O filozofiji demokratskoga relativizma

Objavljeno: 9 kolovoza, 2011 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , , , , | Komentiraj

     Ono što se često pogrešno interpretira jeste da se ideji demokracije pristupa tehnički, kao pravo većine (50%+1), što samu suštinu demokracije duboko podriva i uzrokuje čestu smjenu formalnog demokratskoga sistema drugim sistemima i to što je apsurdno kroz samu formalnu demokraciju.

      Tako se danas praktički svaka stranka i osoba formalno samoproglašava demokratskom, te tako obezvrijeđuje njezinu snagu , preciznije ukazuje na slabu definiranosti samoga pojma.

     Suština demokracije je u filozofskom relativizmu iz kojeg proizlaze i vrijednosti demokracije (sloboda govora, jednakost, opća participacija). To znači da osoba koja priznaje demokraciju u startu priznaje i svoje neznanje, odnosno daje za mogućnost drugoj strani da je u pravu unatoč osobnom neslaganju.

     Osobe pak koje znaju da su po definiciji u pravu (po bilo kojem slučaju), prirodno teže ka antidemokratskom, autoritarnom filozofskom sustavu, te one po definiciji hine demokratičnost.

     Naravno, dati za pravo nekome drugome da je u pravu, ne znači negirati moć argumenta, već upravo naprotiv. Ta znači isključivo eliminirati temeljni argument kako ono što nam je bliže mora biti točno (uzrokovano uskim kontekstom, pogrešnim zaključcima i slično).

     U javnoj raspravi kao temeljnoj moći demokracije to znači odreći se osobnog pijedestala neupitne ispravnosti i pristupiti raspravi kao jednak. Imati apsolutno pravo da se kroz ukazivanje na logičku nekonzistentnost ili širinu konteksta bilo koja ideja učini neravnopravnom, no odreći se po definiciji stava da smo sigurno u pravu mada ne znamo objasniti ili tome slično.

     Demokratski relativizam priznaje logiku, priznaje kontekst i priznaje jednaku vrijednost argumenta s koje god strane da došao. Bez toga govorili bismo o proizvoljnosti i nepostojanju bilo kakvoga stava i posljedično moći, za što se često optužuje ideja demokracije kada se gleda strogo tehnički kao 50%+1.

     Ono što je bitno jeste da samo stvarni demokrate uopće i mogu pristupiti javnoj raspravi i uopće mogu iskoristiti moć same javne rasprave, dok nedemokrati zbog pogrešnoga stava hineći raspravu (koja se svodi na nametanje stava i silovanje rasprave) ugrožavaju i samu mogućnost donošenja zajedničke odluke.

     Biti demokrat znači po definiciji biti otvoren i to više što nam je neko pitanje bitnije za našu osobu. Ono što se najčešće događa kod osoba koje hine demokratičnost upravo je isključivost u temama koje smatraju bitnima, dok ono što smatraju nebitnim de facto puštaju, što naoko može izgledati kao demokratičnost. I tu govorimo o tipičnom hinjenju demokratičnosti.

     Ukoliko će netko željeti u budućnosti temeljiti političku opciju na javnoj raspravi, vjerujem da je izrazito bitno u takvu raspravu uključiti pojedince koji su kompatibilni sa tom idejom, što će osigurati i samo uspješno realiziranje takve javne rasprave na opće zadovoljstvo.

     Razlog zbog kojeg je do sada opća javna rasprava bila svođena na preglasavanje, upravo je u detalju samog hinjenja javne rasprave (zbog čega bismo zapravo raspravljali ako znamo što je točno?).

 Za javnu raspravu kao temeljni pogon demokratskoga poretka nužan je ulazni kriterij koji se svodi zapravo na dobru komunikacijsku praksu. Bez uvođenja ovog kriterija javna rasprava ostati će hinjenje. Sa uvođenjem ovog kriterija, javna rasprava pokazati će svoju pravu političku i ideološku moć koju sloboda informacije i opća informacijska revolucija svakim danom čini sve jačom. Dok stari dogmatski sustavi mada danas još uvijek prevladavaju, polako i sigurno propadaju.

 Zato vjerujem da je definicija ulaznog kriterija utemeljenog na dobroj komunikacijskoj praksi demokratskog relativizma, ključni parametar oživotvorenja stvarne demokracije.

Za tri mjeseca bit ću premijer

Objavljeno: 18 srpnja, 2010 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , | Komentiraj

“Vrijeme je da čujem vaše želje, dam vam obećanja da ću vam vratiti budućnost, budućnost kakvu je pošten svijet poput vas i zaslužio. ”

Prošlo je tri mjeseca, došao sam na vlast, nisam učinio ništa, sve je ostalo po starom.

Vi ste opet gunđali, nazivali me izdajnikom, prevarantom. Ali niste bili u pravu. Jer dao sam vam upravo onakvu budućnost kakvu ste zaslužili. Kao i moji prethodnici, između ostalog.

Istina, oni nisu bili toliko iskreni prema vama da vam to priznaju, već su vam prebacivali odgovornost na neke druge, umjesto da vam kažu istinu. Da ste uzrok cijeloga problema upravo vi, dragi moji razmaženi građani.

Dragi moji razmaženi građani. Gledate samo sebe, jer vas je strah gledati i druge. Za to vam mogu biti krivi svi, ali lako je tražiti odgovornost u drugima, bez obzira koliko opravdano to bilo. A vi ste kroz svo ovo vrijeme samo tražili opravdanja, gledali svoja posla i čekali da će ruže same od sebe početi cvasti.

Da će biti dovoljno zaokružiti tamo neki listić na tamo nekim izborima i da je to to. Da je to dovoljno da izađemo iz doba straha, ucjene i prevare. Dobro ste sami sebe varali, dobro ste si lagali, bježeći od preuzimanja odgovornosti. Lagali su vam istina i drugi, ali niste vi mala djeca da bi vas to izvuklo.

Sada kada sam na vlasti i sada kada vam je jasno da vam bolju budućnost od ove ne mogu i neću dati, vrijeme je i da vam objasnim zašto. Da znate kako to ide kad si gore. I kako sam odjednom morao postati realan i ne vikati previše glasno, da mi se ne obije o glavu.

Pokušao sam jednom prilikom uvesti reda u službe. Što sam više pritiskao, to sam stjecao više neprijatelja. Sve to za javnu stvar, za interes javnosti. Stekao sam masu neprijatelja koji su se smjenom osjećali ugroženima, ali to nije bio problem. Problem je bio što me je upravo ta ista javnost kojoj sam odlučio služiti uzela na zub.

Htio sam smijeniti staru gardu koja je imala prste svuda, a u medijima me proglasili revanšistom koji daje otkaze poštenim ljudima da bi zaposlio rodbinu (a nikoga nisam zaposlio, no ko te pita?), ispalo je i da sam zlostavljao bivšu curu, da sam narkoman, osoba sklona organiziranom kriminalu i bolesnom razvratu. Jutarnji svaki dan piše loše. Večernji svaki dan piše loše. Šprajc se sprda sa mnom, na forumima opet našli novog Pedra, gdje god se okrenem svi me gaze.

Zatim mi pristupili neki pametniji i pitaju me koliko mislim da ću vladati ako ih ne slušam? “Reko, 4 godine koliko mi traje mandat.” Kažu oni, “a što ćeš poslije toga? Mi ćemo ostati ovdje, a ti?”

Gledam medije, gledam svoju fb grupu, slušam tračeve, vjeruju mi neki moji ljudi, ali šta je 10 000 mojih frendova, ljudi koji me kako tako poznaju, sa milionima što me ne poznaju i što će mi suditi prema propagandnoj mašineriji Hloverke, Butkovića, Šprajca i ekipe?

Tko će stati iza mene, tko će mi osigurati zaleđe da javnost zna što se događa, da mi vjeruje? Svi se pobogu urotiše protiv mene. Doslovno svi. Prošao još mjesec dana, malo sam se zaustavio da ne izgorim prerano.

Nije mi jasno kako da pridobijem tu ekipu i da nam zakoni počnu funkcionirati, da uvedemo tu pravnu državu više, da se opći interes za koji svi znamo da je opći interes konačno realiziramo? Idem okolo pregovarati sa raznim političkim figurama i što se dogodi?

Oni dragi moji sugrađani gledaju sebe i svoj interes. Opći interes? Neka ga štiti opći, ako naiđe. Njih par hiljada moćnika imaju u rukama cijelu Hrvatsku. Medije, tvrtke, zajednicu, kriminal, sve. Nitko ih neće dirati i živjet će dobro.

Kažu mi da se maknem iz igre, jer ću ih sve naljutiti. Pobogu, zar nitko nije domoljub među tom ekipom? Naišao sam na par njih koji tvrde da jesu, ali kažu, “moć je moć. Ako ćemo stati na tvoju stranu, opet ćemo biti preslabi i svi ćemo najebat.”

Ali ja sam premijer! Nije bitno kažu. Jer će me “smjeniti u tri dana, namjestiti mi tri skandala, nećeš se stići niti braniti, a već ćeš biti razapet u ime demokracije”. Kažu mi da nemam nikakvu stvarnu moć, odnosno da dobar ugled među 10 000 frendova ne kotira tako jako da bi ikome dalo povjerenje u moju snagu.

I onda me dobronamjerno savjetovaše. “Ne možeš iči protiv prirodnog zakona. Tko je jači, taj kači.”

Prošlo je već 6 mjeseci i ne mogu postići ništa. Odustao sam od dobrih želja, sve što je ostalo jesu domjenci i fraze. Javnost nije osobito zadovoljna sa mnom, ali javnost nikad nije osobito zadovoljna. A sada je i zadovoljnija kada sam odustao od promjena. Promjena za koje nemam snagu, jer nemam nikoga iza sebe.

Eh da. Javnost je iza mene. Sjećam se te poruke. Samo, javnost u Hrvatskoj ne postoji. Onih par desetaka off topic, često sebičnih i licemjernih aktivista, heh. Njih i da imaš iza sebe, lako se da uhititi, a jebeš javnost koja se može uhititi i izbrisati.

Šta napraviti? Ništa. Jer dok ne postoji javnost, ja ću biti nemoćan ostvariti javni interes. I bilo tko drugi tko dođe na moje mjesto. Jer ako bilo šta pokuša, oni će ga razapet, a nitko neće stati iza njega. I to će biti kraj.

– – –

Nu. To bi bilo kako stvari funkcioniraju i kojih smo više manje svi svjesni. No opet, dozvoljavamo si da prozivamo svakoga i sve, umjesto da se zapitamo, a gdje smo tu mi? I gdje je tu naš građanski doprinos da se svijet promijeni u nešto vrijedno uvažavanja?

BTW, onog trenutka kada na Poliwikiju osvane 10 000 profila, imat ćemo Hrvatsku. Jer postojati će javnost, postojati će oni spremni da zaštite javni interes, a gornja konstelacija morati će proglasiti poraz.