O porijeklu korupcijske mreže i preduvjetu borbe protiv korupcije

Objavljeno: 2 svibnja, 2012 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , , , , | Komentiraj

Korupcija se može eliminirati ISKLJUČIVO političkom voljom. Dakle, stvaranjem seta pravila koja će pomoću mrtve, batine i transparentnosti procesa toliko otežati proces korumpiranja, da će stvar postati praktički neisplativa.

Da bi se osigurala ISKLJUČIVA politička volja da se tako nešto poduzme, potrebno je da sama politička struktura koja dobiva podršku građana u svojoj suštini dijeli interes političke eliminacije korupcije iz procesa.
I tu nastaje ogroman problem.

Stranke koje dolaze na vlast su zatvorene, netransparentne, udaljene od javnosti. Zid između građana i stranačkih struktura obično je PR služba koja nema veze sa stvarnom političkom voljom koja se nalazi u strankama, već se bavi isključivo marketingom i promocijom.

Političke strukture koje su naučile funkcionirati netransparentno, zatvoreno, od samog starta time pokazuju da zaziru od šire javnosti. Ono što je osobama u tim strankama i organizacijama u interesu na početku jeste da ih ne ometaju vanjski elementi, no ono što se po običaju nasljeđuje jeste osiguranje funkcioniranja neformalne strukture koja je stasala izvan JOTa.

Znači, kada u samom startu stranka ili bilo koja javna organizacija pobjegne od svojih građana iz oportunih razloga, kako vrijeme prolazi ima sve više i više razloga da ostane udaljena od tih grana.

Kada organizacija na samom početku ima već jasan razlog zašto da između sebe i građana postavi PR stup, onog trenutka kada dođe na vlast, kada em ima neformalnu strukturu koja funkcionira konspirativno (od samog početka), em su znatno veći napadi sa svih strana (od oporbe, licemjernih medija, stranih agentura, te zanemarivo pravičnih), em postoji i oportuni interes da se resursima upravlja na način da javnost bude isključena, jer je tako lakše, a i ostane više za svaki džep.

Vidio sam već niz stranaka u nastanku koje su se kunule u transparentnost, da bi čelništva prije ili kasnije izvela male pučeve, eliminirala nepodobne i suvereno i daleko od javnosti nastavila voditi stranku kao privatno poduzeće, naravno sa svim korupcijskim blagodatima, kada javnost ne puše za vratom, a kada se politički partneri kroz klasične trgovačke pregovore lako zadovolji ratnim plijenom.

Da se ovako nešto ne bi dogodilo kao standardni scenarij, postoji naravno i rješenje. A to je naučiti stranku/političku organizaciju od samog početka da javne stvari (politika je tako javna stvar) vodi javno, te da javnost počne doživljavati kao partnera, a ne kao potencijalnu prijetnju.

Strukture koja stasaju u polju javne, otvorene i transparentne komunikacije, za razliku od pandana koji vode politiku konspirativno/zakulisno, svoju političku poziciju su tako izgradile bez fige u džepu i kao takve su znatno jače, nego klasične pr strukture utemeljene na oblikovanim pamfletima.

Jasno, moguće je da stranka iz sustava JOTa pređe u zatvoreni proces, no inercija JOT komunikacijskog kanala, komunikacijske kulture i pravila koja iz iste proizlaze, postavljaju snažno jamstvo da se tako nešto ne dogodi. Preciznije, jedino moguće jamstvo.

Strukture koje su izvan sustava JOTa, a koje se pozivaju na transparentnost, već su se pokazale kao nevjerodostojne, što je potpuno i razumljivo s obzirom da dolaskom na vlast, nastaje samo još čitav niz dodatnih razloga zbog kojih bi državni i javni poslovi ostali netransparentni, udaljeni od očiju javnosti.
Vladajućima je tako funkcionirati jednostavno, jer drukčije niti ne znaju, a istovremeno se rađa znatna sloboda upravljanja državnim resursima, nešto što čovjek kao oportuno biće po običaju želi i uspješno izracionalizira, bez obzira što će šira javnost tako nešto proglasiti koruptivnim djelovanjem.

Zaključak. Ukoliko politička organizacija nije JOT, a poziva se na transparentnost rada javne uprave, govorimo o tipičnom političkom mučku kakve smo vidjeli na desetine i stotine, često i od ljudi koji su krenuli s iskrenim namjerama.

Ukoliko je politička organizacija JOT, pitanje transparentnosti, otvorenosti, javnosti rada je u njezinoj suštini, te takva može uspješno i da se bavi borbom protiv korupcije. Jer njezina struktura po definiciji nije konspirativna niti koruptna.

Želite riješiti korupciju? JOT je jedino rješenje. Svatko tko tvrdi drukčije, tko tvrdi da će dolaskom na vlast promijeniti pravila djelovanja koja mu tek tada više neće ići na ruku ili je jako naivan ili laže.

Zbog čega nećete glasati za Laburiste?

Objavljeno: 28 lipnja, 2010 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , | Komentiraj

Izbori se bliže. Pitanje je za koga glasati kada dođe trenutak ili ne izaći na izbore?

Politička scena nam je standardno loša, iz mojeg viđenja imamo duopol u HDZ/SDPu sa priljepcima gdje se jedni vade na glupost naroda, a drugi na vlastitu glupost, no interesi koji iza njih stoje su prilično jasni i neadekvatni da bi predstavljali i moj izbor.

Mogao bih taksativno nabrajati stranice i stranice gesti kojima su stranke duopola prevarile narod, lagale mu, vrijeđale ga svojim makinacijama, no vjerujem da za to jednostavno nema potrebe. Ako se pokaže da ima, jer će ekipa eto glasati za neku od tih stranaka, trebati će ipak taksativno i nabrojati sve geste izdaje naroda kroz lažna obećanja i zastupanja interesa suprotnih deklarativnim.

No, ukoliko se slažemo da duopol nije izbor, što nam preostaje?

U ovome trenutku imamo čitav niz malih stranaka, od kojih je u zadnje vrijeme definitivno najzvučnija Stranka rada – Laburisti.

Ta stranka za koju se usuđujem reći izrasla na populizmu de facto ima jedan jak razlog zbog kojeg bi joj dao glas. To je naravno Lesar koji jedini od saborskih zastupnika ima prolaz u mediju JOTa. Pollitika.com-a, facebook-a, svojeg bloga. Osobno mu ne mogu ništa predbaciti osim te priče o populizmu, oštroj autoritarnoj hijerarhiji i mojoj želji da stranka u suštini mora biti motor javne rasprave, a ne neko tijelo koje će netransparentno donositi političke stavove pod utjecajem niza predrasuda pojedinaca koji imaju ovlasti da donose odluke u ime stranke.

Kada gledam svoje fantazije koje su najbolje artikulirane u ovome postu, osobno smatram da onoga trenutka kada stranke počnu raditi na definiranju procesa javne rasprave kao defaultu pri donošenju političkih odluka, da ćemo tada ući u novu političku eru blizu demokraciji.

No. Realna situacija je takva da praktički nikoga osim mene ne interesira ova ideja. Ili barem ne dovoljno da bi ideja bila realizirana.

Tako mogu predbacivati Lesaru zbog čega neće da on preuzme inicijativu artikulacije JOT procesa donošenja političkih odluka, ali to je u najmanju ruku licemjerno. Pobogu, u ovome trenutku jednostavno kao politička zajednica nismo sazreli za ovakav iskorak.

S druge strane, ako pogledamo tu istu realpolitičku situaciju, stvari mi izgledaju prilično jednsotavno. Narodu je pun kufer duopolista, glasati će za bilo koga (već su na lokalnim izborima po toj devizi dali glas raznim redikulima), samo da ošamare kastu. S obzirom da nam politička svijest ipak nije pretjerano razvijena, u takvoj situaciji bitno je odskočiti od drugih samo malo i tako postati atraktor glasova nezadovoljnih. Nemoj se previše farbati starim bojama da budeš svima probavljiv i imaš prostor za dobar rezultat.

Hrvatski Laburisti – stranka rada mi kao stranka izgledaju da uspješno pokrivaju taj prostor.

Daleko od toga da su super, ali nisam siguran da mi u ovome trenutku možemo bolje. Istovremeno, dati glas Lesaru koji je stekao priličan ugled u sabornici ne izgleda mi kao potpuno bacanje glasa. Naprotiv. Neće mi biti naporno niti otići na biralište.

No. Postoje i detalji koji me osobno smetaju dovoljno da nisam siguran da ću dati Laburistima glas. Jedan standardan primjer je Josip Vdović – Jelenska, ukoliko će igrom slučaja završiti u mojoj jedinici kao nositelj liste.

Jer Jelenska po mojem osobnom uvjerenju nije osoba kojoj bi poklonio povjerenje. Velike riječi, hrpa gluposti istovremeno (da su bar pametne te riječi), a dok je imao ikakav utjecaj bojao se svakog kokošara. Mogu zaključiti da Jelenska em ne bi glasao po naputku Lesara (da vjerujem da bi, ne bi njegovu osobnost smatrao bitnom), em bi glasao za niz stvari koje su protucivilizacijskog karaktera.

Najlošiji element populizma koji se može pronaći u Laburistima, predstavlja Jelenska, ali nisam siguran da je on jedini, već upravo naprotiv.Činjenica je da ne poznajem mnogo likova iz Laburista, a svjedok sam da je postizborni inžinjering pogotovo u strankama koje nisu moćne svakodnevnica.

Ukoliko Jelenska prolazi na listu ( a kao potpredsjednik bi trebao proći), imam li ikakvu garanciju da je bilo tko od ostatka ekipe bolji od Jelenske? Nemam.

Kada gledamo promociju Laburista, isto tako Lesar ostaje broj 1, a onda dugo niko, da bi eventualno neki dopis potpisao tajnik ili slično. Nema afirmacije članova, a oni koji su afirmirani često su daleko od kvalitetnih. Ja bih glasao za Lesara, ali zbog čega da glasam za Jelensku? Vjerovatno bih glasao i za Vuljanića, al nisam siguran da je Tonči Majica osoba dorasla tome političkom zadatku.

Pa tako. Krenuti ću od sebe sa malim rezimeom.

Rado ću glasati za stranku koja unosi bilo koju novu vrijednost. Laburisti su jedna takva stranka, barem iz razloga što nemaju putra, a dok je onaj Lesarov prihvatljiv. Glasati ću za stranku koja neće po defaultu ljubiti skute lokalnoj mafiji i birokratima EU ignorirajući javnost, već koja će recimo ideju referenduma smatrati važnom i potrebnom.

No, nisam siguran da ću glasati za nekog anonimca ili nekog s lošom reputacijom samo zato što je na listi Hrvatskih Laburista. Preciznije, vrlo moguće je da neću.

Da sam u međimurskoj županiji, znao bih kome dati glas. Ovako, ne znam.

Da je u Laburistima 50, 100 pojedinaca koji odišu jednim građanskim duhom koji po defaultu brani jednakost, fajtera, ne bih vjerovatno imao niti problem s Jelenskog, jer bi ga takva ekipa mogla disciplinirati, ako bi i završio na listi.

No ovako. Lesar i to je to. OK. Postoji par pojedinki i pojedinaca na stranici pollitika-com-a prema kojima gajim simpatiju, ali pobogu. Oni se ne usude stati niti imenom i prezimenom, tako da nisam siguran da bi se usudili niti ući u ozbiljnu političku igru koja je sve samo ne ugodna stvar.

Druga mogućnost je naravno da se afirmira proces odlučivanja same stranke i da tada znam da kada glasam za tu stranku, glasam za proces, a ne za pojedinca koji će dići ruku uime tog procesa. I da taj proces bude dovoljno jak i prepoznatljiv da se jednostavno ne isplati ići protiv tog procesa zbog preozibiljne i prekratkotrajne kompromitacije pojedinca. No, to je samo fantazija, pretpostavljam.

Kako bilo da bilo.

Interesira me zbog čega vi nećete glasati za Laburiste? I što bi to Laburisti trebali biti/imati/stvoriti/promijeniti da im poklonite svoje povjerenje?

Pitam ovaj detalj upravo iz razloga da se eliminira obijest kao autodestruktivan faktor. Zato, hajmo biti konkretni da vidimo što je to čemu ćemo pokloniti povjerenje, ako ovakvi Laburisti u ovome trenutku to nisu.

Kratki osvrt na stanje u aktivizmu i ostalo

Objavljeno: 6 lipnja, 2010 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , | Komentiraj

Nakon odličnog starta pretprošle godine i rođenja facebook aktivizma (srednjoškolci, studenti, Frane, Banda lopovska), opet smo zapeli.

Ekipa koja brije vaninstitucionalno ne razmišlja o strategiji, a ekipa koja brije na stranke, ne nudi ništa novoga u oblicima organiziranja, vijećanja, javnog djelovanja. To su suštinski dvije strane koje danas prevladavaju.

Vaninstitucionalna ekipa. Primjer TDZ, Varšavska, ffzg, Banda Lopovska. Guraju dokle ide, vladajući ih stave na stand by aranžman dok medijska hajka ne prođe, puste ih par puta da istroše resurse i nakon pola godine ih jednostavno pometu. Nadaju se oni kako mogu postići kritičnu masu, ali kako svako gleda svoja posla i kako su navedeni fokusi teško prihvatljivi kao nulto pitanje, inicijative jedinu masovnost koju doživljavaju je u propadanju. Ukupno govoreći, kronični nedostatak strateškog razmišljanja i naravno planiranja koji im se ubrzo obije o glavu.

Institucionalna ekipa pak djeluje po standardnoj špranci. Par vjernih drugova vijećaju par dana, izaberu zgodno ime, napišu nekoliko fraza o slobodi, demokraciji, pravima i slično i pozivaju sto često zgubidana da isfuraju normu potrebnu za registraciju stranke. Zatim isti love medije, poziraju sa raznim podrškama raznim ugroženima, furaju Bandićevu doktrinu maksimalne prisutnosti i nadaju se nekom rezultatu na izborima.

Ideja prepoznatljivosti rješavanja političkog konflikta, uključivanja javnosti, kreiranja moćnih javnih rasprava sa strukom i zainteresiranom javnošću kao nositeljem odluka i stavova ostaje im nepoznanica, odluke se donose i dalje stihijski dekretom i samovoljom. Umjesto toga, stranke se prvenstveno bave medijskim eksponiranjem i sipanjem fraza koje bi mogle dobro zvučati i zakačiti ponekoga kome to ne bi bio samo još jedan deja vu.

Vesna Škare Ožbolt skupa sa DCom mi izgleda kao klasični primjer neuspjele kombinacije poziranja i populizma s čime se ne može postići puno, gdje je jedini kredit oštar jezik u trenucima kada se oštar jezik oštro ne kažnjava.

Ako ćemo se složiti da je Hrvatskoj potreban masovni pokret, gornje dvije projekcije su ono dokle su pretendenti dogurali.

Vaninstitucionalna ekipa bojim se da nema šansu dokle god nije voljna znatnije se pozabaviti legitimacijom svojih ciljeva, kao i strategije njihove realizacije. Ako se poziva na masu, tada masa mora nemati suvišne sumnje zašto baš to i gdje ide cijela priča i jeli to uopće prihvatljivo? Trenutni poziv na rušenje svega ukoliko zahtjevi ne prođu nije dovoljno motivirajuća. A za više od toga potrebno je uključiti znatno šire slojeve društva od onih koji su standardno aktivistički određeni.

Institucionalna ekipa s druge strane dokle god nudi pozu kao nultu točku aktivizma, dokle god politiku doživljava kroz oči PR stručnjaka bezsadržajnosti, neće moći privući kritičnu masu. Dokle god je najdalja točka dokle ta ekipa gleda na politiku kroz broj saborskih mjesta koje osvaja na sljedećim izborima, ništa od svega.

Imati jednu frazu, ali ne i jasne političke principe kao ključ rješavanja političkih problema ne vodi nigdje osim u populizam i beznađe. To je trenutno stanje koje se nije previše popravilo u zadnje dvije ili tri godine. Dapače, žara je čak i manje nego prije, što nije pretjerano dobar trend.

U trenutnoj konstelaciji gledati ćemo HDZ još 20 godina, a ako SDP i dođe na vlast kroz svoju beskarakternost, nama će biti potpuno svejedno zbog sindroma kuhane žabe. Vesela budućnost, nula bodova.

Što nas može izvući iz loše situacije? Po običaju IMO, to je evolucija aktivizma sa vrlo jednostavnim zahtjevima koje je iz nekog razloga vrlo teško realizirati.

Vaninstitucionalni aktivizam pati od nedostatka legitimacije i zbog orijentiranosti na preuzak krug ljudi i svjetonazora. Taj dio priče se rješava najjednostavnijim udruživanjem inicijativa ili nečim što bi bilo još kvalitetnije, propuštanjem pitanja kroz znatno širi krug potencijalnih aktivista i javnu raspravu, te pregovaranja dok se ne uspostavi najšira moguća baza kao početna platforma koja bi nosila potreban potencijal.

Uvjerenja sam da tada mjesta za ozbiljne propuste koji se trenutno toleriraju više ne bi bilo, ali da bi tada preostale ili pak unaprijeđeni inicijative koje bi svojom konzistencijom imale potreban potencijal.

Institucionalni pak oblik mora kreirati prepoznatljiv princip donošenja političkih odluka i rješenja, s obzirom da taj dio predstavlja suštinu svake političke organizacije. Operativni dio je trenutno na prihvatljivom nivou, no prvenstveno manjak sadržaja je ono što sputava postojeće stranke da pređu prag značaja.

Gdje sam tu ja? I gdje ste tu vi?

Iza mene su možda već desetine ideja i prijedloga. Nisam voljan pokrenuti ništa iza čega u startu neće postojati već snažan interes da stvar bude realizirana i to ne zbog nečije osobne obijesti. Istovremeno vidim desetke ljudi koji forsiraju svoje ideje i ništa drugo ne vide. Ako nitko nije osobito zainteresiran za ono što oni nude, odlaze. Pa tako, mogu primijetiti da više vrijedi 10% angažmana oko neke tuđe inicijative, nego 100% angažmana oko osobne inicijative. Jer onih 10% angažmana omogućava omasovljavanje i uspostavu političke relevantnosti, dok onih 100% je u startu suvišno.

Tako ću osobno ostati JOT posrednik između raznih inicijativa i osoba, orijentiran prvenstveno na udruživanje resursa kako bi se postiglo nešto politički relevantno.

Vi? Ako imate ideje i spremni ste gurati, imajte na umu da više vrijedi onih 10% nego 100% orijentiranosti na same sebe. Ako to imate na umu, javite mi da vas spojim sa ostalom ekipom koja je veća od svojih projektnih beba, jer kad se vi/mi udružimo, bit će nešto od svega.

BTW, kažu da je u Estoniji sve počelo tako što je ekipa počela razmišljati i raspravljati o tome što bi trebali učiniti da stvore bolje sutra. U biti ne zvuči tako teško.