Tuniški scenarij – dan poslije

Počelo je sa ikonom obespravljenih građana.  Mladićem kojem su zabranili prodaju povrća, koji nije mogao privređivati, koji je obespravljen i ponižen. I koji se iz protesta zapalio. Loša situacija u zemlji, besperspektivnost i potpuna odgovornost diktatora Ben Ali-ja. Ljudima je pregrmjelo i događaj naroda je počeo.

Predsjednik je smijenjen, izabrana je privremena uprava uz podršku vojske. Problem opće korumpiranog političkog establishemnta koje nije bilo strogo definirano bivšim predsjednikom sada stvara noćnu moru Tunižanima. Da karikiram situaciju, u jednom trenutku opću pobunu vodio je Boris Kunst. Preciznije, sindikati usko povezani raznim interesnim vezama uz vladajuću partiju. Sindikatima koji su u potrebnom trenutku napustili predsjednika i preuzeli vodstvo.

Tunižani su u velikim problemima. Zamislite da se nama dogodi takav scenarij i da se pokaže kako sindikati zbog opće neorganiziranosti društva preuzimaju vodstvo. Bolje to nego kaos, ali što će se time promijeniti? Tunis sada stiže karma post totalitarizma. Nepostojanje političkog kapitala izvan kapitala korumpiranog establishmenta. Tunižani su de facto prisiljeni vratiti se tom establishemntu ili će imati opći kaos na ulicama. Kaos gdje pobjeđuju bolje naoružani i bolje organizirani, a ne pravedniji, kvalitetniji.

Tunižani su smjenili Predsjednika, ali će im establishment sa Kunstom ostati tamo gdje je i bio. I ne samo sa Kunstom, već i sa Milanovićem, Đapićem, Čačićem, Omejec, u biti više manje svi ostaju. Padaju u medijima zastupljeniji negativci tipa Mamić, Bandić, veći dio HDZa (Kosorica ostaje), ali kriteriji su prilično površni jer nisu ranije kvalitetno definirani i zbunjene mase prisiljene su smiriti se. General kojeg narod voli i poštuje nema niti drugu opciju nego da zaštiti demokratski proces.

Poginulo je preko 100 ljudi, ranjeno je par tisuća, a u parlamentu je i dalje Kosorica. I Milanović. I Omejec. Sve je zapravo ostalo više manje isto. Samo se ne mora više gledati Sanadera. OK. Njega niti ne moramo gledati. Jer Sanader je u RH sam odstupio. Poanta ovog uvoda i povlačenja paralele sa našim političarima koji su preslika Tuniških političara jeste pitanje. Što u trenutku kada narod ima punu moć u svojim rukama? Recimo da sutra možemo napraviti ovaj scenarij. Što bi se dogodilo? Tko bi bio smijenjen?

Mi imamo moć. Ali, razlog zbog čega je ne koristimo upravo je u razlogu što nemamo pojma što bismo onda dobili, a negdje smo podsvjesno svjesni da takve masovne demonstracije ne bi ništa promijenile. I ne bi. Dok nismo jasno adresirali probleme, dok nismo jasno adresirali pojave i protagoniste koji ni po koju cijenu više ne mogu biti dio političkog procesa RH, mi nemamo što tražiti na ulici.

S druge strane, ulica nas čeka prije ili poslije. Naravno, ako se slažemo da cijeli ovaj parlamentarni kuršlus nema potencijala da izvuče zemlju iz krize. A vjerujem da ćemo se više manje svi složiti po tom pitanju.

OK. Gore sam uveo paralelu dok je Sanader bio na vlasti. Nisam imao blagu ideju kako bi sve to izgledalo u ovoj novonastaloj situaciji. No, možemo se igrati. Recimo. SDP ostaje, a HDZ biva zabranjen? SDP koji je oduvijek tolerirao sav kriminal u svojim redovima i HDZ koji se je počeo ciljano obračunavati, što je u biti pozitivna promjena. Jel bi tako nešto dobilo opću podršku u masama? Ne bi. Znači, ne bi prošlo. Da svi ostanu. Opet ne bi prošlo. Jer protiv nečega se moramo buniti. Nešto/netko mora pasti, a da stvar ima smisla.

Jeli nam scena dovoljno diferencirana da se tako nešto postigne? Nisam siguran. Osim ako ne bismo sve parlamentarne stranke izbacili, ali tko će nam onda ostati u ovome scenariju? Lesar? Može li bar on ostati? OK. Gdje nam je još politički kapital u Hrvatskoj? Imamo ekipu s filozofskog, pravonagrad, imamo blogere, par novinara prema kojima gajimo upitno povjerenje. Imamo i onih par vanparlamentarnih stranaka koje nešto rade, tipa Akcija mladih.

Gledajući političku scenu i sve ljude skupno koji nose i najmanji politički kapital, ta dva pitanja pokazuju se ključnima. Pitanje diferencijacije scene, krivaca i onih kojima bi se moglo progledati kroz prste, te pitanje koliki je politički kapital ovih koji bi politički preživjeli tuniški scenarij? Možemo se dotaknuti i institucija tipa Ustavni Sud ili općenito sudstvo, DORH, državnu upravu. Jako puno kompromitiranih na sve strane. Gdje su good guys? Ima li smisla krenuti u masovne prosvjede ako će i nas voditi neki Kunst? Ne izgleda mi koncept pretjerano suvislim, osim da uistinu nemamo što izgubiti. No, to je fala bogu još uvijek dosta daleko ispred.

U svakom slučaju, bilo bi mi drago da se zamislite o tuniškom scenariju u Hrvatskoj. Dan poslije. I jedan mali podsjetnik. Bilo bi dobro da budemo spremni za taj dan.

Oglasi

PoliWiki – novi pristup

Slijedi citat sa glavne stranice:

“Nekoliko riječi o wiki bazi javne političke mreže Hrvatske

Ukoliko ste politički aktivist, društveni aktivist, ukoliko samo pratite politiku i želite se upoznati s političkim inicijativama i/ili osobama koje nose te inicijative, ako želite naći suradnike za svoje inicijative ili svoje moguće predstavnike, ako jednostavno želite dati svoj doprinos unaprijeđenju zajednice ili ste možda samo radoznali u svezi politike koja se odvija putem interneta, baza javne političke mreže Hrvatske bit će vam neizostavan izvor informacija.

Tu ćete naći sve relevantne pojedince i sve one koji žele postati relevantni, a upravo putem interneta komuniciraju sa javnošću. Kako poznate političare blogere, kako poznate društvene aktiviste, tako i one malo manje poznate ili potpuno nepoznate, a koji zaslužuju vašu pazornost.

Imat ćete i mogućnost upoznati se sa svim političkim akcijama (danas ih je malo, sutra bi ih moglo biti nešto više), moći ćete se upoznati i s onim pozadinskim informacijama koje niste imali priliku pročitati u klasičnim medijima. Moći ćete se i povezati s osobama s kojima dijelite političko mišljenje, možda se i udružiti radi sprovedbe budućih akcija.

Saznat ćete, naravno, i za sva skrovita javna mjesta gdje diskutiraju upravo oni koji su spremni politički djelovati i imat ćete priliku i sami se direktno ukljućiti u nepregledni novi svijet politike Hrvatske. Baza javne političke mreže Hrvatske postat će vam neizostavna pomoć za svaku buduću akciju ili, ako ste novi u ovome svijetu, bit će vam put u gubitak političke nevinosti.

I naravno, ukoliko i vi želite pomoći drugim aktivistima da dođu do relevantnih informacija iz svijeta internet politike, učlanite se na stranicu i postanite sudionik projekta. Želimo vam ugodan boravak i pronalazak upravo onoga zbog čega ste se ovdje i zaputili.

Problem ovakvog pristupa PoliWikiju je u detalju da jako malo ljudi danas traži političke suradnike putem interneta. Čak niti ne razmišljaju o tome kao ideji. Taj IMO apsurdni detalj predstavlja zaostatak starih trendova i činjenicu da se loše navike ne mijenjaju preko noći.

Drugi detalj, koji je vjerujem za ideju nepristranog sučelja PoliWikija predstavljao još veći problem, je u detalju da velik broj postojećih političkih protagonista ne žele i nisu spremni biti transparentni, što ovaj projekt omogućava. Čitav niz osoba iz javnog života, više ili manje poznatih, privatnim kanalima mi je reklo da će rado predstaviti svoje biografije javnosti, ali da se takve ulickane (sa raznim izostavljenim detaljima) ne smiju mijenjati. Drugim riječima, nisu pristali na projekt PoliWiki.

Bez obzira što osobno smatram ovaj projekt jednim od bitnih elemenata transparentizacije političkog procesa, te što omogućava novim snagama spremnim na kritiku da budu prepoznate, na temelju niza razgovora, zaključio sam da je u ovome trenutku tako postavljen projekt ipak prevelika avangarda.

No, to ne znači da je PoliWiki mrtav.

Na internetu i dalje ostaje potreba kreiranja referentnog mjesta gdje će neupućeni imati priliku upoznati se sa cyber političkim prostorom Hrvatske u najkraćem roku.

Primjer je bilo koji politički forum, gdje nova lica, u nepoznavanju sugovornika, a i kulture same zajednice, suvišno troše poveće vrijeme da bi se upoznali sa diskutantima, tko bi njima mogao biti relevantan, tko manje relevantan, tko bi u njihovom gledištu predstavljao trola, a tko ima samo provokativan nastup.

Tako novi članovi ostanu često zbunjeni zbog čega se netko ponaša prema jednoj osobi na jedan način, prema drugoj na potpuno drugi način, zbog čega netko pobuđuje više pažnje, a neko drugi nije uopće prepoznati bez obzira na prvi pogled što sve funkcionira.

Bilo koje mjesto bogato nizom raznih veza i odnosa često zbuni nove članove i demotivira ih od sudjelovanja.

Isto tako, dosta često me ljudi on-line i off-line pitaju zbog čega nekome nisam odgovorio na komentar, zbog čega sam negdje u potpunosti izignorirao neka “bitna” pitanja, zbog čega u nekom slučaju izlazim znatno više u susret nego što je to uobičajeno za mene i tako dalje, što su sve legitimna pitanja i sa razlog pobuđuju interes promatrača, ali i sudionika.

Zatim ja obrazložim razloge konkretne reakcije, pozovem se naravno na primjere iz povijesti koji su me naveli da upravo tako postupim i sugovorniku stvari postaju jasnije. Ali ne i širokoj javnosti koja prati sve ove rasprave, a koja nije upoznata sa tom cijelom poviješću koja je urodila često vrlo specifičnim komunikacijskim odnosima.

Iz tog razloga i uočene potrebe, kako bih doprinjeo transparentizaciji rasprava, gdje je naravno bitno i to TKO GOVORI što zbog vjerodostojnosti (istina/laž), što zbog motiva (konstruktivno/destruktivno), odlučio sam koristiti bazu PoliWikija kao referentno mjesto na kojem ću obrazlagati moj osobni odnos spram konkretnih osoba, kako bi javnost mogla lakše pratiti i samu raspravu i kako ne bi ljudi suvišno pitali ono što je u biti javna svar. Isto tako, ukoliko netko drugi ima potrebu da obrazloži specifični odnos spram neke osobe, PoliWiki kao otvoreni sustav bit će mu otvoren i dostupan, ali pod uvjetima jasnog referenciranja, što ću uskoro obrazložiti jasnim primjerom.

Na ovaj način, moći ćemo riješiti problem ad hominem-a koji je često bitan poradi utvrđivanja temeljnih komunikacijskih postavki, ali koji kao relativno fiksna kategorija nema potrebe da bude potezan stalno i trajno u raspravama, pogotovo ukoliko imamo konkretnu stranicu na kojoj se pitanje reputacije može kvalitetno utvrditi.

Pitanja, prijedlozi, kritike, komentari?


Politički kontekst, omasovljavanje i inicijative

Po paušalu ću nabrojati tri vrste javnih političkih inicijativa:

Prvo bi bile inicijative koje zagovaraju javni interes, ali je postojeća konstelacija moći u direktnom sukobu sa tim javnim interesom. To bi bio recimo slučaj Varšavska.

Drugo bi bile inicijative koje zagovaraju javni interes, no kojima postojeća konstelacija moći nije u potpunosti suprotstavljena, odnosno, da postoje igre moći iza kulisa gdje određenim centrima odgovara provedba javnog interesa u konkretnom slučaju. To bi bio recimo lov na Bandića odigran u vrijeme izborne utrke.

Treće bi bile inicjative koje daju podršku prvim dvjema, dali kroz transparentizaciju (Vjetrenjača), dali kroz pravnu, medijsku i inu podršku (HBO) protagonistima iz prve dvije skupine.

U prvom slučaju, govorimo o izvornim građanskim inicijativama koje imaju onoliko potencijala koliko je jaka i sama javnost. S obzirom da u Hrvatskoj javnost nikada nije baštinjena, već uglavnom predstavlja surogat javnost u obliku civilnog sektora (sa financijsko-interesnim uskim vezama njezinih nositelja uklopljenim upravo u širu političku konstelaciju zakulisnih odnosa moći bez doze javnog karaktera), projekti koji počivaju isključivo na javnom interesu u ovome trenutku nemaju šansu.

U drugom slučaju govorimo o klasičnoj manipulaciji javnosti poradi zakulisnih interesa. Ove inicijative s druge strane imaju šansu za realizaciju, ostavljaju dojam osnaživanja javnosti, jedina im je mana uzak dijapazon utjecaja, te činjenica da je sistemsko djelovanje tu po definiciji nemoguće.

Ukoliko se slažemo da je upravo problem uskih oligarhijskih interesa i praktički njihov monopol na politički proces, osnovni, sistemski razlog politikog kolapsa Hrvatske, možemo zaključiti i da je druga skupina inicijativa u biti kretanje niz struju koja vodi u provaliju. Mada takve inicijative imaju uspjeh, one su u suštini besmislene ukoliko simptomatsko djelovanje smatramo besmislenim, naravno.

Treća skupina inicijativa su inicijative koje stvaraju infrastrukturu koja bi jačala javnost. Što kroz informacije (Vjetrenjača), što kroz raznu podršku izloženim elementima sistemskog pritiska (HBO), što kroz organizacijsku i inu podršku (PoliWiki). Ova skupina inicijativa mada na prvi pogled nije atraktivna poput prve dvije skupine, nužan je element za jačanje javnosti.

Kod prve skupine inicijativa, koja je najzahtjevnija i koja predstavlja suštinu slobodnog društva nužno je poznavati neke političke principe da bi iste doživjele uspjeh.

Temeljni problem tih inicijativa je omasovljavanje. Razlog neuspjeha u omasovljavanju jeste prvenstveno zanemarivanje političkog konteksta, odnosno, autističnost nositelja inicijativa. Koliko god da nositelji smatrali da su njihove inicijative bitne, iz šire perspektive one su najčešće irelevantne ili u najboljem slučaju ništa značajnije od desetaka drugih inicijativa.

Da bi takva inicijativa uspjela, osim masovnosti, nužni su i mehanizmi realizacije neovisni o konstelaciji postojeće moći. Tako na primjeru Varšavske, ukoliko gradske vlasti stanu iza samog projekta, ukoliko ih i oporba podrži, tada se inicijativa ne može oslanjati na tu polugu kod realizacije interesa, već mora stvoriti alternativu. Ukoliko inicijativa nije dovoljno moćna da je stvori, tada je projekt po definiciji jalov.

Slučaj besplatnog školstva je identične kvalitete. Inicijativa počiva na postojećoj konstelaciji moći, a istovremeno želi utjecati na tu konstelaciju i osigurati oblik partnerstva sa vlasti. Vlast nema interes pristajati na takve presedane (jer tada će i desetine drugih i jednako opravdanih inicijativa željeti utjecati na proračunske stavke, što predstavlja visoku ugrozbu sistema), dapaće presedani su preopasni, te će vlast iskoristiti svoju poziciju dominacije, te zakočiti uspješnu realizaciju inicijative.

Inicijative koje žele utjecati na javni interes kroz samu podršku javnosti, bez da se oslanjaju na sistemske faktore, ne mogu ovisiti o sistemu (sistem bi predstavljao cjelokupnu koruptivnu mrežu međuovisnosti političkih protagonista). Dva su načina da se tako nešto ostvari. Jedno je stvoriti ozbiljnu političku alternativu koja bi mogla ukloniti potrebu za postojećom konstelacijom, drugo je izvršiti maksimalni pritisak kroz jasno uvjetovanje legitimizacije nove vlasti. I za prvi lakši, i za drugi teži slučaj, nužno je cijelu inicijativu postaviti u široki društveni kontekst, jer u suprotnome, podrška će se brojati u postocima i to u najboljem slučaju.

Tu dolazimo do problema u kojem je trenutno zapelo civilno društvo u Hrvatskoj. Upravo sam kontekst inicijativa. S obzirom da smo u potpuno netransaperntnoj uređenosti društva, mi kao pojedinci cijelu sliku doživljavamo vrlo različito. Ono što je meni iz moje perspektive jasno kao dan, već nekome bliskome meni, bit će potpuno nerazumljivo. Da ne govorimo o nekome kojem je dostupan potpuno drugi dio slona (ona priča o slijepcima i slonu na što se svodi današnji aktivizam) .

Samim time šira društvena podrška bilo kojoj takvoj inicijativi, dokle god nije rođena u JOTu (kako bi najšira rasprava osigurala i upoznavanje najšireg konteksta, kao preduvjeta legitimacije) teško da može osigurati potreban legitimitet. Umjesto toga, ekipa s aktivističke scene obično pretpostavlja daleko previše, što nekoga tko nije dio tog miljea čak i odbija, pa ekipa s filozofskog indoktrinirana Marxom forsira svoju priču, bez da se uopće bavi kontekstom, neki Kokić gladju svaki dan pred Saborom oko proizvoljnih stvari, što nama ostalima izgleda smješno i nitko nikoga ne doživljava, jer svi furaju svoje kontekste kao nešto što se podrazumjeva, te svaka akcija koja proizlazi iz njihovog konteksta, u drugome kontekstu izgleda često i potpuno apsurdno.

Rješenje je naravno u JOTu, ali naravno, platforma je samo dobar početak. Tehnika utvrđivanja snage inicijativa svodi se na usklađivanju konteksta, te činjenici da ukoliko neka inicijativa ima snagu gledajući iz većine ili velike većine konteksta, tada ona uistinu ima šansu i za realizaciju.

To jasno ukazuje da svako forsiranje bilo koje inicijative koja nije prošla široku i otvorenu raspravu, koju ne interesira (ili koja krivo pretpostavlja podrazumijevanje) perspektiva nekog tko nije povezan direktno sa kružokom koji pokreče inicijativu, predstavlja uzaludno djelovanje po definiciji. Osim ako inicijativa nije samo oblik manipulacije i zakulisnih igara, odnosno ako javnost opet nije samo alat, umjesto da bude protagonist zaštite javnog interesa.

Svaka buduća inicijativa tako, ukoliko želi izvršiti utjecaj na sistemske zahtjeve, mora imati na umu da ista ima šansu samo ako je prepoznata iz konteksta najšireg broja pojedinaca što se u netransparentnom sistemu kao što je Hrvatski, niti najmanje ne podrazumjeva. Istina, inicijativa može ići na sljepo, ali tada možemo igrati i loto, što je jednako smisleno.

Govorim cijelo vrijeme o prvom tipu inicijativa, drugi ne smatram bitnim jer javnost mora biti emancipirana, da bi postala faktor koji štiti opći interes, dok za treći tip nije potrebna najšira podrška da bi uspjeli.

Mi kao društvo na koje sistem cijelo vrijeme utječe stalnim zamuljavanjem konteksta, imamo visok zahtjev pred sobom, a to je upravo usklađivanje konteksta, kako bismo mogli prepoznati i zajednički put koji bi imao potencijal omasovljavanja. Osim toga, nužno je djelovati i na cijeli niz mehanizama, ali svaki od tih koraka može biti funkcionalan samo ukoliko će biti prepoznat u dovoljno širokom kontekstu, odnosno u kontekstu dovoljno velikog broja ljudi.

Iliti, najšira rasprava prije svega, pokretanje projekata te vrste isključivo pod uvjetom da su isti uspješno prošli široku javnu raspravu, kreiranje političkih instituta isključivo na podlozi najšire javne legitimacije, no bez toga svaka će inicijativa NUŽNO propasti i iza sebe ostaviti ojađene aktiviste.

Istivremeno, dok ovaj proces traje, ostaje djelovanje za koje nije bitno široko prepoznavanje konteksta. Transparentizacija političkog sustava koja ima snažan utjecaj i na samo usklađivanje političkog konteksta, tu je vrlo bitna karika i tu odmah pozdravljam Mrakova nastojanja koja idu u smjeru transparentizacije. Projekti koji jačaju javnost, inicijativa poput HBOa koja stvara sigurnosnu mrežu za pojedince koji zbog svoje borbe za javnu stvar, ovdje je isto tako bitna kako bi se i drugi pojedinci ohrabrili u svojoj građanskoj emancipaciji. Isto tako projekt PoliWiki koji informatizira javnost kroz laku dostupnost podataka korisnih za umrežavanje, predstavlja korak u željenom smjeru, a to je kao i u ostalim slučajevima, jaka javnost.

Da zaključim. Bandalopovska, Varšavska, Besplatnoškolstvo, razni seljački prosvjedi i slično, propali su projekti. Propali su jer nisu prošli javnu raspravu, jer nisu svoju namjeru postavili u politički kontekst. Sljedeće inicijative koje imaju namjeru osigurati moć realizacije kroz podršku javnosti, morati će se služiti i omiljenim nam JOTom i svim drugim dostpnim sredstvima kako bi se inicijativa postavila u politički kontekst te se u startu utvrdio njezin potencijal.

Bez toga će svatko nastaviti forsirati svoje, omasovljavanje neće biti moguće, a konstelacija moći će oportuno nastaviti braniti svoj prostor utjecaja.

Ukoliko pojedinci nisu spremni, voljni krenuti putem javne legitimacije (što znaći vrlo moguće i da inicijativa proces niti ne preživi), mogu uvijek raditi projekte koji će osiguravati podršku javnome djelovanju. Dali kroz transarentizaciju i uspostavu konteksta, dali kroz neke druge egzaktne mjere (pravna, medijska podrška i slično).

Jel se slažete s uočenim?


Za tri mjeseca bit ću premijer

“Vrijeme je da čujem vaše želje, dam vam obećanja da ću vam vratiti budućnost, budućnost kakvu je pošten svijet poput vas i zaslužio. ”

Prošlo je tri mjeseca, došao sam na vlast, nisam učinio ništa, sve je ostalo po starom.

Vi ste opet gunđali, nazivali me izdajnikom, prevarantom. Ali niste bili u pravu. Jer dao sam vam upravo onakvu budućnost kakvu ste zaslužili. Kao i moji prethodnici, između ostalog.

Istina, oni nisu bili toliko iskreni prema vama da vam to priznaju, već su vam prebacivali odgovornost na neke druge, umjesto da vam kažu istinu. Da ste uzrok cijeloga problema upravo vi, dragi moji razmaženi građani.

Dragi moji razmaženi građani. Gledate samo sebe, jer vas je strah gledati i druge. Za to vam mogu biti krivi svi, ali lako je tražiti odgovornost u drugima, bez obzira koliko opravdano to bilo. A vi ste kroz svo ovo vrijeme samo tražili opravdanja, gledali svoja posla i čekali da će ruže same od sebe početi cvasti.

Da će biti dovoljno zaokružiti tamo neki listić na tamo nekim izborima i da je to to. Da je to dovoljno da izađemo iz doba straha, ucjene i prevare. Dobro ste sami sebe varali, dobro ste si lagali, bježeći od preuzimanja odgovornosti. Lagali su vam istina i drugi, ali niste vi mala djeca da bi vas to izvuklo.

Sada kada sam na vlasti i sada kada vam je jasno da vam bolju budućnost od ove ne mogu i neću dati, vrijeme je i da vam objasnim zašto. Da znate kako to ide kad si gore. I kako sam odjednom morao postati realan i ne vikati previše glasno, da mi se ne obije o glavu.

Pokušao sam jednom prilikom uvesti reda u službe. Što sam više pritiskao, to sam stjecao više neprijatelja. Sve to za javnu stvar, za interes javnosti. Stekao sam masu neprijatelja koji su se smjenom osjećali ugroženima, ali to nije bio problem. Problem je bio što me je upravo ta ista javnost kojoj sam odlučio služiti uzela na zub.

Htio sam smijeniti staru gardu koja je imala prste svuda, a u medijima me proglasili revanšistom koji daje otkaze poštenim ljudima da bi zaposlio rodbinu (a nikoga nisam zaposlio, no ko te pita?), ispalo je i da sam zlostavljao bivšu curu, da sam narkoman, osoba sklona organiziranom kriminalu i bolesnom razvratu. Jutarnji svaki dan piše loše. Večernji svaki dan piše loše. Šprajc se sprda sa mnom, na forumima opet našli novog Pedra, gdje god se okrenem svi me gaze.

Zatim mi pristupili neki pametniji i pitaju me koliko mislim da ću vladati ako ih ne slušam? “Reko, 4 godine koliko mi traje mandat.” Kažu oni, “a što ćeš poslije toga? Mi ćemo ostati ovdje, a ti?”

Gledam medije, gledam svoju fb grupu, slušam tračeve, vjeruju mi neki moji ljudi, ali šta je 10 000 mojih frendova, ljudi koji me kako tako poznaju, sa milionima što me ne poznaju i što će mi suditi prema propagandnoj mašineriji Hloverke, Butkovića, Šprajca i ekipe?

Tko će stati iza mene, tko će mi osigurati zaleđe da javnost zna što se događa, da mi vjeruje? Svi se pobogu urotiše protiv mene. Doslovno svi. Prošao još mjesec dana, malo sam se zaustavio da ne izgorim prerano.

Nije mi jasno kako da pridobijem tu ekipu i da nam zakoni počnu funkcionirati, da uvedemo tu pravnu državu više, da se opći interes za koji svi znamo da je opći interes konačno realiziramo? Idem okolo pregovarati sa raznim političkim figurama i što se dogodi?

Oni dragi moji sugrađani gledaju sebe i svoj interes. Opći interes? Neka ga štiti opći, ako naiđe. Njih par hiljada moćnika imaju u rukama cijelu Hrvatsku. Medije, tvrtke, zajednicu, kriminal, sve. Nitko ih neće dirati i živjet će dobro.

Kažu mi da se maknem iz igre, jer ću ih sve naljutiti. Pobogu, zar nitko nije domoljub među tom ekipom? Naišao sam na par njih koji tvrde da jesu, ali kažu, “moć je moć. Ako ćemo stati na tvoju stranu, opet ćemo biti preslabi i svi ćemo najebat.”

Ali ja sam premijer! Nije bitno kažu. Jer će me “smjeniti u tri dana, namjestiti mi tri skandala, nećeš se stići niti braniti, a već ćeš biti razapet u ime demokracije”. Kažu mi da nemam nikakvu stvarnu moć, odnosno da dobar ugled među 10 000 frendova ne kotira tako jako da bi ikome dalo povjerenje u moju snagu.

I onda me dobronamjerno savjetovaše. “Ne možeš iči protiv prirodnog zakona. Tko je jači, taj kači.”

Prošlo je već 6 mjeseci i ne mogu postići ništa. Odustao sam od dobrih želja, sve što je ostalo jesu domjenci i fraze. Javnost nije osobito zadovoljna sa mnom, ali javnost nikad nije osobito zadovoljna. A sada je i zadovoljnija kada sam odustao od promjena. Promjena za koje nemam snagu, jer nemam nikoga iza sebe.

Eh da. Javnost je iza mene. Sjećam se te poruke. Samo, javnost u Hrvatskoj ne postoji. Onih par desetaka off topic, često sebičnih i licemjernih aktivista, heh. Njih i da imaš iza sebe, lako se da uhititi, a jebeš javnost koja se može uhititi i izbrisati.

Šta napraviti? Ništa. Jer dok ne postoji javnost, ja ću biti nemoćan ostvariti javni interes. I bilo tko drugi tko dođe na moje mjesto. Jer ako bilo šta pokuša, oni će ga razapet, a nitko neće stati iza njega. I to će biti kraj.

– – –

Nu. To bi bilo kako stvari funkcioniraju i kojih smo više manje svi svjesni. No opet, dozvoljavamo si da prozivamo svakoga i sve, umjesto da se zapitamo, a gdje smo tu mi? I gdje je tu naš građanski doprinos da se svijet promijeni u nešto vrijedno uvažavanja?

BTW, onog trenutka kada na Poliwikiju osvane 10 000 profila, imat ćemo Hrvatsku. Jer postojati će javnost, postojati će oni spremni da zaštite javni interes, a gornja konstelacija morati će proglasiti poraz.