Ritam promjene?

Nedavno je u Nu2 gostovao Munir Podumljak. U emisiju su iznešene optužnice koje ozbiljno kompromitiraju vladinu borbu protiv korupcije, ali i parlamentarnu oporbu. Ministar Karamarko kao glavni protagonist slučaja obično tuži za klevetu, ali ovaj puta je vrlo tih. Slučaj Hypo banke, organiziranog pranja novca sa strane političke scene, čitav niz pokazatelja koji ukazuju na sukob interesa i umiješanost u velik dio nedavnih afera (FIMI medija), slučaj perjanica nultog reda.

Dva dana nakon emisije na facebook-u ljudi linkaju na članke u medijima koji su obradili Munirov nastup, velik dio osoba koje su istovremeno članovi i/ili simpatizeri ozbiljno kompromitiranih stranaka lajkaju statuse, užasavaju se (bez da se pitaju zbog čega daju podršku u slučaju kompromitiranim strankama) i polako i sigurno jedan opak slučaj nestaje sa scene.

Neki se usput pitaju zbog čega u Hrvatskoj nema više zviždaća? A tko bi bio zviždač kada njegov slučaj neće uopće imati nikakav slučaj na bilo koga osim na osobnu egzistenciju. I tako, na naslovnicama opet red vladine borbe protiv korupcije, red sitnog prepucavanja kukuriku koalicije, a slučaj kapitalac nije bitan.

Razni medijski šljakeri samodopadno ponovno komentiraju sapunicu u medijima, pričaju o Barci, Sanaderovim spisima (trenutni aktualac koji će već sutra biti izbrisan iz kolektivne svijesti), Čehoku i sve se nastavlja bez glave i repa, bez prologa i epiloga.

Razgovaram sa ljudima da mi nabroje par najjačih afera koje bi u suvisloj zemlji bile izgurane do kraja bez obzira na cijenu, svi krenu nadobudno, a najčešće ne mogu nabrojati niti jednu jedinu. Lobotomirana smo nacija, a pet ljudi koji imaju pamćenje potpuno su nebitni, jer su izolirani slučajevi, politički irelevantni.

Jutarnji, Večernji, NovaTV, HRT, RTL, zabava za mase, pa i one koji sebe smatraju intelektualcima.

Posljedice?

Kada razgovaram s ekipom danas, baš kao i prije pet godina, baš kao i prije deset godina, u deset minuta razmrdamo medijske paušale kako je njihova kandidat zakon, utvrdimo da svi imaju jako puno putra na glavi i da nisu pretjerano vjerodostojni i da stvari treba mijenjati.

Prođe ta priča, dođe nova navala medijskoga materijala, opet svi navijaju sitno (osim onih cinika koji gledaju sve sa strane i osječaju se superiorno jer oni eto znaju da ništa ne valja cijelo vrijeme) i tu i tamo netko naleti i na trenutak makne medijsku maglu. U ZADNJIH 10 GODINA NISMO SE MAKNULI S MJESTA.

Medijski kartel nas je učinio stokom, a oni koji bi trebali misliti, bave se temama koje im karteli nameću i skidaju sa dnevnoga reda.

Ima li Hrvatska ikakvu budućnost dok se ne riješi ovaj problem? Jer dok si dozvoljavamo da nam Pavić i Hloverka diktiraju tempo događaja, hoćemo li moći napraviti jedan zajednički korak, osim što se eventualno nećemo slagati sa dnevnim napisima u novinama na trenutak?

Dok se referenciramo na medijske kosti kao nešto relevantno ili irelevantno (u biti je svejedno, jer smo tim činom pristali na igru i na ovaj i na onaj način), postižemo li išta osim konstatiranja očitog, krećemo li se igdje?

I zbog čega bi itko išta radio u ovoj zemlji u političkome smislu, zbog čega bi se ikakva oporba bavila ozbiljnim stvarima, ako će im jedina pitanja biti postavljena iz ponude Red Carpeta, gdje ništa što ima težinu neće biti detalj predizborne kampanje, niti pitanje koje će činiti razliku? Zbog čega bi se itko bavio ičim suvislim i zamjerio se ikome moćnom, kada nitko neće znati za to, a i onih par što će znati, neće uložiti 10 minuta da razmisle koja je stvarna težina toga, već će tema po paušalu sutra biti zamijenjena nekom novom “vrućom pričom”?

Zbog čega osnovna tema neće biti za primjer pranje love u Hypo banci, osvrt na Karamarkov sukob interesa i što će politički pretendenti učiniti da se tako nešto više nikada ne ponovi kako bi se uspostavila potrebna klima povjerenja, već će biti neka nova medijska patka, neki novi mentalni paušal koji snažno zvuči ali iza sebe ne nosi ništa?

Mi na forumima, facebooku, nazovimo nas slobodnim građanima. Kada ćemo se cijepiti od ove jednostavne igrice koja nas čini stokom, kada ćemo mi biti oni koji će nametati široj javnosti (pa makar na slobodnome internetu) ono što je relevantno, oblikovati što je to uopće relevantno? Do kada ćemo se zdušno kačiti na neke nove kosti, umjesto da krenemo u potragu za nečim što je stvarno bitno?

Jer dok to ne napravimo, koja nam je budućnost? Novi skandal sutra, pa onda opet neki treći skandal prekosutra, dok mi milijun puta konstatiramo ono što smo još prije deset godina konstatirali? Hoćemo li se ikada umoriti od ove bizarne igre koja nas realno prebacuje u status stoke sitnoga zuba?

Možemo li mi kreirati medij koji će se baviti onim što je bitno, možemo li se mi dogovoriti uopće što je to bitno, možemo li mi postati mjera promjene ili ćemo bez ikakve mjere nastaviti plutati u bezdanu

bez smisla, bez značenja, bez sjećanja i bez ikakvih posljedica?

Uočava li još netko ovaj problem ili je samo meni ovaj problem tako velik da bez rješenja tog problema ne vidim nikakav pomak sljedećih 20 godina, jer eto upravo tada će Paravanja reći da zna gdje je Antonia?

Ovo je nešto što mi prolazi kroz glavu neko vrijeme, što me mori i bilo bi mi jako drago da čujem vaše gledište, da uopće utvrdimo jeli ovo stvarno nešto bitno ili sam samo malo skrenuo baveći se opet nečim nebitnim? Jer ako ne brijem, onda niti ne postoji važnija tema od ove teme.

I ne postoji veći problem od ovoga problema. I ne postoji veća potreba, nego da se ovaj problem riješi.


Jednaki

Demokracija je stanje uma i kulture društva. Društvo u kojem funkcionira dvostruki moral (stoka i vukovi), gdje je najnormalnije pognuti glavu pred moćnijim, jer ne postoji ništa što bi štitilo niti temeljne vrijednosti društva, u takvom društvu nema demokracije.

Demokracija tako deklarativno možda i postoji, baš kao što je demokracija postojala u Iraku za vrijeme (ili poslije) Saddama, no to je samo prazna riječ na papiru, baš kao i Ustav, baš kao i bilo što drugo u društvu prevare, laži i nasilja.

Hrvatska je društvo u kojem je ideja JEDNAKOSTI (okosnica demokracije) nešto realno nepostojeće. Prolazi Hrvatska kroz “tranziciju”, no stvari ostaju iste. Nepisana pravila ostaju ista, politički monopol je jedino zamijenio politički oligopol, suština je ostala ista.

Kasta moćnika za koje licemjerni zakoni ne vrijede, kasta marve nad kojima se vrši svaki oblik terora (institucionalnog, parainstitucionalnog, vaninstitucionalnog) pogotovo ukoliko marva uđe u prostor koji je uzurpirala kasta moćnika.

Govoriti o ljevici, desnici, WWII, domovinskom ratu, o političkim podjelama ideološki namijenjenima za razvijene demokracije, gdje je kultura postala temeljni zaštitnik jednakosti, potpuno je politički promašeno. Svaka tema koja se bavi za Hrvatsku irelevantnim podjelama namijenjenima za uređena društva i finese unutar tih društava, politički je promašeno.

Jednakost.

Stvar oko koje se veže možda najviše licemjerja. Stvari gdje marva oportuno podrazumijeva pod utjecajem medija kako joj je bogom dana, do trenutka dok se ne podsjeti kako je marva samo marva i da jednakost u Hrvatskoj ne postoji ma koliko bilo tko trubio o njoj.

Hrvatska je zemlja nejednakih. Zemlja stoke i vukova. Stoka, sva ona ekipa koja gunđa, osjeća se nemoćnom, ne želi preuzeti nikakvu odgovornost osim možda izaći na izbore (vrh licemjerja je sama ideja da stoka misli kako njezin glas nešto vrijedi), svi oni nezadovoljnici kojima je osnovni modus preživljavanja poginjanje glave pred bilo kakvom nepravdom, bez bilo kakve želje ili sposobnosti da napravi korak za promjenu. Vukovi, svi oni koji su odlučili ne biti u ligi stoke, pa se onda ubaciše u komplementarni moralni obrazac, izboriti se za sebe, a ostali neka su prokleti, baš kao što i jesu.

Društvo? Kakvo društvo? Opći interes? Kakav opći interes? Politika? U suštinskom smislu riječi politika ne postoji. Postoji samo borba među klanovima vukova, bez principa, bez načela, čisti makijavlizam. Tko prvi koga zajebe i dokusura.

To je Hrvatska. To je hrvatska “politika”.

Jednaki.

Jednaki su oni koji su sami sebi gospodari i kojima sluge nisu potrebne jer su i sami sebi sluge. Samodostatna ekipa, za razliku od stoke, za razliku od vukova. Dok stoka treba vukove da za njih donosi odluke, da njima upravlja i kreira budućnost, dok vukovi trebaju stoku da se hrane njihovim radom, jednaki nisu niti stoka, niti vukovi.

Jednaki su oni koji su voljni upravljati svojom budućnošću i koji su spremni za tu budućnost raditi, odricati se, donositi i teške odluke.
Ima li jednakih među nama?

Jako malo, ako uopće. Jer dvostruki moral stoke i vuka vrlo je moćan i uhodan. Biti izvan tog đira znači nemati zaštitu, biti prezren od stoke, napadan od vukova. Biti jednak je moguće samo ukoliko će i taj jednak biti zaštićen, a može biti zaštićen samo od svojeg prirodnog partnera, jednakog.

Mi danas uopće nismo deklarirani po pitanju jednakosti, koji su to jednaki među nama i što to znači biti jednak? Misleći pojedinci razvojem svojeg morala uglavnom su samotnjaci, neshvaćeni i politički irelevantni. A ti misleći pojedinci su jedino rješenje ukoliko ne želimo da ovaj proces uništenja demokracije ne završi kao najočitije robovlasništvo.

Sad će netko od stoke reći kako su vremena robovlasništva iza nas, no to nije točno. Ta su vremena upravo ispred nas. I neka se svatko od stoke zapita, koja je razlika u stavu između tog pojedinca/ke i roba iz Alabame? Zbog čega itko od stoke misli da ima bilo kakvo veće pravo od onoga koje je imao rob s plantaže pamuka? Zato što misli da ima veća prava? To je najveća glupost koju su svi oportuno popušili. Deklariranja bez bilo kakve podloge.

Za jednakost se MORA izboriti, za status jednakosti se mora kontinuirano boriti, status jednakosti obvezuje i ne tolerira društvenu i političku neodgovornost. Politika je kurva, svatko tko to kaže ne zaslužuje da bude više od roba. Jer u glavi i nije više od roba. OK, roba-snoba, iliti intelektualnu nakazu.

Jednaki.

Koliko je ekipe ovoga trenutka spremno da se BORI za status JEDNAKOGA? Koliko je ekipe preuzelo dio svoje političke odgovornosti? Čitam teme na pollitika.com-u. Robovski mentalitet komentiranja, promatranja i apsolutnog straha/prijezira/srama od bilo kakve političke aktivacije.

A htjeli bi biti jednaki, pozivaju se na jednakost, prebacuju vukovima to što su vukovi, dok kao stoka komotno ispijaju sokiće iz pojila ne razmišljajući previše o tome što ih čeka. Da. Brije stoka tako da je sve pet, da će promjena doći sama od sebe, da uvijek može biti gore, baš kao što je i svaki rob na farmi u Alabami brijao i nadao se.

JEDNAKOST je temelj demokracije. Za jednakost se MORA boriti i izboriti. Ali ne za jednakost SVIH. To je još jedna velika laž. Može se izboriti samo za jednakost samoga sebe, jer jednakost je stanje svijesti. Stoka po definiciji nije i ne može biti jednaka, jer stoka mora imati vuka kao moralnog komplementa. Da bi stoka mogla krenuti putem jednakosti, mora prezreti svoju ulogu, mora biti spremna iskočiti iz stada i pridružiti se jednakima.

A biti jednak ima svoju opaku cijenu. Ne dozvoljava glupost, ignoranciju, zahtjeva odgovornost, borbenost i snagu. Sve ono što stoki ne treba, sve ono što osigurava opstojnost jednakih. Jer bez toga, bez kontinuirano ulagane energije, dolaze jači i batinaju slabije. To je život, to je stvarnost. A svako tko puši deklaracije bez da je spreman dignuti šaku i ako treba boriti se do istrebljenja, tome pomoći nema.

Želimo li stvoriti demokraciju? Stvarnu demokraciju? Društvo jednakih? Moramo se onda početi boriti za sebe, prepoznavati se i držati si leđa. Moramo dobro propitati obrasce ponašanja u kojima smo odgojeni, jer mi dolazimo iz društva dvostrukog morala, morala za kojeg među jednakima nema mjesta. Jesmo li spremni boriti se za svoje drugove kojima je jednakost osnovna mantra? Bez toga nema promjene. Jer da bi demokracija zaživjela, moramo afirmirati i moral koji odgovara demokraciji. A to nije moral niti stoke, niti vukova, već moral jednakih.

Ima li ekipe na pollitika.com-u koja razumije ovo o čemu pišem? Ima li ekipe koja je premna boriti se za jednakost? Koja je spremna boriti se za jednake? Koja je spremna krenuti putem zaštite ideje jednakosti? Koja je spremna deklarirati se ovdje i sada jednakom?

Ako eventualno ima, molim neka se javi. Jer ta ekipa predstavlja antitezu oligarhiji i političkoj podvali o kojoj stoka sa pollitika.com-a svakodnevno piše, misleći da time mijenja svijet.

Spreman sam da se borim za sve one koji pokažu zube i koji ne žele ulaziti u sado/mazo društvene odnose na kojima današnje društvo funkcionira. Ima li još takvih na pollitika.com-u?

Misao dana:

Nema džabe ručka