Svaka država ima tijelo sastavljeno od ljevice i desnice.

Tu odmah da se razumijemo, ljevicu ću proglasiti otvorenijom ekipom manje sklonu tradicionalnim vrijednostima, desnicu ču proglasiti konzervativnom ekipom koja traži čvrsta društvena uporišta i koja će sigurnost pretpostaviti slobodi.

Nije moguće ukloniti niti ljevicu, niti desnicu. Oba elementa nose vrijednosti koje osiguraju opstanak društva. Svaki sukob između ljevice i desnice, izmišljen je sukob, jer govorimo o komplementarnim dijelovima društvenog tkiva.

OK. Moram se ipak korigirati. Sukobi definitivno postoje u domeni otvaranja, odnosno zatvaranja društva spram novih vrijednosti. No, društvo je u nekom trenutku ili spremno na korak prema otvaranju ili nije spremno na korak prema otvaranju.

I tu sukob između ideologa ljevice ili desnice ne igra nikakvu suvislu ulogu. Ukoliko je društvo u krizi, ukoliko je ranjeno, nekonsolidirano, oslabljeno, prirodna je pojava da ljudi teže ka zatvaranju. Ukoliko društvo prepoznaje da je upravo sama čahura razlog slabljenja zajednice, jača potreba za otvaranjem i ljevica preuzima dominaciju.

Većina ekipe naravno ne pripada nikakvim ideološkim smjerovima, već je upravo prema dojmu sklona otvaranju (ideje ljevice) ili zatvaranju (ideje desnice).

Kada je društvo spremno na ljevicu, znači da je spremno na napredak. Kada je društvo spremno na desnicu, znači da je spremno za konsolidaciju redova, pauzu u razvoju samoga društva.

Kada se sukobljavaju desničari i ljevičari na ideološkim postavkama, ne čine ništa suvislo. Jer ne ovisi o njihovom obračunu za što je društvo spremno, već o samom društvenom kontekstu. Jeli potrebno više slobode ili više reda.

Svaka zavada između ljevice i desnice isto tako ne nudi bilo kakvu promjenu na bolje, jer se puca na posljedice samog stanja, ne na uzroke. Uzroci su općenita uređenost samog društva, osjećaju li se ljudi dovoljno sigurno, odnosno dovoljno slobodno, velik dio priče koji počiva i na samoj kulturi društva, ne politici.

Eh da. Priča o ljevici i desnici nastala je u jednom od osvita demokracije. Gdje je eto neki francuski kralj podijelio ekipu na dva tabora, čopora, one bliže konzervativnim vrijednostima, to jest njegovom autoritetu i onim drugima, nabrijao ih i uspješno začeo đir divide et impera koji je iz meni očitih (jesu li očiti razlozi?) ostao aktualan i potican sa strane raznih ideoloških čvorišta, što bi rekao Rush, udbaša starog doba koji su na ovaj način narod vrlo sigurno i stabilno držali pod kontrolom.

Divide et impera.

To je đir sukoba ljevice i desnice, prirodnih elemenata tkiva svakog društva, izmišljenog sukoba jer u tom sukobu nikada nema i ne može biti pobjednika. Može biti privremenih boljih pozicija koje se nakon nekog vremena sigurno obijaju o glavu onima što slave. No, postavljati sukob unutar prirodnog tkiva društva u prvi plan, vjerujem da je jedan od razloga zbog čega društvo nije napredovalo niti pedalj niti po pitanju sigurnosti, niti po pitanju sloboda već stotinu godina.

Upravo zbog ovog izmišljenog sukoba koji troši energiju društva umjesto da se društvo orijentira na rješavanje UZROKA problema, nešto iz čega će cijelo društvo prosperirati, a to znači i ljevica i desnica kao prirodni sastavni elementi tog društva.

Ljevica i desnica zapravo u političkom smislu ne postoje. To je kao da se netko bori za svoju lijevu ili desnu ruku. Ne postoji biološki organizam koji tako razmišlja i koji dobro funkcionira. A društvo je jedan od tih bioloških organizama. Ukoliko si dozvoljavamo da razmišljamo o partikularnim interesima i da se izborimo za njih nauštrb ostatka organizma, mi sami sebe jedemo i jedemo svoju budućnost.

Jasno. Ideologizacija ove podjele, indoktrinacija od malih nogu raznog kadra iz akademskog i/ili političkog spektra, potreba za apologetikom ovog sustava je uistinu ciljano poticana kroz svo ovo vrijeme. Tako i jedan Tompson, kao i jedan standardni klinac s filozofskog ovdje služe kao instrumenti režima koji jedući susjedno tkivo uništava samoga sebe.

Istina. Svatko od nas je odgojen na neki drugi način. Isto tako su nam i karakteri raznoliki, svatko od nas će lakše prepoznati srodnost sa sličnim elementima, svako će lakše navijati za onoga koga doživljava svojim, no poanta je da smo zapravo svi naši.

OK, postoje tumori, dekadentne pojave, kriminal, korupcija, laž, prevara, no sve ono što univerzalno prepoznajemo kao loše, nema veze sa ljevicom ili sa desnicom. Te loše pojave univerzalnog karaktera su uistinu loše pojave. One pojave koje su pak ideološki uvjetovane za ocjenu ispravnosti, su pojave oko kojih je nužno raspravljati, ali kroz prizmu ne ljevice, ne desnice, već društva u cjelini i učinka tih pojava na društvo u cjelini. Iz svih perspektiva, ne iz perspektive ideološkog bunkera, jer tu rješenja nema.

Sve u svemu da zaključim.

Ljevica i desnica su KOMPLEMENTI. Jedna bez druge ne može. Otvorenost i konsolidacija. Sloboda i sigurnost. Ukupno stanje društva je ono što diktira koja će opcija pretegnuti u datom trenutku. Preciznije, ODLUKA, ne OPCIJA. Jer svatko od nas je u suštini i lijevi i desni, i otvoren i zatvoren i teži ka slobodi, kao i ka sigurnosti tamo gdje na slobodu nije bio spreman. Ista stvar je i sa društvom. Ono što je bitno, jeste da sagledamo društvo u cjelini u datom kontekstu kada donosimo odluku o otvaranju ili zatvaranju samoga društva u konkretnim slučajevima.

Sama pak priča o ideologiji i ideologizaciji, izmišljena je, partikularna, plod onih koji ne žele vidjeti narod koji za imperativ u političkom smislu uzima opće dobro.

Jer sa takvim narodom, nema zajebancije.

Nezadovoljni smo sa sadašnjim stanjem. Kriminalci su na vlasti i sumnjam da postoji više od 20% građana koji imaju vjeru da cijeli ovaj proces nekamo vodi. No, idemo dalje.

Vlast. Kakvu vlast želimo? Realno govoreći.

Znači, podrazumijevamo da ta vlast neće ići isključivo nama u korist, već će ovisiti o političkoj volji i drugih sugrađana.

Jeste li razmišljali o takvoj vlasti koja se ne bi postavila kroz vojni udar, već kroz politički proces?

Ovo kažem, čisto iz potrebe da uvažite političku realnost koja je malo kome danas prihvatljiva i gdje svakom iza ćoška vreba neka tamna pojava. U tom hajmo reći realnom kontekstu, kakva je vlast koju smatrate da je moguće stvoriti i koja osigurava prosperitet?

Razmišljajući malo o toj temi, a kroz nastavak na prošli dnevnik o ideji demokratske opcije, zamislio sam još davno jedan mali model. Za svaki politički problem postoji posrednik, netko uvažen s obje sukobljene strane, mudar, pravedan, pošten. Netko čiji glas ima težinu s obje strane i tko može biti arbitar u nekom sporu.

Imamo dakle javnu političku mrežu koja maksimalno povezuje sve političke aktere, a sukobljene strane moraju pronaći, to jest, stvoriti arbitarno tijelo koje bi donijelo političku odluku koja vrijedi za sve.

U to arbitarno tijelo po običaju ulaze upravo oni koji imaju karakteristike potrebne za arbitra. To su naravno univerzalne vrijednosti, pravednosti i mudrosti.

Naravno, potrebno je osmisliti i temeljne vrijednosti na kojima će počivati utemeljena odluka. Pretpostavljam da je nulta stvar upravo ona jednakost koja po mom mišljenju jedino može zaštiti svima temeljna prava, te tako jamčiti prostor za razvoj političke i kulture općenito.

No, što onda kada se sukobljene strane ne mogu dogovoriti oko arbitara? Tko može imati političku snagu da obje strane nametne rješenje? Na koje biste tijelo vi pristali? Jasno je naime da mi jednostavno nemamo izbora nego pronaći tijelo kojem ćemo dati potreban autoritet.

Kad govorimo o tom tijelu, koje su karakteristike tog tijela? Ako su to ljudi, koje ih karakteristike moraju krasiti i kako ćemo pronaći te ljude? Hoćemo li se jednostavno povinovati nekoj većini? Gdje su principi u svemu tome?

Kako bilo da bilo, čini mi se da nam je itekako potrebna vizija tog vrhovnog političkog autoriteta kojem bismo se bez problema povinovali ili sa problemom, ali kojeg bismo priznali i koji bi osigurao opstojnost i samog političkog procesa.

Drugi izbor je naravno rat, to jest brutalna sila, ali vjerujem da kako bilo da bilo i nakon rata, opet će se isto pitanje postaviti i tako unedogled dok ne pronađemo odgovor na samo pitanje.

Dakle, kako zamišljate najbolje idejno ostvarivo (ne morate ga vi ostvariti, no da stvar bude nekako realna i da priznaje očito) rješenje uspostave vrhovnog autoriteta?

Da vas naravno podsjetim. Danas imamo kombinaciju partitokracije legitimiranu kroz neinformiranu većinu uz primjesu izbornoga inženjeringa. Možemo li zamisliti bolje rješenje? Postoji li uopće bolje rješenje?