Zaključak stanja i prijedlog

Navest ću neke crtice s kojima se možete i ne morate slagati, no te crtice osobno podrazumijevam.

  • Usko grlo političkog procesa nisu stranke, nije niti primitivni narod, već je nerazvijenost političkog tržišta.
  • Uvjeti za razvoj političkog tržišta su istina ne baš idealni, ali je veći stupanj prepreke općenito u nepostojanju niti 2 000 emancipiranih građana.
  • Neemancipirani građani su pak produkt lošeg okruženja. Jednoumlje, općenito nepovjerenje i sebičnost kao proizvodi višedesetljetne indoktrinacije sistema koja je i dalje sveprisutna u medijskom i akademskom svijetu
  • Dok ne postoje emancipirani građani, svaka pomisao da će netko u politici biti spreman/sposoban zaštititi opći interes, iluzorna je, preciznije nemoguća je s obzirom na realnu konstelaciju moći.
  • Javnost kao politički faktor je iluzija sastavljena od interesa vlasnika medija, profesionalnog civilnog sektora što je na istim jaslama kao i ostatak oligarških struktura.
  • Razlog zbog kojeg općenito jako malo pojedinaca kreće putem emancipacije je prvenstveno strah od ne pretjerano artikuliranih, no suvišnih komplikacija u privatnom životu. No važniji je razlog nedostatak same građanske osviještenosti koja nameće i preuzimanje građanske odgovornosti, već se pitanje bilo kakve građanske odgovornosti kroz cijeli sustav masovne indoktrinacije po definiciji prebacuje na sve ostale, najčešće licemjerno na političare.

Samo pitanje građanske emancipacije je univerzalno, bez obzira imali mi ideju što učiniti, nemali tu ideju, no bez emancipuiranih građana nitko ne može zaštititi niti širi društveni interes, jer za tako nešto ne postoji nikakvo političko zaleđe.

Neemancipirani bi htjeli nekog boga koji će se pojaviti i sve riješiti po kratkom ili nešto dužem postupku, no njegove mogućnosti su definirane pametnom podrškom,gdje mjesta za slijepu sljedbu jednostavno nema, odnosno ista teži ka novom despotizmu (prirodna posljedica uspostave balansa realnog političkoga stanja u državama s izrazitim deficitom građanske emancipacije) i samovolji.

Drugi dio priče je optimizacija djelovanja i podizanje političke moći emancipiranih građana. Taj dio djelim na opće zahtjeve:

  • široka umreženost – sam si ništa zajedno smo sve. U političkom procesu politički utjecaj raste eksponencijalno sumi pojedinačnih utjecaja.
  • mehanizmi artikulacije interesa i udruživanja
  • operativno znanje

U konkretnoj političkoj krizi u kojoj se Hrvatska nalazi mogu uočiti da su općenito političke institucije nedorasle zahtjevima društva, te da je bitna najšira reforma političkog procesa.

Za tako nešto potrebno je učiniti cijeli politički etablishment zamjenjivim, kako bi se efikasno zamijenilo svako usko grlo unutar procesa. Kreiranje opcije i stranke koja dalazi na vlast kroz podršku prvenstveno emancipiranog građanstva, ne raznih lobija i proizvoda zakulisnog djelovanja. Tim činom uspostavljamo stvarni demokratski ciklus.

Karakteristike jedne stranke koja je kompatibilna emancipiranom građanstvu u informacijskoj eri su sljedeće:

  • naravno, JOT – vođenje cjelokupnog procesa odlučivanja u JOT okružju, kako bi zainteresirani mogli najbolje dati svoj doprinos, steći dodatno znanje kroz sudjelovanje u procesu ili njegovo praćenje, te kako bi svi zainteresirani mogli nadzirati proces te na vrijeme reagirati ukoliko je to potrebno.
  • organizacija je utemeljena na punoj jednakosti svojih sudionika, odnosno svako delegiranje može biti promptno otkazano u svakom trenutku
  • temeljni kriterij, platforma političkog djelovanja utemeljena je na demokratskom konsenzusu, što u startu znači da osobe koje su voljne staviti po strani sva svoja uvjerenja i kroz mjeru zajedničkih vrijednosti donijeti političku odluku oslobođenu ideološkog krimena.
  • empirija i pragma ispred ideologije, no ne i demokratskoga konsenzusa. Informacijska era zahtjeva znatno oblikovanije stavove zbog siline argumenata koji proizlaze iz novih svakodnevnih dostupnih informacija. Nije nužna opća koherentnost unutar ideja, bitno je prvenstveno da rješenje odgovara empiriji (ne treba nam više ideološka mjera da bismo utvrdili jel nešto ok ili nije), te da je sukladno demokratskom konsenzusu koji ima snagu Ustava i kod donošenja političkih odluka.
  • demokratski konsenzus predstavlja zajedničku mjeru za valoriziranje daljnjih odluka koje se ne moraju konsenzusno prihvatiti, ali koje moraju biti sukladne s konsenzusom.
  • općenita težnja za donošenje odluka u korist općih načela, nauštrb osobnih predrasuda

Dakle. Oni što ne vjeruju u ideju zajedničke mjere (demokratski konsenzus) kao nultog čina konstituiranja opcije, ne mogu po prirodi stvari biti njezin dio. Oni koji su apsolutno uvjereni da su u pravu i da samo pod njihovim uvjetom stvari mogu funkcionirati, po prirodi stvari sebe ne smatraju jednakima, te ne mogu niti djelovati u okruženju jednakih. Oni koji gaje animozitete prema drukčijima po bilo kojoj osnovi, moraju se odreći tih animoziteta ulaskom u arenu gdje će biti jednaki s tim drukčijima.

OK. Ovo je samo moje viđenje ideje demokratske opcije (koja je isto tako u suštini ideologija) gdje nema crvenih, crnih, plavih ni ostalih, već prvenstveno postoje razum i uvažavanje.

Na platformi emancipiranih građana, mogu nastati i razni drugi ideološki sustavi, no snažnog sam dojma da je upravo podjela društva na otvorene-razumne i zatvorene-nerazumne, podjela na mudrost i glupost, ona podjela koja nam je potrebna u informacijskoj eri.

Da bismo ostvarili ovakvu platformu, potrebno je utvrditi kriterij ulaska u sustav odlučivanja. Postoji način prepoznavanja otvorenog-demokratskog uma, a to je uvažavanje tuđih argumenata iz pozicije zajedničke mjere. Svatko može biti i sudac te utvrditi koliko tko pila i koliko je voljan uvažiti i drugo mišljenje te se eventualno korigirati pod pritiskom uočene nekonzistentnosti. Ona mreža koja će objektivno najbolje artikulirati arbitre, bit će najotvorenija i imati će mogućnost da najbrže raste i bude prepoznata po spomenutim kriterijima.

Unutar jedne takve zatvorene mreže potrebno je pokrenuti pitanje uspostave demokratskog konsenzusa, odnosno temeljnih načela iza kojih će svi stajati. Ukoliko ima više mreža, uspostavljanje demokratskoga konsenzusa koji će biti zajednički za više grupa, imat će i snažniji politički potencijal.

Potrebno je utvrditi i model odlučivanja, što je najbolje izvedivo na empiriji i utvrđivanju realnog legitimiteta odluke i kad se svi ne slažemo.

Kod dizajniranja ovakve organizacije, potrebno je utvrditi i sustav prioriteta, te naravno operativa.

Takva instant politička opcija ima Bibliju u obliku konsenzusa, ima sustav odlučivanja, ima dinamiku kroz prioritete i operativu i kao takva je spremna za izlazak na političko tržište. Oni koji pridobiju najširu podršku unutar JOT djelovanja (glasine su lako oborive kada je cijeli proces JOT), mogu očekivati i dolazak na vlast zbog opće zasićenosti postojećim.

Eh sad. Što je potrebno za ovaj scenarij? Za početak emancipirani građani koji će uopće vidjeti smisao unutar uspostave demokratskoga konsenzusa, eksperimentiranja s modelima odlučivanja i tako dalje. Za sve ovo da bismo pristupili empirijski (ne utopijsko-ideološki) moramo imati ljude koji su spremni ići tim putem. Nije za očekivati da u zajednici neemancipiranih građana prođe niti ova ideja koja zahtjeva stav i angažman svojstven emancipiranim građanima.

Tako ne mogu krenuti dalje dok se broj emancipiranih svodi na desetke, umjesto na tisuće.

OK. Potrebno nam je emancipirano građanstvo za bolje sutra. Potrebna nam je i jaka javnost koja proizlazi iz tog građanstva. Meni za promjenu paradigme političke komunikacije i internet demokraciju, svima nama da netko stane u zaštitu općeg dobra.

Koji osobno mogu doprinos dati? Mogu poticati ljude da preuzmu društvenu odgovornost. Ali, kako da stvar bude suvisla? Ima li tko kakvu ideju? Ja nemam. Trenutna ideja koja mi ima smisla jeste preuzimanje uloge poveznika sa stavom. Dakle, obilazim razne javne inicijative, pišem o njima na svom blogu, kritički ih postavljam spram fenomena emancipiranog građanina, općenito jačanja javnosti, te naravno spram uspostave Galetove demokracije (konkretnog modela čiju viziju imam).

Imali smo btw poviše kvalitetnih presedana u građanskim inicijativama u zadnjih par godina, dobro je da isti budu i prepoznati i da ih ukoliko su dobri integriramo u buduće inicijative. U svakom slučaju o tome se dovoljno ne piše, pogotovo ne iz nešto drukčije perspektive s vizijom (kakvom-takvom, ali vizijom).

Pa tako, kreiranje bloga koji sustavno obrađuje JOT komunikacijsku paradigmu, ICT u demokratizaciji, te naravno građanske inicijative iz perspektive željenog stanja, vjerujem da može dati određeni poticaj za daljnjim umrežavanjem, te postavljanje bitnih, strateških pitanja nauštrb dnevnog senzacionalizma. Vjerujem da općenito sama ideja vizije može navesti i druge da počnu razmatrati korak dalje od čistog reakcionizma na što se danas svodi građanski aktivizam, te da se usvoji gledanje političkog procesa na jedan novi i konstruktivan način. Naravno, ponavljanje abecede političkoga djelovanja isto tako ima neki smisao, no sve u svemu, da svi zainteresirani imaju jednostavnu mogućnost da se upoznaju sa svim javnim inicijativama na jednom mjestu, vjerujem da može biti i nadahnjujući faktor preuzimanja građanske odgovornosti, te naravno inicijaciju građanske emancipacije.

Jel vam ideja ovakvog bloga zvuči dobro? I ukoliko ste promreženi, te upoznati sa događanjima na javnoj političkoj sceni (ona “urotnička” će dobiti prilično negativnu kritiku, s obzirom da ne ući na primjerima :-)), hoćete li me uputiti na pravu adresu?

Komentari, kritike, prijedlozi?

Oglasi

Mrak, optužbe, smisao i bitno

Vidim da dio ekipe na netu smatra da je “presedan” suvisao i da netko tko nije podmirio dug ne može biti na bilo kojoj odgovornoj funkciji. Moje mišljenje i moj stav su suprotni. Bitno je razlučiti bitno od nebitnog. Na čemu je potrebno inzistirati, a što je zapravo irelevantno.

Nulti kriterij političke podobnosti je nečiji javni angažman i vjerodostojnost koja iz to javnog angažmana proizlazi. Što netko radi u privatnom životu ili poslovanju, njegova je privatna stvar. Mrak je tako jedna od rijetkih osoba u političkom životu RH koja uopće ima politički kredibilitet utemeljen na brojnom inicijativama koje je pokretao ili u kojima je sudjelovao. Njegov politički habitus i podobnost po pitanju njegova javnog angažmana su po meni neupitno znatno veći nego što je to politički habitus bilo koje druge osobe u Uredu, uključujući samog Josipovića.

Tako, ako govorimo o nevjerodostojnoj vlasti, ne vidim problem u tome što je Mraku propao poslovni projekt (ko radi, taj i griješi, a propast projekta po sebi nema veze sa nečijom moralnošću, btw), ali recimo vidim u citatu Klauškog:

Rekao je da “ne smijemo šutjeti”. Kao što je on u Gradskoj skupštini šutio oko GUP-a i Cvjetnog prolaza. Rekao je da “ne smijemo okretati glavu”. Kao što je on okretao glavu od Milana Bandića. Rekao je da se “ne smijemo bojati”. Kao što se on kao saborski zastupnik ili gradski vijećnik bojao javno kritizirati sve slučajeve korupcije i kriminala, na državnoj ili gradskoj razini. Jer, kao što nas je podučio u svom govoru: “Svatko od nas je taj koji svojim ponašanjem stvara ili negira pravednost”.

Dakle. Ovo je usporedba javnog političkog habitusa Josipovića i Mraka koji iza sebe ima stvaranje javne arene pollitika.com-a, popisa birača, natonareferendum inicijative, projekt afere, pomoći Fintiću i mnogim drugim građanskim inicijativama, te naravno bezbroj javnih komentara gdje je pokazao visoku konzistentnost i sklad između javnog govora i konkretnih dijela.

Ovo što karakterizira Mraka je ono što daje vjerodostojnost nekoj javnoj funkciji. To što karakterizira Mraka je i razlog zašto je Josipovićeva odluka izazvala bijes kod velikog broja upućenih.

Predbacivati Mraku da ugrožava vjerodostojnost neke funkcije u trenutku kad je upravo Mrak svjetlosnim godinama ispred usudim se reći cijelog predsjedničkoga ureda, uvreda je meni osobno, ali usudim se reći i svim slobodnomislećim osobama.

Postoje dakle bitne stvari koje građanima jamče vjerodostojnost političke funkcije. To upravo proizlazi iz nečijeg dotadašnjeg javnog angažmana koji je kod Mraka gotovo besprijekoran. U svakom slučaju dovoljno dobar da je blogerska scena s ponosom praktički konsezusno podržala Mraka, što je uistinu rijedak slučaj i koji ukazuje na politički ugled među informiranima koji Mrak ima.

Postoje i milijoni grijeha iz prošlosti doslovno svakog od nas, tko radi uistinu mora i griješiti. Iz tih grijeha eventualno možemo utvrditi nečiji moralni habitus, jeli netko prevarant, muljator i slično. No, kada ti je grijeh to što ti je firma propala, meni ne govori definitivno ništa o moralnom habitusu Mraka. Govori mi to da je možda vodio loše posao, ali opet u javnom se je angažmanu pokazao kao osoba koja zna realizirati zacrtani projekt, što opet nije loše. Već naprotiv.

Da. Dužan je državi novac. Što to znači meni, hrvatskom građaninu? Da dužnici nemaju pravo na politički angažman? Da u općem kolapsu hrvatske privrede za koju godinu u politici neće biti mjesta za nikoga osim za one kojima država oprosti dugove, čitaj podobnike režima?

Što je bitno, a što nebitno? Bitno je ono što podebljava ugled neke funkcije, ono što osigurava legitimaciju autoriteta, a to je upravo isključivo nečiji javni angažman.

Ja na vlasti želim vidjeti vjerodostojne osobe s kojima se Klauški neće moći sprdati tek tako. Osobe čija JAVNA riječ nešto vrijedi. Osobe kojima ću bez straha pokloniti svoje povjerenje. Takva osoba je Mrak. Sve ostalo, priča je za one koji nisu razmislili o tome što je bitno, a što nebitno.

Oirjentirajmo se ljudi na bitno i zaštitimo to što je bitno, pobogu.


Gdje sam zapeo? Gdje smo zapeli?

Pred nekih 8 godina imao sam viziju koja će promijeniti svijet. Radilo se o ideji Internet demokracije. Uspostavi novog političkog poretka, stvarnog demokratskog.

U Internet demokraciji naime sve počiva na javnosti. Javnost je alfa i omega političkog procesa. Politički akteri, slobodni pojedinci-građani široko su promreženi, preko dvije tri osobe, svatko je sa svakim povezan. Odluke donose kroz delegiranje i javnu raspravu najvjerodostojniji pojedinci (mjerenjem mreža stvar je postala relativno lako izvediva) uz oko zainteresirane kritičke javnosti.

Tko se počne “čudno” ponašati, javnost zahvaljujući JOTu stvar vrlo brzo uočava i sanira tako da praktički nema mjesta za muljanja, jer prebrzo dođu na naplatu.. Objektivni stavovi, maksimalno ogoljeni od skrivenih agendi postaju nositelj javnoga mnijenja i same političke volje koja upravo počiva na snažnoj javnosti.

Političari i dalje postoje, no oni sada oni povezuju široku javnost i stručnu javnost, jamče svojom reputacijom vjerodostojnost donositelje odluka, motiviraju, drže najširi kontekst pod okom. Slobodni građani prema svojim preferencijama daju svoj doprinos društvu, kroz znanje, informacije, rasprave, odlučivanje, vođenje, podršku lojalnost cijelom sistemu.

Ideja u suštini samo preuzima najjače mehanizme mrežnog upravljanja i open sourcea i idejno ostvaruje idealnu vladavinu najboljih gdje upravo javnost utemeljena na jednakosti utvrđuje tko je najbolji, tko su najbolji i za što? Izrazito fleksibilan, dinamičan sistem gdje nema svetih krava, niti lako izvedive bilo kakve uzurpacije zbog uspostavljene temeljne međuovisnosti u svojoj krajnosti.

Tko ne želi da najkvalitetniji pojedinci kreiraju političke odluke uz budno oko zainteresirane javnosti, taj mi mije poznat. Istina, nužno je nadići ideologizaciju prošlih režima, imati na umu činjenicu i da je tzv. Slobodni svijet u suštini oligarhija sa svojom prikladnom apologetikom, te praktički u potpunosti lišeno od ideologizacije od početka probirati argumentaciju i na njoj graditi konsenzus ili jednostavno široku političku podršku pogotovo u osjetljivim političkim temama.

Internet demokracija je promjena organizacijske paradigme iz zatvorenih u otvorene sustave, iz nedemokratkog u demokratsko okružje gdje politika znači JAVNA STVAR.

Nakon što me je vizija pridobila, bilo je pitanje kako realizirati ovaj koncept? Kako je poredak utemeljen na slobodnim pojedincima-građanima, djeluje mi očito da je potrebno okupiti te pojedince na nekom virtualnom mjestu, isprobati nulte kriterije (teško da zadrti komunjara i ustaša mogu uopće raspravljat), isprobati razne mehanizme mjerenja mreže (čitaj izglasavanja), te kroz vrijeme odabrati mehanizme koji imaju potencijal za legitimacijom novog političkog tijela.

U biti 3 laka koraka.

No, prošlo je nekih 8 godina od kako me je ova jednostavna ideja pridobila, a negdje je zapelo.

Pokazalo se je naime da u Hrvatskoj imamo možda 30tak slobodnih ljudi. A potrebno je 30tak tisuća. OK Da pojasnim odmah i što u ovoj definiciji znači slobodni ljudi? To su naime pojedinci koji se za početak uopće usude reći JA POSTOJIM (anonimci ovdje ispadaju), no kojima to nije u opisu posla gdje kroz to postojanje zarađuju za kruh (profesionalni civilni sektor u imperativu ima plaću, ne opće dobro), već su jednostavno građanski emancipirani i preuzimaju aktivnu odgovornost (i tu ispadaju i oni što nisu ispali ranije na pollitika.com-u)

Ideja Internet demokracije počiva na slobodnim, emancipiranim građanima no njih na žalost NEMA. Odnosno nema ih niti 100. To je malo, moram primijetiti.

I što sada dok mi nemamo javnost, već nam pod javnost podmeću sektor koji od toga živi?

Zaboravimo malo na moj motor, moju viziju, moj san o poretku koji se konačno može proglasiti demokratskim. Recimo da taj detalj uopće nije bitan. No, što mi uopće možemo očekivati u društvu gdje se politički emancipirani mogu nabrojati na prste jedne ruke?

Ja imam problem sa građanskom emancipacijom, no čini mi se da je upravo ovo NAŠ problem. Što se uopće može promijeniti na bolje bez jake javnosti? Sa istim protagonistima i realno govoreći uplašenim građanima koji se ne usude niti javno progovoriti, a kamoli što više od toga?

Vrtimo se već 3 godine na pollitika.com-u iz pozicije komentatora, tu i tamo poskrivečki navijamo, a stvari ne idu previše na bolje. Gdje je zapelo? Jel moguće da je problem upravo u detalju građanske emancipacije?