Taoci Dvora

Ukratko, problem Dvora je opći problem zbog kojeg je došlo do kolapsa politike i postojećeg poimanja demokracije.

Što bi to bio Dvor?

Ideja gdje političku moć ima jedna zatvorena grupacija povezana raznim osobnim vezama, kreirana od uguza, laskavaca, manipulatora, ali i dobrih i plemenitih ljudi, no ekipe koja zajedno ima punu političku moć.

Ekipa koja daleko od očiju javnosti donosi političke odluke za sve.

Postojeća politika utemeljena je na ideji dvora, na ideji da i najplemenitiji pojedinac okružen tim lažnim svijetom ne može donijeti dobru političku odluku zbog manjka općeg poznavanja materije, zbog viška dezinformacija, poluinformacija, pristranih izvještaja, svega onoga što razni lobisti plasiraju kako bi zadovoljili svoje uske interese.

Imali mi socijaliste, kapitaliste, laburiste, pirate, nezavisne, ove one, dokle god se politički proces definira kroz ideju dvora, društvo neće moći ići naprijed, već će se opsjena demokracije rastezati do trenutka pucanja, odnosno nekog novog rata, nekog novog fašizma, neke nove policijske države.

Tipični krug demokracije koji je više manje svima poznat.

S obzirom na to da je ideja Dvora i problema Dvora jedna prilično nova suštinska kritika političkog procesa, morat ću je dodatno pojasniti.

Za početak, zbog čega je ista tako problematična?

Osnovna logika opet je vrlo jednostavna. Primjer. Troje ljudi dogovora za opću populaciju neku odluku. Tko će u tom dogovoru fasovati? Netko od tih troje ljudi, netko od ljudi koji imaju direktan utjecaj na to troje ljudi (financijeri, centri moći, patroni i slični) ili možda opća populacija u čije se ime odluka donosi?

Svaka, doslovno svaka politička odluka koja se donosi, donosi se kroz ovo načelo. Svaka, baš svaka politička odluka udaljava one koji odlučuju od onih za koje se odlučuje.

Možemo mi zamisliti idejno da je tih troje ljudi najplemenitije što može biti (realnost je obično potpuno suprotna) i da ti isti ljudi uistinu žele donijeti najbolju odluku za opću populaciju. Ali i kada bi to htjeli, zbog manjka poznavanja opće materije, mišljenja, potreba, zahtjeva, opcija, rješenja, dotični nisu u mogućnosti donijeti najbolju odluku za sve, već eventualno isključivo za sebe i svoje poimanje problema, ograničeni osobnim predrasudama, neznanjem, obogaćeni jasnim ljudskim porivima za zadovoljenjem barem jedne osobe čije potrebe dobro poznaju, to jeste sebe.

Čak i da imamo idealno poštene ljude, zbog ograničenja i neznanja, svaka odluka koja se donosi uvijek ili skoro uvijek ide na štetu strane koja nije zastupljena u procesu, to jest opće populacije, građana, javnosti.

Sada kada sam mislim jednostavno predočio ovaj značajan deficit postojećeg procesa koji je samo nominalno demokratski, dok suštinski to nije, moram primijetiti i jedan primjer koji vjerujem jasno ukazuju što znači imati politički deficit kroz politiku dvora.

SSSR. Priča o komunizmu. Posljedica opći kolaps društva. Istina, dvoranima je bilo dobro. Ali svi ostali su dodatno patili. Skandinavija. Jaka javnost, razvijena demokracija. Dvor ima znatno manji utjecaj na politički proces zbog decentralizacije moći (javnost je jaka), sistem mada nazovimo kapitalistički, suštinski se dobro drži.

Ovim jednostavnim primjerom isključivo ukazujem na potpuno fulanje lijeve indoktrinacije oko detekcije uzroka političke i ekonomske krize.

Ako stvari razlučimo na ovaj novi način, prilično je jednostavno prepoznati što su pozitivni politički presedani, a što ne.

Svako jačanje javnosti, javnog, javne politike, svako gušenje snage Dvora, predstavlja pozitivan smjer.

Uzmimo i za primjer USA. I problem dvora kod Obame. Opet isti primjer. Da je Obama i najpošteniji političar, kako on kreira osobno razmišljanje o nekom problemu? Uz pomoć lobista, ne istinoljubljivih plemenitih ljudi. Jer na dvoru je igra moći i želje za utjecajem ulazni kriterij. A osobni interes po običaju ima znatno jaču motivaciju od nekog načelnog izoliranog interesa i idealizacija.

Dvor i lobiranje, odnosno otvorena korupcija, to su dvije strane iste priče. Kada pogledamo ekonomsku krizu, opet ista stvar. Jaki postaju sve jači, slabi sve slabiji. Jer se zakoni kreiraju na dvoru, gdje veći utjecaj imaju Todorići, nego neka neartikulirana javnost.

I sada, ako ćemo se složiti da je definicija političkog procesa i dalje sveden na uobičajenu dvorsku politiku, zakulisna lobiranja, pogodovanja utjecaj na slabosti zakonodavca, odnosno nalogodavca, možemo lako zaključiti i da je eliminacija dvora jednostavno rješenje za problem svjetske krize.

Ali kako to da do toga nije došlo?

I tu nailazimo na nove probleme. Naime, osnovni problem je problem motivacije osoba koje ulaze u politički proces, problem poznate nam partitokracije.

Naime, ekipa koja ulazi u politiku u preko 90% slučajeva ulazi ili iz oportunizma ili zbog želje za nelojalnim utjecajem kako bi zadovoljili svoju taštinu. Ono. Prva ekipa je ekipa koja čeka svoj dio kolača da nešto zaradi u politici (vidjela žaba..), druga ekipa kroz stvaranje neformalnih osobnih veza (kako se to inače već radi) neke grupacije želi imati stranku/ljude iza sebe kako bi se njihove ideje provodile.

I jednoj i drugoj ekipi dvor je nužnost. Prva ekipa bez dodatne vrijednosti u javnom političkom procesu ne može se okoristiti na lagan način, što je demotivirajući džir, pogotovo u svijetu licemjera (kruh sa 7 kora), druga ekipa koja želi pridobiti moć radi zadovoljenja taštine ima velik problem s javnošću koja bi istu ekipu lako diskreditirala, te tako taštinu dodatno ugrozila.

Svi smo mi ljudi, svi smo mi osjetljivi, svi mi volimo stabilne odnose, male rajeve, dvor.

I onda imamo ono što imamo, a to je da masa “novih” ekipa radi potpuno iste stvari kao i oni prije, koja tvrdi da se razlikuje od onih prije, a isti su motivi u igri, isti ja način realizacije tih motiva, isti je i rezultat.

I onda dobijemo tipičnu foru. DA. SVI SU ISTI.

I jesu.

Naravno postoji alternativa s tri slova koju neću spominjati, ali ta alternativa kao rješenje opće svjetske talačke krize zahtjeva neku drugu motivaciju za uključenje u politiku. Vjerojatno ideološkog karaktera. Utemeljena na velikoj vjeri u čovjeka (a to danas i nije tako jednostavno) i spremnosti da se uistinu bori za opće dobro bez skrivenih motiva. A tko je lud tako trošiti vrijeme?

OK, ima ekipe, nadam se da će je uskoro biti puno, puno više.

Oglasi

Političkim kapitalom protiv Kapitalizma

Kapitalizam – fenomenološki opis postojećeg političko-ekonomskog stanja parlamentarne demokracije. (link)

Kada govorimo o borbi protiv kapitalizma, govorimo o načinu prevazilaženja postojeće POLITIČKE krize i tek posljedično, ekonomske krize.

Prvo oko čega se moramo složiti jeste da je politika iznad ekonomije. Odnosno, politika ako želi može kreirati sustav kakav god poželi, može ukinuti vlasništvo, poduzetništvo, trgovinu, može oporezovati akumulaciju kapitala, može usmjeriti kapital na isključivi razvoj javnog interesa, može bilo što.

No, kako to da u stvarnosti snažni financijski centri moći barem u zapadnom društvu (ako izuzmemo Južnu Ameriku) imaju prilično jasnu nadmoć nad politikom? Kako je moguće da Obama jednim potezom oprosti 14 trilijuna dolara bogatim financijskim špekulantima i da istovremeno reže sva prava i osiromašuje najšire slojeve građanstva?

Vrlo jednostavno, zbog političke korupcije, preciznije, zbog nepostojanja izgrađene političke alternative, preciznije zbog izrazitog deficita političkog kapitala.

Vratimo se iz Amerike u Hrvatsku. Javna, politička ličnost, odnosno osoba koja posjeduje politički kapital, može nastati isključivo kroz podršku medija, s obzirom na to da osoba koja nije poznata širokoj javnosti, niti relevantnim centrima, po sebi ne posjeduje politički kapital.

Mass mediji su naravno pod utjecajem establishmenta i novinari su ovisni o svojim uredništvima, uredništva o vlasnicima, vlasnici o političkoj kliki. Iliti o oligopolu.

Tako je uspješno zaštopan prostor kreiranja političkog kapitala, a izbor se svodi na milijun istih faca i redikula koje su medijski, to jest politički podobne režimu, čitaj onima koji su ili dio režima ili su korisni režimu, ali u svakom slučaju nisu opasni za režim.

Krupni ekonomski kapital tako ima dobar odnos s političkom klikom, to jest podobnicima bez realnog političkog zaleđa u masama (koliko bi ljudi trepnulo kada bi se krenulo vilama na SDP ili HDZ? To je mjera njihovog političkog kapitala), već isključivo kroz gušenje medijskog prostora za razvoj političkog kapitala. Politička klika pak s druge strane ugodno koristi blagodati dobrih kontakta s ekonomskim moćnicima, dok su ostali isključeni iz igre.

Ukupno govoreći tako, jedini kapital koji postoji u razvijenoj dekadenciji zapadnog oblika parlamentarne demokracije, jeste ekonomski kapital, dok politički kapital zbog nepostojanja platforme za njegov razvoj, ne može zaštiti, pa čak niti definirati javni interes, tako da cijeli proces nakaradno tone.

Razlog dakle nije krupni kapital po sebi, već nepostojanje platforme za razvoj političkog kapitala koji bi osigurao smjenjivost korumpiranih političara (kroz realan izbor, a ne PR šminkeraj koji ekipa više ne puši) koji su neupitno ogrezli u borbi protiv onoga što intuitivno prepoznajemo kao javni interes.

Da naglasim još jednom. Uzrok političke i posljedično ekonomske krize nalazi se u nepostojanju političkog kapitala, ne u razmatranju ekonomskih modela (ne postoji ekonomski model koji bi opravdao neprincipijelni bail out bankara) . Već u kreiranju platforme kojom bi se osigurao razvoj političkog kapitala.

Ta platforma u jednom antikapitalističkom (po gornjoj definiciji, ne po ideji borbe protiv vlasništva ili nešto tome slično) ozračju po sebi je prije svega komunikacijska platforma koja uspješno osigurava širenje političkog utjecaja među aktivno mislećim građanima. Iliti najobičniji forum koji bi privukao željenu kritičnu masu od par tisuća aktivista.

Dakle, rješenje za postojeću ekonomsku krizu je zapravo FORUM.


Forum (Dom naroda) kao nulta točka izlaska iz političke krize

Forum kao ground zero novog poretka

U postideološkom smo dobu. Ideologije 19og i 20og su mrtve. Liberali, anarhisti, feministkinje, konzervativci, komunisti, fašisti politički su marginalizirani, a njihovi poklonici predstavljaju uske klike međuindoktriniranih zatvorenih sustava neinteresantnih političkoj zajednici.

Kad ste zadnji puta pričali s nekim/om liberalom, anarhistom, feministkinjom, konzervativcem, komunistom ili fašistom, a da vam je njihova priča zvučala iole suvislo? Ako pogledamo otvorene diskusijske forume, recimo pollitika.com, prilično je očito da takvi zatvoreni sustavi predstavljaju idejni atavizam interesantan isključivo onome tko ga zastupa.

Zatvoreni, strogo definirani kontekst koji funkcionira samo na specifičnim primjerima, dok ih drugi primjeri u demaskiraju u svojem apsurdu, više nikome nije interesantan. Stranke koje su utemeljene na takvim ideološkim atavizmima još su samo zadržale zastave podobne za grupiranje stoke, no ideologija, ona je nestala još sa padom Berlinskog zida.

Apsurd takvih političkih zorova dodatno je pokopao internet sa otvorenim kontekstom gdje čitav niz praktičnih primjera čini takve dogmatske sustave potpuno neupotrebljivima za rješavanje političkih problema zajednice.

Osnovna karakteristika ideologija 19og i 20og stoljeća i razlog zbog kojeg su iste umrle, leži u zatvorenom političkom kontekstu koji definira razne odnose dogmatski, bez da se sagleda šira perspektiva. Borba između radnika i kapitalista, između žena i muškaraca, između crnih i bijelih, naših i njihovih u kompleksnosti političkoga sustava postaje apsurdnom. Dovoljno je spomenuti samo jednu ne tako strogo definiranu kategoriju, da se cijela slika ovakve simplifikacije razbije u svojem besmislu. Dovoljno je složiti se kako postoje razni sukobi uvjetovani nekom datošću trenutka, da rigidnost tih ideologija izgubi smisao.

Tako smo se kao društvo, na svjetskom nivou našli u vakuumu. Imamo besmislene ideologije koje realno ništa ne predstavljaju, imamo ih kao takve prokazane, a potreba za artikulacijom politike i političkog nema više svoj medij.

Zatvoreni konteksti su mrtvi. Ostao nam je samo otvoreni kontekst gdje svi znamo da ništa ne znamo. I takvi osakaćeni moramo donositi političke odluke. Svjetska politička kriza počiva upravo na gubitku kursa koji je nekad određivala dogma koja se ne dira, dogma koja je danas mrtva.

Kako funkcionirati u otvorenom kontekstu? Kako donositi odluke kada znamo da ništa ne znamo? Usuglašavanjem tih konteksta i kreiranjem širokog konteksta koji će imati dovoljnu političku podršku da bude legitimiran. Dok nismo stvorili takav kontekst, funkcionirati ćemo u kriznom stanju gdje nije moguće legitimirati ništa osim sile.

Hrvatska politička zajednica, ali i ne samo hrvatska, prolazi kroz najdublju političku krizu moguće čak viđenu u povijesti. Stvaranje širokog konteksta koji bi pomirio parcijalne svjetove i tako osigurao legitimitet, način je izlaska iz političke krize.

Forum, Dom naroda, kako nam je drago, no u svakom slučaju JOT sučelje koje će omogućiti usuglašavanje konteksta SVIH zainteresiranih sudionika političkog procesa, nezamjenjiv je alat nužan za izlazak iz političke krize.

Bez takvog alata, prostora za argumente neće biti, jer komunikacija među izoliranim kontekstima nije moguća. A ako nema komunikacije, tada samo sila ostaje kao mjera oblikovanja političke

stvarnosti.

Projekt Forum, projekt Dom naroda, predstavlja ground zero za izlazak iz političke krize postideološkog doba.