Uvijek ista priča – osvrt na RU2

Nije prvi puta da su organizatori na krilima obećavajuće prve akcije upropastili politički kredit koji su ponijeli sa sobom.

“Stegnite vi svoj pojas bando lopovska” je jedan takav primjer. Prvi prosvjed koji je bio u organizaciji širokog broja pojedinaca uključujući i našeg Mr. Jaksa. Nakon što je prosvjed kvalitetno najavljen, nakon što su se odazvali deseci pojedinaca i grupa, te tako kreirali obećavajuću snagu, bio je ujedno i kulminacija cijele ideje.

Nakon prvog prosvjeda slijedilo je čišćenje organizacije od “štetnih” elemenata. Krenule su optužbe, recimo naš Mr. Jaks se odmah povukao, a neka nabrijana jezgra koja je zabrijala da je ona upravo taj pokret riješila se u biti svakog tko je bio izvan njihovog razumijevanja.

Organizatori su zaključili da ako kvalitetno očiste organizaciju, da će imati dobar kostur na koji će se zakačiti nove grupacije, te kreirati još šira podrška projektu.

Umjesto toga, rezultat je bio suprotan očekivanju. Olako odricanje dojučerašnjih suradnika, pretjerana paranoja i nerazumijevanje kompleksnosti zahtjeva koji je ispred jedne takve organizacije, u jezgri je ostalo jako malo političkog kapitala, a intelektualnog još i manje.

Bianco potpis onih građana koji su podržali prvi projekt u nadi da će isti evoluirati u nešto još kvalitetnije, već drugi puta je zaključio da projekt nije otišao u dobrom smjeru, izostala je potrebna podrška, a projekt je doživio debakl. Nakon nekih 5 000 prvi puta, drugi puta je bilo jedva koja stotina.

Inicijatori zaluđeni svojom veličinom i nesposobni da sagledaju širu sliku nastavljaju sa inicijativom i treći puta, kada se projektu odaziva točno troje ljudi. Troje inicijatora glavom i bradom. Taj puta inicijatori su ipak shvatili da nešto ne štima i to je bio kraj njihove aktivističke karijere.

U RU2 vidim sličnu priču. Organizatori su odlučili očistiti organizaciju, s time da im znanje ipak nije bilo dovoljno visoko da bi napravili kvalitetnu analizu, te na njezinom temelju proveli daljnje odluke. Samim time suvišno su ugrožena razna dotadašnja partnerstva, a inicijatori umjesto da su provjerili svoju snagu, na krilima prošlog uspjeha su zaključili da im je samo nebo granica. Ali to nije bio slučaj, kao što i nikad nije slučaj.

Sjećam se i pokreta s filozofskog – plenuma, opet ista priča, samo što je proces trajao malo dulje. Sve je krenulo potpuno otvoreno, svi su sudjelovali unatoč raznim netrpeljivostima, a onda je krenulo distanciranje “vodstva” od “plebsa”, sjećam se da je vodstvo kolektivno napustilo i forume i blogove i bilo koji drugi direktni kontakt sa javnošću, jer im je smetalo “destruktivno okruženje”, odnosno kritika unutar takvih slobodnih i otvorenih foruma.

No, tog trenutka kada su se vođe udaljile od javnosti, od svojih ljudi, tog trenutka su si zapravo prepisali smrtnu presudu svojih političkih aspiracija. Jer bez povratne sprege, s podignutim nosom i razvijenom samodopadnošću, osudili su cijeli projekt na propast.

I to se naravno i dogodilo. U suštini ista priča.

Ekipa nije imala na umu da ima podršku samo i isključivo dok uspješno artikulira misli i želje svoje okolice. A onog trenutka kada su se udaljili od okolice u potrebi da razviju čistunsku organizaciju, udaljili su se i od mogućnosti kanaliziranja tog širokog poriva.

Volio bih naravno čuti komentar bilo koga iz dotičnih ili sličnih inicijativa što se događalo u njihovim glavama u to vrijeme, kako to da nisu uspjeli ojačati početnu priču, već su prokockali kredit?

Moja procjena je da je ekipa nenaučena na takvo okruženje jednostavno počela krivo tumaćiti poruke okolice, opijena prvim uspjehom. Osjećaj moći i lako ćemo dao je ekipi oštar mać s kojim su bez previše pardona radili čistke. U pogrešnoj percepciji svoje snage, lako ćemo stavom, ostali su izolirani i nesposobni da artikuliraju široke potrebe, umjesto toga su si jedni drugima pjevušili što su htjeli čuti i tako se dodatno uljuljavali u dolazeći neuspjeh.

Isto tako, sva ekipa je imala istu mantru u glavi. Ako bi svi radili kao što smo mi radili, ovaj projekt će uspjeti. Ali ekipa zaboravlja da ima milijun projekata, da svako radi neku svoju stvar i da će uvijek netko i najmanje sa strane (a nikad nisu svi jednako uključeni) raditi očekivano manje nego što rade sami nositelji projekta. I da se od nikoga ne može očekivati tako nešto. I da su vođe zato vođe. I da ih drugi zato slijede, jer su isti zaslužili to upravo svojom dobrom vjerom.

E da. Imao sam i ja udrugu Tiaktiv. I gurao sam i vukao. I bio sam iz ove pozicije mogu slobodno reći u teškom deluzijskom stanju dajući projektu koji sam vodio daleko veći značaj nego što je to objektivno bio. Ali u to vrijeme me je upravo ta deluzija i tjerala da guram i da grizem. I da na kraju optužujem sve druge što nam projekt ipak nije prošao. OK. Možda iz te perspektive sada gledam i na ove inicijative na isti način. A da tako nije. Ali moram primijetiti taj običaj.

I još jedna stvar. Volio bih da ekipa iz svake takve akcije izvuče pouku za buduće generacije, za buduće ekipe. Jer ako se povuče, kao što su se povukli prije navedeni, sve to je onda za ništa. A iskustvo i razumijevanje koje se stekne kada se pogleda na sve sa određene distance vjerujem da su ipak presudni da se konačno napravi i korak dalje, umjesto da se opet padne na istoj stepenici.

Jasno, možda sam omašio cijeli fudbal, ali volio bih čuti i viđenje nekog trećeg para očiju.