O demokratskoj opciji

Objavljeno: 19 ožujka, 2010 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , , , | Komentiraj

Politička opcija

Što je politička opcija? To je doktrina rješavanja političkog sukoba.

Imamo i Oštrićevu definiciju: “Politička opcija” označava grupaciju, koja ima jasan idejni profil, koja izražava neki svjetonazor, sustav vrednota, ideologiju, kako su oni profilirani u praksi parlamentarne demokracije.

Po široko uvriježenoj definiciji, opcija je usko povezana sa svjetonazorom. No, čini mi se da je danas ideju svjetonazora kod definiranja opcije pregazilo vrijeme. Ljudi se ne dijele u 6 svjetonazora, više manje svatko nosi neke svoje vrednote koje je prepoznao u životu.

Ako pogledamo bilo koju grupaciju slobodnomislećih ljudi, recimo na ovoj stranici, možemo lako primijetiti da realno postoji upravo onoliko opcija koliko ima i slobodnomislećih ljudi. Oko nekih stvari se slažemo s nekima, u drugim stvarima se slažemo s drugima, svjetonazorski smo kao slobodni ljudi svi slobodno isklesani.

Vratimo se na prvu definiciju. Doktrina rješavanja političkog sukoba. Postojeće opcije kroz preuzimanje dogmi ili jednostavno postulata, postavljaju se spram određenih političkih pitanja. Konzervativci će po definiciji braniti staro stanje, liberali će se po definiciji postaviti za zaštitu slobodnog tržišta, zeleni će sve podrediti okolišu.

Tamo gdje temeljne dogme ideologije nisu dobro definirane (recimo pitanje ustaše/partizani), opcija će se solidarizirati i smatrati će da to nije ključno pitanje, tako da će pregrmiti preko takvog pitanja, obično se pokoriti volji većine ili vođe i ići dalje.

Sveukupno govoreći, postojeće političke opcije dogmatskog su karaktera i kao takve neprikladne su za informatičku revoluciju u kojoj se društvo nalazi. Možemo reći da to nisu dogme, već smjernice, no s obzirom na relativizam odnosa, takva gledišta uistinu postaju dogme.

Razlog jačanja populizma upravo izvire iz postojećeg opcijskog košmara.

Da dočaram opcijski košmar. Tko ne želi socijalnu državu osim onih asocijalnih? Tko će se odricati od onih starih vrijednosti koje smatra ispravnima? Tko će biti toliko neodgovoran da ekologiju zanemari? Tko će biti protiv ljudskih prava i sloboda koje je prepoznao kao bitne parametre značenja riječi Čovjek? Tko će biti protiv zaštite nacionalnog interesa koji je legitiman?

Ne poznajem jednu jedinu osobu koja se u potpunosti nalazi u samo jednoj od tih deklariranih opcija. Osim možda par indoktriniranih sa strane akademije ili stranačke nomenklature. Onih koji su definitivna manjina u bilo kojem slobodnom društvu.

Nova informacijska era ne može funkcionirati sa opcijama koje razlučuju na nivou čiste dogme i unaprijed definiranih stavova, jer to u startu negira i samu ideju rasprave koja je temelj legitimacije unutar demokratskog uređenja.

Samim time i ideja doktrine rješavanja političkog sukoba na dogmi nema više smisla. Dotična doktrina je s druge strane savršeno funkcionirala u ranijoj fazi civilizacije gdje se nisu jednostavno mogle ozbiljno, niti u realnom vremenu rješavati politička pitanja, te bi neka Biblija ili stranački pamflet bio rješenje po sebi.

Ono što danas vidim kao ideju moderne opcije bavi se principima usmjeravanja same javne rasprave kao temeljnog demokratskog (gornje opcije se sve odreda samoprogašavaju i demokratskim i priznaju volju većine) mehanizma.

Sam odnos opcije po prirodi stvari može pristupiti prema političkoj zajednici samo sveobuhvatno, holistički, u suprotnom se politika doživljava kao ideja gdje je jedini argument argument političke sile, a ne rasprave, s obzirom da su interesi nekih grupacija iznad ideje općeg dobra po definiciji.

Općenito doživljavanje politike kao oblika realizacije prisile većine, a ne rasprave i zaključka spram općeg dobra globalno je urušila i sam ugled demokracije. Radi se naime o demokratskom oksimoronu. Jasno, ukoliko ćemo demokraciju definirati kroz načela jednakosti, opće participativnosti ili slobode govora.

Ukoliko ćemo prihvatiti ta načela kao fundamentalni osnovu demokracije, u čemu je onda poanta osigurati opće pravo glasa ukoliko ćemo tada ojačati i političke neistomišljenike, klasne neprijatelje? Ili zbog čega poticati javnu raspravu kada u startu imamo definiran stav po nekom pitanju?

Gornjih šest dogmatskih opcija savršeno mogu funkcionirati i u ideji diktature gdje je diktator prihvatio programske smjernice, to jest dogme. Postojeće opcija naime samo deklarativno priznaju demokraciju do trenutka dok dogme nisu ugrožene. U suprotnom same opcije gube smisao u demokratskom ustroju.

Moderni pristup opcijama u informatičkoj eri, ne može biti utemeljen na dogmama. Ne može biti utemeljen na samim gotovim rješenjima, jer time se uništava smisao javne rasprave kao prirodnog modusa informatičke ere.

Po čemu se onda razlikujemo, što nas zapravo definira kao opciju u informatičkoj eri? To je prije svega komunikacija.

Tako možemo globalno razlikovati jednosmjernu komunikaciju prikladnu dogmatskim uređenjima, gdje imamo nekog tko ima neupitan autoritet i čija riječ je po definiciji istina. Pitanja ovdje ne služe da se eventualno pobije teza, već da se teza shvati. Klasičan primjer je Poveznik.

Imamo naravno i osobe koje pristupaju komunikaciji na razini jednakih. Priznaju jednaku težinu argumentu iste vrijednosti bez obzira što je nešto njihov argument, a nešto drugo nije. Jednostavna shema tvrdnje Tito je zločinac vs, Tito nije zločinac gdje i jedna i druga strana nameću svoje viđenje, umjesto da propitaju tuđe, ukazuje na ono što nije vođenje komunikacije u domeni jednakih. Ukoliko se osoba koja vodi komunikaciju podređuje utvrđivanju zajedničkih ili čak vrijednosti druge osobe, te na temelju tih vrijednosti obara tezu prve osobe, to definitivno spada u jedan demokratski diskurs i zapravo diskurs uopće.

Možemo napraviti i podjelu na mitski, dijalektički, slikoviti oblik komunikacije utemeljen na manipulaciji emocijama, te na jedan analitički, transparentni, precizan komunikacijski okvir kojemu je utvrđivanje činjenica te logičkih posljedica tih činjenica temelj donošenja odluke. Političke za primjer.

Opcija koju osobno zagovaram je opcija jednakih, gdje argumenti imaju jednaku težinu bez obzira na porijeklo tih argumenata, odnosno podobnost. Komunikacija ne može biti jednosmjerna, niti s pozicije autoriteta, osim ukoliko se ne radi o općem pristanku. Argumenti moraju biti usmjereni na predodžbu sugovornika, ne na predodžbu govornika. Čisto za primjer, ako govorimo o tome jeli Tito bio zločinac, nije argument da Danimir iznosi argumente koji su njemu dobri i utemeljeni, već mora pronaći argumente koji će biti prikladni mentalnoj slici Mr.Jaksa. Ukoliko Mr. Jaks želi komunicirati sa Danimirom, Mr.Jaks se isto tako mora podrediti mentalnoj slici Danimira te pronaći argumentaciju koja bi imala utjecaj na Danimirovo razmišljanje.

Ukoliko se nitko ne želi podrediti tuđoj slici, nema niti komunikacije, niti rezultata rasprave. Po riječima Martina Luthera Kinga, onaj koji vodi, onaj je koji služi. Pa tako i primjer rasprave ukazuje da ovdje nema vođe rasprave, samim time rasprava ne ide nigdje.

Jasno. Da bismo se odlučili podrediti tuđoj mentalnoj slici, moramo uvažavati sugovornika. Ne možemo uložiti mentalnu energiju (ovo je znatno više iscrpljujuće nego standardan pristup, ali zato vodi nekamo), ukoliko nemamo povjerenje, ukoliko mislimo da je druga osoba došla provocirati, da nema dobru namjeru i tome slično.

Uvažavanje prije svega. Bez uvažavanja nema niti dijaloga.

Da pobrojim:

1. Opcija koju sada promoviram i koju smatram kompatibilnom informatičkoj eri, definirana je znači sa komunikacijskim okvirom jednakih, gdje se vođa rasprave podređuje tuđoj mentalnoj slici, te pokušava uočiti zajedničke vrijednosti ili pak kroz tuđe vrijednosti i njihovu konzistenciju utjecati na promjenu mišljenja sugovornika. Bez nametanja volje, već čistim ukazivanjem na vrijednosti i njihovu vezu.

2. Opcija koju promoviram u startu zahtjeva uvažavanje sugovornika, što naravno da nosi sa sobom pitanje, možemo li mi uistinu uvažavati svakoga? Možemo, ukoliko je netko došao sa dobrom namjerom i ukoliko netko u drugoj strani ne vidi krvnog neprijatelja, već sugrađanina, druga, brata.

Kako možemo uočiti radi li se ovdje o potrebnom uvažavanju ili ne? Radi li se o dobroj namjeri ili ne? Svakome treba dati šansu. Svatko se može dokazati kroz komunikaciju, jeli konstruktivan član neke zajednice ili kroz klasične metode poticanja nepovjerenja (često zazivanje ružnih imena političkih neistomišljenika jednostavan je primjer), ugrožava dobru atmosferu.

3. Pristupanje problemu kroz opće dobro. Za razliku od zastupanja specifičnih interesa grupacija nauštrb općeg dobra (važno je dobiti što više za svoju grupaciju, nije bitan ukupan učinak na društvo), ova opcija ima jednu mjeru u općem dobru i legitimaciju kroz opće dobro.

4. Javna rasprava kao prirodni temelj donošenja političke odluke, s obziorm da su prethodni zahtjevi u biti pretpostavke za suvislost i same javne rasprave.

Ovaj dio je naravno o komunikacijskoj atmosferi koju je nužno održavati ukoliko želimo imati uopće i samu raspravu, a ne nadvikivanje, što je čest slučaj posvuda i što uništava smisao rasprave.

Tek kada imamo uspostavljenu atmosferu dijaloga, možemo se pozabaviti i vrijednostima.

Možemo nabrojati vrijednosti poput slobode, ljudskih prava, održivosti, nacionalnog interesa, socijalnih prava, znanja i tako dalje, no što se događa kada dođe do sukoba među tim vrijednostima? Koliko mogu primijetiti, radi se o situacijskoj problematici, a svako unaprijed postavljanje prioriteta nije svrsishodno. Eventualno možemo u startu definirati opciju da nije oportuna, već da baštini dobro. Više od toga je stvar javne rasprave među jednakima.

Sam pak JOT prirodan je produkt ovakve opcije jednakih, jer da bi građani bili jednaki nužna je i jednaka dostupnost informacija. Samim time transparentnost se podrazumijeva. Otvorenost gdje svatko zainteresiran može pristupiti procesu isto tako se podrazumijeva, jer u suprotnom opet nismo jednaki. Javnost kao modus rada prirodna je posljedica pune transparentnosti i pune otvorenosti.

Ovo bih za sada nazvao demokratskom opcijom kojoj je ideja javne rasprave alfa i omega političkog procesa. Demokratska opcija se za razliku od postojećih šest opcija razlikuje po definiciji temeljnih POLITIČKIH načela i definiciji političkog procesa. Iliti definiranosti same srži procesa, ne promjenjivih (pogotovo u informatičkoj eri) stavova. Temeljna načela sudjelovanja, jednakosti, slobode govora i političkog djelovanja, postulati su same opcije, jer bez tih postulata niti opcija ne može biti realizirana.

Jasno, bitno je naglasiti da nije svatko demokrat. Onaj tko ne priznaje ideju javne rasprave kao primarni postulat donošenja političke odluke (niti jedna od postojećih stranaka taj dio ne poštuje već u startu!), onaj tko ne poštuje mišljenje informirane javnosti, onaj tko nema želju informirati javnost (primjer pitanja javne rasprave kod pristupanja integracijama), onaj tko od javnosti taji informacije, taj po definiciji ne može biti demokrat.

Onaj tko dolazi u javnu arenu poput pollitika.com-a da bi razbijao povjerenje unutar zajednice kroz omalovažavanje, vrijeđanje, provociranje, teško da može biti demokrat, ali sigurno je troll.

S druge strane, onaj tko smiruje situaciju, onaj tko inzistira na dobroj atmosferi povjerenja i razuma, taj je sigurno demorata. Jasno, više manje svi smo mi nekad destruktivci, nekad konstruktivci, no smisao definiranja opcije je u tome da prepoznamo vrijednosti kojima ćemo služiti i koje nećemo zaboraviti kad god nam to ne paše il kad se dignemo na krivu nogu.

Tko uvažava druge ljude, ali zahtjeva i da ga drugi uvažavaju (nije teško primijetiti što predstavlja suvišnu provokaciju), tko traži zajedničke vrijednosti da bi pronašao i zajednički zaključak po nekom političkom pitanju, tko vjeruje u Čovjeka i potencijal Čovjeka, tko će uvijek prepoznati i ono dobro u drugoj osobi, taj je demokrata i njegova opcija je demokratska opcija.

Ostale su opcije u biti izgubljene u demokratskom sistemu, s obzirom na veći niz apsurda (zatvorene stranke kojima ne paše informirana javnost, te koje manipuliraju javnim mnijenjem umjesto da javnosti pristupe s uvažavanjem), gdje je čak i pitanje referenduma nešto upitno, problematično, nemaju u svojem imenu mjesta niti za demokratsko, niti za narodno.

Eh sad. Ovo su smjernice koje drže i sam demokratski proces, a koje su i temelj demokratske opcije. To su detalji kojima se svatko može pokoriti, ukoliko u tome vidi smisao. No pitanje je, vidite li u tome smisao? Rekao bih da je upravo u odgovoru na to pitanje i odgovor pripadate li demokratskoj opciji.

Slažete li se?