Tuniški scenarij – dan poslije

Počelo je sa ikonom obespravljenih građana.  Mladićem kojem su zabranili prodaju povrća, koji nije mogao privređivati, koji je obespravljen i ponižen. I koji se iz protesta zapalio. Loša situacija u zemlji, besperspektivnost i potpuna odgovornost diktatora Ben Ali-ja. Ljudima je pregrmjelo i događaj naroda je počeo.

Predsjednik je smijenjen, izabrana je privremena uprava uz podršku vojske. Problem opće korumpiranog političkog establishemnta koje nije bilo strogo definirano bivšim predsjednikom sada stvara noćnu moru Tunižanima. Da karikiram situaciju, u jednom trenutku opću pobunu vodio je Boris Kunst. Preciznije, sindikati usko povezani raznim interesnim vezama uz vladajuću partiju. Sindikatima koji su u potrebnom trenutku napustili predsjednika i preuzeli vodstvo.

Tunižani su u velikim problemima. Zamislite da se nama dogodi takav scenarij i da se pokaže kako sindikati zbog opće neorganiziranosti društva preuzimaju vodstvo. Bolje to nego kaos, ali što će se time promijeniti? Tunis sada stiže karma post totalitarizma. Nepostojanje političkog kapitala izvan kapitala korumpiranog establishmenta. Tunižani su de facto prisiljeni vratiti se tom establishemntu ili će imati opći kaos na ulicama. Kaos gdje pobjeđuju bolje naoružani i bolje organizirani, a ne pravedniji, kvalitetniji.

Tunižani su smjenili Predsjednika, ali će im establishment sa Kunstom ostati tamo gdje je i bio. I ne samo sa Kunstom, već i sa Milanovićem, Đapićem, Čačićem, Omejec, u biti više manje svi ostaju. Padaju u medijima zastupljeniji negativci tipa Mamić, Bandić, veći dio HDZa (Kosorica ostaje), ali kriteriji su prilično površni jer nisu ranije kvalitetno definirani i zbunjene mase prisiljene su smiriti se. General kojeg narod voli i poštuje nema niti drugu opciju nego da zaštiti demokratski proces.

Poginulo je preko 100 ljudi, ranjeno je par tisuća, a u parlamentu je i dalje Kosorica. I Milanović. I Omejec. Sve je zapravo ostalo više manje isto. Samo se ne mora više gledati Sanadera. OK. Njega niti ne moramo gledati. Jer Sanader je u RH sam odstupio. Poanta ovog uvoda i povlačenja paralele sa našim političarima koji su preslika Tuniških političara jeste pitanje. Što u trenutku kada narod ima punu moć u svojim rukama? Recimo da sutra možemo napraviti ovaj scenarij. Što bi se dogodilo? Tko bi bio smijenjen?

Mi imamo moć. Ali, razlog zbog čega je ne koristimo upravo je u razlogu što nemamo pojma što bismo onda dobili, a negdje smo podsvjesno svjesni da takve masovne demonstracije ne bi ništa promijenile. I ne bi. Dok nismo jasno adresirali probleme, dok nismo jasno adresirali pojave i protagoniste koji ni po koju cijenu više ne mogu biti dio političkog procesa RH, mi nemamo što tražiti na ulici.

S druge strane, ulica nas čeka prije ili poslije. Naravno, ako se slažemo da cijeli ovaj parlamentarni kuršlus nema potencijala da izvuče zemlju iz krize. A vjerujem da ćemo se više manje svi složiti po tom pitanju.

OK. Gore sam uveo paralelu dok je Sanader bio na vlasti. Nisam imao blagu ideju kako bi sve to izgledalo u ovoj novonastaloj situaciji. No, možemo se igrati. Recimo. SDP ostaje, a HDZ biva zabranjen? SDP koji je oduvijek tolerirao sav kriminal u svojim redovima i HDZ koji se je počeo ciljano obračunavati, što je u biti pozitivna promjena. Jel bi tako nešto dobilo opću podršku u masama? Ne bi. Znači, ne bi prošlo. Da svi ostanu. Opet ne bi prošlo. Jer protiv nečega se moramo buniti. Nešto/netko mora pasti, a da stvar ima smisla.

Jeli nam scena dovoljno diferencirana da se tako nešto postigne? Nisam siguran. Osim ako ne bismo sve parlamentarne stranke izbacili, ali tko će nam onda ostati u ovome scenariju? Lesar? Može li bar on ostati? OK. Gdje nam je još politički kapital u Hrvatskoj? Imamo ekipu s filozofskog, pravonagrad, imamo blogere, par novinara prema kojima gajimo upitno povjerenje. Imamo i onih par vanparlamentarnih stranaka koje nešto rade, tipa Akcija mladih.

Gledajući političku scenu i sve ljude skupno koji nose i najmanji politički kapital, ta dva pitanja pokazuju se ključnima. Pitanje diferencijacije scene, krivaca i onih kojima bi se moglo progledati kroz prste, te pitanje koliki je politički kapital ovih koji bi politički preživjeli tuniški scenarij? Možemo se dotaknuti i institucija tipa Ustavni Sud ili općenito sudstvo, DORH, državnu upravu. Jako puno kompromitiranih na sve strane. Gdje su good guys? Ima li smisla krenuti u masovne prosvjede ako će i nas voditi neki Kunst? Ne izgleda mi koncept pretjerano suvislim, osim da uistinu nemamo što izgubiti. No, to je fala bogu još uvijek dosta daleko ispred.

U svakom slučaju, bilo bi mi drago da se zamislite o tuniškom scenariju u Hrvatskoj. Dan poslije. I jedan mali podsjetnik. Bilo bi dobro da budemo spremni za taj dan.



Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s