O jednom mehanizmu reakcionarne svijesti

Objavljeno: 10 kolovoza, 2010 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , | 1 komentar

Vrlo često čujem izjave običnoga svijeta koje smatram utegom oko nogu demokratizacije Hrvatske. Općenito se stvar svodi na izbjegavanje promišljanja uz pomoć postavljanja nerealnih ili preciznije apsurdnih zahtjeva.

Pa tako, umjesto da običan svijet da podršku idejama, ljudima, projektima, inicijativama koje su objektivno korisne i potrebne, upravo zbog gornjeg mehanizma, taj običan svijet postaje još dodatni uteg tim idejama, projektima i inicijativama. Kada su stvari postavljene tako da oni koji bi trebali dati podršku za realizaciju javnog interesa otežavaju, teško je uopće i pomisliti da se javni interes može sprovesti.

Ovaj dnevnik namijenjen je raščišćavanju barem dijela tih apsurdnih stavova upravo kroz promišljanje o samom zahtjevu, odnosno stavu.

Na pollitika.com-u tako počesto razni anonimci (u komentaru mogu pojasniti zbog čega sam namjerno naglasio anonimci, s obzirom da detalj predstavlja i dio rješenja) predbacuju mi što nisam voljan, niti spreman ulaziti u sve bitke, iznositi sva svoja saznanja s obzirom da u tome ne vidim smisao. Konkretnije, predbacuju mi što ne pišem o potencijalno osjetljivim događanjima u farmaceutskoj industriji, s obzirom da sam kao farmaceut relativno upućeniji u zbivanja u tom svijetu.

Recimo da odlučim pisati apsolutno javno o svemu što se događa u mom polju i svim saznanjima, što bi se dogodilo? Vrlo brzo dobio bih otkaz, s obzirom da bih suvišno usmjerio svjetlo javnosti na svoju branšu, a u licemjernom svijetu medijske hajke gdje se samo traži pokoji Pedro za istresanje frustracija, mnogi nevini bi mogli stradati, a ne bi nitko niti profitirao sa tim podacima koje bih iznio (ne postoje niti mehanizmi koji bi ta saznanja mogli iskoristiti), dok bih ja završio na cesti.

Ukupno govoreći, moja procjena je da niti javnost ne bi imala neke koristi, niti bih bio dobar primjer drugima ( kao što to nisu niti Damir Fintić, niti Ankica Lepej, niti Krešimir Mišič), jer nitko ne želi dobiti po lampi, gadno si uništiti život, a da posljedice toga čina nisu niti značajne za društvo. A čak i da jesu.

Tako da zaključim. Pojedinci anonimci zahtijevaju od mene da budem negativan primjer osobe koja će dobiti otkaz, koja više neće moći raditi u struci, koja će si time ugroziti životnu egzistenciju, koja će služiti svima ostalima za zastrašivanje (nemoj, završit ćeš kao Gale), a koja će zauzvrat iznijeti par podataka koji će sutra biti pometeni pod tepih, par podataka koji niti će kome pomoći da unaprijedi zdravstvo (jer nema mehanizama, niti političke volje), niti će svijest javnosti biti iole značajno promijenjena (javnost ne reagira niti na znatno ozbiljnije situacije).

Ukratko. Ovo je tipični primjer postavljanja apsurdnih zahtjeva sa strane dokonih političkih subjekata koji služe za pranje savjesti. Postavi nerealan zahtjev koji samo na prvi pogled ima smisla, ako ga netko drugi ne izvršava, tada je i taj netko drugi daleko od idealnog i tada smo i mi čisti, odnosno jednako prljavi kao i sve drugo na ovome svijetu.

Možemo se opet sjetiti i Damira Fintića. Čovjek je u neregularnoj borbi udario par puta možda i ispod pojasa. Sasvim dovoljno da ga oni od kojih se očekuje podrška osude, jer Fintić eto nije oličenje idealnoga, da time relativiziraju njegovu gestu, da negiraju Fintićev herojski čin, samo zato i isključivo zato da bi ostali komotni u svojem nedjelovanju. Ne pitaj, samo traži izgovor. Čim ga nađeš, sve pet.

Imam i jedan stari primjer dok sam aktivnije promovirao Internet demokraciju. Vrlo često bi pojedinci rekli kako Internet demokracija nema smisla, jer nisu svi informatički pismeni i nastala bi nova društvena podjela. Dakle, razmišljanje koje kaže ili idealno, ili nikako. Postavlja se u prvi plan već uočeni obrambeni mehanizam, nerealan zahtjev (nema idealnog u fizičkoj stvarnosti) i kada se taj nerealan zahtjev ne može realizirati, sve ostaje OK. Pasivna osoba ostaje pasivna, ne mora si više ništa pitati, jer ne nudi se idealna promjena, već sve ostaje u suštini isto.

Dakle. Umjesto da se sagleda unaprjeđenje političkog procesa, povećanje dostupnosti istog širim masama, što predstavlja proaktivno, konstruktivno razmišljanje, ide se pilom naopako i postavlja standard koji nema veze sa stvarnošću. Idealno iz projekcije potpune intelektualne dokonosti, dok sve ostalo ide na osudu.

Takvo razmišljanje predstavlja reakcionizam i s takvim mišljenjem treba se svatko ponaosob pozabaviti ukoliko želi biti konstruktivan dio procesa demokratizacije, a ne njegov uteg.

Oslobođenje javnog prostora

Objavljeno: 7 srpnja, 2010 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , | Komentiraj

Živimo u društvu opće političke ucjene. Živimo u državi terora. Zlupotreba političke moći pri obračunima s političkim i inim nepodobnicima još uvijek je u definiciji modusa operandi više manje svakoga tko ima politički utjecaj.

Obično ljudi strahuju za posao, s obzirom da većina poslova ide preko države, javne i lokalne uprave i više manje svi su podložni političkom pritisku. Imamo i pseudoprivatni sektor ala Agrokor, koji počiva na protekciji i pravovjernosti spram politike. Državni, javni, privatni sektor. Više manje svi. Imamo i pravosuđe gdje je uobičajena praksa da sudac dobronamjerno savjetuje nekom malom igraču da se ne bode s rogatima. Zatim medijski linč, gdje jedni drugima vračaju i naplačuju usluge.

Imamo i produženu ruku kriminala i očitog kršenja zakona gdje država selektivno reagira ili ne reagira i potpuno je očito da obični mali čovjek baš i nije zaštićen ako se zamjeri bilo kome tko ima utjecaj. Jer između malog običnog čovjeka i onih na poziciji moći ne stoji ništa. Osim možda javnosti, no javnost nam je slaba.

Ovo su u biti razlozi zbog kojih većina ljudi nije spremna da piše pod imenom i prezimenom, s obzirom da im nije svejedno. Vezani su na ovaj ili onaj način sa političkim sustavom. S korumpiranom komorom, poslom u javnoj upravi, poslodavcem koji mora biti dobar s lokalnim šerifom, raznim ugovorima koji se mogu ozbiljno suvišno zakomplicirati najobičnijim otezanjem plaćanja, slobodno nabrojite dalje.

Naravno, nije to tvrdi teror, neće nitko završiti na Golom otoku, niti će biti fizički likvidiran, radi se o mekom pritisku viđenom da desetke puta, gdje ne postoji odgovor sa strane javnosti. I gdje se pojedinac na kraju slomi kao primjer svima drugima. Radikalan primjer Damira Fintića, Ankice Lepej ili Krešimira Mišića (zna li tko bez da prosurfa tko je taj čovjek?), ali i desetaka nepoznatih potvrda su da nije dobro talasati.

Ovdje se radi o tipičnoj borbi između javnosti i javnog i korumpirane političke elite kojoj je javnost jedina prepreka na putu oportunog samouništenja Države.

Korumpirani politički faktori nikad nisu niti prezali, niti danas prezaju od svakog pritiska koji im ide na ruku u obračunu sa stokom sitnog zuba. Istina, nekad su se bombe podmetale, šleperi naletali i ništa od toga isto tako ni dan danas nije raščišćeno, no ipak se pazi toliko da se proces suvišno ne prlja. No nužnost nužnosti tjera ekipu da i dalje udara ispod pojasa kako bi kontrolirala javnost i kako bi minimalizirala utjecaj javnosti na političke tokove.

U toj borbi između javnosti/javnog prostora i korumpirane političke elite glavni utjecaj nose upravo ljudi poput mene (molim suzdržite se od ad hominema). Kad kažem ljudi poput mene, mislim na one koji nisu spremni, niti voljni odreći se javnog prostora, niti pognuti glavu spram onih koji javni prostor žele ugušiti. Tako što prkosimo upravo kao mali obični građani (MOG) svim tim političkim faktorima i dajemo do znanja da postojimo. I da govorimo o stvarima koje upravo i moraju POSTATI javna stvar.

Svaki upis, svaki komentar, svaka ideja, svaka poruka koja je plasirana sa strane malih građana koji jasno stoje iza tih poruka, upravo oslobađa prostor JAVNE STVARI. Jer kad jednom netko nešto napiše, a upravo predstavlja malog običnog građanina, daleko je manji pritisak (difuzija odgovornosti) i na drugim malim običnim građanima da progovore JAVNO o toj i tim stvarima.

Svaki komentar, svaka poruka, svaki upis, svaka javna izjava upravo MOGa osiguravaju opstanak javnog prostora i onemogućuju korumpiranoj političkoj eliti realizaciju kobne namjere uništenja javnog prostora.

A bez javnog prostora nemamo niti mogućnost razvijanja političkog procesa, demokratizacije društva, niti budućnost.

Upravo zato osobno iznimno cijenim sve one MOGove (ne toliko one koji moraju javno pisati jer im je to u opisu radnog mjesta i koji po definiciji moraju biti u suživotu sa korumpiranom političkom elitom kako bi mogli održati egzistenciju), jer upravo MOGovi koji javno pišu, koji javno govore, koji javno stoje iza svojih riječi koje otvaraju JAVNI PROSTOR, upravo oni predstavljaju čuvare ustavnog poretka i osiguravaju nam da politički proces kako tako preživljava.

Bez MOGova nema oslobađanja JAVNOG PROSTORA za JAVNU STVAR, već naginjemo u prostor mraka i totalitarizma. Svaka gesta poput one Bandićeve (gesta kojom su i Bandić i SDP izdali socijaldemokraciju) gdje je osigurao otkaz revnom policajcu, predstavlja upravo udar na ustavni poredak, a oni koji na taj dio ne reagiraju, suodgovorni su za političko zastranjenje Hrvatske.

Mi se danas borimo upravo u ove dvije grupe i podjela kroz koju je prožeta Hrvatska je upravo podjela između građana i JAVNOG PROSTORA, te korumpirane politče elite koja želi uništiti javni prostor. Sve ostale podjele nisu relevantne.

Ono što je bitno pak za sve nas, ukoliko želimo budućnost dostojnu slobodnog građanina, jeste da koliko god smo spremni i sposobni da stanemo u zaštitu JAVNOG PROSTORA. Jedan vrlo jednostavan čin jeste upravo da svatko od nas upravo kao MOG preuzme zaštitu djela javnog prostora i da javno bez straha progovori o stvarima koje moraju biti javne. I to upravo s imenom i prezimenom, dajući do znanja svima da se NE BOJE.

Jer strah je jedino što nas može uništiti, jer strah je upravo ono što nas i uništava.

A onih par desetaka ili stotina pojedinaca koji trenutno brane javni prostor, kada se iza te broje pojavi jos par nula, tog trenutka JAVNA STVAR postati će jača od bilo kojeg uskog/privatnog interesa korumpirane vlasti.

Svatko od nas ukoliko osjeća građansku odgovornost, ima dug upravo prema zaštiti javne stvari. Istina, nije lako, ali nema džabe ručka.

PS. Nadam se da sam sada bar malo kvalitetnije približio razloge zbog kojih pobjesnim svaki puta kada se MOGovi pokušaju diskreditirati ili obezvrijediti na bilo koji način.