Kratki osvrt na stanje u aktivizmu i ostalo

Nakon odličnog starta pretprošle godine i rođenja facebook aktivizma (srednjoškolci, studenti, Frane, Banda lopovska), opet smo zapeli.

Ekipa koja brije vaninstitucionalno ne razmišlja o strategiji, a ekipa koja brije na stranke, ne nudi ništa novoga u oblicima organiziranja, vijećanja, javnog djelovanja. To su suštinski dvije strane koje danas prevladavaju.

Vaninstitucionalna ekipa. Primjer TDZ, Varšavska, ffzg, Banda Lopovska. Guraju dokle ide, vladajući ih stave na stand by aranžman dok medijska hajka ne prođe, puste ih par puta da istroše resurse i nakon pola godine ih jednostavno pometu. Nadaju se oni kako mogu postići kritičnu masu, ali kako svako gleda svoja posla i kako su navedeni fokusi teško prihvatljivi kao nulto pitanje, inicijative jedinu masovnost koju doživljavaju je u propadanju. Ukupno govoreći, kronični nedostatak strateškog razmišljanja i naravno planiranja koji im se ubrzo obije o glavu.

Institucionalna ekipa pak djeluje po standardnoj špranci. Par vjernih drugova vijećaju par dana, izaberu zgodno ime, napišu nekoliko fraza o slobodi, demokraciji, pravima i slično i pozivaju sto često zgubidana da isfuraju normu potrebnu za registraciju stranke. Zatim isti love medije, poziraju sa raznim podrškama raznim ugroženima, furaju Bandićevu doktrinu maksimalne prisutnosti i nadaju se nekom rezultatu na izborima.

Ideja prepoznatljivosti rješavanja političkog konflikta, uključivanja javnosti, kreiranja moćnih javnih rasprava sa strukom i zainteresiranom javnošću kao nositeljem odluka i stavova ostaje im nepoznanica, odluke se donose i dalje stihijski dekretom i samovoljom. Umjesto toga, stranke se prvenstveno bave medijskim eksponiranjem i sipanjem fraza koje bi mogle dobro zvučati i zakačiti ponekoga kome to ne bi bio samo još jedan deja vu.

Vesna Škare Ožbolt skupa sa DCom mi izgleda kao klasični primjer neuspjele kombinacije poziranja i populizma s čime se ne može postići puno, gdje je jedini kredit oštar jezik u trenucima kada se oštar jezik oštro ne kažnjava.

Ako ćemo se složiti da je Hrvatskoj potreban masovni pokret, gornje dvije projekcije su ono dokle su pretendenti dogurali.

Vaninstitucionalna ekipa bojim se da nema šansu dokle god nije voljna znatnije se pozabaviti legitimacijom svojih ciljeva, kao i strategije njihove realizacije. Ako se poziva na masu, tada masa mora nemati suvišne sumnje zašto baš to i gdje ide cijela priča i jeli to uopće prihvatljivo? Trenutni poziv na rušenje svega ukoliko zahtjevi ne prođu nije dovoljno motivirajuća. A za više od toga potrebno je uključiti znatno šire slojeve društva od onih koji su standardno aktivistički određeni.

Institucionalna ekipa s druge strane dokle god nudi pozu kao nultu točku aktivizma, dokle god politiku doživljava kroz oči PR stručnjaka bezsadržajnosti, neće moći privući kritičnu masu. Dokle god je najdalja točka dokle ta ekipa gleda na politiku kroz broj saborskih mjesta koje osvaja na sljedećim izborima, ništa od svega.

Imati jednu frazu, ali ne i jasne političke principe kao ključ rješavanja političkih problema ne vodi nigdje osim u populizam i beznađe. To je trenutno stanje koje se nije previše popravilo u zadnje dvije ili tri godine. Dapače, žara je čak i manje nego prije, što nije pretjerano dobar trend.

U trenutnoj konstelaciji gledati ćemo HDZ još 20 godina, a ako SDP i dođe na vlast kroz svoju beskarakternost, nama će biti potpuno svejedno zbog sindroma kuhane žabe. Vesela budućnost, nula bodova.

Što nas može izvući iz loše situacije? Po običaju IMO, to je evolucija aktivizma sa vrlo jednostavnim zahtjevima koje je iz nekog razloga vrlo teško realizirati.

Vaninstitucionalni aktivizam pati od nedostatka legitimacije i zbog orijentiranosti na preuzak krug ljudi i svjetonazora. Taj dio priče se rješava najjednostavnijim udruživanjem inicijativa ili nečim što bi bilo još kvalitetnije, propuštanjem pitanja kroz znatno širi krug potencijalnih aktivista i javnu raspravu, te pregovaranja dok se ne uspostavi najšira moguća baza kao početna platforma koja bi nosila potreban potencijal.

Uvjerenja sam da tada mjesta za ozbiljne propuste koji se trenutno toleriraju više ne bi bilo, ali da bi tada preostale ili pak unaprijeđeni inicijative koje bi svojom konzistencijom imale potreban potencijal.

Institucionalni pak oblik mora kreirati prepoznatljiv princip donošenja političkih odluka i rješenja, s obzirom da taj dio predstavlja suštinu svake političke organizacije. Operativni dio je trenutno na prihvatljivom nivou, no prvenstveno manjak sadržaja je ono što sputava postojeće stranke da pređu prag značaja.

Gdje sam tu ja? I gdje ste tu vi?

Iza mene su možda već desetine ideja i prijedloga. Nisam voljan pokrenuti ništa iza čega u startu neće postojati već snažan interes da stvar bude realizirana i to ne zbog nečije osobne obijesti. Istovremeno vidim desetke ljudi koji forsiraju svoje ideje i ništa drugo ne vide. Ako nitko nije osobito zainteresiran za ono što oni nude, odlaze. Pa tako, mogu primijetiti da više vrijedi 10% angažmana oko neke tuđe inicijative, nego 100% angažmana oko osobne inicijative. Jer onih 10% angažmana omogućava omasovljavanje i uspostavu političke relevantnosti, dok onih 100% je u startu suvišno.

Tako ću osobno ostati JOT posrednik između raznih inicijativa i osoba, orijentiran prvenstveno na udruživanje resursa kako bi se postiglo nešto politički relevantno.

Vi? Ako imate ideje i spremni ste gurati, imajte na umu da više vrijedi onih 10% nego 100% orijentiranosti na same sebe. Ako to imate na umu, javite mi da vas spojim sa ostalom ekipom koja je veća od svojih projektnih beba, jer kad se vi/mi udružimo, bit će nešto od svega.

BTW, kažu da je u Estoniji sve počelo tako što je ekipa počela razmišljati i raspravljati o tome što bi trebali učiniti da stvore bolje sutra. U biti ne zvuči tako teško.