PoliWiki – novi pristup

Slijedi citat sa glavne stranice:

“Nekoliko riječi o wiki bazi javne političke mreže Hrvatske

Ukoliko ste politički aktivist, društveni aktivist, ukoliko samo pratite politiku i želite se upoznati s političkim inicijativama i/ili osobama koje nose te inicijative, ako želite naći suradnike za svoje inicijative ili svoje moguće predstavnike, ako jednostavno želite dati svoj doprinos unaprijeđenju zajednice ili ste možda samo radoznali u svezi politike koja se odvija putem interneta, baza javne političke mreže Hrvatske bit će vam neizostavan izvor informacija.

Tu ćete naći sve relevantne pojedince i sve one koji žele postati relevantni, a upravo putem interneta komuniciraju sa javnošću. Kako poznate političare blogere, kako poznate društvene aktiviste, tako i one malo manje poznate ili potpuno nepoznate, a koji zaslužuju vašu pazornost.

Imat ćete i mogućnost upoznati se sa svim političkim akcijama (danas ih je malo, sutra bi ih moglo biti nešto više), moći ćete se upoznati i s onim pozadinskim informacijama koje niste imali priliku pročitati u klasičnim medijima. Moći ćete se i povezati s osobama s kojima dijelite političko mišljenje, možda se i udružiti radi sprovedbe budućih akcija.

Saznat ćete, naravno, i za sva skrovita javna mjesta gdje diskutiraju upravo oni koji su spremni politički djelovati i imat ćete priliku i sami se direktno ukljućiti u nepregledni novi svijet politike Hrvatske. Baza javne političke mreže Hrvatske postat će vam neizostavna pomoć za svaku buduću akciju ili, ako ste novi u ovome svijetu, bit će vam put u gubitak političke nevinosti.

I naravno, ukoliko i vi želite pomoći drugim aktivistima da dođu do relevantnih informacija iz svijeta internet politike, učlanite se na stranicu i postanite sudionik projekta. Želimo vam ugodan boravak i pronalazak upravo onoga zbog čega ste se ovdje i zaputili.

Problem ovakvog pristupa PoliWikiju je u detalju da jako malo ljudi danas traži političke suradnike putem interneta. Čak niti ne razmišljaju o tome kao ideji. Taj IMO apsurdni detalj predstavlja zaostatak starih trendova i činjenicu da se loše navike ne mijenjaju preko noći.

Drugi detalj, koji je vjerujem za ideju nepristranog sučelja PoliWikija predstavljao još veći problem, je u detalju da velik broj postojećih političkih protagonista ne žele i nisu spremni biti transparentni, što ovaj projekt omogućava. Čitav niz osoba iz javnog života, više ili manje poznatih, privatnim kanalima mi je reklo da će rado predstaviti svoje biografije javnosti, ali da se takve ulickane (sa raznim izostavljenim detaljima) ne smiju mijenjati. Drugim riječima, nisu pristali na projekt PoliWiki.

Bez obzira što osobno smatram ovaj projekt jednim od bitnih elemenata transparentizacije političkog procesa, te što omogućava novim snagama spremnim na kritiku da budu prepoznate, na temelju niza razgovora, zaključio sam da je u ovome trenutku tako postavljen projekt ipak prevelika avangarda.

No, to ne znači da je PoliWiki mrtav.

Na internetu i dalje ostaje potreba kreiranja referentnog mjesta gdje će neupućeni imati priliku upoznati se sa cyber političkim prostorom Hrvatske u najkraćem roku.

Primjer je bilo koji politički forum, gdje nova lica, u nepoznavanju sugovornika, a i kulture same zajednice, suvišno troše poveće vrijeme da bi se upoznali sa diskutantima, tko bi njima mogao biti relevantan, tko manje relevantan, tko bi u njihovom gledištu predstavljao trola, a tko ima samo provokativan nastup.

Tako novi članovi ostanu često zbunjeni zbog čega se netko ponaša prema jednoj osobi na jedan način, prema drugoj na potpuno drugi način, zbog čega netko pobuđuje više pažnje, a neko drugi nije uopće prepoznati bez obzira na prvi pogled što sve funkcionira.

Bilo koje mjesto bogato nizom raznih veza i odnosa često zbuni nove članove i demotivira ih od sudjelovanja.

Isto tako, dosta često me ljudi on-line i off-line pitaju zbog čega nekome nisam odgovorio na komentar, zbog čega sam negdje u potpunosti izignorirao neka “bitna” pitanja, zbog čega u nekom slučaju izlazim znatno više u susret nego što je to uobičajeno za mene i tako dalje, što su sve legitimna pitanja i sa razlog pobuđuju interes promatrača, ali i sudionika.

Zatim ja obrazložim razloge konkretne reakcije, pozovem se naravno na primjere iz povijesti koji su me naveli da upravo tako postupim i sugovorniku stvari postaju jasnije. Ali ne i širokoj javnosti koja prati sve ove rasprave, a koja nije upoznata sa tom cijelom poviješću koja je urodila često vrlo specifičnim komunikacijskim odnosima.

Iz tog razloga i uočene potrebe, kako bih doprinjeo transparentizaciji rasprava, gdje je naravno bitno i to TKO GOVORI što zbog vjerodostojnosti (istina/laž), što zbog motiva (konstruktivno/destruktivno), odlučio sam koristiti bazu PoliWikija kao referentno mjesto na kojem ću obrazlagati moj osobni odnos spram konkretnih osoba, kako bi javnost mogla lakše pratiti i samu raspravu i kako ne bi ljudi suvišno pitali ono što je u biti javna svar. Isto tako, ukoliko netko drugi ima potrebu da obrazloži specifični odnos spram neke osobe, PoliWiki kao otvoreni sustav bit će mu otvoren i dostupan, ali pod uvjetima jasnog referenciranja, što ću uskoro obrazložiti jasnim primjerom.

Na ovaj način, moći ćemo riješiti problem ad hominem-a koji je često bitan poradi utvrđivanja temeljnih komunikacijskih postavki, ali koji kao relativno fiksna kategorija nema potrebe da bude potezan stalno i trajno u raspravama, pogotovo ukoliko imamo konkretnu stranicu na kojoj se pitanje reputacije može kvalitetno utvrditi.

Pitanja, prijedlozi, kritike, komentari?


Kritičar – kategorija apsurda

Neki dan vozim se s prijateljem. I reče on:

– SDP je jako loša oporba. Bilo bi bolje da ga nema.
– A što bi se onda promijenilo?
– Ljudi barem ne bi pušili priču kako imamo alternativu.
– Evo ti ne pušiš da imamo alternativu i što onda?
– Pa ništa.
– Koja bi bila razlika kada i onaj xy ne bi pušio SDP, što bi se dogodilo?
– Ljudi bi se onda pokrenuli.
– A zašto ti koji znaš da nemamo alternativu ništa ne pokrećeš?
– Ne znam, nije mi dovoljno stalo.

OK. To je već pošten stav. Ali, nemoj kritizirati, nemoj tražiti ispriku u drugima. Nema smisla. Ionako svi sve znamo i ne pomaže.

Jedan drugi dan, chatam s drugim prijateljem.

Pitam:

– Zašto se ne aktiviraš?
– Kada su ljudi budale.
– Kako to misliš? Pa jesil vidio koliko je ekipe glasalo za Bandića?
– Jesam i?
– I što očekuješ od takve zemlje?
– Ček, ček, ček, za Bandića je glasalo oko 17% ukupnog broja glasača i ti sada tražiš ispriku u 17% hajmo reći najblesavijih (neću ulaziti u pitanje tadašnje alternative) zato što je Hrvatska u jednoj stvari. Jeli sigurno to razlog?
– Ne znam.
– Dobro, zašto izmišljaš razloge umjesto jednostavno ne kažeš da ne znaš?
– Tako mi je lakše.

Na facebook-u svakodnevno gledam komentare gdje ekipa traži ispriku u ovima, onima, trećima, petima, uvijek što dalje od samih sebe. Uvijek ista shema, samo malo zagrebeš i skuži se samoobmana u svojoj punoj ljepoti.

Zaključak. Ekipa traži ispriku, ne i rješenje. Sve vrlo kvalitetna, pametna, inače sposobna ekipa. No na nivou intelektualnog poštenja, barem kada je politika u pitanju, svi gadno padaju.

Ono što me interesira. Zbog čega ljudi traže isprike u lažima, umjesto jednostavno da si ne priznaju sljedeće:

Nije mi dovoljno stalo?

Zar je i to malo priznanje toliko teško i nepodnošljivo, jer se barem malo zrno opće odgovornosti tada prebacuje i na samu osobu i više nismo potpuno čisti pred sobom?

Istina, tada nema smisla previše pljucati, jer imamo i svoje probleme. I pitanje osobne motivacije, pa je onda pomalo blesavo kritizirati sve žive i mrtve dok mi nismo voljni da preispitamo svoj stav. Čovjek koji shvati da je osnovni problem u odnosu između političke situacije i njega upravo u njegovom osobnome stavu, gubi volju da kritizira druge, jer tada se osjeća blesavo, besmisleno.

Dok nije osvijestio da je upravo njegova pasivna uloga ključan element koji ga se može ticati, tada lako može kritizirati i ove i one, osjećati se dobro, a realno biti upravo dio problema kao još jedan mali kotačić apsurda u koji smo se doveli.

Pitanje za kraj.

Jeli pero oštrije od mača?


Dom Naroda – o potrebi, zahtijevu i dobrovoljcima

U prošlom dnevniku sam utvrdio idejnu potrebu uspostave nekog konstruktivnog mjesta gdje bi došli pojedinci željni stvaranja boljeg sutra. Rješavanja problema, a ne njihovog uočavanja, stvaranjam, a ne vječnog konstatiranja očitog.

No, za koga je uistinu takvo mjesto namijenjeno? Gdje su ti konstruktivci?

Kroz nekih 8 godina sudjelovanja u političkim javnim raspravama na internetu, vidio sam desetke slučajeva gdje bi konstruktivni pojedinci došli, dali na forum.hr, net.hr, index.hr, neki specijalistički forum, pollitika.com i gdje umjesto da bi naišli na tu tako željenu konstruktivnu klimu, bili okruženi uglavnom vječnim kritičarima kojima je osnovni cilj utvrditi da nešto nije savršeno. A to u biti nama ispraksanima uopće nije teško, s obzirom da ništa nije savršeno, a i da jeste, lako bismo uočili da ostali ljudi nisu savršeni, pa ionako ništa od svega.

Ukratko, na internetu imamo stotine mjesta gdje će se kritizirati, a NULA mjesta gdje će rasprave krenuti u konstruktivnom smjeru i gdje se tako nešto čak i podrazumijeva. Svi ti deseci koji bi došli, nakon kratkog ili ako su uporniji, nešto dužeg vremena, odustali bi. Digli bi sidro, a takve lokacije bi prepustili onima kojima je ipak daleko manji napor da kritiziraju.

Da je postojalo jedno takvo konstruktivno mjesto, vrlo moguće je da bismo sve te ljude i njihov konstruktivni modus zadržali i to bi bio već sasvim korektan početak jednog okrupnjavanja pozitivne energije.

Danas je situacija znatno plodnija i sve češće nailazim na ljude koji žele stvarati, koji žele rješavati probleme, koji su osvijestili činjenicu da su i oni politički SUBJEKTI, ali koji su i dalje izrazito izolirani.

Jer kada takvi osviješteni počnu spominjati ideju društvene odgovornosti, konstruktivnih namjera i slično, u svojoj okolici, umjesto da naiđu na podršku, najbolje na što će naići jeste tapšanje, a puno češće će naići na reakcionizam. Rekao bih da je taj reakcionizam plod inertnosti okoline kojoj takvo heretičko razmišljanje o osobnoj političkoj odgovornosti predstavlja snažnu inkomodaciju, što je pak nužno sasjeći u korijenu.

Posljedica same priče je da osviješteni pojedinci okruženi reakcionizmom onih od kojih je najnormalnije očekivati podršku, u nedostatku mjesta gdje bi nastavili razvijati svoju konstruktivnu stranu nakon nekog vremena jednostavno odustanu i opet pognu glavu podučeni lošim iskustvom iz svojeg okoliša.

Ukoliko bismo stvorili jedno konstruktivno ozračje, ukoliko bi ta ekipa imala mogućnost da naiđe na tako potrebnu podršku i jedan zdrav mentalni okoliš, to bi je vrlo vjerojatno navelo da se ne preda tako lako. Pogotovo s obzirom da već sada znanje desetaka nas koji imamo slična iskustva može znatno olakšati suočavanje sa ne tako idealnom stvarnošću, a istovremeno nam svima i omogućiti da budemo znatno jači, pametniji i učinkovitiji, nego kada smo izolirani i nesvjesni postojanja onih drugih za koje se već ima smisla boriti.

Više manje svatko tko je pokretao bilo koju političku inicijativu prilično je svjestan nužnosti podrške (na svim nivoima, ali gdje je ona moralna podrška itekako važna za preživljavanje nove svijesti) i da bez podrške ljudi u svojoj pojedinačnoj beznačajnosti jedini suvisao čin je upravo odustati.

OK. Možemo govoriti i o strankama kao takvom jednom okruženju, ali opet, više manje svatko tko je bio član bilo stranke najčešće dobro zna koliko je izraženiji utjecaj sinekura kao motivacijski faktor, nego opća dobrobit u takvim zatvorenim sustavima.

Da zaključim.

Onoga trenutka kada osoba osvijesti svoju političku odgovornost i shvati da je ona subjekt, a ne objekt političkog procesa, dobro okruženje je nužnost za preživljavanje nove perspektive bez kojeg niti sama perspektiva nema smisla.

Da kada se pojavi sljedeća takva osoba, da ju se može uputiti na mjesto njoj srodnih osoba koje dijele iste probleme i koje trebaju ista rješenja. U jednom zdravom, konstruktivnom, motivirajućem okruženju. Da sljedeća osoba koja osvijesti svoju političku odgovornost ne bude izgubljena i kao izrod ugušena, već da u plodnom okruženju nastavi svoj razvoj i osigura plodonosnost nove perspektive.

Nema više smisla da gubimo politički osvještene, a jedno konstruktivno ozračje je ono što nam može znatno pridonijeti ovom zahtjevu.

Jasno, kritika, destruktivnost kao hladan tuš i dalje su izrazito potrebni, no hladnih tuševa imamo svuda na internetu (i tu je internet pokazao već vrlo visoku moć u dekonstrukciji raznih političkih i inih mitova), a mjesto konstruktivnog razvoja nemamo.

Ono što me sada interesira dragi čitatelju, jeste, slažeš li se sa konstatacijom i ukoliko se slažeš, bi li sudjelovao u stvaranju takvog mjesta? Ovdje neću ulaziti u to kako se to mjesto može kreirati, jer mada imam neke pretpostavke, realno ne znam, ali znam da kada bi takav portal, takav sajt pokrenulo 10-15 pojedinaca koji su svjesni ove potrebe, da bi sa zajedničkom vizijom i takvim širokim startom početna gravitacija bila u samom početku osigurana.

Rekao bih da je vrijeme za tako nešto sazrelo. Uglavnom, javi se, predloži, složi, idemo stvoriti to mjesto.


Kritika Pollitika.com-a

Mogao bih pisati hvalospjeve, s obzirom da ih unatoč raznim krizama ova stranica ili možda preciznije, zajednica, zaslužuje. No, lako je otići u patetiku, tako da ću taj dio ipak maksimalno sažeti.

Pollitika.com je povezala čitav niz vrlo kvalitetnih blogera, stvorila je jednu novu zajednicu sa raznim impresivnim biografijama, priličnim znanjem, širinom karaktera, znanja, pa i predrasuda koji su nam omogućili da preispitamo svoje političke stavove i da rastemo. Da znamo više i bolje nego što to zna i velika većina profesionalnih djelatnika u političkom procesu.

Osobno sam sudjelovao na pollitici i zbog izjednačavanja vizije Foruma (s velikim F) s potencijalom ove zajednice. Mjesta gdje svi zainteresirani za politički proces dolaze, uče, rastu, sazrijevaju i koriste to znanje za opću dobrobit (može i osobnu, ali taj dio je manje bitan).

No, još je davno kolega Silverci ukazao na određeni problem pollitika.com-a koji sam uporno ignorirao kroz svo ovo vrijeme. A to je da je stranica pollitika.com-a privukla prvenstveno komentatore, kritičare, tribine, no ne i igrače, sudionike procesa. Usudim se primijetiti kako je ovaj detalj barem meni očit svakom danom sve više, s obzirom na nezaustavljivost procesa.

Kroz malo mozganja o ovome problemu, u nekom trenutku pitanje vizije pollitika.com-a dolazi u prvi plan. Pitanje o svrsi ovog mjesta. Jeli to konstruktivizam ili komentiranje ili je možda bilo što što ima veze sa politikom? Ili nešto četvrto?

Prateći razvoj stranice, mogli bismo zaključiti da je pollitika.com uistinu nedefinirana, a u takvom nedefiniranom okruženju, primat preuzima oblik ponašanja koji je manje zahtjevan. To kroz opažanje ispada da je komentiranje iliti tribine. Političkih sudionika kojih je u nekom trenutku bilo i nešto više, sada je dosta manje, a komentatori ostaju snažno zastupljeni.

Tako je neka moja fantazija o pollitika.com-u kao središnjem mjestu kreiranja političkog procesa počela tonuti, s obzirom da kreiranje predstavlja aktivnu formu, dok je koncept komentiranja, tribina, u osnovi pasivna, pa čak možda i destruktivna forma. Samim time, polako mi se artikulira dojam da po starom dobrom običaju (ili jednostavno fizičkom zakonu) oportuni obrazac onaj koji izbacuje ono što je zahtjevnije. A to bi bili destrukcija nasuprot konstrukciji, politička neodgovornost nasuprot političkoj odgovornosti.

Bez obzira što sam idejno sklon konstrukciji i političkoj odgovornosti, ne mogu se oteti dojmu da su i ovi suprotni elementi itekako bitni i potrebni, da bez njih isto tako nije moguć pomak, da je jako dobro imati one koji će svaku misao biti voljni rastrančirati svojim znanjem, a nekad i predrasudama. Da taj dio itekako omogućuje utvrđivanje održivih elemenata, i da bilo što što želi izaći van mora proći kroz sito i rešeto ove zajednice.

No, istovremeno ovakav koncept nije pretjerano privlačan konstruktivcima, onima koji traže podršku, koji traže družbu za koračanje naprijed, a ne čupanje na mjestu do iznemoglosti. Da u nekome trenutku ekipa može zatvoriti neki pasus i napraviti korak naprijed, unatoč činjenici da ništa na ovome svijetu nije savršeno. No, graditi se mora.

U ovakvom razmišljanju, počeo sam ispitivati raznu ekipu koja je pokazivala elemente konstruktivizma, a koja više ne piše na pollitika.com-u, zbog čega je otišla. Uglavnom, tipičan odgovor je da nema više ciljane publike. Velik dio se je i umorio od stalnog komentiranja i promatranja koje u svojem oportunom modu može samo da se nastavi u smjeru osobnih odnosa i na žalost široke bezidejnosti. Isto tako sam pitao i mnoge pojedince iz miljea zbog čega nisu nikada niti pisali na pollitika.com-u. Odgovor je opet isti. Nema publike.

Zatim bih pitao obje skupine, pišu li negdje drugdje, ako im pollitika.com nije zadovoljavajuća forma. Tipičan odgovor je da NE PIŠU.

Povlačeći crtu, mogli bismo zaključiti da osobe koje su u nekom trenutku imale konstruktivnu težnju, danas nemaju odgovarajući prostor na internetu gdje bi mogli uspostaviti kvalitetnu komunikaciju, te naravno sinergizam koji bi izašao iz te komunikacije.

Pollitika.com kao SLOBODAN medij koji svatko može koristiti na način koji god mu odgovara, na žalost zbog negativnih trendova ne privlači nove korisnike, osim onih najupornijih, no zbog čega bismo se trebali odricati onih koji nisu najuporniji?

Slijedom ovog razmišljanja, zaključujem (a Delagado je to govorio još prije skoro dvije godine) da konstruktivno orjentiranim pojedincima nedostaje jedan portal sličan pollitika.com-u, ali koji će po definiciji biti usmjeren konstruktivno i participativno. Iliti, po rječniku nogometa, teren, a ne tribine. Gdje će dolaziti igrači, a ne navijači.

Pollitika.com kao tribina je isto tako izrazito bitan element ovoga sporta, jer su kao i u sportu, tribine potrebne. No, potreban je i teren

Ono što me sada interesira, dragi pollitičari, jeste, slažete li se sa konstatacijom i mislite li da bi teren, mjesto namijenjeno za one koji žele participirati u političkome procesu, mogao doprinjeti dodatnom razvoju demokracije u Hrvata? Jel bi takav teren mogao privući i one koji su pollitika.com što izbjegavali, što zaboravili?

Ima li smisla da krenemo u realizaciju jednog takvog projekta?