ekstremisti kao ekipa koja je 100% u pravu, tako umirujuće, bez potrebe za suvišnim i toliko iritantnim propitivanjem,. Atraktivno utočište za bezglave mase podlegle općoj histeriji. I to je to. Podloga za fašizam je uspostavljena.

I danas se događa na fbu. Ekipa je masovno popušila igrice naših režimskih snaga, popušila je priču kako je 1.12.2013 dan koji će odrediti budućnost Hrvatske za sva vremena, popušila je i priču i iracionalne argumente i u nesposobnosti da nametne svoj stav (malo tko zna kvalitetno komunicirati, a još daleko manje ljudi to zna u ekscitiranom stanju). Nakon loših reakcija, podignutih tenzija, naš Ivan Ivanović puca.

Odlučuje na jedini “razuman” čin, a to je blokiranje svih tih “budala”, “nazadnjaka”, “fašista” – ukratko neistomišljenika. I voala. Nema više komunikacije između svjetova, proces dehumanizacije ima dobar temelj, a kada se ukine kanal rasprave, predrasude i neznanje preuzimaju primat, a neprijatelju rastu rogovi, rep I papci. Taj neprijatelj kroz vrlo kratko vrijeme neće više biti niti čovjek.

Mogao bih ja prozvati snage režima koje su timski podigle jedno pitanje u sferu iracionalnog, umjesto da su stale na loptu I smirile strasti (objašnjenje – potrebno nabrijati ekipu da izađe na izbore), nastavile su ložiti tu priprostu rulju I sada imamo desetke, stotine I tisuće koje su se odlučile na nulti potez uspostave fašizma. Ali svatko neka radi svoj posao.

No problem je prekid komunikacije sa svakim tko ne misli kako treba. Neki tako danas samo brišu, neki blokiraju, ali mnogi su popušili istu foru i svojim “plemenitim” interesom da barem zaštite svoju bližu okolicu od “gluposti”, napravili su upravo nužne temelje upravo za procvat gluposti i posljedično svog zla fašizma.

Dobra vijest u svemu ovome je da je rješenje za blokadu procesa fašizacije društva zapravo vrlo jednostavno. Radi se o tri točke:

1. Ne pokleknuti pod općom navadom uklanjanja komunikacije s neistomišljenicima, jer to je osnova političkog društva. Za razliku od toga upravo u fašizmu nema komunikacije, jer jedan je um, onaj ispravni, a drugi će biti eliminirani. Dakle, svatko od nas može ,a usudim se reći ima I građansku dužnost da osigura prostor političkog diskursa kao protuteže fašizacije politike.

2. Spustiti loptu, smiriti tenzije. Može se na vatru ići i benzinom, ali jako je malo onih koji znaju kontrolirati taj požar. Čak i likovi koji imaju desetljeća iskustva u kriznoj komunikaciji često budu spaljeni s takvom odlukom. Zato, preporuka je ne testirati svoje granice, već umjesto toga disati mirno i odmoriti se ako je tlak visok, te se sjetiti da su na drugoj strani isto tako LJUDI. Ne bića zla.

3. Koliko god bili uvjereni da smo 100% u pravu, mala je šansa da je baš tako. Vjerojatno smo u pravu možda i 80%, ali 100% nitko nije u pravu.

Dragi moji sugrađani. Vjerujem da ne postoji osoba koja želi da politička I gospodarska kriza u kojoj se nalazimo završi u još većem zlu. Vjerujem da postoji puno više osoba koje smatraju baš kao i ja da je kriza vrijeme kada se uspostavljaju nužni široki politički dogovori i nacionalni konsenzusi oko uspostave zajedničke vizije I budućnosti. Da je upravo kriza naša blagodat, jer svi smo u tom trenutku ako stanemo na loptu zapravo svjesni da je vrijeme da krenemo ovaj puta od sebe.

Ako dijelite sa mnom mišljenje da nam je ovo prilika da krenemo u smjeru odgovornog političkog djelovanja (ja to u Hrvatskoj skoro da nisam vidio, a pitamo se svi kako to da smo tamo gdje jesmo) koje će nam konačno vratiti željenu nam budućnost, da svatko učini ono što je do njega. A to je da osigura polje diskursa I tako u startu eliminira prostor za daljnju fašistizaciju našeg društva, te umjesto toga krene putem željene nam budućnosti.

Unaprijed zahvalan


Uvijek ista priča – osvrt na RU2

Nije prvi puta da su organizatori na krilima obećavajuće prve akcije upropastili politički kredit koji su ponijeli sa sobom.

“Stegnite vi svoj pojas bando lopovska” je jedan takav primjer. Prvi prosvjed koji je bio u organizaciji širokog broja pojedinaca uključujući i našeg Mr. Jaksa. Nakon što je prosvjed kvalitetno najavljen, nakon što su se odazvali deseci pojedinaca i grupa, te tako kreirali obećavajuću snagu, bio je ujedno i kulminacija cijele ideje.

Nakon prvog prosvjeda slijedilo je čišćenje organizacije od “štetnih” elemenata. Krenule su optužbe, recimo naš Mr. Jaks se odmah povukao, a neka nabrijana jezgra koja je zabrijala da je ona upravo taj pokret riješila se u biti svakog tko je bio izvan njihovog razumijevanja.

Organizatori su zaključili da ako kvalitetno očiste organizaciju, da će imati dobar kostur na koji će se zakačiti nove grupacije, te kreirati još šira podrška projektu.

Umjesto toga, rezultat je bio suprotan očekivanju. Olako odricanje dojučerašnjih suradnika, pretjerana paranoja i nerazumijevanje kompleksnosti zahtjeva koji je ispred jedne takve organizacije, u jezgri je ostalo jako malo političkog kapitala, a intelektualnog još i manje.

Bianco potpis onih građana koji su podržali prvi projekt u nadi da će isti evoluirati u nešto još kvalitetnije, već drugi puta je zaključio da projekt nije otišao u dobrom smjeru, izostala je potrebna podrška, a projekt je doživio debakl. Nakon nekih 5 000 prvi puta, drugi puta je bilo jedva koja stotina.

Inicijatori zaluđeni svojom veličinom i nesposobni da sagledaju širu sliku nastavljaju sa inicijativom i treći puta, kada se projektu odaziva točno troje ljudi. Troje inicijatora glavom i bradom. Taj puta inicijatori su ipak shvatili da nešto ne štima i to je bio kraj njihove aktivističke karijere.

U RU2 vidim sličnu priču. Organizatori su odlučili očistiti organizaciju, s time da im znanje ipak nije bilo dovoljno visoko da bi napravili kvalitetnu analizu, te na njezinom temelju proveli daljnje odluke. Samim time suvišno su ugrožena razna dotadašnja partnerstva, a inicijatori umjesto da su provjerili svoju snagu, na krilima prošlog uspjeha su zaključili da im je samo nebo granica. Ali to nije bio slučaj, kao što i nikad nije slučaj.

Sjećam se i pokreta s filozofskog – plenuma, opet ista priča, samo što je proces trajao malo dulje. Sve je krenulo potpuno otvoreno, svi su sudjelovali unatoč raznim netrpeljivostima, a onda je krenulo distanciranje “vodstva” od “plebsa”, sjećam se da je vodstvo kolektivno napustilo i forume i blogove i bilo koji drugi direktni kontakt sa javnošću, jer im je smetalo “destruktivno okruženje”, odnosno kritika unutar takvih slobodnih i otvorenih foruma.

No, tog trenutka kada su se vođe udaljile od javnosti, od svojih ljudi, tog trenutka su si zapravo prepisali smrtnu presudu svojih političkih aspiracija. Jer bez povratne sprege, s podignutim nosom i razvijenom samodopadnošću, osudili su cijeli projekt na propast.

I to se naravno i dogodilo. U suštini ista priča.

Ekipa nije imala na umu da ima podršku samo i isključivo dok uspješno artikulira misli i želje svoje okolice. A onog trenutka kada su se udaljili od okolice u potrebi da razviju čistunsku organizaciju, udaljili su se i od mogućnosti kanaliziranja tog širokog poriva.

Volio bih naravno čuti komentar bilo koga iz dotičnih ili sličnih inicijativa što se događalo u njihovim glavama u to vrijeme, kako to da nisu uspjeli ojačati početnu priču, već su prokockali kredit?

Moja procjena je da je ekipa nenaučena na takvo okruženje jednostavno počela krivo tumaćiti poruke okolice, opijena prvim uspjehom. Osjećaj moći i lako ćemo dao je ekipi oštar mać s kojim su bez previše pardona radili čistke. U pogrešnoj percepciji svoje snage, lako ćemo stavom, ostali su izolirani i nesposobni da artikuliraju široke potrebe, umjesto toga su si jedni drugima pjevušili što su htjeli čuti i tako se dodatno uljuljavali u dolazeći neuspjeh.

Isto tako, sva ekipa je imala istu mantru u glavi. Ako bi svi radili kao što smo mi radili, ovaj projekt će uspjeti. Ali ekipa zaboravlja da ima milijun projekata, da svako radi neku svoju stvar i da će uvijek netko i najmanje sa strane (a nikad nisu svi jednako uključeni) raditi očekivano manje nego što rade sami nositelji projekta. I da se od nikoga ne može očekivati tako nešto. I da su vođe zato vođe. I da ih drugi zato slijede, jer su isti zaslužili to upravo svojom dobrom vjerom.

E da. Imao sam i ja udrugu Tiaktiv. I gurao sam i vukao. I bio sam iz ove pozicije mogu slobodno reći u teškom deluzijskom stanju dajući projektu koji sam vodio daleko veći značaj nego što je to objektivno bio. Ali u to vrijeme me je upravo ta deluzija i tjerala da guram i da grizem. I da na kraju optužujem sve druge što nam projekt ipak nije prošao. OK. Možda iz te perspektive sada gledam i na ove inicijative na isti način. A da tako nije. Ali moram primijetiti taj običaj.

I još jedna stvar. Volio bih da ekipa iz svake takve akcije izvuče pouku za buduće generacije, za buduće ekipe. Jer ako se povuče, kao što su se povukli prije navedeni, sve to je onda za ništa. A iskustvo i razumijevanje koje se stekne kada se pogleda na sve sa određene distance vjerujem da su ipak presudni da se konačno napravi i korak dalje, umjesto da se opet padne na istoj stepenici.

Jasno, možda sam omašio cijeli fudbal, ali volio bih čuti i viđenje nekog trećeg para očiju.