Fašizacija društva – ZAMOLBA

Definicija fašizma za ovaj tekst: Fašizam je svaki politički pokret koji dehumanizira političkog protivnika

Oduvijek me je interesiralo što se to događalo u glavama ljudi koji su pristali na totalitarne pokrete što su uzrokovali 2 svjetski rat. Weimarska republika. Nijemci su naime jedna nacija s rijetko razvijenom političkom kulturom, demokratski proces kraja 19-og stoljeća je bio moguće na višem nivou nego što ga je Hrvatska ikada imala.

I onda iz takve podloge, procvjeta Hitler.

Danas gledam što se događa u Hrvatskoj. I počinjem shvaćati proces koji je prethodio svom zlu.

Politička kriza, ekonomska kriza. Opća nesigurnost. Manjak političke kulture priprostoga svijeta. Mediji, politički agitatori, nabrijavaju cijeli proces. U Njemačkoj su to radile isto tako dvije strane. Komunisti i nacionalsocijalisti kao ekstremni dogmatičari. Retorika koja se više ne da kontrolirati, jer institucije su u kolapsu, bez potrebnog političkog autoriteta.

I događa se. Prosječan čovjek ulazi u rasprave, ne može izdržati taj proces masovne histerije i koja mu je reakcija? Povlači se u sebe, u sigurnost svoje dogme, svoga čopora, svoga neznanja, svoje boje, svoje neupitnosti.

Komunikacija se presijeca. Po prirodi stvari jačaju ekstremisti kao ekipa koja je 100% u pravu, tako umirujuće, bez potrebe za suvišnim i toliko iritantnim propitivanjem,. Atraktivno utočište za bezglave mase podlegle općoj histeriji. I to je to. Podloga za fašizam je uspostavljena.

I danas se događa na fbu. Ekipa je masovno popušila igrice naših režimskih snaga, popušila je priču kako je 1.12.2013 dan koji će odrediti budućnost Hrvatske za sva vremena, popušila je i priču i iracionalne argumente i u nesposobnosti da nametne svoj stav (malo tko zna kvalitetno komunicirati, a još daleko manje ljudi to zna u ekscitiranom stanju). Nakon loših reakcija, podignutih tenzija, naš Ivan Ivanović puca.

Odlučuje na jedini “razuman” čin, a to je blokiranje svih tih “budala”, “nazadnjaka”, “fašista” – ukratko neistomišljenika. I voala. Nema više komunikacije između svjetova, proces dehumanizacije ima dobar temelj, a kada se ukine kanal rasprave, predrasude i neznanje preuzimaju primat, a neprijatelju rastu rogovi, rep I papci. Taj neprijatelj kroz vrlo kratko vrijeme neće više biti niti čovjek.

Mogao bih ja prozvati snage režima koje su timski podigle jedno pitanje u sferu iracionalnog, umjesto da su stale na loptu I smirile strasti (objašnjenje – potrebno nabrijati ekipu da izađe na izbore), nastavile su ložiti tu priprostu rulju I sada imamo desetke, stotine I tisuće koje su se odlučile na nulti potez uspostave fašizma. Ali svatko neka radi svoj posao.

No problem je prekid komunikacije sa svakim tko ne misli kako treba. Neki tako danas samo brišu, neki blokiraju, ali mnogi su popušili istu foru i svojim “plemenitim” interesom da barem zaštite svoju bližu okolicu od “gluposti”, napravili su upravo nužne temelje upravo za procvat gluposti i posljedično svog zla fašizma.

Dobra vijest u svemu ovome je da je rješenje za blokadu procesa fašizacije društva zapravo vrlo jednostavno. Radi se o tri točke:

1. Ne pokleknuti pod općom navadom uklanjanja komunikacije s neistomišljenicima, jer to je osnova političkog društva. Za razliku od toga upravo u fašizmu nema komunikacije, jer jedan je um, onaj ispravni, a drugi će biti eliminirani. Dakle, svatko od nas može ,a usudim se reći ima I građansku dužnost da osigura prostor političkog diskursa kao protuteže fašizacije politike.

2. Spustiti loptu, smiriti tenzije. Može se na vatru ići i benzinom, ali jako je malo onih koji znaju kontrolirati taj požar. Čak i likovi koji imaju desetljeća iskustva u kriznoj komunikaciji često budu spaljeni s takvom odlukom. Zato, preporuka je ne testirati svoje granice, već umjesto toga disati mirno i odmoriti se ako je tlak visok, te se sjetiti da su na drugoj strani isto tako LJUDI. Ne bića zla.

3. Koliko god bili uvjereni da smo 100% u pravu, mala je šansa da je baš tako. Vjerojatno smo u pravu možda i 80%, ali 100% nitko nije u pravu.

Dragi moji sugrađani. Vjerujem da ne postoji osoba koja želi da politička I gospodarska kriza u kojoj se nalazimo završi u još većem zlu. Vjerujem da postoji puno više osoba koje smatraju baš kao i ja da je kriza vrijeme kada se uspostavljaju nužni široki politički dogovori i nacionalni konsenzusi oko uspostave zajedničke vizije I budućnosti. Da je upravo kriza naša blagodat, jer svi smo u tom trenutku ako stanemo na loptu zapravo svjesni da je vrijeme da krenemo ovaj puta od sebe.

Ako dijelite sa mnom mišljenje da nam je ovo prilika da krenemo u smjeru odgovornog političkog djelovanja (ja to u Hrvatskoj skoro da nisam vidio, a pitamo se svi kako to da smo tamo gdje jesmo) koje će nam konačno vratiti željenu nam budućnost, da svatko učini ono što je do njega. A to je da osigura polje diskursa I tako u startu eliminira prostor za daljnju fašistizaciju našeg društva, te umjesto toga krene putem željene nam budućnosti.

Unaprijed zahvalan

Oglasi

HDZ se vraća jači nego ikada

Sljedeće izbore dobiva naravno SDP. No, kako je situacija u zemlji posljedica godina oportunog političkog angažmana (svih, mada najviše naravno HDZovaca), a SDP jalova politička organizacija nedorasla političkoj situaciji, veliki problemi u Hrvatskoj, sve veći dug, sve više osjećaja nesnošljivosti i SDP unutar četiri godine
skupa s Josipovićem postaje omraženija stranka od HDZa danas. Slijede izbori i HDZ se vraća jači nego ikada.

Jučer je ovaj scenarij spomenuo Papar, ja nisam mogao da se ne naježim. Pogotovo zato što je scenarij izgledan ako ne dođe do nekog jačeg kopernikanskoga obrata u društvu.

Možda bi bilo dobro da svi oni koji još uvijek misle da politika nije nešto što se njih tiče, vizualiziraju ovu jezivu scenu. Jaca sa svojim bezličnim lutkama, sa Jarnjakom i Šeksom u pozadini, opet viče parole, naravno dodatno osnažena i još manje skrupulozna. HDZ je stvorio Hrvatsku, HDZ će izvući Hrvatsku iz krize, novi red jeftine demagogije i novi red gaženja i porobljavanja duha i tijela naroda Hrvatske. Nemamo više ništa, lagano su nam sa zaduživanjem uzeli i budućnost, no uvijek može biti gore, a HDZ će naći načina dokle god dišemo da dodatno isisa krv iz svojih podanika, do statusa zombija bez ikakve perspektive.

Za samo 4 godine, kada nam se HDZ vrati, mi više nećemo imati ni prošlosti, ni sadašnjosti, ni budućnosti, ni naša djeca, ni njihova djeca, ni naši bližnji, nitko. Pohlepa, neodgovornost, jeftina igra, doći će nam na naplatu i postati ćemo hodajuće crkotine.

Zamišljam najgore stvari koje mogu zamisliti. E pa. HDZ će znati isporučiti još gore od toga.

Ako se ništa ne promijeni. Ako se nastavimo ponašati kako se danas ponašamo. Ako nas ova jeziva slika ne navede na osjećaj dužnosti da je možda upravo na nama samima da izbjegnemo taj scenarij.

Doći će izbori za 4 godine. Želim li da se HDZ vrati na vlast? Pogledam ljude oko sebe. Želim li im pružiti ovakvu budućnost gdje je se HDZ vraća na velika vrata?

Jesam li jedini koji na ovu sliku dobije osip i snažnu fiziološku reakciju kada pomislim na našu Jacu kako opet maše sa osvojenom polovicom mandata u Saboru? Vrijedi li mi da učinim sve što je u mojoj moći da se ovakav scenarij nikada više ne dogodi?


Zaključak stanja i prijedlog

Navest ću neke crtice s kojima se možete i ne morate slagati, no te crtice osobno podrazumijevam.

  • Usko grlo političkog procesa nisu stranke, nije niti primitivni narod, već je nerazvijenost političkog tržišta.
  • Uvjeti za razvoj političkog tržišta su istina ne baš idealni, ali je veći stupanj prepreke općenito u nepostojanju niti 2 000 emancipiranih građana.
  • Neemancipirani građani su pak produkt lošeg okruženja. Jednoumlje, općenito nepovjerenje i sebičnost kao proizvodi višedesetljetne indoktrinacije sistema koja je i dalje sveprisutna u medijskom i akademskom svijetu
  • Dok ne postoje emancipirani građani, svaka pomisao da će netko u politici biti spreman/sposoban zaštititi opći interes, iluzorna je, preciznije nemoguća je s obzirom na realnu konstelaciju moći.
  • Javnost kao politički faktor je iluzija sastavljena od interesa vlasnika medija, profesionalnog civilnog sektora što je na istim jaslama kao i ostatak oligarških struktura.
  • Razlog zbog kojeg općenito jako malo pojedinaca kreće putem emancipacije je prvenstveno strah od ne pretjerano artikuliranih, no suvišnih komplikacija u privatnom životu. No važniji je razlog nedostatak same građanske osviještenosti koja nameće i preuzimanje građanske odgovornosti, već se pitanje bilo kakve građanske odgovornosti kroz cijeli sustav masovne indoktrinacije po definiciji prebacuje na sve ostale, najčešće licemjerno na političare.

Samo pitanje građanske emancipacije je univerzalno, bez obzira imali mi ideju što učiniti, nemali tu ideju, no bez emancipuiranih građana nitko ne može zaštititi niti širi društveni interes, jer za tako nešto ne postoji nikakvo političko zaleđe.

Neemancipirani bi htjeli nekog boga koji će se pojaviti i sve riješiti po kratkom ili nešto dužem postupku, no njegove mogućnosti su definirane pametnom podrškom,gdje mjesta za slijepu sljedbu jednostavno nema, odnosno ista teži ka novom despotizmu (prirodna posljedica uspostave balansa realnog političkoga stanja u državama s izrazitim deficitom građanske emancipacije) i samovolji.

Drugi dio priče je optimizacija djelovanja i podizanje političke moći emancipiranih građana. Taj dio djelim na opće zahtjeve:

  • široka umreženost – sam si ništa zajedno smo sve. U političkom procesu politički utjecaj raste eksponencijalno sumi pojedinačnih utjecaja.
  • mehanizmi artikulacije interesa i udruživanja
  • operativno znanje

U konkretnoj političkoj krizi u kojoj se Hrvatska nalazi mogu uočiti da su općenito političke institucije nedorasle zahtjevima društva, te da je bitna najšira reforma političkog procesa.

Za tako nešto potrebno je učiniti cijeli politički etablishment zamjenjivim, kako bi se efikasno zamijenilo svako usko grlo unutar procesa. Kreiranje opcije i stranke koja dalazi na vlast kroz podršku prvenstveno emancipiranog građanstva, ne raznih lobija i proizvoda zakulisnog djelovanja. Tim činom uspostavljamo stvarni demokratski ciklus.

Karakteristike jedne stranke koja je kompatibilna emancipiranom građanstvu u informacijskoj eri su sljedeće:

  • naravno, JOT – vođenje cjelokupnog procesa odlučivanja u JOT okružju, kako bi zainteresirani mogli najbolje dati svoj doprinos, steći dodatno znanje kroz sudjelovanje u procesu ili njegovo praćenje, te kako bi svi zainteresirani mogli nadzirati proces te na vrijeme reagirati ukoliko je to potrebno.
  • organizacija je utemeljena na punoj jednakosti svojih sudionika, odnosno svako delegiranje može biti promptno otkazano u svakom trenutku
  • temeljni kriterij, platforma političkog djelovanja utemeljena je na demokratskom konsenzusu, što u startu znači da osobe koje su voljne staviti po strani sva svoja uvjerenja i kroz mjeru zajedničkih vrijednosti donijeti političku odluku oslobođenu ideološkog krimena.
  • empirija i pragma ispred ideologije, no ne i demokratskoga konsenzusa. Informacijska era zahtjeva znatno oblikovanije stavove zbog siline argumenata koji proizlaze iz novih svakodnevnih dostupnih informacija. Nije nužna opća koherentnost unutar ideja, bitno je prvenstveno da rješenje odgovara empiriji (ne treba nam više ideološka mjera da bismo utvrdili jel nešto ok ili nije), te da je sukladno demokratskom konsenzusu koji ima snagu Ustava i kod donošenja političkih odluka.
  • demokratski konsenzus predstavlja zajedničku mjeru za valoriziranje daljnjih odluka koje se ne moraju konsenzusno prihvatiti, ali koje moraju biti sukladne s konsenzusom.
  • općenita težnja za donošenje odluka u korist općih načela, nauštrb osobnih predrasuda

Dakle. Oni što ne vjeruju u ideju zajedničke mjere (demokratski konsenzus) kao nultog čina konstituiranja opcije, ne mogu po prirodi stvari biti njezin dio. Oni koji su apsolutno uvjereni da su u pravu i da samo pod njihovim uvjetom stvari mogu funkcionirati, po prirodi stvari sebe ne smatraju jednakima, te ne mogu niti djelovati u okruženju jednakih. Oni koji gaje animozitete prema drukčijima po bilo kojoj osnovi, moraju se odreći tih animoziteta ulaskom u arenu gdje će biti jednaki s tim drukčijima.

OK. Ovo je samo moje viđenje ideje demokratske opcije (koja je isto tako u suštini ideologija) gdje nema crvenih, crnih, plavih ni ostalih, već prvenstveno postoje razum i uvažavanje.

Na platformi emancipiranih građana, mogu nastati i razni drugi ideološki sustavi, no snažnog sam dojma da je upravo podjela društva na otvorene-razumne i zatvorene-nerazumne, podjela na mudrost i glupost, ona podjela koja nam je potrebna u informacijskoj eri.

Da bismo ostvarili ovakvu platformu, potrebno je utvrditi kriterij ulaska u sustav odlučivanja. Postoji način prepoznavanja otvorenog-demokratskog uma, a to je uvažavanje tuđih argumenata iz pozicije zajedničke mjere. Svatko može biti i sudac te utvrditi koliko tko pila i koliko je voljan uvažiti i drugo mišljenje te se eventualno korigirati pod pritiskom uočene nekonzistentnosti. Ona mreža koja će objektivno najbolje artikulirati arbitre, bit će najotvorenija i imati će mogućnost da najbrže raste i bude prepoznata po spomenutim kriterijima.

Unutar jedne takve zatvorene mreže potrebno je pokrenuti pitanje uspostave demokratskog konsenzusa, odnosno temeljnih načela iza kojih će svi stajati. Ukoliko ima više mreža, uspostavljanje demokratskoga konsenzusa koji će biti zajednički za više grupa, imat će i snažniji politički potencijal.

Potrebno je utvrditi i model odlučivanja, što je najbolje izvedivo na empiriji i utvrđivanju realnog legitimiteta odluke i kad se svi ne slažemo.

Kod dizajniranja ovakve organizacije, potrebno je utvrditi i sustav prioriteta, te naravno operativa.

Takva instant politička opcija ima Bibliju u obliku konsenzusa, ima sustav odlučivanja, ima dinamiku kroz prioritete i operativu i kao takva je spremna za izlazak na političko tržište. Oni koji pridobiju najširu podršku unutar JOT djelovanja (glasine su lako oborive kada je cijeli proces JOT), mogu očekivati i dolazak na vlast zbog opće zasićenosti postojećim.

Eh sad. Što je potrebno za ovaj scenarij? Za početak emancipirani građani koji će uopće vidjeti smisao unutar uspostave demokratskoga konsenzusa, eksperimentiranja s modelima odlučivanja i tako dalje. Za sve ovo da bismo pristupili empirijski (ne utopijsko-ideološki) moramo imati ljude koji su spremni ići tim putem. Nije za očekivati da u zajednici neemancipiranih građana prođe niti ova ideja koja zahtjeva stav i angažman svojstven emancipiranim građanima.

Tako ne mogu krenuti dalje dok se broj emancipiranih svodi na desetke, umjesto na tisuće.

OK. Potrebno nam je emancipirano građanstvo za bolje sutra. Potrebna nam je i jaka javnost koja proizlazi iz tog građanstva. Meni za promjenu paradigme političke komunikacije i internet demokraciju, svima nama da netko stane u zaštitu općeg dobra.

Koji osobno mogu doprinos dati? Mogu poticati ljude da preuzmu društvenu odgovornost. Ali, kako da stvar bude suvisla? Ima li tko kakvu ideju? Ja nemam. Trenutna ideja koja mi ima smisla jeste preuzimanje uloge poveznika sa stavom. Dakle, obilazim razne javne inicijative, pišem o njima na svom blogu, kritički ih postavljam spram fenomena emancipiranog građanina, općenito jačanja javnosti, te naravno spram uspostave Galetove demokracije (konkretnog modela čiju viziju imam).

Imali smo btw poviše kvalitetnih presedana u građanskim inicijativama u zadnjih par godina, dobro je da isti budu i prepoznati i da ih ukoliko su dobri integriramo u buduće inicijative. U svakom slučaju o tome se dovoljno ne piše, pogotovo ne iz nešto drukčije perspektive s vizijom (kakvom-takvom, ali vizijom).

Pa tako, kreiranje bloga koji sustavno obrađuje JOT komunikacijsku paradigmu, ICT u demokratizaciji, te naravno građanske inicijative iz perspektive željenog stanja, vjerujem da može dati određeni poticaj za daljnjim umrežavanjem, te postavljanje bitnih, strateških pitanja nauštrb dnevnog senzacionalizma. Vjerujem da općenito sama ideja vizije može navesti i druge da počnu razmatrati korak dalje od čistog reakcionizma na što se danas svodi građanski aktivizam, te da se usvoji gledanje političkog procesa na jedan novi i konstruktivan način. Naravno, ponavljanje abecede političkoga djelovanja isto tako ima neki smisao, no sve u svemu, da svi zainteresirani imaju jednostavnu mogućnost da se upoznaju sa svim javnim inicijativama na jednom mjestu, vjerujem da može biti i nadahnjujući faktor preuzimanja građanske odgovornosti, te naravno inicijaciju građanske emancipacije.

Jel vam ideja ovakvog bloga zvuči dobro? I ukoliko ste promreženi, te upoznati sa događanjima na javnoj političkoj sceni (ona “urotnička” će dobiti prilično negativnu kritiku, s obzirom da ne ući na primjerima :-)), hoćete li me uputiti na pravu adresu?

Komentari, kritike, prijedlozi?