O filozofiji demokratskoga relativizma

     Ono što se često pogrešno interpretira jeste da se ideji demokracije pristupa tehnički, kao pravo većine (50%+1), što samu suštinu demokracije duboko podriva i uzrokuje čestu smjenu formalnog demokratskoga sistema drugim sistemima i to što je apsurdno kroz samu formalnu demokraciju.

      Tako se danas praktički svaka stranka i osoba formalno samoproglašava demokratskom, te tako obezvrijeđuje njezinu snagu , preciznije ukazuje na slabu definiranosti samoga pojma.

     Suština demokracije je u filozofskom relativizmu iz kojeg proizlaze i vrijednosti demokracije (sloboda govora, jednakost, opća participacija). To znači da osoba koja priznaje demokraciju u startu priznaje i svoje neznanje, odnosno daje za mogućnost drugoj strani da je u pravu unatoč osobnom neslaganju.

     Osobe pak koje znaju da su po definiciji u pravu (po bilo kojem slučaju), prirodno teže ka antidemokratskom, autoritarnom filozofskom sustavu, te one po definiciji hine demokratičnost.

     Naravno, dati za pravo nekome drugome da je u pravu, ne znači negirati moć argumenta, već upravo naprotiv. Ta znači isključivo eliminirati temeljni argument kako ono što nam je bliže mora biti točno (uzrokovano uskim kontekstom, pogrešnim zaključcima i slično).

     U javnoj raspravi kao temeljnoj moći demokracije to znači odreći se osobnog pijedestala neupitne ispravnosti i pristupiti raspravi kao jednak. Imati apsolutno pravo da se kroz ukazivanje na logičku nekonzistentnost ili širinu konteksta bilo koja ideja učini neravnopravnom, no odreći se po definiciji stava da smo sigurno u pravu mada ne znamo objasniti ili tome slično.

     Demokratski relativizam priznaje logiku, priznaje kontekst i priznaje jednaku vrijednost argumenta s koje god strane da došao. Bez toga govorili bismo o proizvoljnosti i nepostojanju bilo kakvoga stava i posljedično moći, za što se često optužuje ideja demokracije kada se gleda strogo tehnički kao 50%+1.

     Ono što je bitno jeste da samo stvarni demokrate uopće i mogu pristupiti javnoj raspravi i uopće mogu iskoristiti moć same javne rasprave, dok nedemokrati zbog pogrešnoga stava hineći raspravu (koja se svodi na nametanje stava i silovanje rasprave) ugrožavaju i samu mogućnost donošenja zajedničke odluke.

     Biti demokrat znači po definiciji biti otvoren i to više što nam je neko pitanje bitnije za našu osobu. Ono što se najčešće događa kod osoba koje hine demokratičnost upravo je isključivost u temama koje smatraju bitnima, dok ono što smatraju nebitnim de facto puštaju, što naoko može izgledati kao demokratičnost. I tu govorimo o tipičnom hinjenju demokratičnosti.

     Ukoliko će netko željeti u budućnosti temeljiti političku opciju na javnoj raspravi, vjerujem da je izrazito bitno u takvu raspravu uključiti pojedince koji su kompatibilni sa tom idejom, što će osigurati i samo uspješno realiziranje takve javne rasprave na opće zadovoljstvo.

     Razlog zbog kojeg je do sada opća javna rasprava bila svođena na preglasavanje, upravo je u detalju samog hinjenja javne rasprave (zbog čega bismo zapravo raspravljali ako znamo što je točno?).

 Za javnu raspravu kao temeljni pogon demokratskoga poretka nužan je ulazni kriterij koji se svodi zapravo na dobru komunikacijsku praksu. Bez uvođenja ovog kriterija javna rasprava ostati će hinjenje. Sa uvođenjem ovog kriterija, javna rasprava pokazati će svoju pravu političku i ideološku moć koju sloboda informacije i opća informacijska revolucija svakim danom čini sve jačom. Dok stari dogmatski sustavi mada danas još uvijek prevladavaju, polako i sigurno propadaju.

 Zato vjerujem da je definicija ulaznog kriterija utemeljenog na dobroj komunikacijskoj praksi demokratskog relativizma, ključni parametar oživotvorenja stvarne demokracije.