Kritika Pollitika.com-a
Objavljeno: 1 listopada, 2010 Filed under: Uncategorized | Tags: aktivizam, Delgado, dom naroda, forum, igrači, izgradnja, konstruktivci, kritika pollitika.com-a, kritičari, participacija, pollitika.com, predak, Silverci, tribine KomentirajMogao bih pisati hvalospjeve, s obzirom da ih unatoč raznim krizama ova stranica ili možda preciznije, zajednica, zaslužuje. No, lako je otići u patetiku, tako da ću taj dio ipak maksimalno sažeti.
Pollitika.com je povezala čitav niz vrlo kvalitetnih blogera, stvorila je jednu novu zajednicu sa raznim impresivnim biografijama, priličnim znanjem, širinom karaktera, znanja, pa i predrasuda koji su nam omogućili da preispitamo svoje političke stavove i da rastemo. Da znamo više i bolje nego što to zna i velika većina profesionalnih djelatnika u političkom procesu.
Osobno sam sudjelovao na pollitici i zbog izjednačavanja vizije Foruma (s velikim F) s potencijalom ove zajednice. Mjesta gdje svi zainteresirani za politički proces dolaze, uče, rastu, sazrijevaju i koriste to znanje za opću dobrobit (može i osobnu, ali taj dio je manje bitan).
No, još je davno kolega Silverci ukazao na određeni problem pollitika.com-a koji sam uporno ignorirao kroz svo ovo vrijeme. A to je da je stranica pollitika.com-a privukla prvenstveno komentatore, kritičare, tribine, no ne i igrače, sudionike procesa. Usudim se primijetiti kako je ovaj detalj barem meni očit svakom danom sve više, s obzirom na nezaustavljivost procesa.
Kroz malo mozganja o ovome problemu, u nekom trenutku pitanje vizije pollitika.com-a dolazi u prvi plan. Pitanje o svrsi ovog mjesta. Jeli to konstruktivizam ili komentiranje ili je možda bilo što što ima veze sa politikom? Ili nešto četvrto?
Prateći razvoj stranice, mogli bismo zaključiti da je pollitika.com uistinu nedefinirana, a u takvom nedefiniranom okruženju, primat preuzima oblik ponašanja koji je manje zahtjevan. To kroz opažanje ispada da je komentiranje iliti tribine. Političkih sudionika kojih je u nekom trenutku bilo i nešto više, sada je dosta manje, a komentatori ostaju snažno zastupljeni.
Tako je neka moja fantazija o pollitika.com-u kao središnjem mjestu kreiranja političkog procesa počela tonuti, s obzirom da kreiranje predstavlja aktivnu formu, dok je koncept komentiranja, tribina, u osnovi pasivna, pa čak možda i destruktivna forma. Samim time, polako mi se artikulira dojam da po starom dobrom običaju (ili jednostavno fizičkom zakonu) oportuni obrazac onaj koji izbacuje ono što je zahtjevnije. A to bi bili destrukcija nasuprot konstrukciji, politička neodgovornost nasuprot političkoj odgovornosti.
Bez obzira što sam idejno sklon konstrukciji i političkoj odgovornosti, ne mogu se oteti dojmu da su i ovi suprotni elementi itekako bitni i potrebni, da bez njih isto tako nije moguć pomak, da je jako dobro imati one koji će svaku misao biti voljni rastrančirati svojim znanjem, a nekad i predrasudama. Da taj dio itekako omogućuje utvrđivanje održivih elemenata, i da bilo što što želi izaći van mora proći kroz sito i rešeto ove zajednice.
No, istovremeno ovakav koncept nije pretjerano privlačan konstruktivcima, onima koji traže podršku, koji traže družbu za koračanje naprijed, a ne čupanje na mjestu do iznemoglosti. Da u nekome trenutku ekipa može zatvoriti neki pasus i napraviti korak naprijed, unatoč činjenici da ništa na ovome svijetu nije savršeno. No, graditi se mora.
U ovakvom razmišljanju, počeo sam ispitivati raznu ekipu koja je pokazivala elemente konstruktivizma, a koja više ne piše na pollitika.com-u, zbog čega je otišla. Uglavnom, tipičan odgovor je da nema više ciljane publike. Velik dio se je i umorio od stalnog komentiranja i promatranja koje u svojem oportunom modu može samo da se nastavi u smjeru osobnih odnosa i na žalost široke bezidejnosti. Isto tako sam pitao i mnoge pojedince iz miljea zbog čega nisu nikada niti pisali na pollitika.com-u. Odgovor je opet isti. Nema publike.
Zatim bih pitao obje skupine, pišu li negdje drugdje, ako im pollitika.com nije zadovoljavajuća forma. Tipičan odgovor je da NE PIŠU.
Povlačeći crtu, mogli bismo zaključiti da osobe koje su u nekom trenutku imale konstruktivnu težnju, danas nemaju odgovarajući prostor na internetu gdje bi mogli uspostaviti kvalitetnu komunikaciju, te naravno sinergizam koji bi izašao iz te komunikacije.
Pollitika.com kao SLOBODAN medij koji svatko može koristiti na način koji god mu odgovara, na žalost zbog negativnih trendova ne privlači nove korisnike, osim onih najupornijih, no zbog čega bismo se trebali odricati onih koji nisu najuporniji?
Slijedom ovog razmišljanja, zaključujem (a Delagado je to govorio još prije skoro dvije godine) da konstruktivno orjentiranim pojedincima nedostaje jedan portal sličan pollitika.com-u, ali koji će po definiciji biti usmjeren konstruktivno i participativno. Iliti, po rječniku nogometa, teren, a ne tribine. Gdje će dolaziti igrači, a ne navijači.
Pollitika.com kao tribina je isto tako izrazito bitan element ovoga sporta, jer su kao i u sportu, tribine potrebne. No, potreban je i teren
Ono što me sada interesira, dragi pollitičari, jeste, slažete li se sa konstatacijom i mislite li da bi teren, mjesto namijenjeno za one koji žele participirati u političkome procesu, mogao doprinjeti dodatnom razvoju demokracije u Hrvata? Jel bi takav teren mogao privući i one koji su pollitika.com što izbjegavali, što zaboravili?
Ima li smisla da krenemo u realizaciju jednog takvog projekta?
Za tri mjeseca bit ću premijer
Objavljeno: 18 srpnja, 2010 Filed under: Uncategorized | Tags: javna stvar, javnost, konstelacija moći, licemjerje, Poliwiki, pollitika.com, realpolitika Komentiraj“Vrijeme je da čujem vaše želje, dam vam obećanja da ću vam vratiti budućnost, budućnost kakvu je pošten svijet poput vas i zaslužio. ”
Prošlo je tri mjeseca, došao sam na vlast, nisam učinio ništa, sve je ostalo po starom.
Vi ste opet gunđali, nazivali me izdajnikom, prevarantom. Ali niste bili u pravu. Jer dao sam vam upravo onakvu budućnost kakvu ste zaslužili. Kao i moji prethodnici, između ostalog.
Istina, oni nisu bili toliko iskreni prema vama da vam to priznaju, već su vam prebacivali odgovornost na neke druge, umjesto da vam kažu istinu. Da ste uzrok cijeloga problema upravo vi, dragi moji razmaženi građani.
Dragi moji razmaženi građani. Gledate samo sebe, jer vas je strah gledati i druge. Za to vam mogu biti krivi svi, ali lako je tražiti odgovornost u drugima, bez obzira koliko opravdano to bilo. A vi ste kroz svo ovo vrijeme samo tražili opravdanja, gledali svoja posla i čekali da će ruže same od sebe početi cvasti.
Da će biti dovoljno zaokružiti tamo neki listić na tamo nekim izborima i da je to to. Da je to dovoljno da izađemo iz doba straha, ucjene i prevare. Dobro ste sami sebe varali, dobro ste si lagali, bježeći od preuzimanja odgovornosti. Lagali su vam istina i drugi, ali niste vi mala djeca da bi vas to izvuklo.
Sada kada sam na vlasti i sada kada vam je jasno da vam bolju budućnost od ove ne mogu i neću dati, vrijeme je i da vam objasnim zašto. Da znate kako to ide kad si gore. I kako sam odjednom morao postati realan i ne vikati previše glasno, da mi se ne obije o glavu.
Pokušao sam jednom prilikom uvesti reda u službe. Što sam više pritiskao, to sam stjecao više neprijatelja. Sve to za javnu stvar, za interes javnosti. Stekao sam masu neprijatelja koji su se smjenom osjećali ugroženima, ali to nije bio problem. Problem je bio što me je upravo ta ista javnost kojoj sam odlučio služiti uzela na zub.
Htio sam smijeniti staru gardu koja je imala prste svuda, a u medijima me proglasili revanšistom koji daje otkaze poštenim ljudima da bi zaposlio rodbinu (a nikoga nisam zaposlio, no ko te pita?), ispalo je i da sam zlostavljao bivšu curu, da sam narkoman, osoba sklona organiziranom kriminalu i bolesnom razvratu. Jutarnji svaki dan piše loše. Večernji svaki dan piše loše. Šprajc se sprda sa mnom, na forumima opet našli novog Pedra, gdje god se okrenem svi me gaze.
Zatim mi pristupili neki pametniji i pitaju me koliko mislim da ću vladati ako ih ne slušam? “Reko, 4 godine koliko mi traje mandat.” Kažu oni, “a što ćeš poslije toga? Mi ćemo ostati ovdje, a ti?”
Gledam medije, gledam svoju fb grupu, slušam tračeve, vjeruju mi neki moji ljudi, ali šta je 10 000 mojih frendova, ljudi koji me kako tako poznaju, sa milionima što me ne poznaju i što će mi suditi prema propagandnoj mašineriji Hloverke, Butkovića, Šprajca i ekipe?
Tko će stati iza mene, tko će mi osigurati zaleđe da javnost zna što se događa, da mi vjeruje? Svi se pobogu urotiše protiv mene. Doslovno svi. Prošao još mjesec dana, malo sam se zaustavio da ne izgorim prerano.
Nije mi jasno kako da pridobijem tu ekipu i da nam zakoni počnu funkcionirati, da uvedemo tu pravnu državu više, da se opći interes za koji svi znamo da je opći interes konačno realiziramo? Idem okolo pregovarati sa raznim političkim figurama i što se dogodi?
Oni dragi moji sugrađani gledaju sebe i svoj interes. Opći interes? Neka ga štiti opći, ako naiđe. Njih par hiljada moćnika imaju u rukama cijelu Hrvatsku. Medije, tvrtke, zajednicu, kriminal, sve. Nitko ih neće dirati i živjet će dobro.
Kažu mi da se maknem iz igre, jer ću ih sve naljutiti. Pobogu, zar nitko nije domoljub među tom ekipom? Naišao sam na par njih koji tvrde da jesu, ali kažu, “moć je moć. Ako ćemo stati na tvoju stranu, opet ćemo biti preslabi i svi ćemo najebat.”
Ali ja sam premijer! Nije bitno kažu. Jer će me “smjeniti u tri dana, namjestiti mi tri skandala, nećeš se stići niti braniti, a već ćeš biti razapet u ime demokracije”. Kažu mi da nemam nikakvu stvarnu moć, odnosno da dobar ugled među 10 000 frendova ne kotira tako jako da bi ikome dalo povjerenje u moju snagu.
I onda me dobronamjerno savjetovaše. “Ne možeš iči protiv prirodnog zakona. Tko je jači, taj kači.”
Prošlo je već 6 mjeseci i ne mogu postići ništa. Odustao sam od dobrih želja, sve što je ostalo jesu domjenci i fraze. Javnost nije osobito zadovoljna sa mnom, ali javnost nikad nije osobito zadovoljna. A sada je i zadovoljnija kada sam odustao od promjena. Promjena za koje nemam snagu, jer nemam nikoga iza sebe.
Eh da. Javnost je iza mene. Sjećam se te poruke. Samo, javnost u Hrvatskoj ne postoji. Onih par desetaka off topic, često sebičnih i licemjernih aktivista, heh. Njih i da imaš iza sebe, lako se da uhititi, a jebeš javnost koja se može uhititi i izbrisati.
Šta napraviti? Ništa. Jer dok ne postoji javnost, ja ću biti nemoćan ostvariti javni interes. I bilo tko drugi tko dođe na moje mjesto. Jer ako bilo šta pokuša, oni će ga razapet, a nitko neće stati iza njega. I to će biti kraj.
– – –
Nu. To bi bilo kako stvari funkcioniraju i kojih smo više manje svi svjesni. No opet, dozvoljavamo si da prozivamo svakoga i sve, umjesto da se zapitamo, a gdje smo tu mi? I gdje je tu naš građanski doprinos da se svijet promijeni u nešto vrijedno uvažavanja?
BTW, onog trenutka kada na Poliwikiju osvane 10 000 profila, imat ćemo Hrvatsku. Jer postojati će javnost, postojati će oni spremni da zaštite javni interes, a gornja konstelacija morati će proglasiti poraz.
Oslobođenje javnog prostora
Objavljeno: 7 srpnja, 2010 Filed under: Uncategorized | Tags: * Ankica Lepej * Damir Fintić * građanska odgovornost * javna stvar * javni prostor, korumpirana elita, Krešimir Mišić, mali obični građanin, medijski linč, Milan Bandić, MOG, pollitika.com KomentirajŽivimo u društvu opće političke ucjene. Živimo u državi terora. Zlupotreba političke moći pri obračunima s političkim i inim nepodobnicima još uvijek je u definiciji modusa operandi više manje svakoga tko ima politički utjecaj.
Obično ljudi strahuju za posao, s obzirom da većina poslova ide preko države, javne i lokalne uprave i više manje svi su podložni političkom pritisku. Imamo i pseudoprivatni sektor ala Agrokor, koji počiva na protekciji i pravovjernosti spram politike. Državni, javni, privatni sektor. Više manje svi. Imamo i pravosuđe gdje je uobičajena praksa da sudac dobronamjerno savjetuje nekom malom igraču da se ne bode s rogatima. Zatim medijski linč, gdje jedni drugima vračaju i naplačuju usluge.
Imamo i produženu ruku kriminala i očitog kršenja zakona gdje država selektivno reagira ili ne reagira i potpuno je očito da obični mali čovjek baš i nije zaštićen ako se zamjeri bilo kome tko ima utjecaj. Jer između malog običnog čovjeka i onih na poziciji moći ne stoji ništa. Osim možda javnosti, no javnost nam je slaba.
Ovo su u biti razlozi zbog kojih većina ljudi nije spremna da piše pod imenom i prezimenom, s obzirom da im nije svejedno. Vezani su na ovaj ili onaj način sa političkim sustavom. S korumpiranom komorom, poslom u javnoj upravi, poslodavcem koji mora biti dobar s lokalnim šerifom, raznim ugovorima koji se mogu ozbiljno suvišno zakomplicirati najobičnijim otezanjem plaćanja, slobodno nabrojite dalje.
Naravno, nije to tvrdi teror, neće nitko završiti na Golom otoku, niti će biti fizički likvidiran, radi se o mekom pritisku viđenom da desetke puta, gdje ne postoji odgovor sa strane javnosti. I gdje se pojedinac na kraju slomi kao primjer svima drugima. Radikalan primjer Damira Fintića, Ankice Lepej ili Krešimira Mišića (zna li tko bez da prosurfa tko je taj čovjek?), ali i desetaka nepoznatih potvrda su da nije dobro talasati.
Ovdje se radi o tipičnoj borbi između javnosti i javnog i korumpirane političke elite kojoj je javnost jedina prepreka na putu oportunog samouništenja Države.
Korumpirani politički faktori nikad nisu niti prezali, niti danas prezaju od svakog pritiska koji im ide na ruku u obračunu sa stokom sitnog zuba. Istina, nekad su se bombe podmetale, šleperi naletali i ništa od toga isto tako ni dan danas nije raščišćeno, no ipak se pazi toliko da se proces suvišno ne prlja. No nužnost nužnosti tjera ekipu da i dalje udara ispod pojasa kako bi kontrolirala javnost i kako bi minimalizirala utjecaj javnosti na političke tokove.
U toj borbi između javnosti/javnog prostora i korumpirane političke elite glavni utjecaj nose upravo ljudi poput mene (molim suzdržite se od ad hominema). Kad kažem ljudi poput mene, mislim na one koji nisu spremni, niti voljni odreći se javnog prostora, niti pognuti glavu spram onih koji javni prostor žele ugušiti. Tako što prkosimo upravo kao mali obični građani (MOG) svim tim političkim faktorima i dajemo do znanja da postojimo. I da govorimo o stvarima koje upravo i moraju POSTATI javna stvar.
Svaki upis, svaki komentar, svaka ideja, svaka poruka koja je plasirana sa strane malih građana koji jasno stoje iza tih poruka, upravo oslobađa prostor JAVNE STVARI. Jer kad jednom netko nešto napiše, a upravo predstavlja malog običnog građanina, daleko je manji pritisak (difuzija odgovornosti) i na drugim malim običnim građanima da progovore JAVNO o toj i tim stvarima.
Svaki komentar, svaka poruka, svaki upis, svaka javna izjava upravo MOGa osiguravaju opstanak javnog prostora i onemogućuju korumpiranoj političkoj eliti realizaciju kobne namjere uništenja javnog prostora.
A bez javnog prostora nemamo niti mogućnost razvijanja političkog procesa, demokratizacije društva, niti budućnost.
Upravo zato osobno iznimno cijenim sve one MOGove (ne toliko one koji moraju javno pisati jer im je to u opisu radnog mjesta i koji po definiciji moraju biti u suživotu sa korumpiranom političkom elitom kako bi mogli održati egzistenciju), jer upravo MOGovi koji javno pišu, koji javno govore, koji javno stoje iza svojih riječi koje otvaraju JAVNI PROSTOR, upravo oni predstavljaju čuvare ustavnog poretka i osiguravaju nam da politički proces kako tako preživljava.
Bez MOGova nema oslobađanja JAVNOG PROSTORA za JAVNU STVAR, već naginjemo u prostor mraka i totalitarizma. Svaka gesta poput one Bandićeve (gesta kojom su i Bandić i SDP izdali socijaldemokraciju) gdje je osigurao otkaz revnom policajcu, predstavlja upravo udar na ustavni poredak, a oni koji na taj dio ne reagiraju, suodgovorni su za političko zastranjenje Hrvatske.
Mi se danas borimo upravo u ove dvije grupe i podjela kroz koju je prožeta Hrvatska je upravo podjela između građana i JAVNOG PROSTORA, te korumpirane politče elite koja želi uništiti javni prostor. Sve ostale podjele nisu relevantne.
Ono što je bitno pak za sve nas, ukoliko želimo budućnost dostojnu slobodnog građanina, jeste da koliko god smo spremni i sposobni da stanemo u zaštitu JAVNOG PROSTORA. Jedan vrlo jednostavan čin jeste upravo da svatko od nas upravo kao MOG preuzme zaštitu djela javnog prostora i da javno bez straha progovori o stvarima koje moraju biti javne. I to upravo s imenom i prezimenom, dajući do znanja svima da se NE BOJE.
Jer strah je jedino što nas može uništiti, jer strah je upravo ono što nas i uništava.
A onih par desetaka ili stotina pojedinaca koji trenutno brane javni prostor, kada se iza te broje pojavi jos par nula, tog trenutka JAVNA STVAR postati će jača od bilo kojeg uskog/privatnog interesa korumpirane vlasti.
Svatko od nas ukoliko osjeća građansku odgovornost, ima dug upravo prema zaštiti javne stvari. Istina, nije lako, ali nema džabe ručka.
PS. Nadam se da sam sada bar malo kvalitetnije približio razloge zbog kojih pobjesnim svaki puta kada se MOGovi pokušaju diskreditirati ili obezvrijediti na bilo koji način.
Zbog čega nećete glasati za Laburiste?
Objavljeno: 28 lipnja, 2010 Filed under: Uncategorized | Tags: drlesar, izbori, jelenska, laburisti, nvuljanic, pollitika.com, smogismogi KomentirajIzbori se bliže. Pitanje je za koga glasati kada dođe trenutak ili ne izaći na izbore?
Politička scena nam je standardno loša, iz mojeg viđenja imamo duopol u HDZ/SDPu sa priljepcima gdje se jedni vade na glupost naroda, a drugi na vlastitu glupost, no interesi koji iza njih stoje su prilično jasni i neadekvatni da bi predstavljali i moj izbor.
Mogao bih taksativno nabrajati stranice i stranice gesti kojima su stranke duopola prevarile narod, lagale mu, vrijeđale ga svojim makinacijama, no vjerujem da za to jednostavno nema potrebe. Ako se pokaže da ima, jer će ekipa eto glasati za neku od tih stranaka, trebati će ipak taksativno i nabrojati sve geste izdaje naroda kroz lažna obećanja i zastupanja interesa suprotnih deklarativnim.
No, ukoliko se slažemo da duopol nije izbor, što nam preostaje?
U ovome trenutku imamo čitav niz malih stranaka, od kojih je u zadnje vrijeme definitivno najzvučnija Stranka rada – Laburisti.
Ta stranka za koju se usuđujem reći izrasla na populizmu de facto ima jedan jak razlog zbog kojeg bi joj dao glas. To je naravno Lesar koji jedini od saborskih zastupnika ima prolaz u mediju JOTa. Pollitika.com-a, facebook-a, svojeg bloga. Osobno mu ne mogu ništa predbaciti osim te priče o populizmu, oštroj autoritarnoj hijerarhiji i mojoj želji da stranka u suštini mora biti motor javne rasprave, a ne neko tijelo koje će netransparentno donositi političke stavove pod utjecajem niza predrasuda pojedinaca koji imaju ovlasti da donose odluke u ime stranke.
Kada gledam svoje fantazije koje su najbolje artikulirane u ovome postu, osobno smatram da onoga trenutka kada stranke počnu raditi na definiranju procesa javne rasprave kao defaultu pri donošenju političkih odluka, da ćemo tada ući u novu političku eru blizu demokraciji.
No. Realna situacija je takva da praktički nikoga osim mene ne interesira ova ideja. Ili barem ne dovoljno da bi ideja bila realizirana.
Tako mogu predbacivati Lesaru zbog čega neće da on preuzme inicijativu artikulacije JOT procesa donošenja političkih odluka, ali to je u najmanju ruku licemjerno. Pobogu, u ovome trenutku jednostavno kao politička zajednica nismo sazreli za ovakav iskorak.
S druge strane, ako pogledamo tu istu realpolitičku situaciju, stvari mi izgledaju prilično jednsotavno. Narodu je pun kufer duopolista, glasati će za bilo koga (već su na lokalnim izborima po toj devizi dali glas raznim redikulima), samo da ošamare kastu. S obzirom da nam politička svijest ipak nije pretjerano razvijena, u takvoj situaciji bitno je odskočiti od drugih samo malo i tako postati atraktor glasova nezadovoljnih. Nemoj se previše farbati starim bojama da budeš svima probavljiv i imaš prostor za dobar rezultat.
Hrvatski Laburisti – stranka rada mi kao stranka izgledaju da uspješno pokrivaju taj prostor.
Daleko od toga da su super, ali nisam siguran da mi u ovome trenutku možemo bolje. Istovremeno, dati glas Lesaru koji je stekao priličan ugled u sabornici ne izgleda mi kao potpuno bacanje glasa. Naprotiv. Neće mi biti naporno niti otići na biralište.
No. Postoje i detalji koji me osobno smetaju dovoljno da nisam siguran da ću dati Laburistima glas. Jedan standardan primjer je Josip Vdović – Jelenska, ukoliko će igrom slučaja završiti u mojoj jedinici kao nositelj liste.
Jer Jelenska po mojem osobnom uvjerenju nije osoba kojoj bi poklonio povjerenje. Velike riječi, hrpa gluposti istovremeno (da su bar pametne te riječi), a dok je imao ikakav utjecaj bojao se svakog kokošara. Mogu zaključiti da Jelenska em ne bi glasao po naputku Lesara (da vjerujem da bi, ne bi njegovu osobnost smatrao bitnom), em bi glasao za niz stvari koje su protucivilizacijskog karaktera.
Najlošiji element populizma koji se može pronaći u Laburistima, predstavlja Jelenska, ali nisam siguran da je on jedini, već upravo naprotiv.Činjenica je da ne poznajem mnogo likova iz Laburista, a svjedok sam da je postizborni inžinjering pogotovo u strankama koje nisu moćne svakodnevnica.
Ukoliko Jelenska prolazi na listu ( a kao potpredsjednik bi trebao proći), imam li ikakvu garanciju da je bilo tko od ostatka ekipe bolji od Jelenske? Nemam.
Kada gledamo promociju Laburista, isto tako Lesar ostaje broj 1, a onda dugo niko, da bi eventualno neki dopis potpisao tajnik ili slično. Nema afirmacije članova, a oni koji su afirmirani često su daleko od kvalitetnih. Ja bih glasao za Lesara, ali zbog čega da glasam za Jelensku? Vjerovatno bih glasao i za Vuljanića, al nisam siguran da je Tonči Majica osoba dorasla tome političkom zadatku.
Pa tako. Krenuti ću od sebe sa malim rezimeom.
Rado ću glasati za stranku koja unosi bilo koju novu vrijednost. Laburisti su jedna takva stranka, barem iz razloga što nemaju putra, a dok je onaj Lesarov prihvatljiv. Glasati ću za stranku koja neće po defaultu ljubiti skute lokalnoj mafiji i birokratima EU ignorirajući javnost, već koja će recimo ideju referenduma smatrati važnom i potrebnom.
No, nisam siguran da ću glasati za nekog anonimca ili nekog s lošom reputacijom samo zato što je na listi Hrvatskih Laburista. Preciznije, vrlo moguće je da neću.
Da sam u međimurskoj županiji, znao bih kome dati glas. Ovako, ne znam.
Da je u Laburistima 50, 100 pojedinaca koji odišu jednim građanskim duhom koji po defaultu brani jednakost, fajtera, ne bih vjerovatno imao niti problem s Jelenskog, jer bi ga takva ekipa mogla disciplinirati, ako bi i završio na listi.
No ovako. Lesar i to je to. OK. Postoji par pojedinki i pojedinaca na stranici pollitika-com-a prema kojima gajim simpatiju, ali pobogu. Oni se ne usude stati niti imenom i prezimenom, tako da nisam siguran da bi se usudili niti ući u ozbiljnu političku igru koja je sve samo ne ugodna stvar.
Druga mogućnost je naravno da se afirmira proces odlučivanja same stranke i da tada znam da kada glasam za tu stranku, glasam za proces, a ne za pojedinca koji će dići ruku uime tog procesa. I da taj proces bude dovoljno jak i prepoznatljiv da se jednostavno ne isplati ići protiv tog procesa zbog preozibiljne i prekratkotrajne kompromitacije pojedinca. No, to je samo fantazija, pretpostavljam.
Kako bilo da bilo.
Interesira me zbog čega vi nećete glasati za Laburiste? I što bi to Laburisti trebali biti/imati/stvoriti/promijeniti da im poklonite svoje povjerenje?
Pitam ovaj detalj upravo iz razloga da se eliminira obijest kao autodestruktivan faktor. Zato, hajmo biti konkretni da vidimo što je to čemu ćemo pokloniti povjerenje, ako ovakvi Laburisti u ovome trenutku to nisu.
Kako realizirati javnu raspravu? Dobrovoljci?
Objavljeno: 27 ožujka, 2010 Filed under: Uncategorized | Tags: Dragutin Lesar, drlesar, javna rasprava, JOT, komunikacija, opće dobro, opći interes, pollitika.com, power to the people 2 komentaraNedavno sam u naletu revolucionarne atmosfere spomenuo sljedeće:
lagano smo dosli u fazu gdje vlade trebaju padati sve dok se neka ne udostoji realizirati ono sto je sa strane javnosti artikulirano kao opci interes.
jedan dan, jedan dan. nema se vise sta izgubit. moze se samo dobiti ekipa koja ce nesto dobroga i uciniti. jasno, ne sumnjam da ova konstelacija unutar vodecih stranaka ima buducnost, no pod jakim pritiskom karte se daje dobro promijesati.
Kad ono na jeftinu frazu pala gomila pluseva. Pobogu. Što znači to “sa strane javnosti artikulirano kao opći interes”? Dobro zvuči, nema šta, ali o čemu mi ovdje pričamo? Ako imamo nešto sa strane javnosti artikulirano kao opći interes, treba li nam uopće parlamentarni sustav ili nam trebaju operateri koji će taj interes jednostavno realizirati po zakonima struke, a ne politike koja je jasna? Velike su riječi pod navodnicima, no to je samo načelo. No kako to načelo sprovesti? U međuvremenu sam se pod navalom entuzijazma razlučivanja demokratskih i antidemokratskih snaga zaputio i na Lesarov fb profil pa ga onda pitam:
Jedno konkretno pitanje. Planirate li u stranci pokrenuti niz javnih rasprava kako bi javnost zajedno sa strankom kreirala politike Laburista? Ako da, kada, ako ne, smatrate li se demokratima?
Lesar odgovara:
Gordane, do kraja travnja formiramo stručne grupe koje pripremaju i vode javne rasprave na 14 područja. cilj= 14 prograsmkih dokumenata. Član grupe ne mora biti član stranke ali ne može biti član neke druge stranke.
Ja opet pitam:
Kako ce se javnost moci ukljuciti u te rasprave i hocete li koristiti prednosti interneta u njima? Forumi, blogovi, grupe i slicno.
Odgovora nema. I to je činjenično stanje koje se svodi na standardnu priču o nekim malim kružocima za odabranu ekipu, gdje kakti svatko može doći, ali nitko neće doći i ta javna rasprava i neće biti neka javna rasprava, niti će se zaključak moći utvrditi da je nešto uistinu stav javnosti. Može li se na taj način utvrditi da je nešto artikulirano kao opći interes? Sumnjam.
No u kojem bi se slučaju moglo reći tako nešto? Pretpostavka je da bi za raspravu i aktualnost rasprave (znači da ekipa bude motivirana da dođe i kaže što misli i ne samo da kaže već da ravnopravno sudjeluje u kreiranju stava) svi i najmanje zainteresirani trebali znati za početak, te da im je dostupnost rasprave lagana.
Internet ovdje vidim kao jedino logično rješenje. I naravno, omiljeni mi JOT. Jer na nekom ovakvom mjestu (ok, nešto rafiniranijem od pollitika.com-a), možemo artikulirati bitne argumente, činjenice, informirati se međusobno za početak o svemu što je relevantno, te pokrenuti na temelju pune informiranosti i samu raspravu. Standardne tribine ne zadovoljavaju ovaj zahtjev, s obzirom da standardne tribine mogu ukljućiti do 20 sugovornika, dok je dijalog sveden na minimum, a osobno doslovno nikad nisam vidio niti čuo za tribinu i slično gdje bi se došlo do bilo kakvog zaključka. Forumi, blogovi, wikiji široko dostupni to već omogućavaju.
Druga stvar koju Lesar spominje jeste odabir stručnog tima. Pobogu, tu u startu vidim grešku. Ne trebaju nam stručni timovi da bi javnost artikulirala stav, već komunikolozi, moderatori, koji će upravo stručnjacima unutar javnosti omogućiti da njihov stav bude iznešen i prepoznat. Javna rasprava ne definira unaprijed stav, pa ga onda obara ili ne, već otvara samo pitanje i utvrđuje argumente koji su relevantni, koji nisu relevantni, kreira stavove koji su integrirani na temelju relevantnih argumenata, sve naravno pod paskom cijele zainteresirane javnosti. To je javna rasprava. Gdje imamo moderatore koji imaju isključivu komunikacijsku funkciju, ne funkciju unutar bilo koje argumentacije, obrane stavova ili slično.
No, hajmo dalje.
Kada za raspravu možemo reći da uistinu predstavlja javnost? Koliko je osoba potrebno da bude u blizini, 5, 100, 10000? Pretpostavljam da ukoliko samo 5 osoba zna za neku raspravu ala ona kod Lesara, da to i nije javna rasprava. Ako pak cijeli fb bruji da se okupljaju timovi koji će koordinirati komunikaciju, te ako se uključi 60 000 ljudi u te rasprave, te ako neovisni moderatori (moderator je tko hoće da bude, moderira one koji prihvaćaju njegovu ponudu moderiranja) dođu do zaključaka koji se podudaraju tipa u 90% slučajeva, pa ako je i Jutarnji i NovaTV ukazala na ovaj fenomen organiziranih javnih rasprava, onda već možemo reći da ovako definirana rasprava ima veze sa javnosti, dok je sam zaključak rasprave nešto što postaje izrazito relevantno, pogotovo ako 90% sudionika potpisuje isti dokument koji je zaključak rasprave.
Tada možemo govoriti i da takav zaključak ima viši stupanj legitimiteta nego bilo koja odluka izabrane vlasti, s obzirom da je iza odluke upravo sprovedena javna rasprava i stav javnosti, da ne kažemo naroda, koji je suveren u RH.
Bez javne rasprave, bez definiranja javne rasprava, bez postavljanja javne rasprave, mi se vrtimo u krugu. Jer i jedan Lesar sa dobrom namjerom opet će furati partitokratske odluke, šta se dogovori sa svojom ekipom, baš kao što će i neki SDP nakon milijona tribina imati identičan stav kao što ih je imao prije tribina. Kao što je i Kosorica pozvala mlade ne Bjelolasicu 2000 i neke, da bi mladi zaključili ono što je ona unaprijed postavila ililti, imati ćemo FALSIFIKAT javne rasprave
A čemu? Došli smo u poziciju da upravo zato što nemamo nikakvu mjeru (a opće dobro artikulirano kroz javnu raspravu jeste mjera) i što je na kraju svaka odluka u političkom procesu praktički proizvoljna. Gdje se može sve hiniti općim dobrom i gdje se za ništa ne može jasno reći TO NIJE OPĆE DOBRO. Pa tako ne može se niti izvršiti adekvatan politički pritisak sa strane javnosti, jer nema nikakve artikulacije i sve ostaje u ovom predpolitičkom procesu prodaje muda pod bubrege.
Između predpolitičke ere i nekog novog političkog procesa koji se može oslanjati na sprovedbu općeg dobra, nalazi se upravo ideja uspostave javne rasprave koja bi nosila potreban legitimitet. To je moguće, to je izvedivo. Pogotovo u pitanjima koja nemaju previše svjetonazorskih kajli, te koja zahtijevaju znatno dublja preispitivanja. Ali postoji čitav niz pitanja gdje uz samo malo mudrosti i vještine komunikacije mogu biti riješena, a onda samim time i realizirana ili barem da se otvori prostor za njihovu realizaciju.
Gore je ekipa lijepo primijetila kako je bitno imati artikuliran opći interes, ja podebljavam još jednom. Dok ne postoji tijelo koje ćemo intuitivno prihvatiti kao politički znatno jače od neke Vlade HDZa, a jedna opća javna rasprava i njezin rezultat to osiguravaju, HDZ i partitokracija će nam krojiti politički proces, dok će neartikulirana javnost, kao i općenito neartikulirani opći interes biti samo tema za salonsku ekipu.
No zašto ostaviti nešto sa tako jakim potencijalom za salon, kada je upravo to ono što nam treba?
I što će biti sa Lesarom? Ako napravi ono što se uvijek radilo do sada, ni kriv ni dužan neće se razlikovati od partitokratksih prethodnika koji su hinili javnu raspravu. Ako se pak angažira oko legitimacije jednog ovakvog sveobuhvatnog procesa te se sa strankom založi za njegovu realizaciju, konačno ćemo moći tvrditi da konačno imamo i političku ponudu.
Da zaključim ovu veselu priču. Postoji li itko tko je zainteresiran da pokrenemo pilot projekt javne rasprave? I to one prave, koja će uključiti desetke tisuća ljudi, gdje će moderatori biti koordinatori rasprave jednakih i gdje će se težiti prema artikulaciji onoga što se prepoznaje kao opći (spomenuh ranije, 85% je dovoljno) interes? Čisto da krenemo tim putem.
Čini mi se da je upravo ovaj detalj onaj koji nas udaljava od nove ere politike i gesla:
POWER TO THE PEOPLE
Neriješena pitanja oko našeg vrata
Objavljeno: 9 siječnja, 2010 Filed under: Uncategorized | Tags: dogovor, gpgale, JOT, korupcija, odgovor, pollitika.com, tolerancija KomentirajOtišao nam je Sanader, nacija je u deliriju. Pobijediti će Josipović, čekaju nas bolja vremena.
Da.
Hajmo biti malo realni. HDZ nije Sanader, već je cijela korupcijska mreža koja prekriva sve institucije unutar Države. Odlazak jednog čovjeka je priča o Pedru, ne o rješenjima. Isto tako, SDP nije Josipović, niti njegovi snovi. Već je struktura koja savršeno dobro funkcionira godinama u suživotu sa korupcijskom mrežom. Razlog zašto je Bandić napustio ovaj brod nije zato što je Bandić korumpiran, već zato što je previše uzimao, bez rukavica, primitivno, pa je postao trn u oku javnosti. SDP više voli birokrate koji će mjesecima prodavati priču da bi si nešto maznuli, namjestili natječaj i slično. No, to je u modusu operandi naših partija. Iskoristi poziciju, ne budi lud.
I ne trebamo ih zbog toga niti najmanje prozivati. Jer njima je dobro. Nama je loše i mi glasamo za njih. Tko je tu lud? Oni sigurno nisu. Tko je tu odgovoran? Opet oni nisu. Jer oni su nam ponudili nešto što smo mi popušili i sad se ne možemo praviti blesavi. E sad. Slijedi pitanje, zbog čega ih uopće pušimo? Zbog čega im još uvijek nismo dali košaricu kad nam već toliko smetaju, kad ih već toliko preziremo i kad smo svjesni da ne vode Državu u pravome smjeru?
Hajmo se pozabaviti ovim pitanjem.
Zbog čega će pojedinci sa pollitika.com-a glasati za jednog Bandića? Jel zato što misle da nije korumpiran? Da je častan, dobar, plemenit, pošten? Ne. Svjesna je ekipa da to nisu karakteristike koje krase Bandića. Barem oni koji misle i promatraju.
Ekipa će za Bandića glasati jer je Bandić kako tako protuteža fikciji crvene Hrvatske koja baš i nije previše pravedna prema svima onima koji se ne osjećaju dovoljno crveno. Uzmimo čisto za primjer i slučaj omiljenog mi Thompsona koji predstavlja eklatantan primjer zabrane slobode izražavanja, odnosno slučaja u Zagrebu gdje se velik dio SDPa digao na zadnje noge, što Thompson traži u Zagrebu?
I Bandić lijepo pokupio bodove.
Ako pogledamo realno stvari, barem hajmo reći iz moje perspektive, faktički gledano, apologetika Thompsona je utemeljena. Nije Thompson kriv što na njegovom javnom nastupu ima klinaca što nose bizarnu ikonografiju. Možda nam se stvar ne sviđa, ali to uistinu nije Thompsonov problem.
Možemo mi reći da Thompson ima ovlast i dužnost da svoju publiku usmjerava, no nitko mu to realno ne može nametnuti kao odgovornost. A ekipa općenito, čim vidi naznake ovakvog ikonografskog primitivizma i neukusa, pozvjerinji. Udara džonom, potiče dodatnu reakciju i svrstavanja. Tko je uz Thompsona, ustaša i ekipa ni kriva ni dužna postane ustašoidna, bez realnih argumenata.
Jednaka prava, jednake dužnosti, jednake obaveze.
Uglavnom. Bandić je kroz podršku par braniteljskih udruga o kojima možemo imati svakakva mišljenja, kroz dodvoravanje Crkvi, kroz podršku Thompsona iz crvenog komunjare, postao zaštitnik stare tradicionalne Hrvatske.
Dijelom i legitimno, govoreći kroz primjer Thompsona u danom trenutku.
I što sad?
Imamo tako jednog korumpiranog Bandića, za kojega će ekipa glasati jer je podržao Thompsona i jer je par likova poput Pandže reklo da je Bandić OK. I. Tko je tu lud? Zbog čega nam cvijeta korupcija? Korupcija izgleda da ipak nije temeljno pitanje u RH, kao niti detalj da ćemo uskoro imati gladne. To je prirodna posljedica nezaposlenosti.
I tako desni, tradicionalni glasaju za korumpirane i nazivaju se domoljubima.
Ista stvar je dakako i na strani “Crvenih”. Primjer Srećka Ferenčaka gdje je Pusička osobno rekla da se lik ne dira jer on je “naš” i to tako ide. Čisti HNS-ovci koji su ostali lojalni stranci bez problema su prošli preko svih afera i činjenice da je stranačko vodstvo zaštitilo te ljude, umjesto da ih se odreklo.
To bi bio jedan standardan primjer, no takvih primjera je bezbroj.
I onda se pitamo kako je moguće da nam Država propada?
Ekipe će tolerirati svojima bilo što. Nesposobnost je najmanji problem. To što je Kalmeta upropastio željeznicu, ma kome je to uopće bitno? To što nam Država proživljava ekonomski kolaps, porast kriminala kao posljedicu nestanka morala, to što malo tko niti pomišlja da idemo u dobrom smjeru, to je najmanje bitno.
OK. Ovo je stanje kojega smo svi svjesni, više ili manje, uglavnom više.
No, kako je moguće da će jedan HNSovac bez problema glasati za svoju korumpiranu stranku? Kako je moguće da će jedan “domoljub” glasati za svojeg korumpiranog Bandića?
Na temelju dosadašnjih priča stvar je upravo u višim vrijednostima koje ekipe smatraju da njihovi kandidati dotične štite. Višim vrijednostima koje doživljavaju bitnijima od detalja što imamo krajnje nesposobnu i korumpiranu državnu upravu zbog koje je pitanje hoćemo li uopće preživjeti ono što nas čeka za koju godinu?
Ukoliko želimo da krenemo putem uljudbe, putem jedne suvisle političke zajednice, čini mi se da je došlo polagano vrijeme da se krene putem rješavanja paradoksa ovih vrijednosti (kažem paradoksa vrijednosti jer podrška tim vrijednostima uništava sve vrijednosti za koje se svi zalažu), da oni koji su spremni Hrvatsku staviti ispred svojih predrasuda otvoreno porazgovaraju o tim vrijednostima, uopće poslože te vrijednosti i ako treba pola godine ne dižu se sa stola dokle kao ljudi koji su svjesni da jedna država znači JEDAN ZAKON i JEDNAKO PRAVILO ZA SVE potreban politički stav ne oblikuju i ne postave ga ispred svojih želja i fantazija, već prvenstveno kroz razumijevanje situacije da je bolji i minimum iza kojeg svi stoje, nego najljepši san iza kojeg nitko ne stoji.
Odmah da se razumijemo. Koliko mogu primijetiti rigidni elementi koji tvrde ili po mome ili nikako, nisu sposobni za ovaj za Hrvatsku nužan čin. Upravo naprotiv, nužni su pojedinci i pojedinke koji imaju razumijevanje prema onoj drugoj strani i koji se mogu distancirati od svojih želja i sagledati ukupnu političku sliku i prema toj slici postupiti.
Ovdje dakle ne govorimo o osobnim fantazijama, već o čistoj nužnosti upotrebe razuma da se izvučemo iz dreka u koji sve više tonemo.
I za početak. Koja su to uopće pitanja koja smatrate da su važnija od nečije potpune nekompetentnosti i kriminalnosti? Očito je da takve stvari postoje, hajmo razgovarati malo o njima.
Gpgale's Blog 