JOT Forum i deidologizacija politike

Vizija je kreiranje JOT foruma gdje bi sudjelovali svi ljudi dobre volje u kreiranju političkih rješenja.

Zamislim situaciju i vidim odmah problem. A to je slika standardnih foruma gdje obitavaju indoktrinati. Ekipa koja ZNA rješenje i sve što treba jeste uvjeriti druge. I tako svaki indoktrinat umjesto da sluša, govori. Jako puno govora, jako malo slušanja, a praktički ništa usuglašavanja.

OK, nađu se odmah grupacije indoktrinata, pa neki furaju nacionalističke mantre, neki libertarijanske, neki socijalističke, neki svoj slobodni stil, neki kombinacije, ali poanta je da se grupiraju sličnomišljenici i onda grupe sebi međusobno dokazuju kako ovi drugi nisu u pravu, a kako su oni u pravu.

Zamišljam takav forum i sve što mogu reći je da takav forum nema smisla.

Zamišljam sada JOT forum koji ima smisla. Ekipa je brižno kadrovirana. Svjesna je da i ono što zna, nije toliko bitno, koliko je bitno ono što svi znaju. Dakle, ekipa koja ne docira, koja kuži da su čovjek i magarac pametniji od čovjeka, ekipa koja je voljna uči sa svakim u razgovor i detektirati ZAJEDNIČKE TOČKE iz kojih će graditi i zajedničke politike. Stotine ljudi, stotine politika, što su zajedničke točke šire prepoznate, to su politički snažnija polazišta i osiguravaju šire dogovore.

Na tom forumu dakle nema plasiranja grandioznih vizija i rješenja, već uporno črčkanje, iskopavanje tih zajedničkih fundusa i usuglašavanje politika. Nema tu mjesta za velike riječi i nejasne termine (kapitalizam), nema poklapanja s opakim frazama, do sve ostaje doma.

Nema niti stava “znam ja neke stvari”, jer svatko od nas zna neke stvari, ali ako ćemo s figom u džepu sudjelovati u raspravama, ništa od svega toga. Sve to “znam ja neke stvari” ostaje doma i ne doprinosi radu JOT foruma. Ako ne možeš/ne smiješ iznijeti svoj stav i argumente, onda to nije niti stav i kao takav nije niti vrijedan.

Ekipa znajući da ne može furati na temelju pretpostavki, jer iste je ipak prilično teško afirmirati u širem krugu, odriče se tih pretpostavki i po principu CRNE KUTIJE opipava sistem, procese i artikulira te ZAJEDNIČKE TOČKE.

Što je više rudarenja, što je više ZAJEDNIČKIH TOČKI, to se jednostavnije grade i afirmiraju i politike, te osigurava i široka politička podrška nužna za realizaciju tih politika.

Ovdje nema mjesta za ideološke sukobe, jer jedina ideologija koja se priznaje jeste dobra komunikacijska praksa i vjera u ZAJEDNIČKE VRIJEDNOSTI. Umjesto ideoloških patki, forsira se samo na empiriji, na zajednički afirmiranim čvrstim uporištima, na ZAJEDNIČKIM TOČKAMA.

Ono što nije široko afirmirano, jednostavno nije niti relevantno. Što po definiciji uključuje i sve političke doktrine.
I tako, ekipa spremna da se odrekne svega osim onoga što nam je svima zajedničko ili barem velikoj većini građana, kreira jedan misaoni tank (think thank), novog Solomona političkoga procesa.

Naravno, svatko može ući u taj proces, no onaj tko nije spreman preuzeti pravila dobre komunikacijske prakse, onog tko je ovisan o svojoj ideologiji i izvan njezinog okvira ne može funkcionirati, jednostavno će biti isfiltriran kao nerelevantan.
Vjerujete li u mogućnost kreiranja ovakve političke opcije utemeljene na JOT Forumu?


Teoretičari zavjere – kratki osvrt

Ponekad mi na fb zidu završi neki članak od dnevno.hr, recimo o chemtrailsima. Par puta sam čak na spektakularne objave ukucao imena u google, da bih vidio pozadinu vijesti.

Pa recimo, uzmimo jednu objavu kolege urotničara:

- Švedska vlada priznala postojanje Chemtrailsa
- Tko je to konkretno bio?
- Ministrica ekologije.

OK, pogledam članak, neka Pernilla Hagberg, vođa Zelenih. Ajde, zvuči nabrijano, odem u google research, nema Pernille na listi ministarskog osoblja, nema je čak niti na listi zelenih.

Ne znam tko je Pernilla, ali znam da ne predstavlja Švedsku vladu, čak niti stranku.

Iliti, vijest koja je bila viralna kod mojih kolega urotničara, obična je laž.

Kažem to kolegi urotničaru, on se izmotava, pa kaže:

- OK, došlo je do neke zabune.

Napravio sam ja ovakav research još par puta.

Recimo objava još jednog članka:

http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/93382-bivsi-premijer-britanske-kolum…

Opet stvar viralna, ali ne dao mi vrag mira pa sam poslušao konkretnu radijsku emisiju i tip fakat postavlja pitanje u smislu postoji li tako nešto, trebalo bi pitati vlasti. Ali, reći da je to priznanje postojanja chemtrailsa, to je obična obmana.

I sada i ja osobno imam problem. Naime, ne vjerujem niti ja previše vlasti, niti institucijama režima. Tko je lud da im vjeruje uopće? Ali, umjesto da se pojavi neka skeptična ekipa koja bi uspješno nadzirala proces sustava povjerenja, imamo samo ove bedake i stotine internet sajtova (fakat brijem da neko to masno plača kako bi se ekipa naložila vlastitim zabludama) koji guraju takve vijesti.

Eh sad. Gore sam ukazao na osnovni problem kod teoretičara zavjere. Ne postoji kritičnost. Ili je vrlo vrlo mala. Teoretičari zavjere koji pak rade provjeru informacija, slobodno neka me kontaktiraju, rado bih čuo pokoju utemeljenu informaciju, umjesto ovoga.

Ali što ćemo sada sa tom ekipom? Ništa.

Ali moram naglasiti da takav pristup informiranju ne pomaže nikome. Osim pojedincu da razvija svoje neznanje I zablude. Ali kao takav bit će svakim danom samo još više niškoristi. Zato ekipa koja brijete na razne urote. Sve pet, slobodno.

Ali nemojte forsirati sa takvim stvarima kao sa faktima, jer to nisu fakti. Zato, hajdemo se rađe baviti dokazanim stvarima gdje ćemo puno lakše doći do dogovora. A problemi koje svi imamo ionako su toliko očiti i vidljivi da nam zapravo uopće ne trebaju teorije urote da bismo shvatili kako nam je egzistencija ugrožena i da trebamo nešto konkretno poduzeti.


Indoktrinati vs demokrati

Osobno ljude politički prvenstveno razlikujem po gornjem principu. To što se često slažem s nekim indoktrinatom više nego s demokratom i dalje mi dotičnu osobu politički ne čini prihvatljivim političkim partnerom. S druge strane demokrat različitog mišljenja moj je politički i ideološki partner.

Što je to indoktrinat?

Indoktrinat je osoba koja je usvojila određenu političku doktrinu. Bio to libertarijanac, komunist, nacionalist, religijski fanatik, nebitno. Vrlina indoktrinata je univerzalna.

Indoktirnat je siguran da je u pravu.

I to sve izvrsno funkcionira do trenutka pokretanja javne rasprave.

U javnoj raspravi indoktrinat čini nekoliko ozbiljnih pogrešaka:

1. uzima svoju mentalnu mapu /svoju perspektivu/ zdravo za gotovo
2. ignorira činjenicu da netko tko nije prošao isti proces indoktrinacije ima različitu mentalnu mapu
3. često nije uopće niti svjestan postojanja različitih mentalnih mapa
4. plasira argumente na temelju osobne mentalne mape koji su tada po prirodi stvari promašeni

Zbog neuspjeha sudjelovanja u javnoj raspravi indoktrinat obično počinje zazirati od javne rasprave, pa i demokracije same. Jednosmjerni medij iz kojeg može docirati, postaje omiljeni način obraćanja javnosti.

Što je to demokrat?

Demokrat je osoba koja je svjesna svoje ograničenosti i neznanja. Demokrat u raspravi sluša, raspravlja i širi polje znanja.

U javnoj raspravi demokrat je svjestan da njegova mentalna mapa /perspektiva/ nije univerzalna datost i samim time primoran je utvrditi polje zajedničkog iz čega bi se gradio i politički dogovor.

Demokratu je područje javne rasprave blagodat, a ne smetnja. A javna rasprava među demokratima kreira upravo najbolja rješenja za zajednicu.

Ako netko želi slijediti dobru komunikacijsku praksu kod uspostave javnog dogovora, može koristiti sljedeći postupak:

1. utvrđuje zajednički misaoni prostor/mentalnu mapu/
2. utvrđuje zajedničke vrijednosti
3. na temelju zajedničkog prostora i vrijednosti gradi i zajedničku perspektivu
4. iz zajedničke perspektive postiže se i dogovor.

Možemo povući i jednu intenzivnu reperkusiju ideološkog orijentiranja, a to je da se demokrat odriče partikularnog gledišta kao nebitnog, ali isto tako inzistira i kod druge strane na istom.

Danas u vrijeme krize popularni su razni ekstremizmi koji upravo počivaju na indoktrinacijskim školama. Sigurnost istine i ispravnosti u teško vrijeme željeno je emotivno utočište.

http://www.youtube.com/watch?v=HLNhPMQnWu4

Na žalost, s obzirom na to da su indoktrinati ograničene sposobnosti usuglašavanja, razgovora, dogovora, radikalizacija društva u tom smjeru obično vodi i u eskalaciju nasilja.

No unatoč dobroj klimi za bujanje snage ekstremizma, vjerujem da je upravo onaj drugi demokratski dio građana, onaj meni blizak, onaj koji je sposoban graditi na zajedničkim temeljima, upravo taj koji jedini  može osigurati budućnost svakom društvu.


Fašizacija društva – ZAMOLBA

Definicija fašizma za ovaj tekst: Fašizam je svaki politički pokret koji dehumanizira političkog protivnika

Oduvijek me je interesiralo što se to događalo u glavama ljudi koji su pristali na totalitarne pokrete što su uzrokovali 2 svjetski rat. Weimarska republika. Nijemci su naime jedna nacija s rijetko razvijenom političkom kulturom, demokratski proces kraja 19-og stoljeća je bio moguće na višem nivou nego što ga je Hrvatska ikada imala.

I onda iz takve podloge, procvjeta Hitler.

Danas gledam što se događa u Hrvatskoj. I počinjem shvaćati proces koji je prethodio svom zlu.

Politička kriza, ekonomska kriza. Opća nesigurnost. Manjak političke kulture priprostoga svijeta. Mediji, politički agitatori, nabrijavaju cijeli proces. U Njemačkoj su to radile isto tako dvije strane. Komunisti i nacionalsocijalisti kao ekstremni dogmatičari. Retorika koja se više ne da kontrolirati, jer institucije su u kolapsu, bez potrebnog političkog autoriteta.

I događa se. Prosječan čovjek ulazi u rasprave, ne može izdržati taj proces masovne histerije i koja mu je reakcija? Povlači se u sebe, u sigurnost svoje dogme, svoga čopora, svoga neznanja, svoje boje, svoje neupitnosti.

Komunikacija se presijeca. Po prirodi stvari jačaju ekstremisti kao ekipa koja je 100% u pravu, tako umirujuće, bez potrebe za suvišnim i toliko iritantnim propitivanjem,. Atraktivno utočište za bezglave mase podlegle općoj histeriji. I to je to. Podloga za fašizam je uspostavljena.

I danas se događa na fbu. Ekipa je masovno popušila igrice naših režimskih snaga, popušila je priču kako je 1.12.2013 dan koji će odrediti budućnost Hrvatske za sva vremena, popušila je i priču i iracionalne argumente i u nesposobnosti da nametne svoj stav (malo tko zna kvalitetno komunicirati, a još daleko manje ljudi to zna u ekscitiranom stanju). Nakon loših reakcija, podignutih tenzija, naš Ivan Ivanović puca.

Odlučuje na jedini “razuman” čin, a to je blokiranje svih tih “budala”, “nazadnjaka”, “fašista” – ukratko neistomišljenika. I voala. Nema više komunikacije između svjetova, proces dehumanizacije ima dobar temelj, a kada se ukine kanal rasprave, predrasude i neznanje preuzimaju primat, a neprijatelju rastu rogovi, rep I papci. Taj neprijatelj kroz vrlo kratko vrijeme neće više biti niti čovjek.

Mogao bih ja prozvati snage režima koje su timski podigle jedno pitanje u sferu iracionalnog, umjesto da su stale na loptu I smirile strasti (objašnjenje – potrebno nabrijati ekipu da izađe na izbore), nastavile su ložiti tu priprostu rulju I sada imamo desetke, stotine I tisuće koje su se odlučile na nulti potez uspostave fašizma. Ali svatko neka radi svoj posao.

No problem je prekid komunikacije sa svakim tko ne misli kako treba. Neki tako danas samo brišu, neki blokiraju, ali mnogi su popušili istu foru i svojim “plemenitim” interesom da barem zaštite svoju bližu okolicu od “gluposti”, napravili su upravo nužne temelje upravo za procvat gluposti i posljedično svog zla fašizma.

Dobra vijest u svemu ovome je da je rješenje za blokadu procesa fašizacije društva zapravo vrlo jednostavno. Radi se o tri točke:

1. Ne pokleknuti pod općom navadom uklanjanja komunikacije s neistomišljenicima, jer to je osnova političkog društva. Za razliku od toga upravo u fašizmu nema komunikacije, jer jedan je um, onaj ispravni, a drugi će biti eliminirani. Dakle, svatko od nas može ,a usudim se reći ima I građansku dužnost da osigura prostor političkog diskursa kao protuteže fašizacije politike.

2. Spustiti loptu, smiriti tenzije. Može se na vatru ići i benzinom, ali jako je malo onih koji znaju kontrolirati taj požar. Čak i likovi koji imaju desetljeća iskustva u kriznoj komunikaciji često budu spaljeni s takvom odlukom. Zato, preporuka je ne testirati svoje granice, već umjesto toga disati mirno i odmoriti se ako je tlak visok, te se sjetiti da su na drugoj strani isto tako LJUDI. Ne bića zla.

3. Koliko god bili uvjereni da smo 100% u pravu, mala je šansa da je baš tako. Vjerojatno smo u pravu možda i 80%, ali 100% nitko nije u pravu.

Dragi moji sugrađani. Vjerujem da ne postoji osoba koja želi da politička I gospodarska kriza u kojoj se nalazimo završi u još većem zlu. Vjerujem da postoji puno više osoba koje smatraju baš kao i ja da je kriza vrijeme kada se uspostavljaju nužni široki politički dogovori i nacionalni konsenzusi oko uspostave zajedničke vizije I budućnosti. Da je upravo kriza naša blagodat, jer svi smo u tom trenutku ako stanemo na loptu zapravo svjesni da je vrijeme da krenemo ovaj puta od sebe.

Ako dijelite sa mnom mišljenje da nam je ovo prilika da krenemo u smjeru odgovornog političkog djelovanja (ja to u Hrvatskoj skoro da nisam vidio, a pitamo se svi kako to da smo tamo gdje jesmo) koje će nam konačno vratiti željenu nam budućnost, da svatko učini ono što je do njega. A to je da osigura polje diskursa I tako u startu eliminira prostor za daljnju fašistizaciju našeg društva, te umjesto toga krene putem željene nam budućnosti.

Unaprijed zahvalan


Uvijek ista priča – osvrt na RU2

Nije prvi puta da su organizatori na krilima obećavajuće prve akcije upropastili politički kredit koji su ponijeli sa sobom.

“Stegnite vi svoj pojas bando lopovska” je jedan takav primjer. Prvi prosvjed koji je bio u organizaciji širokog broja pojedinaca uključujući i našeg Mr. Jaksa. Nakon što je prosvjed kvalitetno najavljen, nakon što su se odazvali deseci pojedinaca i grupa, te tako kreirali obećavajuću snagu, bio je ujedno i kulminacija cijele ideje.

Nakon prvog prosvjeda slijedilo je čišćenje organizacije od “štetnih” elemenata. Krenule su optužbe, recimo naš Mr. Jaks se odmah povukao, a neka nabrijana jezgra koja je zabrijala da je ona upravo taj pokret riješila se u biti svakog tko je bio izvan njihovog razumijevanja.

Organizatori su zaključili da ako kvalitetno očiste organizaciju, da će imati dobar kostur na koji će se zakačiti nove grupacije, te kreirati još šira podrška projektu.

Umjesto toga, rezultat je bio suprotan očekivanju. Olako odricanje dojučerašnjih suradnika, pretjerana paranoja i nerazumijevanje kompleksnosti zahtjeva koji je ispred jedne takve organizacije, u jezgri je ostalo jako malo političkog kapitala, a intelektualnog još i manje.

Bianco potpis onih građana koji su podržali prvi projekt u nadi da će isti evoluirati u nešto još kvalitetnije, već drugi puta je zaključio da projekt nije otišao u dobrom smjeru, izostala je potrebna podrška, a projekt je doživio debakl. Nakon nekih 5 000 prvi puta, drugi puta je bilo jedva koja stotina.

Inicijatori zaluđeni svojom veličinom i nesposobni da sagledaju širu sliku nastavljaju sa inicijativom i treći puta, kada se projektu odaziva točno troje ljudi. Troje inicijatora glavom i bradom. Taj puta inicijatori su ipak shvatili da nešto ne štima i to je bio kraj njihove aktivističke karijere.

U RU2 vidim sličnu priču. Organizatori su odlučili očistiti organizaciju, s time da im znanje ipak nije bilo dovoljno visoko da bi napravili kvalitetnu analizu, te na njezinom temelju proveli daljnje odluke. Samim time suvišno su ugrožena razna dotadašnja partnerstva, a inicijatori umjesto da su provjerili svoju snagu, na krilima prošlog uspjeha su zaključili da im je samo nebo granica. Ali to nije bio slučaj, kao što i nikad nije slučaj.

Sjećam se i pokreta s filozofskog – plenuma, opet ista priča, samo što je proces trajao malo dulje. Sve je krenulo potpuno otvoreno, svi su sudjelovali unatoč raznim netrpeljivostima, a onda je krenulo distanciranje “vodstva” od “plebsa”, sjećam se da je vodstvo kolektivno napustilo i forume i blogove i bilo koji drugi direktni kontakt sa javnošću, jer im je smetalo “destruktivno okruženje”, odnosno kritika unutar takvih slobodnih i otvorenih foruma.

No, tog trenutka kada su se vođe udaljile od javnosti, od svojih ljudi, tog trenutka su si zapravo prepisali smrtnu presudu svojih političkih aspiracija. Jer bez povratne sprege, s podignutim nosom i razvijenom samodopadnošću, osudili su cijeli projekt na propast.

I to se naravno i dogodilo. U suštini ista priča.

Ekipa nije imala na umu da ima podršku samo i isključivo dok uspješno artikulira misli i želje svoje okolice. A onog trenutka kada su se udaljili od okolice u potrebi da razviju čistunsku organizaciju, udaljili su se i od mogućnosti kanaliziranja tog širokog poriva.

Volio bih naravno čuti komentar bilo koga iz dotičnih ili sličnih inicijativa što se događalo u njihovim glavama u to vrijeme, kako to da nisu uspjeli ojačati početnu priču, već su prokockali kredit?

Moja procjena je da je ekipa nenaučena na takvo okruženje jednostavno počela krivo tumaćiti poruke okolice, opijena prvim uspjehom. Osjećaj moći i lako ćemo dao je ekipi oštar mać s kojim su bez previše pardona radili čistke. U pogrešnoj percepciji svoje snage, lako ćemo stavom, ostali su izolirani i nesposobni da artikuliraju široke potrebe, umjesto toga su si jedni drugima pjevušili što su htjeli čuti i tako se dodatno uljuljavali u dolazeći neuspjeh.

Isto tako, sva ekipa je imala istu mantru u glavi. Ako bi svi radili kao što smo mi radili, ovaj projekt će uspjeti. Ali ekipa zaboravlja da ima milijun projekata, da svako radi neku svoju stvar i da će uvijek netko i najmanje sa strane (a nikad nisu svi jednako uključeni) raditi očekivano manje nego što rade sami nositelji projekta. I da se od nikoga ne može očekivati tako nešto. I da su vođe zato vođe. I da ih drugi zato slijede, jer su isti zaslužili to upravo svojom dobrom vjerom.

E da. Imao sam i ja udrugu Tiaktiv. I gurao sam i vukao. I bio sam iz ove pozicije mogu slobodno reći u teškom deluzijskom stanju dajući projektu koji sam vodio daleko veći značaj nego što je to objektivno bio. Ali u to vrijeme me je upravo ta deluzija i tjerala da guram i da grizem. I da na kraju optužujem sve druge što nam projekt ipak nije prošao. OK. Možda iz te perspektive sada gledam i na ove inicijative na isti način. A da tako nije. Ali moram primijetiti taj običaj.

I još jedna stvar. Volio bih da ekipa iz svake takve akcije izvuče pouku za buduće generacije, za buduće ekipe. Jer ako se povuče, kao što su se povukli prije navedeni, sve to je onda za ništa. A iskustvo i razumijevanje koje se stekne kada se pogleda na sve sa određene distance vjerujem da su ipak presudni da se konačno napravi i korak dalje, umjesto da se opet padne na istoj stepenici.

Jasno, možda sam omašio cijeli fudbal, ali volio bih čuti i viđenje nekog trećeg para očiju.


Taoci Dvora

Ukratko, problem Dvora je opći problem zbog kojeg je došlo do kolapsa politike i postojećeg poimanja demokracije.

Što bi to bio Dvor?

Ideja gdje političku moć ima jedna zatvorena grupacija povezana raznim osobnim vezama, kreirana od uguza, laskavaca, manipulatora, ali i dobrih i plemenitih ljudi, no ekipe koja zajedno ima punu političku moć.

Ekipa koja daleko od očiju javnosti donosi političke odluke za sve.

Postojeća politika utemeljena je na ideji dvora, na ideji da i najplemenitiji pojedinac okružen tim lažnim svijetom ne može donijeti dobru političku odluku zbog manjka općeg poznavanja materije, zbog viška dezinformacija, poluinformacija, pristranih izvještaja, svega onoga što razni lobisti plasiraju kako bi zadovoljili svoje uske interese.

Imali mi socijaliste, kapitaliste, laburiste, pirate, nezavisne, ove one, dokle god se politički proces definira kroz ideju dvora, društvo neće moći ići naprijed, već će se opsjena demokracije rastezati do trenutka pucanja, odnosno nekog novog rata, nekog novog fašizma, neke nove policijske države.

Tipični krug demokracije koji je više manje svima poznat.

S obzirom na to da je ideja Dvora i problema Dvora jedna prilično nova suštinska kritika političkog procesa, morat ću je dodatno pojasniti.

Za početak, zbog čega je ista tako problematična?

Osnovna logika opet je vrlo jednostavna. Primjer. Troje ljudi dogovora za opću populaciju neku odluku. Tko će u tom dogovoru fasovati? Netko od tih troje ljudi, netko od ljudi koji imaju direktan utjecaj na to troje ljudi (financijeri, centri moći, patroni i slični) ili možda opća populacija u čije se ime odluka donosi?

Svaka, doslovno svaka politička odluka koja se donosi, donosi se kroz ovo načelo. Svaka, baš svaka politička odluka udaljava one koji odlučuju od onih za koje se odlučuje.

Možemo mi zamisliti idejno da je tih troje ljudi najplemenitije što može biti (realnost je obično potpuno suprotna) i da ti isti ljudi uistinu žele donijeti najbolju odluku za opću populaciju. Ali i kada bi to htjeli, zbog manjka poznavanja opće materije, mišljenja, potreba, zahtjeva, opcija, rješenja, dotični nisu u mogućnosti donijeti najbolju odluku za sve, već eventualno isključivo za sebe i svoje poimanje problema, ograničeni osobnim predrasudama, neznanjem, obogaćeni jasnim ljudskim porivima za zadovoljenjem barem jedne osobe čije potrebe dobro poznaju, to jeste sebe.

Čak i da imamo idealno poštene ljude, zbog ograničenja i neznanja, svaka odluka koja se donosi uvijek ili skoro uvijek ide na štetu strane koja nije zastupljena u procesu, to jest opće populacije, građana, javnosti.

Sada kada sam mislim jednostavno predočio ovaj značajan deficit postojećeg procesa koji je samo nominalno demokratski, dok suštinski to nije, moram primijetiti i jedan primjer koji vjerujem jasno ukazuju što znači imati politički deficit kroz politiku dvora.

SSSR. Priča o komunizmu. Posljedica opći kolaps društva. Istina, dvoranima je bilo dobro. Ali svi ostali su dodatno patili. Skandinavija. Jaka javnost, razvijena demokracija. Dvor ima znatno manji utjecaj na politički proces zbog decentralizacije moći (javnost je jaka), sistem mada nazovimo kapitalistički, suštinski se dobro drži.

Ovim jednostavnim primjerom isključivo ukazujem na potpuno fulanje lijeve indoktrinacije oko detekcije uzroka političke i ekonomske krize.

Ako stvari razlučimo na ovaj novi način, prilično je jednostavno prepoznati što su pozitivni politički presedani, a što ne.

Svako jačanje javnosti, javnog, javne politike, svako gušenje snage Dvora, predstavlja pozitivan smjer.

Uzmimo i za primjer USA. I problem dvora kod Obame. Opet isti primjer. Da je Obama i najpošteniji političar, kako on kreira osobno razmišljanje o nekom problemu? Uz pomoć lobista, ne istinoljubljivih plemenitih ljudi. Jer na dvoru je igra moći i želje za utjecajem ulazni kriterij. A osobni interes po običaju ima znatno jaču motivaciju od nekog načelnog izoliranog interesa i idealizacija.

Dvor i lobiranje, odnosno otvorena korupcija, to su dvije strane iste priče. Kada pogledamo ekonomsku krizu, opet ista stvar. Jaki postaju sve jači, slabi sve slabiji. Jer se zakoni kreiraju na dvoru, gdje veći utjecaj imaju Todorići, nego neka neartikulirana javnost.

I sada, ako ćemo se složiti da je definicija političkog procesa i dalje sveden na uobičajenu dvorsku politiku, zakulisna lobiranja, pogodovanja utjecaj na slabosti zakonodavca, odnosno nalogodavca, možemo lako zaključiti i da je eliminacija dvora jednostavno rješenje za problem svjetske krize.

Ali kako to da do toga nije došlo?

I tu nailazimo na nove probleme. Naime, osnovni problem je problem motivacije osoba koje ulaze u politički proces, problem poznate nam partitokracije.

Naime, ekipa koja ulazi u politiku u preko 90% slučajeva ulazi ili iz oportunizma ili zbog želje za nelojalnim utjecajem kako bi zadovoljili svoju taštinu. Ono. Prva ekipa je ekipa koja čeka svoj dio kolača da nešto zaradi u politici (vidjela žaba..), druga ekipa kroz stvaranje neformalnih osobnih veza (kako se to inače već radi) neke grupacije želi imati stranku/ljude iza sebe kako bi se njihove ideje provodile.

I jednoj i drugoj ekipi dvor je nužnost. Prva ekipa bez dodatne vrijednosti u javnom političkom procesu ne može se okoristiti na lagan način, što je demotivirajući džir, pogotovo u svijetu licemjera (kruh sa 7 kora), druga ekipa koja želi pridobiti moć radi zadovoljenja taštine ima velik problem s javnošću koja bi istu ekipu lako diskreditirala, te tako taštinu dodatno ugrozila.

Svi smo mi ljudi, svi smo mi osjetljivi, svi mi volimo stabilne odnose, male rajeve, dvor.

I onda imamo ono što imamo, a to je da masa “novih” ekipa radi potpuno iste stvari kao i oni prije, koja tvrdi da se razlikuje od onih prije, a isti su motivi u igri, isti ja način realizacije tih motiva, isti je i rezultat.

I onda dobijemo tipičnu foru. DA. SVI SU ISTI.

I jesu.

Naravno postoji alternativa s tri slova koju neću spominjati, ali ta alternativa kao rješenje opće svjetske talačke krize zahtjeva neku drugu motivaciju za uključenje u politiku. Vjerojatno ideološkog karaktera. Utemeljena na velikoj vjeri u čovjeka (a to danas i nije tako jednostavno) i spremnosti da se uistinu bori za opće dobro bez skrivenih motiva. A tko je lud tako trošiti vrijeme?

OK, ima ekipe, nadam se da će je uskoro biti puno, puno više.


Pozitivni presedani Referendumskog ustanka

Politička akcija općenito nosi vrijednost onoliko koliko uspostavi pozitivnih političkih presedana i uključenih načela prilikom kreiranja akcije. Najčešće sam formalni cilj nekog političkog projekta predstavlja manji dio uspjeha, dok promjene u glavama koje se dogode prilikom procesa predstavljaju pravu vrijednost.

Referendumski Ustanak, facebook inicijativa koju pratim od svojih samih začetaka, jedna je od onih rijetkih političkih inicijativa koje smatram punim pogotkom.

Nekoliko razloga koji su utjecali na moj dojam.

  1. Ovo je jedna od rijetkih inicijativa, ako ne i prva, koja nije posljedica dnevno političkih događaja, već političkog promišljanja građana.
  2. Inicijativa je orijentirana od građana KA GRAĐANIMA, a ne vlastodršcima
  3. Cijeli proces kreiranja inicijative protekao je u demokratskom duhu gdje je uključivanje i praćenje bilo omogućeno svima zainteresiranima.
  4. Inicijativa je uspješno nadišla niz internih prijepora među pojedincima i grupama, te se zajednički cilj postavio kao mjera, umjesto osobnih nesuglasica.
  5. Ovo je inicijativa koju nije podržao niti jedan značajniji politički subjekt (stranke, crkva, Matijašević se uključio tek kad je projekt u svom konceptu uspio), već su pojedinci i manje grupacije uspješno kreirali potrebnu gravitaciju za uspjeh projekta
  6. Sama inicijativa počiva na afirmativnom pristupu politici, kao suprotnost cijele poplave destruktivnih inicijativa i tako je polučila znatan uspjeh.
  7. Inicijativa je uspješno probila medijsku blokadu i od kada pratim, prvi puta digla na dnevni red pitanja preko kojih se olako prelazi kao preko lanjskog snijega
  8. Inicijativa je utemeljena na zajedničkom, općem, nasuprot divide et impera spinovima ala školski odgoj, ćirilica i slično, te je osnažila društvenu koheziju kao jamstvo pozitivnih političkih tokova.
  9. Inicijativa je privukla niz pojedinaca koji do sada nisu bili angažirani.

Osvrnuti ću se na nekoliko elemenata koje smatram ključnima

Ad1. Inicijative masovno funkcioniraju kao reakcija na medijske spinove i “vrlo važne” političke događaje koji kada prođu, više se nitko ne sjeća niti da su postojali. Iliti, radi se o čistom refleksnom djelovanju koje je po sebi bespredmetno i ne predstavlja čin politički emancipiranih građana. Primjer su školski odgoj i ćirilica.

https://gpgale.wordpress.com/2011/07/24/ritam-promjene/

U gornjem članku spominjem kako bez emancipacije od režimskih medija mi ne možemo stvoriti građansko društvo. Ekipa iz RU je uspješno zaobišla medijsku manipulaciju, emancipirala se i pokrenula pitanja koja smatra bitnima.

Jako velik uspjeh. Čestitke ekipi!

Ad2. Skoro sve aktualne inicijative orijentirane su na poruku vlastodršcima. Lanjski snijeg, jer i same inicijative uz sve to primjećuju da su upravo vlastodršci bitan ako ne i ključni dio problema. Rješavati problem tako što se kockica odgovornosti prebacuje na sam problem da riješi problem, teži je oksimoron.

Referendumski ustanak je uspješno eliminirao ovaj oksimoron iz akcije, te se orijentirao danas jedinima bitnima, a to su upravo sami građani RH. Jer sve je upravo u njihovim rukama. Ovim potezom odgovornost konačno pronalazi pravu adresu, te djeluje inspirativno na građane i sam građanski pokret.

Ad3&4. Politička zrelost nositelja inicijative, gdje su uspješno vođeni pregovori među inicijatorima, spremnost na odricanje osobnih vizija kako bi se zajednički koncept realizirao, ukazuje da je ideja dovoljno atraktivna i da je privukla ljude dovoljno politički zrele da je iniciraju.

Većina političkih akcija naime počiva na jednoj do dvije osobe koje su motor akcije, dok ostali sudjeluju kao podrška, češće zbog neke koristi, rjeđe zbog same vjere u inicijativu koja bi ih pretvorila u sukreatore. RU je kreirao okruženje JEDNAKIH koji su uspješno uspostavili sinergiju koja je pokrenula preko 1000 aktivista da sudjeluje u ovoj akciji.

Ad5. Ovo je prvi puta da vidim nešto što bih smatrao izvornom građanskom inicijativom. Dok je NatonaReferendum ipak značajno počivao na profesionalnom civilnom sektoru za primjer, dok je većina akcija kreirana sa strane raznih centara moći (Vlast, Crkva, jaki lobiji, etc), ovo je primjer čiste suprotnosti. Posljedica preuzimanja političke odgovornosti malih ljudi da mijenjaju svijet kao emancipirani građani.

Ad6. Izrazito bitan element. “Ajmo ih rušiti”, sve popularnije devize koje ne nude perspektivu već isključivo ventil za pražnjenje srdžbe uz možebitnu pomoć establishmentu kod uvođenja policijske države (“rade nerede, ruše, pale, moramo zaštiti imovinu građana, moramo zabraniti to”primjer retorike), koncept koji je iz nekog razloga planetarno široko rasprostranjen i podržavan, koncept koji ne pokazuje nikakve znakove rješavanja problema, ovaj puta je zamijenjen konstruktivnim, legalnim i snažno emancipirajućim pristupom pozivanja upravo na građansku odgovornost kod donošenja RJEŠENJA.

Ad8. U vrijeme kada establishment zdušno traži prostore slabosti kod svojih građana kako bi ih prebacivalo u iracionalna stanja, u stanja straha, bijesa, mržnje, kada svi elementi režima gledaju načine kako da ne dođe do kreiranja zajedništva među građanima, ovakva inicijativa radi upravo suprotno, gradi mostove i otvara komunikacijske kanale. Potiče prepoznavanje ljudskosti u drugima, različitima, pokazuje kako smo svi ipak ljudi željni ipak prije svega svijeta uvažavanja, razumijevanja, solidarnosti, ljudskosti.

U svakom slučaju, ukoliko dijelite barem dio viđenja ove akcije, ako prepoznajete barem jedan od ovih elemenata kao nešto vrijedno podrške, otiđite do najbližeg mjesta i potpišite peticiju. Mali doprinos svakog od nas koji nam teško da može štetiti, a mogao bi nam pomoći u jačanju građanskog pokreta.


Političkim kapitalom protiv Kapitalizma

Kapitalizam – fenomenološki opis postojećeg političko-ekonomskog stanja parlamentarne demokracije. (link)

Kada govorimo o borbi protiv kapitalizma, govorimo o načinu prevazilaženja postojeće POLITIČKE krize i tek posljedično, ekonomske krize.

Prvo oko čega se moramo složiti jeste da je politika iznad ekonomije. Odnosno, politika ako želi može kreirati sustav kakav god poželi, može ukinuti vlasništvo, poduzetništvo, trgovinu, može oporezovati akumulaciju kapitala, može usmjeriti kapital na isključivi razvoj javnog interesa, može bilo što.

No, kako to da u stvarnosti snažni financijski centri moći barem u zapadnom društvu (ako izuzmemo Južnu Ameriku) imaju prilično jasnu nadmoć nad politikom? Kako je moguće da Obama jednim potezom oprosti 14 trilijuna dolara bogatim financijskim špekulantima i da istovremeno reže sva prava i osiromašuje najšire slojeve građanstva?

Vrlo jednostavno, zbog političke korupcije, preciznije, zbog nepostojanja izgrađene političke alternative, preciznije zbog izrazitog deficita političkog kapitala.

Vratimo se iz Amerike u Hrvatsku. Javna, politička ličnost, odnosno osoba koja posjeduje politički kapital, može nastati isključivo kroz podršku medija, s obzirom na to da osoba koja nije poznata širokoj javnosti, niti relevantnim centrima, po sebi ne posjeduje politički kapital.

Mass mediji su naravno pod utjecajem establishmenta i novinari su ovisni o svojim uredništvima, uredništva o vlasnicima, vlasnici o političkoj kliki. Iliti o oligopolu.

Tako je uspješno zaštopan prostor kreiranja političkog kapitala, a izbor se svodi na milijun istih faca i redikula koje su medijski, to jest politički podobne režimu, čitaj onima koji su ili dio režima ili su korisni režimu, ali u svakom slučaju nisu opasni za režim.

Krupni ekonomski kapital tako ima dobar odnos s političkom klikom, to jest podobnicima bez realnog političkog zaleđa u masama (koliko bi ljudi trepnulo kada bi se krenulo vilama na SDP ili HDZ? To je mjera njihovog političkog kapitala), već isključivo kroz gušenje medijskog prostora za razvoj političkog kapitala. Politička klika pak s druge strane ugodno koristi blagodati dobrih kontakta s ekonomskim moćnicima, dok su ostali isključeni iz igre.

Ukupno govoreći tako, jedini kapital koji postoji u razvijenoj dekadenciji zapadnog oblika parlamentarne demokracije, jeste ekonomski kapital, dok politički kapital zbog nepostojanja platforme za njegov razvoj, ne može zaštiti, pa čak niti definirati javni interes, tako da cijeli proces nakaradno tone.

Razlog dakle nije krupni kapital po sebi, već nepostojanje platforme za razvoj političkog kapitala koji bi osigurao smjenjivost korumpiranih političara (kroz realan izbor, a ne PR šminkeraj koji ekipa više ne puši) koji su neupitno ogrezli u borbi protiv onoga što intuitivno prepoznajemo kao javni interes.

Da naglasim još jednom. Uzrok političke i posljedično ekonomske krize nalazi se u nepostojanju političkog kapitala, ne u razmatranju ekonomskih modela (ne postoji ekonomski model koji bi opravdao neprincipijelni bail out bankara) . Već u kreiranju platforme kojom bi se osigurao razvoj političkog kapitala.

Ta platforma u jednom antikapitalističkom (po gornjoj definiciji, ne po ideji borbe protiv vlasništva ili nešto tome slično) ozračju po sebi je prije svega komunikacijska platforma koja uspješno osigurava širenje političkog utjecaja među aktivno mislećim građanima. Iliti najobičniji forum koji bi privukao željenu kritičnu masu od par tisuća aktivista.

Dakle, rješenje za postojeću ekonomsku krizu je zapravo FORUM.


O nepostojanju slobodnih medija u Hrvatskoj i utjecaju neslobode medija na hrvatsku javnost

Nedavno sam pokrenuo temu o izboru internetskog kandidata za predsjednika RH. Tu i tamo je naišao pokoji komentar “a koga bismo mogli uopće izabrati”? Nakon takvog konsterniranog pitanja 99% ljudi je odustalo od daljnjeg promišljanja zbog nedostatka ideje, volje i intelektualne lijenosti.

Na facebooku slična priča. Svima je poznata ona sjaši Kurta da uzjaše Murta i onda opet velik interes ekipe za novim predsjedničkim kandidatom Kolindom Grabar Kitarović. Podsjećam naravno nadobudnu ekipu kako se radi o vojniku partije koja je uništila Hrvatsku, ekipa priznaje, ali kaže “a koga bismo uopće mogli izabrati, kada nemamo izbora?” I onda u svojoj intelektualnoj lijenosti, u nedostatku ideje i volje, počne doživljavati Kolindu kao ozbiljnog kandidata.

Ukratko, ovo je rezultat nepostojanja slobodnih medija.

Uđimo lagano u analizu stanja.

Ljudi su generalno izrazito intelektualno lijeni. Kada mediji uporno nude dvije opcije i koriste iste meme (isti ljudi, iste ideje, iste misli, iste usporedbe), ljudi po Orwelovom konceptu novogovora jednostavno više ne znaju razmišljati izvan medijskog konteksta.

Čak i kada imamo pojednice koji će širiti intelektualne dosege političke artikulacije, ukoliko isti koncepti nisu medijski plasirani, govorimo ukratko o stranom jeziku političke kulture. Nečemu nerazumljivom, nečemu što eventualno govori jako mali broj ljudi, nečemu neinteresantnom jer ne zadovoljava osnovnu kategoriju jezika – sporazumijevanje.

Temeljni problem hrvatskog društva upravo je u ovome detalju. Ljudi su zbog dirigiranih medija izgubili sposobnost kritičkog mišljenja i kao takvi su i oni najveći aktivisti i mislioci zapravo samo ovce.

Sljedeće pitanje koje postavljam jeste kako uopće artikulilrati neslobodni medij? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan. Upravo zatvaranjem prostora od novih političkih mema. Uzeti ću i primjer Tomislava Klauškog kao jednog popularnog i poštovanog kolumniste, ali zapravo osobe koja upravo predstavlja kvalitetan primjer jednog novinara establishmenta.

Naime, Klauški ukratko samo komentira unutar priznatoga konteksta. Klauški ne unosi nove vrijednosti, ne širi polje mema, ne širi polje mišljenja. Njegove kritike ma kako kvalitetne bile uvijek se odnose upravo na kontekst novogovora.

Index.hr kao medij je ukratko još ekletantniji primjer jednog režimskog portala. Ne postoji prostor za nove meme (osobe, ideje, usporedbe), ne dozvoljava se prostor drukčijem od onoga iz uhodane prakse bilo kakvo postojanje.

Uzeti ću sada za primjer facebook aktiviste, onu ekipu koja je organizirala sve dosadašnje prosvjede uopće vrijedne spomena. Razgovarao sam sa nizom urednika raznih kvazislobodnih portala na netu i igrom slučaja nije postojao nikakav interes da se ekipe prate, da im se osigura medijski prostor, da javnost počne širiti perspektivu o postojanju ljudi koji eto nisu isti, koji nisu Kurta- Murta tandem, koje ne plača Država, koji nisu institucionalizirani koji su ukratko slobodni.

Od Babića na dalje, interes za osiguranje bilo kakvog medijskog prostora alternativnim područjima ukratko je nula. OK, postoje tu i tamo dežurni redikuli ala Lošo, Kulić i slično koji služe kao strašila za istrenirane mediokritete. Ali to je to.

Jasno, uredništvima je daleko interesantnije imati stalnu plaču sa strane neke struje unutar establishmenta, kinticu za medijsku šutnju, osiguranu korektnu egzistenciju, umjesto da ulaze u polje nepoznate borbe za ideju slobode misli i novinarstva. Umjesto toga svi primjećuju kako je novinarstvo umrlo, jasno te misli upravo izlaze iz pera tih istih zombija-novinara.

Tako danas imamo brižno tetošena dva pravca. Prvi koji puši čak i Jutarnji i drugi koji prezire Jutarnji i puši Klauškog u poziciji destruktivne kritike (ala šminkeri i pankeri nekada). Jasno, rješenja za ovaj nedostatak intelektualnog potencijala može biti samo ako ciljano počnemo razvijati ciljano suprimiranu slobodu misli, ako maknemo naočale i kreiramo same slobodne medije kao bastion političkog opstanka.

U suprotnom koliko god bili kritični, sami sebi suvisli i moćni, u političkom kontekstu novogovora, ostajemo zarobljeni u Murta-Kurta obrascu, odnosno tonemo u sveopću propast.

Riješenje – moramo potaknuti razvoj slobodnih medija kao nulte faze političkog oporavka društva

ograda
1. Klauški unosi vrijednost kritike unutar konteksta Murta-Kurta. Znači sloboda na lancu.
2. Kulića priznajem kao interesantnog lika, ali dok se pojavljuje kao izolat on će ostati redikul


Predsjednički kandidat interneta

 Ovo ide za ekipu koja nije zadovoljna Josipovićem, naravno. Aktivističku scenu koja je ljuta na establishment, koja vidi snagu u narodu. I mudrost isto tako.

Pitanje za ekipu: Možemo li mi pronaći kandidata koji će biti toliko dobar, da bismo bili toliko motivirani da glasamo za njega, umjesto za Josipovića. I da ga otfuramo u drugi krug.

Na prošlim izborima imali smo tako samo kandidate establishmenta. Možda pokoji padobranac, ali bez šire političke podrške, znači nebitan lik.

E sad. Kada bismo hipotetski mogli pronaći svog kandidata, taj ne bi bio iz establishmenta, a imao bio širu podršku. Znači nešto što još nismo vidjeli.

No, vjeruje li netko od vas da mi možemo naći takvog kandidata koji će biti bolji od kandidata establishemnta? Od Ive Josipovića?

Ivo Josipović je čisto usputno govoreći, dobio 32,4% od 44% izašlih na izbore u prvom krugu. Iliti 14,3% ukupne glasačke populacije. Ne zvuči toliko puno.

No. Problem. Kada na netu komuniciramo i kada smo ogorčeni na rad Vlade, čim malo ubodemo dublje, ispada da se niti mi međusobno pretjerano ne slažemo, imamo masu međusobnih sporova, često si nismo pretjerano niti dragi. Ima tu fašistoida, europejaca, sebičnjaka, komunjara, anarhista, negatora. U biti smo vrlo različiti i postavlja se čak i pitanje, jeli Ivo Josipoviž zapravo idealan kandidat, neki kompromis među svima nama?

Koliko god nam se taj kompromis ne sviđao.

Jeli to moguće i možemo li mi takvi različiti i suprotstavljeni, naći boljeg? Ili možda bolje? Za svakoga po nešto, samo da je atraktivan za više od 15% hrvatske populacije.

Pisao sam nekada o javnoj raspravi kao počelu demokracije. Ideji da eto svi zainteresirani netizeni  pokrenemo javnu raspravu o nekom važnom političkom pitanju. Da počnemo eksperimentalno koristiti opcije demokracije i njezinog jakog alata, široke rasprave.

https://gpgale.wordpress.com/2010/03/27/kako-realizirati-javnu-raspravu-dobrovoljci/

Kad se bacimo nazad na taj detalj ideje javne rasprave, hajmo pogledati što bi to bilo atraktivno za prvu pravu javnu raspravu? Nešto što će nam biti korisno, nešto što će biti relativno jednostavno i jasno. Nešto što će biti potencijalno atraktivno.

Onda pitanje, ako ekipa ne može izabrati jednu osobu kroz javnu raspravu da bude predstavnik (ili ajde, dvije, tri). Što može pobogu? Možemo pričati o zakonu o oplodnji. Ili o micanju PDVa na 22%. Samo, to su već znatno zahtjevnije teme. A i rezultat je upitan. Šta i ako raspravimo? Opet moramo koristiti alate da to realiziramo.

Ovo je pak direktno postavljeno u sistem. Imaš izbore i imaš prvog predsjednika koji je produkt javne rasprave.

Potencijalno atraktivno. No pitanje ostaje, jeli to izvedivo?

Možemo li mi aktivisti kroz raspravu o tome kakvog predsjednika želimo, preko potrage za kandidatima koji bi ispunjavali kriterije (ili obratno?), preko afirmacije do odabira, doći do nekoga dogovora?

Jesmo li mi inicijalno zreli za donošenje političkih odluka koje su oformljene raspravom, kompromisima (o da, šta ste mislili?), usporedbama, dogovorima, doći do zajedničkog kandidata?
Mogao bih pitati naravno bilo šta, jesmo li sposobno donijeti bilo koju političku odluku iza koje će stajati više ljudi, više aktivističkih grupacija? Ili je politika ipak prezahtijevna (da nije, svako bi mogao biti političar?)

Ili je možda Ivo Josipović zapravo naš ukupni presjek ma koliko nam to mrko izgledalo kao stvarnost.

Ova misao mi se tako par dana mota po glavi i nisam siguran. Nekako mi djeluje da smo ipak ukupno nezreli za raspravu, za pregovore, kompromise i dogovore. Nekako je lakše i ljepše derat svako svoj film uzdignuta nosa, jeli. Više kao metoda ispuhivanja frustracija, jeli.

No, opet se pitam, što je zapravo hrvatska realnost? Možda je slika ljepša, a ekipa spremna i voljna krenuti neutabanim stazama demokratskog odlučivanja. Ne znam. Ali me zapravo interesira.
 
Volio bih ćuti pokoju od ekipe. Jeli takav projekt moguć? Pronaći kandidata koji će biti atraktivan kao Josipović ili čak i više? Jesmo li mi jači od Josipovića ili bi možda bilo dobro da se pomirimo sa stanjem kakvo jeste, jer realno nismo sazreli za bolje? Recimo i da krenemo tim putem. Dokle bi dogurali? Gdje bi zapeli? Šta bi nas zaustavilo u pronalasku željenog kandidata? Jel bi bilo dovoljno kvalitetne ekipe koja bi mogla među svim tim željama dogovoriti zajedničkog? I kako bi to uopće mogli isfurat? :-)


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.