Predsjednički kandidat interneta

 Ovo ide za ekipu koja nije zadovoljna Josipovićem, naravno. Aktivističku scenu koja je ljuta na establishment, koja vidi snagu u narodu. I mudrost isto tako.

Pitanje za ekipu: Možemo li mi pronaći kandidata koji će biti toliko dobar, da bismo bili toliko motivirani da glasamo za njega, umjesto za Josipovića. I da ga otfuramo u drugi krug.

Na prošlim izborima imali smo tako samo kandidate establishmenta. Možda pokoji padobranac, ali bez šire političke podrške, znači nebitan lik.

E sad. Kada bismo hipotetski mogli pronaći svog kandidata, taj ne bi bio iz establishmenta, a imao bio širu podršku. Znači nešto što još nismo vidjeli.

No, vjeruje li netko od vas da mi možemo naći takvog kandidata koji će biti bolji od kandidata establishemnta? Od Ive Josipovića?

Ivo Josipović je čisto usputno govoreći, dobio 32,4% od 44% izašlih na izbore u prvom krugu. Iliti 14,3% ukupne glasačke populacije. Ne zvuči toliko puno.

No. Problem. Kada na netu komuniciramo i kada smo ogorčeni na rad Vlade, čim malo ubodemo dublje, ispada da se niti mi međusobno pretjerano ne slažemo, imamo masu međusobnih sporova, često si nismo pretjerano niti dragi. Ima tu fašistoida, europejaca, sebičnjaka, komunjara, anarhista, negatora. U biti smo vrlo različiti i postavlja se čak i pitanje, jeli Ivo Josipoviž zapravo idealan kandidat, neki kompromis među svima nama?

Koliko god nam se taj kompromis ne sviđao.

Jeli to moguće i možemo li mi takvi različiti i suprotstavljeni, naći boljeg? Ili možda bolje? Za svakoga po nešto, samo da je atraktivan za više od 15% hrvatske populacije.

Pisao sam nekada o javnoj raspravi kao počelu demokracije. Ideji da eto svi zainteresirani netizeni  pokrenemo javnu raspravu o nekom važnom političkom pitanju. Da počnemo eksperimentalno koristiti opcije demokracije i njezinog jakog alata, široke rasprave.

https://gpgale.wordpress.com/2010/03/27/kako-realizirati-javnu-raspravu-dobrovoljci/

Kad se bacimo nazad na taj detalj ideje javne rasprave, hajmo pogledati što bi to bilo atraktivno za prvu pravu javnu raspravu? Nešto što će nam biti korisno, nešto što će biti relativno jednostavno i jasno. Nešto što će biti potencijalno atraktivno.

Onda pitanje, ako ekipa ne može izabrati jednu osobu kroz javnu raspravu da bude predstavnik (ili ajde, dvije, tri). Što može pobogu? Možemo pričati o zakonu o oplodnji. Ili o micanju PDVa na 22%. Samo, to su već znatno zahtjevnije teme. A i rezultat je upitan. Šta i ako raspravimo? Opet moramo koristiti alate da to realiziramo.

Ovo je pak direktno postavljeno u sistem. Imaš izbore i imaš prvog predsjednika koji je produkt javne rasprave.

Potencijalno atraktivno. No pitanje ostaje, jeli to izvedivo?

Možemo li mi aktivisti kroz raspravu o tome kakvog predsjednika želimo, preko potrage za kandidatima koji bi ispunjavali kriterije (ili obratno?), preko afirmacije do odabira, doći do nekoga dogovora?

Jesmo li mi inicijalno zreli za donošenje političkih odluka koje su oformljene raspravom, kompromisima (o da, šta ste mislili?), usporedbama, dogovorima, doći do zajedničkog kandidata?
Mogao bih pitati naravno bilo šta, jesmo li sposobno donijeti bilo koju političku odluku iza koje će stajati više ljudi, više aktivističkih grupacija? Ili je politika ipak prezahtijevna (da nije, svako bi mogao biti političar?)

Ili je možda Ivo Josipović zapravo naš ukupni presjek ma koliko nam to mrko izgledalo kao stvarnost.

Ova misao mi se tako par dana mota po glavi i nisam siguran. Nekako mi djeluje da smo ipak ukupno nezreli za raspravu, za pregovore, kompromise i dogovore. Nekako je lakše i ljepše derat svako svoj film uzdignuta nosa, jeli. Više kao metoda ispuhivanja frustracija, jeli.

No, opet se pitam, što je zapravo hrvatska realnost? Možda je slika ljepša, a ekipa spremna i voljna krenuti neutabanim stazama demokratskog odlučivanja. Ne znam. Ali me zapravo interesira.
 
Volio bih ćuti pokoju od ekipe. Jeli takav projekt moguć? Pronaći kandidata koji će biti atraktivan kao Josipović ili čak i više? Jesmo li mi jači od Josipovića ili bi možda bilo dobro da se pomirimo sa stanjem kakvo jeste, jer realno nismo sazreli za bolje? Recimo i da krenemo tim putem. Dokle bi dogurali? Gdje bi zapeli? Šta bi nas zaustavilo u pronalasku željenog kandidata? Jel bi bilo dovoljno kvalitetne ekipe koja bi mogla među svim tim željama dogovoriti zajedničkog? I kako bi to uopće mogli isfurat? 🙂