Politički kontekst, omasovljavanje i inicijative

Po paušalu ću nabrojati tri vrste javnih političkih inicijativa:

Prvo bi bile inicijative koje zagovaraju javni interes, ali je postojeća konstelacija moći u direktnom sukobu sa tim javnim interesom. To bi bio recimo slučaj Varšavska.

Drugo bi bile inicijative koje zagovaraju javni interes, no kojima postojeća konstelacija moći nije u potpunosti suprotstavljena, odnosno, da postoje igre moći iza kulisa gdje određenim centrima odgovara provedba javnog interesa u konkretnom slučaju. To bi bio recimo lov na Bandića odigran u vrijeme izborne utrke.

Treće bi bile inicjative koje daju podršku prvim dvjema, dali kroz transparentizaciju (Vjetrenjača), dali kroz pravnu, medijsku i inu podršku (HBO) protagonistima iz prve dvije skupine.

U prvom slučaju, govorimo o izvornim građanskim inicijativama koje imaju onoliko potencijala koliko je jaka i sama javnost. S obzirom da u Hrvatskoj javnost nikada nije baštinjena, već uglavnom predstavlja surogat javnost u obliku civilnog sektora (sa financijsko-interesnim uskim vezama njezinih nositelja uklopljenim upravo u širu političku konstelaciju zakulisnih odnosa moći bez doze javnog karaktera), projekti koji počivaju isključivo na javnom interesu u ovome trenutku nemaju šansu.

U drugom slučaju govorimo o klasičnoj manipulaciji javnosti poradi zakulisnih interesa. Ove inicijative s druge strane imaju šansu za realizaciju, ostavljaju dojam osnaživanja javnosti, jedina im je mana uzak dijapazon utjecaja, te činjenica da je sistemsko djelovanje tu po definiciji nemoguće.

Ukoliko se slažemo da je upravo problem uskih oligarhijskih interesa i praktički njihov monopol na politički proces, osnovni, sistemski razlog politikog kolapsa Hrvatske, možemo zaključiti i da je druga skupina inicijativa u biti kretanje niz struju koja vodi u provaliju. Mada takve inicijative imaju uspjeh, one su u suštini besmislene ukoliko simptomatsko djelovanje smatramo besmislenim, naravno.

Treća skupina inicijativa su inicijative koje stvaraju infrastrukturu koja bi jačala javnost. Što kroz informacije (Vjetrenjača), što kroz raznu podršku izloženim elementima sistemskog pritiska (HBO), što kroz organizacijsku i inu podršku (PoliWiki). Ova skupina inicijativa mada na prvi pogled nije atraktivna poput prve dvije skupine, nužan je element za jačanje javnosti.

Kod prve skupine inicijativa, koja je najzahtjevnija i koja predstavlja suštinu slobodnog društva nužno je poznavati neke političke principe da bi iste doživjele uspjeh.

Temeljni problem tih inicijativa je omasovljavanje. Razlog neuspjeha u omasovljavanju jeste prvenstveno zanemarivanje političkog konteksta, odnosno, autističnost nositelja inicijativa. Koliko god da nositelji smatrali da su njihove inicijative bitne, iz šire perspektive one su najčešće irelevantne ili u najboljem slučaju ništa značajnije od desetaka drugih inicijativa.

Da bi takva inicijativa uspjela, osim masovnosti, nužni su i mehanizmi realizacije neovisni o konstelaciji postojeće moći. Tako na primjeru Varšavske, ukoliko gradske vlasti stanu iza samog projekta, ukoliko ih i oporba podrži, tada se inicijativa ne može oslanjati na tu polugu kod realizacije interesa, već mora stvoriti alternativu. Ukoliko inicijativa nije dovoljno moćna da je stvori, tada je projekt po definiciji jalov.

Slučaj besplatnog školstva je identične kvalitete. Inicijativa počiva na postojećoj konstelaciji moći, a istovremeno želi utjecati na tu konstelaciju i osigurati oblik partnerstva sa vlasti. Vlast nema interes pristajati na takve presedane (jer tada će i desetine drugih i jednako opravdanih inicijativa željeti utjecati na proračunske stavke, što predstavlja visoku ugrozbu sistema), dapaće presedani su preopasni, te će vlast iskoristiti svoju poziciju dominacije, te zakočiti uspješnu realizaciju inicijative.

Inicijative koje žele utjecati na javni interes kroz samu podršku javnosti, bez da se oslanjaju na sistemske faktore, ne mogu ovisiti o sistemu (sistem bi predstavljao cjelokupnu koruptivnu mrežu međuovisnosti političkih protagonista). Dva su načina da se tako nešto ostvari. Jedno je stvoriti ozbiljnu političku alternativu koja bi mogla ukloniti potrebu za postojećom konstelacijom, drugo je izvršiti maksimalni pritisak kroz jasno uvjetovanje legitimizacije nove vlasti. I za prvi lakši, i za drugi teži slučaj, nužno je cijelu inicijativu postaviti u široki društveni kontekst, jer u suprotnome, podrška će se brojati u postocima i to u najboljem slučaju.

Tu dolazimo do problema u kojem je trenutno zapelo civilno društvo u Hrvatskoj. Upravo sam kontekst inicijativa. S obzirom da smo u potpuno netransaperntnoj uređenosti društva, mi kao pojedinci cijelu sliku doživljavamo vrlo različito. Ono što je meni iz moje perspektive jasno kao dan, već nekome bliskome meni, bit će potpuno nerazumljivo. Da ne govorimo o nekome kojem je dostupan potpuno drugi dio slona (ona priča o slijepcima i slonu na što se svodi današnji aktivizam) .

Samim time šira društvena podrška bilo kojoj takvoj inicijativi, dokle god nije rođena u JOTu (kako bi najšira rasprava osigurala i upoznavanje najšireg konteksta, kao preduvjeta legitimacije) teško da može osigurati potreban legitimitet. Umjesto toga, ekipa s aktivističke scene obično pretpostavlja daleko previše, što nekoga tko nije dio tog miljea čak i odbija, pa ekipa s filozofskog indoktrinirana Marxom forsira svoju priču, bez da se uopće bavi kontekstom, neki Kokić gladju svaki dan pred Saborom oko proizvoljnih stvari, što nama ostalima izgleda smješno i nitko nikoga ne doživljava, jer svi furaju svoje kontekste kao nešto što se podrazumjeva, te svaka akcija koja proizlazi iz njihovog konteksta, u drugome kontekstu izgleda često i potpuno apsurdno.

Rješenje je naravno u JOTu, ali naravno, platforma je samo dobar početak. Tehnika utvrđivanja snage inicijativa svodi se na usklađivanju konteksta, te činjenici da ukoliko neka inicijativa ima snagu gledajući iz većine ili velike većine konteksta, tada ona uistinu ima šansu i za realizaciju.

To jasno ukazuje da svako forsiranje bilo koje inicijative koja nije prošla široku i otvorenu raspravu, koju ne interesira (ili koja krivo pretpostavlja podrazumijevanje) perspektiva nekog tko nije povezan direktno sa kružokom koji pokreče inicijativu, predstavlja uzaludno djelovanje po definiciji. Osim ako inicijativa nije samo oblik manipulacije i zakulisnih igara, odnosno ako javnost opet nije samo alat, umjesto da bude protagonist zaštite javnog interesa.

Svaka buduća inicijativa tako, ukoliko želi izvršiti utjecaj na sistemske zahtjeve, mora imati na umu da ista ima šansu samo ako je prepoznata iz konteksta najšireg broja pojedinaca što se u netransparentnom sistemu kao što je Hrvatski, niti najmanje ne podrazumjeva. Istina, inicijativa može ići na sljepo, ali tada možemo igrati i loto, što je jednako smisleno.

Govorim cijelo vrijeme o prvom tipu inicijativa, drugi ne smatram bitnim jer javnost mora biti emancipirana, da bi postala faktor koji štiti opći interes, dok za treći tip nije potrebna najšira podrška da bi uspjeli.

Mi kao društvo na koje sistem cijelo vrijeme utječe stalnim zamuljavanjem konteksta, imamo visok zahtjev pred sobom, a to je upravo usklađivanje konteksta, kako bismo mogli prepoznati i zajednički put koji bi imao potencijal omasovljavanja. Osim toga, nužno je djelovati i na cijeli niz mehanizama, ali svaki od tih koraka može biti funkcionalan samo ukoliko će biti prepoznat u dovoljno širokom kontekstu, odnosno u kontekstu dovoljno velikog broja ljudi.

Iliti, najšira rasprava prije svega, pokretanje projekata te vrste isključivo pod uvjetom da su isti uspješno prošli široku javnu raspravu, kreiranje političkih instituta isključivo na podlozi najšire javne legitimacije, no bez toga svaka će inicijativa NUŽNO propasti i iza sebe ostaviti ojađene aktiviste.

Istivremeno, dok ovaj proces traje, ostaje djelovanje za koje nije bitno široko prepoznavanje konteksta. Transparentizacija političkog sustava koja ima snažan utjecaj i na samo usklađivanje političkog konteksta, tu je vrlo bitna karika i tu odmah pozdravljam Mrakova nastojanja koja idu u smjeru transparentizacije. Projekti koji jačaju javnost, inicijativa poput HBOa koja stvara sigurnosnu mrežu za pojedince koji zbog svoje borbe za javnu stvar, ovdje je isto tako bitna kako bi se i drugi pojedinci ohrabrili u svojoj građanskoj emancipaciji. Isto tako projekt PoliWiki koji informatizira javnost kroz laku dostupnost podataka korisnih za umrežavanje, predstavlja korak u željenom smjeru, a to je kao i u ostalim slučajevima, jaka javnost.

Da zaključim. Bandalopovska, Varšavska, Besplatnoškolstvo, razni seljački prosvjedi i slično, propali su projekti. Propali su jer nisu prošli javnu raspravu, jer nisu svoju namjeru postavili u politički kontekst. Sljedeće inicijative koje imaju namjeru osigurati moć realizacije kroz podršku javnosti, morati će se služiti i omiljenim nam JOTom i svim drugim dostpnim sredstvima kako bi se inicijativa postavila u politički kontekst te se u startu utvrdio njezin potencijal.

Bez toga će svatko nastaviti forsirati svoje, omasovljavanje neće biti moguće, a konstelacija moći će oportuno nastaviti braniti svoj prostor utjecaja.

Ukoliko pojedinci nisu spremni, voljni krenuti putem javne legitimacije (što znaći vrlo moguće i da inicijativa proces niti ne preživi), mogu uvijek raditi projekte koji će osiguravati podršku javnome djelovanju. Dali kroz transarentizaciju i uspostavu konteksta, dali kroz neke druge egzaktne mjere (pravna, medijska podrška i slično).

Jel se slažete s uočenim?