JOT Forum i deidologizacija politike
Objavljeno: 24 prosinca, 2013 Filed under: Uncategorized | Tags: dobra komunikacijska praksa, forum, ideologija, indoktrinati, JOT, JOT Forum, nova era, politička opcija, smrt ideologije, Solomon KomentirajVizija je kreiranje JOT foruma gdje bi sudjelovali svi ljudi dobre volje u kreiranju političkih rješenja.
Zamislim situaciju i vidim odmah problem. A to je slika standardnih foruma gdje obitavaju indoktrinati. Ekipa koja ZNA rješenje i sve što treba jeste uvjeriti druge. I tako svaki indoktrinat umjesto da sluša, govori. Jako puno govora, jako malo slušanja, a praktički ništa usuglašavanja.
OK, nađu se odmah grupacije indoktrinata, pa neki furaju nacionalističke mantre, neki libertarijanske, neki socijalističke, neki svoj slobodni stil, neki kombinacije, ali poanta je da se grupiraju sličnomišljenici i onda grupe sebi međusobno dokazuju kako ovi drugi nisu u pravu, a kako su oni u pravu.
Zamišljam takav forum i sve što mogu reći je da takav forum nema smisla.
Zamišljam sada JOT forum koji ima smisla. Ekipa je brižno kadrovirana. Svjesna je da i ono što zna, nije toliko bitno, koliko je bitno ono što svi znaju. Dakle, ekipa koja ne docira, koja kuži da su čovjek i magarac pametniji od čovjeka, ekipa koja je voljna uči sa svakim u razgovor i detektirati ZAJEDNIČKE TOČKE iz kojih će graditi i zajedničke politike. Stotine ljudi, stotine politika, što su zajedničke točke šire prepoznate, to su politički snažnija polazišta i osiguravaju šire dogovore.
Na tom forumu dakle nema plasiranja grandioznih vizija i rješenja, već uporno črčkanje, iskopavanje tih zajedničkih fundusa i usuglašavanje politika. Nema tu mjesta za velike riječi i nejasne termine (kapitalizam), nema poklapanja s opakim frazama, do sve ostaje doma.
Nema niti stava “znam ja neke stvari”, jer svatko od nas zna neke stvari, ali ako ćemo s figom u džepu sudjelovati u raspravama, ništa od svega toga. Sve to “znam ja neke stvari” ostaje doma i ne doprinosi radu JOT foruma. Ako ne možeš/ne smiješ iznijeti svoj stav i argumente, onda to nije niti stav i kao takav nije niti vrijedan.
Ekipa znajući da ne može furati na temelju pretpostavki, jer iste je ipak prilično teško afirmirati u širem krugu, odriče se tih pretpostavki i po principu CRNE KUTIJE opipava sistem, procese i artikulira te ZAJEDNIČKE TOČKE.
Što je više rudarenja, što je više ZAJEDNIČKIH TOČKI, to se jednostavnije grade i afirmiraju i politike, te osigurava i široka politička podrška nužna za realizaciju tih politika.
Ovdje nema mjesta za ideološke sukobe, jer jedina ideologija koja se priznaje jeste dobra komunikacijska praksa i vjera u ZAJEDNIČKE VRIJEDNOSTI. Umjesto ideoloških patki, forsira se samo na empiriji, na zajednički afirmiranim čvrstim uporištima, na ZAJEDNIČKIM TOČKAMA.
Ono što nije široko afirmirano, jednostavno nije niti relevantno. Što po definiciji uključuje i sve političke doktrine.
I tako, ekipa spremna da se odrekne svega osim onoga što nam je svima zajedničko ili barem velikoj većini građana, kreira jedan misaoni tank (think thank), novog Solomona političkoga procesa.
Naravno, svatko može ući u taj proces, no onaj tko nije spreman preuzeti pravila dobre komunikacijske prakse, onog tko je ovisan o svojoj ideologiji i izvan njezinog okvira ne može funkcionirati, jednostavno će biti isfiltriran kao nerelevantan.
Vjerujete li u mogućnost kreiranja ovakve političke opcije utemeljene na JOT Forumu?
Taoci Dvora
Objavljeno: 15 svibnja, 2013 Filed under: Uncategorized | Tags: Dvor, JOT, kritika marxizma, politička kriza, rješenja, suština problema, taoci dvora KomentirajUkratko, problem Dvora je opći problem zbog kojeg je došlo do kolapsa politike i postojećeg poimanja demokracije.
Što bi to bio Dvor?
Ideja gdje političku moć ima jedna zatvorena grupacija povezana raznim osobnim vezama, kreirana od uguza, laskavaca, manipulatora, ali i dobrih i plemenitih ljudi, no ekipe koja zajedno ima punu političku moć.
Ekipa koja daleko od očiju javnosti donosi političke odluke za sve.
Postojeća politika utemeljena je na ideji dvora, na ideji da i najplemenitiji pojedinac okružen tim lažnim svijetom ne može donijeti dobru političku odluku zbog manjka općeg poznavanja materije, zbog viška dezinformacija, poluinformacija, pristranih izvještaja, svega onoga što razni lobisti plasiraju kako bi zadovoljili svoje uske interese.
Imali mi socijaliste, kapitaliste, laburiste, pirate, nezavisne, ove one, dokle god se politički proces definira kroz ideju dvora, društvo neće moći ići naprijed, već će se opsjena demokracije rastezati do trenutka pucanja, odnosno nekog novog rata, nekog novog fašizma, neke nove policijske države.
Tipični krug demokracije koji je više manje svima poznat.
S obzirom na to da je ideja Dvora i problema Dvora jedna prilično nova suštinska kritika političkog procesa, morat ću je dodatno pojasniti.
Za početak, zbog čega je ista tako problematična?
Osnovna logika opet je vrlo jednostavna. Primjer. Troje ljudi dogovora za opću populaciju neku odluku. Tko će u tom dogovoru fasovati? Netko od tih troje ljudi, netko od ljudi koji imaju direktan utjecaj na to troje ljudi (financijeri, centri moći, patroni i slični) ili možda opća populacija u čije se ime odluka donosi?
Svaka, doslovno svaka politička odluka koja se donosi, donosi se kroz ovo načelo. Svaka, baš svaka politička odluka udaljava one koji odlučuju od onih za koje se odlučuje.
Možemo mi zamisliti idejno da je tih troje ljudi najplemenitije što može biti (realnost je obično potpuno suprotna) i da ti isti ljudi uistinu žele donijeti najbolju odluku za opću populaciju. Ali i kada bi to htjeli, zbog manjka poznavanja opće materije, mišljenja, potreba, zahtjeva, opcija, rješenja, dotični nisu u mogućnosti donijeti najbolju odluku za sve, već eventualno isključivo za sebe i svoje poimanje problema, ograničeni osobnim predrasudama, neznanjem, obogaćeni jasnim ljudskim porivima za zadovoljenjem barem jedne osobe čije potrebe dobro poznaju, to jeste sebe.
Čak i da imamo idealno poštene ljude, zbog ograničenja i neznanja, svaka odluka koja se donosi uvijek ili skoro uvijek ide na štetu strane koja nije zastupljena u procesu, to jest opće populacije, građana, javnosti.
Sada kada sam mislim jednostavno predočio ovaj značajan deficit postojećeg procesa koji je samo nominalno demokratski, dok suštinski to nije, moram primijetiti i jedan primjer koji vjerujem jasno ukazuju što znači imati politički deficit kroz politiku dvora.
SSSR. Priča o komunizmu. Posljedica opći kolaps društva. Istina, dvoranima je bilo dobro. Ali svi ostali su dodatno patili. Skandinavija. Jaka javnost, razvijena demokracija. Dvor ima znatno manji utjecaj na politički proces zbog decentralizacije moći (javnost je jaka), sistem mada nazovimo kapitalistički, suštinski se dobro drži.
Ovim jednostavnim primjerom isključivo ukazujem na potpuno fulanje lijeve indoktrinacije oko detekcije uzroka političke i ekonomske krize.
Ako stvari razlučimo na ovaj novi način, prilično je jednostavno prepoznati što su pozitivni politički presedani, a što ne.
Svako jačanje javnosti, javnog, javne politike, svako gušenje snage Dvora, predstavlja pozitivan smjer.
Uzmimo i za primjer USA. I problem dvora kod Obame. Opet isti primjer. Da je Obama i najpošteniji političar, kako on kreira osobno razmišljanje o nekom problemu? Uz pomoć lobista, ne istinoljubljivih plemenitih ljudi. Jer na dvoru je igra moći i želje za utjecajem ulazni kriterij. A osobni interes po običaju ima znatno jaču motivaciju od nekog načelnog izoliranog interesa i idealizacija.
Dvor i lobiranje, odnosno otvorena korupcija, to su dvije strane iste priče. Kada pogledamo ekonomsku krizu, opet ista stvar. Jaki postaju sve jači, slabi sve slabiji. Jer se zakoni kreiraju na dvoru, gdje veći utjecaj imaju Todorići, nego neka neartikulirana javnost.
I sada, ako ćemo se složiti da je definicija političkog procesa i dalje sveden na uobičajenu dvorsku politiku, zakulisna lobiranja, pogodovanja utjecaj na slabosti zakonodavca, odnosno nalogodavca, možemo lako zaključiti i da je eliminacija dvora jednostavno rješenje za problem svjetske krize.
Ali kako to da do toga nije došlo?
I tu nailazimo na nove probleme. Naime, osnovni problem je problem motivacije osoba koje ulaze u politički proces, problem poznate nam partitokracije.
Naime, ekipa koja ulazi u politiku u preko 90% slučajeva ulazi ili iz oportunizma ili zbog želje za nelojalnim utjecajem kako bi zadovoljili svoju taštinu. Ono. Prva ekipa je ekipa koja čeka svoj dio kolača da nešto zaradi u politici (vidjela žaba..), druga ekipa kroz stvaranje neformalnih osobnih veza (kako se to inače već radi) neke grupacije želi imati stranku/ljude iza sebe kako bi se njihove ideje provodile.
I jednoj i drugoj ekipi dvor je nužnost. Prva ekipa bez dodatne vrijednosti u javnom političkom procesu ne može se okoristiti na lagan način, što je demotivirajući džir, pogotovo u svijetu licemjera (kruh sa 7 kora), druga ekipa koja želi pridobiti moć radi zadovoljenja taštine ima velik problem s javnošću koja bi istu ekipu lako diskreditirala, te tako taštinu dodatno ugrozila.
Svi smo mi ljudi, svi smo mi osjetljivi, svi mi volimo stabilne odnose, male rajeve, dvor.
I onda imamo ono što imamo, a to je da masa “novih” ekipa radi potpuno iste stvari kao i oni prije, koja tvrdi da se razlikuje od onih prije, a isti su motivi u igri, isti ja način realizacije tih motiva, isti je i rezultat.
I onda dobijemo tipičnu foru. DA. SVI SU ISTI.
I jesu.
Naravno postoji alternativa s tri slova koju neću spominjati, ali ta alternativa kao rješenje opće svjetske talačke krize zahtjeva neku drugu motivaciju za uključenje u politiku. Vjerojatno ideološkog karaktera. Utemeljena na velikoj vjeri u čovjeka (a to danas i nije tako jednostavno) i spremnosti da se uistinu bori za opće dobro bez skrivenih motiva. A tko je lud tako trošiti vrijeme?
OK, ima ekipe, nadam se da će je uskoro biti puno, puno više.
Političkim kapitalom protiv Kapitalizma
Objavljeno: 24 studenoga, 2012 Filed under: Uncategorized | Tags: antikapitalizam, ekonomska kriza, forum, JOT, kapitalizam, medijska cenzura, politička kriza, politički kapital, rješenje krize KomentirajKapitalizam – fenomenološki opis postojećeg političko-ekonomskog stanja parlamentarne demokracije. (link)
Kada govorimo o borbi protiv kapitalizma, govorimo o načinu prevazilaženja postojeće POLITIČKE krize i tek posljedično, ekonomske krize.
Prvo oko čega se moramo složiti jeste da je politika iznad ekonomije. Odnosno, politika ako želi može kreirati sustav kakav god poželi, može ukinuti vlasništvo, poduzetništvo, trgovinu, može oporezovati akumulaciju kapitala, može usmjeriti kapital na isključivi razvoj javnog interesa, može bilo što.
No, kako to da u stvarnosti snažni financijski centri moći barem u zapadnom društvu (ako izuzmemo Južnu Ameriku) imaju prilično jasnu nadmoć nad politikom? Kako je moguće da Obama jednim potezom oprosti 14 trilijuna dolara bogatim financijskim špekulantima i da istovremeno reže sva prava i osiromašuje najšire slojeve građanstva?
Vrlo jednostavno, zbog političke korupcije, preciznije, zbog nepostojanja izgrađene političke alternative, preciznije zbog izrazitog deficita političkog kapitala.
Vratimo se iz Amerike u Hrvatsku. Javna, politička ličnost, odnosno osoba koja posjeduje politički kapital, može nastati isključivo kroz podršku medija, s obzirom na to da osoba koja nije poznata širokoj javnosti, niti relevantnim centrima, po sebi ne posjeduje politički kapital.
Mass mediji su naravno pod utjecajem establishmenta i novinari su ovisni o svojim uredništvima, uredništva o vlasnicima, vlasnici o političkoj kliki. Iliti o oligopolu.
Tako je uspješno zaštopan prostor kreiranja političkog kapitala, a izbor se svodi na milijun istih faca i redikula koje su medijski, to jest politički podobne režimu, čitaj onima koji su ili dio režima ili su korisni režimu, ali u svakom slučaju nisu opasni za režim.
Krupni ekonomski kapital tako ima dobar odnos s političkom klikom, to jest podobnicima bez realnog političkog zaleđa u masama (koliko bi ljudi trepnulo kada bi se krenulo vilama na SDP ili HDZ? To je mjera njihovog političkog kapitala), već isključivo kroz gušenje medijskog prostora za razvoj političkog kapitala. Politička klika pak s druge strane ugodno koristi blagodati dobrih kontakta s ekonomskim moćnicima, dok su ostali isključeni iz igre.
Ukupno govoreći tako, jedini kapital koji postoji u razvijenoj dekadenciji zapadnog oblika parlamentarne demokracije, jeste ekonomski kapital, dok politički kapital zbog nepostojanja platforme za njegov razvoj, ne može zaštiti, pa čak niti definirati javni interes, tako da cijeli proces nakaradno tone.
Razlog dakle nije krupni kapital po sebi, već nepostojanje platforme za razvoj političkog kapitala koji bi osigurao smjenjivost korumpiranih političara (kroz realan izbor, a ne PR šminkeraj koji ekipa više ne puši) koji su neupitno ogrezli u borbi protiv onoga što intuitivno prepoznajemo kao javni interes.
Da naglasim još jednom. Uzrok političke i posljedično ekonomske krize nalazi se u nepostojanju političkog kapitala, ne u razmatranju ekonomskih modela (ne postoji ekonomski model koji bi opravdao neprincipijelni bail out bankara) . Već u kreiranju platforme kojom bi se osigurao razvoj političkog kapitala.
Ta platforma u jednom antikapitalističkom (po gornjoj definiciji, ne po ideji borbe protiv vlasništva ili nešto tome slično) ozračju po sebi je prije svega komunikacijska platforma koja uspješno osigurava širenje političkog utjecaja među aktivno mislećim građanima. Iliti najobičniji forum koji bi privukao željenu kritičnu masu od par tisuća aktivista.
Dakle, rješenje za postojeću ekonomsku krizu je zapravo FORUM.
O porijeklu korupcijske mreže i preduvjetu borbe protiv korupcije
Objavljeno: 2 svibnja, 2012 Filed under: Uncategorized | Tags: Akcija mladih, dobra komunikacijska praksa, Don Ivan Grubišić, dosljednost, JOT, JOT korupcija laburisti pirati prevara transparentnost, korupcija, laburisti, pirati, prevara, transparentnost KomentirajKorupcija se može eliminirati ISKLJUČIVO političkom voljom. Dakle, stvaranjem seta pravila koja će pomoću mrtve, batine i transparentnosti procesa toliko otežati proces korumpiranja, da će stvar postati praktički neisplativa.
Da bi se osigurala ISKLJUČIVA politička volja da se tako nešto poduzme, potrebno je da sama politička struktura koja dobiva podršku građana u svojoj suštini dijeli interes političke eliminacije korupcije iz procesa.
I tu nastaje ogroman problem.
Stranke koje dolaze na vlast su zatvorene, netransparentne, udaljene od javnosti. Zid između građana i stranačkih struktura obično je PR služba koja nema veze sa stvarnom političkom voljom koja se nalazi u strankama, već se bavi isključivo marketingom i promocijom.
Političke strukture koje su naučile funkcionirati netransparentno, zatvoreno, od samog starta time pokazuju da zaziru od šire javnosti. Ono što je osobama u tim strankama i organizacijama u interesu na početku jeste da ih ne ometaju vanjski elementi, no ono što se po običaju nasljeđuje jeste osiguranje funkcioniranja neformalne strukture koja je stasala izvan JOTa.
Znači, kada u samom startu stranka ili bilo koja javna organizacija pobjegne od svojih građana iz oportunih razloga, kako vrijeme prolazi ima sve više i više razloga da ostane udaljena od tih grana.
Kada organizacija na samom početku ima već jasan razlog zašto da između sebe i građana postavi PR stup, onog trenutka kada dođe na vlast, kada em ima neformalnu strukturu koja funkcionira konspirativno (od samog početka), em su znatno veći napadi sa svih strana (od oporbe, licemjernih medija, stranih agentura, te zanemarivo pravičnih), em postoji i oportuni interes da se resursima upravlja na način da javnost bude isključena, jer je tako lakše, a i ostane više za svaki džep.
Vidio sam već niz stranaka u nastanku koje su se kunule u transparentnost, da bi čelništva prije ili kasnije izvela male pučeve, eliminirala nepodobne i suvereno i daleko od javnosti nastavila voditi stranku kao privatno poduzeće, naravno sa svim korupcijskim blagodatima, kada javnost ne puše za vratom, a kada se politički partneri kroz klasične trgovačke pregovore lako zadovolji ratnim plijenom.
Da se ovako nešto ne bi dogodilo kao standardni scenarij, postoji naravno i rješenje. A to je naučiti stranku/političku organizaciju od samog početka da javne stvari (politika je tako javna stvar) vodi javno, te da javnost počne doživljavati kao partnera, a ne kao potencijalnu prijetnju.
Strukture koja stasaju u polju javne, otvorene i transparentne komunikacije, za razliku od pandana koji vode politiku konspirativno/zakulisno, svoju političku poziciju su tako izgradile bez fige u džepu i kao takve su znatno jače, nego klasične pr strukture utemeljene na oblikovanim pamfletima.
Jasno, moguće je da stranka iz sustava JOTa pređe u zatvoreni proces, no inercija JOT komunikacijskog kanala, komunikacijske kulture i pravila koja iz iste proizlaze, postavljaju snažno jamstvo da se tako nešto ne dogodi. Preciznije, jedino moguće jamstvo.
Strukture koje su izvan sustava JOTa, a koje se pozivaju na transparentnost, već su se pokazale kao nevjerodostojne, što je potpuno i razumljivo s obzirom da dolaskom na vlast, nastaje samo još čitav niz dodatnih razloga zbog kojih bi državni i javni poslovi ostali netransparentni, udaljeni od očiju javnosti.
Vladajućima je tako funkcionirati jednostavno, jer drukčije niti ne znaju, a istovremeno se rađa znatna sloboda upravljanja državnim resursima, nešto što čovjek kao oportuno biće po običaju želi i uspješno izracionalizira, bez obzira što će šira javnost tako nešto proglasiti koruptivnim djelovanjem.
Zaključak. Ukoliko politička organizacija nije JOT, a poziva se na transparentnost rada javne uprave, govorimo o tipičnom političkom mučku kakve smo vidjeli na desetine i stotine, često i od ljudi koji su krenuli s iskrenim namjerama.
Ukoliko je politička organizacija JOT, pitanje transparentnosti, otvorenosti, javnosti rada je u njezinoj suštini, te takva može uspješno i da se bavi borbom protiv korupcije. Jer njezina struktura po definiciji nije konspirativna niti koruptna.
Želite riješiti korupciju? JOT je jedino rješenje. Svatko tko tvrdi drukčije, tko tvrdi da će dolaskom na vlast promijeniti pravila djelovanja koja mu tek tada više neće ići na ruku ili je jako naivan ili laže.
Zatvaranje JOTa, javna rasprava i dobra komunikacijska praksa
Objavljeno: 3 veljače, 2012 Filed under: Uncategorized | Tags: demokratski relativizam, dobra komunikacijska praksa, javna rasprava, jednakost, JOT, kompatibilinost, konsenzus, konsenzus unutar jota, nejednakost, pijedestal KomentirajKako otvoren sustav može biti zatvoren? I jeli onda taj sustav zapravo zatvoren?
Možemo to reći, no logika otvorenosti ipak ostaje.
Poveznica je jednostavna logika liberalizma, a to je netolerantnost prema netolerantnom. Ili pak osnovna logika slobodnog softvera – nemješivost slobodnog i zatvorenog koda.
Preciznije, tek distanciranjem od svojeg suštinskoga antipoda, liberalizam postaje politička opcija, a slobodni softver održiv projekt.
Dok procesi nisu jasno distancirani od svojih antiteza, isti nemaju razlučenu suštinu i de facto ne postoje. Ista stvar je i sa jotom. Tek distanciranjem od zatvorenog ideološkog sustava, JOT postaje živa politička opcija.
Što JOT politički definira, osim medija javnog, otvorenog, transparentnog komuniciranja? Preciznije, koje su posljedice takvog javnog, otvorenog i transparentnog komuniciranja?
Zbog medija koji osigurava jednakost sudionika političke rasprave, svako postavljanje malog pijedestala osobne uzvišenosti i nejednakosti, praktično se pokazalo neodrživim u sustavu JOTa. Princip komunikacije kroz sustav nejednakosti predstavlja kontraindikaciju za slobodni komunikacijski sustav kakav je JOT.
Razlog je što ne postoji takav atraktor u slobodnom prostoru komunikacije koji bi naveo ljude da se osjećaju manje vrijednima i da priznaju tuđi misaoni pijedestal, tako da ovaj oblik komunikacije kreira reakciju kroz kreiranje novih kontrapijedestala gdje komunikacija više ne postoji, te se umjesto komunikacije stvara masovno jednosmjerno dociranje bez ikakvoga učinka.
Samim time koncept demokratskog relativizma predstavlja prirodni izbor slobodne komunikacije, gdje se jednakost sudionika podrazumjeva kao najjednostavnije zajedničko polazište svih sudionika JOTa.
Pojedinci koji ne priznaju ideju demokratskog relativizma, u JOT slobodnoj komunikaciji naći će svog arhetipskog neprijatelja, jer im JOT neće osigurati prosperiret osobnog pijedestala. Otvoreni i intelektualno dorasli pak pojedinci, u slobodnom JOT mediju naći će svog prirodnog partnera za razvoj političke misli. Zbog temeljne komunikacijske kompatibilinosti sa JOTom.
Sam pak JOT možemo i izjednačiti sa idejom javne rasprave. Oni koji su kompatibilni sa JOTom i demokratskim relativizmom, u javnoj raspravi imati će prirodnog političkog partnera, oni koji nisu kompatibilini sa JOTom i demokratskim relativizmom, u javnoj raspravi će vidjeti samo potencijalnu smetnju.
Tako možemo reći i da je javna rasprava prirodni partner isključivo JOTa. A da bi javna rasprava postala efikasna, nužno je ukljućiti dobru komunikacijsku praksu koja bi osigurala efikasnu realizaciju načela demokratskog relativizma.
Onog trenutka kada se kvalitetno artikulira sama dobra komunikacijska praksa javne rasprave, pojedinci i ideje koji ne mogu egzistirati izvan svoje zone pijedestala, praktički sebe samoeliminiraju iz javne rasprave kao nekompatibilni, no s druge strane, javna rasprava postaje učinkovita i moćna.
Tu istina možemo primijetiti kako zatvoreni pojedinci, antijotovci često spominju kako javna rasprava nije moguća, jer u javnoj raspravi svatko vuće na svoju stranu i ništa time ne postiže. I taj parametar uistinu stoji dokle god se kriteriji dobre komunikacijske prakse javne rasprave nisu kreirali. Kriteriji koji prirodno isključuju isključivost.
Onog trenutka kada osiguramo zatvaranje jota spram isključivosti i to kroz kreiranje pravila dobre komunikacijske prakse, tog trenutka osiguravamo i put uspostave političkog konsenzusa. Naravno, unutar JOTa.
Katedrala i Bazar – politički osvrt
Objavljeno: 16 siječnja, 2012 Filed under: Uncategorized | Tags: bazar, Eric Raymond, informacijska revolucija, JOT, katedrala, Marx, otvoreni kod, otvornost, paradigma, predinformacijska era, The Cathedral and the Bazaar, zatovreni kod 1 komentarKultno djelo Erica Raymonda predstavlja svojevrsni manifest organizacijske paradigme programiranja u open source-u.
Mada se djelo bavi više trikovima i savjetima uspješnog vođenja open source projekata, ključna opaska usporedbe katedrale i bazara kao razlike između zatvorenog i otvorenog koda predstavlja dobru paralelu razlikovanja između JOT ideologije i ideologija predinformacijskog doba.
Katedrale u programiranju predstavljaju velebne zatvorene projekte koji dobro funkcioniraju, ali bi ih svako otvaranje ili pak hakiranje ozbiljno ugrozilo zbog jednostavnog fenomena koji linus (tvorac linuxa) definira ovako.
“given enough eyeballs all the bugs are shallow” (slobodan prijevod – uz dovoljno očiju svi problemi postaju plitki)
Problem ideologija predinformacijskog doba je što iste nisu bile kreirane uz kritičku podršku svekolike javnosti, već su glavni ideolozi gradili idejne katedrale na relativno slabim temeljima. Okruženi obično grupama koje su se međuindoktrinirale u procesu stvaranja ideologija, dobivali bismo ideološki pandan zatvorenog koda koji u otvorenom sustavu ne može preživjeti.
Za primjer, usporedimo kritičke potencijale današnjice kada smo u kontaktu sa desecima i stotinama ljudi s kojima nismo prolazili indoktrinacijske seanse, gdje svaki tekst ukoliko smo otvoreni obrađuju, kritiziraju, prate deseci i stotine očiju, u odnosu na primjer Marxa kada je bio osuđen na male skupine međuindoktrinata i pokojega slučajnog promatrača sa strane.
Jasno, nije to problem samo Marxa već i cijele škole filozofskog mišljenja koje se generalno temelji na referenciranju neupitnih referenci prethodnih snažnih autoriteta, bez da je u kreiranju tog mišljenja sudjelovalo 5% kapaciteta koji su nam danas svakodnevno na raspolaganju zahvaljujući općoj internetizaciji društva.
Tako danas imamo niz indoktriniranih grupacija koje su ušle u otvoreni sustav JOTa koje u tom sustavu jednostavno ne prosperiraju, već bivaju rastrančirane od mase očiju koje ugrožavaju temeljne postavke tih katedrala misli. Govorili mi o nacionalistima, komunistima, katolicima, hegelovcima.
Katedrale misli utemeljene na objektivno skromnom poznavanju ukupne stvarnosti kao i u programiranju predstavljaju nepremostiv problem, jer se na trusnom tlu bazara koje propituje svaki kamen od temelja realno ne mogu održati. Nisu kompatibilne sa milionima očiju što nisu izašle iz istog indoktrinacijskog bazena.
Današnja opća prije svega politička kriza uzrokovana je upravo ovim fenomenom.
JOT komunikacijska paradigma čiji smo svi mi protagonisti, nije kompatibilna sa zatvorenim sustavima na kojima još uvijek obitava naš politički proces, a rezultati su opći pad vjerodostojnosti i legitimnosti cijelog političkog sistema. Na toj postavci možemo zaključiti kako doba opće informatizacije koje je omogućilo eskalaciju paradigme open sourcea zahtjeva i kompatibilan politički odgovor, koji pokazuje čitav niz paralela sa pokretom slobodnog softvera.
Mada je zatvoreni kod i dalje efikasan zbog mogućnosti instant gradnje bez suvišnog propitkivanja, otvoreni kod kreira neusporedivo stabilnija programska rješenja.
U političkom procesu za usporedbu, mi danas možemo vidjeti jednostavne eskalacije snage raznih zatvorenih grupacija nacionalista, anarhista, komunista, libertarijanaca i inih elemenata, no njihova snaga je ograničena i nesposobna nositi se sa političkom krizom u kojoj se nalazimo nacionalno i globalno (tko je uspio okupiti 100 000 ljudi na afirmativnom pristupu zbog kojih bi se nekome tresle gače?). Jer one su upravo dio te krize.
S druge strane JOT proces (bazar) mada je znatno sporiji, zbog neusporedivo artikuliranijih i čvršćih temelja, te same dedogmatizacije neupitne istine i njezinih samih temelja, osigurava održanje idejnih sustava koji su danas manji od katedrala, ali se ne urušavaju, već trajno prosperiraju.
Tiha voda brege dere.
I gdje smo tu mi? Na bazaru. A ako hoćemo prosperirati od bazara, bolje da naučimo logiku bazara.
Tako na političkom bazaru danas možemo vidjeti čitav niz branitelja neupitnih istina koje strani koja nije prošla istu indoktrinaciju djeluju nepodnošljivo bizarno. Oni ne prosperiraju. Mogu okupiti neke manje grupacije, ali ne mogu preuzeti primat.
Tu razlikujemo i pojedince koji u potpunosti uvažavaju postojanje šireg konteksta, različitog konteksta i kroz taj relativizam grade zajedničke temelje (politički kod) koji mogu podnijeti otvoreni kontekst.
U ovom trenutku možemo reći da ljudi otvorenog konteksta koji su svjesni da nema neupitne istine i da je nužno propitati svaki svoj stav, imaju savršenu podlogu za kreiranje političkog rješenja. Opcije koja do sada nije bila niti moguća zbog komunikacijskih razloga (pandan open source-u)
Vjerujem da je u optimizaciji dogovora unutar nove komunikacijske paradigme i političkoga stava, upravo i riješenje političke krize.
Druga opcija, zbog nekompatibilinosti sustava, de facto je eliminacija bazara, odnosno interneta. Kriza kojoj svjedočimo, tako će se svaki dan sve više produbljivati, sve dok ne kreiramo odgovarajuće političko riješenje koje će biti kompatibilno i uzroku krize, a to je bazar. U političkom kontekstu, informacijska revolucija (internet, sloboda informacije).
I zato primoran logičkim slijedom nove paradigme, dragi otvoreni ljudi svih zemalja, ujedinimo se i riješimo problem.
Marx, CNN, antikapitalisti i informacijska revolucija
Objavljeno: 11 prosinca, 2011 Filed under: Uncategorized | Tags: dobra komunikacijska praksa, dogma, hermetizam, hrvoje štefan, informatička revolucija, internet, internet demokracija, JOT, karl marx, ows, tea party, vjerski fundamentalizam 1 komentarPred koji tjedan osvanuo je članak na CNNu, valjda najreferenciraniji u zadnjih godinu dana.
Članak je pogodio srca mnogih, dijeljen je i komentiran svuda naokolo.
Odlična prilika da provjerim stav o antikapitalističkoj ideji i da izanaliziram probleme potrebne riješiti na putu dobre komunikacijske prakse.
S obzirom da tema nije nova, da imamo kolegu Štefana koji redovno promovira Marxa, ali i na naše socijalističko nasljeđe, mogu reći da imamo jednu dobru podlogu za dodatnu iteraciju mišljenja.
Pitanja su bila sljedeća.
1. što je to kapitalizam?
2. ako se ukine kapitalizam, što se to točno ukida?
3. kako bi izgledala zakonska regulativa kojom bi se ukinuo kapitalizam?
Na prvo pitanje dobivam relativno uniforman odgovor.
“Privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje”
Drugo pitanje već stvara probleme. Na pollitika.com-u se spominje opće ukidanje kapitala (što nitko ne zna što zapravo znači!), ukidanje izrabljivanja poslodavaca (Zakon o Radu), neki drugi spominju i regulativu financijskih tokova, ukidanje financija, novca, u svakom slučaju nastaje vrlo problematična priča bez osnovne artikulacije.
Do odgovora na treće pitanje nismo nikada dogurali. Nevjerojatno ali istinito. OK. Možemo reći da nije na nama da kreiramo zakone, ali ipak, možemo ukazati barem na smjernice koje bi mogle ići ka željenoj artikulaciji, ne mora stvar biti u finesu definirana.
Kao osoba koja je zagovornik JOTa, primjene opće informacijske revolucije na promjenu političke paradigme, moram primijetiti da je ovakvo razmišljanje neartikulirano, konfuzno i da kao takvo ne unosi dodatnu vrijednost u politički proces.
Baratanje krovnim terminom koji svakome znači nešto drugo (što je ideja antikapitalizma?), nije dobro polazište, jer osobe u toj situaciji bez kvalitetno definiranih pojmova ne mogu uspostaviti niti komunikaciju.
Jedna osoba će tada pričati o problemu tokova novca, druga o podržavljenju svog vlasništva, treća o nekorektnom postupanju šefova, četvrta o nečemu četvrtome.
Marxa su tako već iskoristili, stvorili SSSR, nisu napravili neki lud posao, ali po običaju, nije kriv Marx već loša implementacija njegovih ideja. OK ljudi. Ako su to bile loše implementacije, predložite bolje, pokušajte artikulirati problem, jer bez toga se ne mičemo niti pedalj.
Istina, ostajem duboko sumnjičav spram generalne šprance antikapitalizma, s obzirom da ozbiljnu impotenciju pristupa i rezultata. Ali, ako netko stvarno i dalje misli da to nekamo vodi, neka artikulira stvari i ne koristi termine koji nisu koncizni i koji uvode konfuziju.
Ljudi. Ne koristite termin kapitalizam (jer to je po artikulaciji jednako pandanu zla), jer on praktički ne znači ništa. Preciznije toliko malo znači, da će mnogi čak i reći da nikada nije niti postojao drugi ekonomski poredak (SSSR je tako furao državni kapitalizam) osim kapitalizma, što aludira na to da je antikapitalistička ideja ideja utemeljena na općoj negaciji stvarnosti.
Još par detalja. Kolega Štefan često poziva da čitam Marxa, jer tamo sve piše. Naglašavam, to je argument koji iznose vjerski fundamentalisti kada se nađu u stupici, kada se pozivaju na Bibliju i 1000 teoloških spisa, emanacije Istine. Pobogu, razgovaram sa vama, ne sa knjigama. Ako mi ne možete odgovoriti na pitanja, postoji li mogućnost da je to zato što na njih zapravo nemate odgovore?
Podsjećam još jednom, vjerski fundamentalisti se ponašaju na isti način, duboko su uvjereni u to da znaju o čemu pričaju, ali nekome sa strane izgledaju kao redikuli. I vi meni tako izgledate kada koristite retoriku i obrambene mehanizme namijenjene za vjerske fundamentaliste.
Možda redikuli niste, možda neke stvari stoje, zapravo, siguran sam da stoje (kao na kraju krajeva i u Bibliji), ali treba li vam antikapitalistička dogma da bi ih mogli iskomunicirati? Možete li se odreći krovnih termina koji zapravo ništa ne znače , orijentirati se na elemente koji ne nose takav informacijski šum da uspostavimo komunikaciju?
Duboko vjerujem da imate potencijal da ne završite u miljeu dogme i istoznačnice vjerskom fundamentalizmu, onoj ekipi što nosi transparente i vidi vraga (kapital) u svakome tko im je malo čudna pogleda. Ali za tako nešto morati ćete se ipak malo više potruditi. S time da je i nagrada jako vrijedna, a to je da ipak ne završite o sigurnosti vlastite gluposti.
Jeste. Izazov je testirati svoje ideje, biti spreman na odricanje od senzacijskog i fenomenološkog pristupa, ali nema nam druge, ako hoćemo kreirati bolji svijet.
I da se za kraj vratim na Marxa i CNN.
Kao što je u Weimarskoj republici nastao konflikt između socijalista evolucionista i komunista revolucionara zbog međusobnog optuživanja za izdaju radničkog pokreta (što je urodilo pobjedom nacizma), tako se i danas rekao bih uvodi Marx kako bi se ojačala podjela između onih koji su spremni baviti se artikulacijom jasnih problema i onih koji bi rušili sisteme pod kapom krovnih termina koji ne znače ništa.
I tada pozivanje na antikapitalizam, kao crtu koja unosi dodatni nered na američkoj građanskoj sceni (izražen sukob Tea Partya i OWS) gdje se i jedna i druga strana drži krovnih termina i ne odstupa niti pedalj, umjesto da krene putem zajedničkih vrijednosti i iz tih zajedničkih vrijednosti artikulira zajednička rješenja koja će za razliku od ovakve podjele imati potrebnu političku snagu.
I zato vas lijepo molim da se odreknete krovnih termina / u ovom slučaju kapitalizam/antikapitalizam/ koji de facto ništa ne znače i koji onemogućavaju artikulaciju ZAJEDNIČKIH polazišta iz kojih se može artikulirati željena politička snaga sposobna da promijeni svijet.
Vrijeme je za jasnu misao, artikuliranu i prepoznatu, sukladnu informacijskoj revoluciji. Ona nas može izbaciti iz karmičkog kotača u kojem je zapeo ovaj svijet.
LP i NHF.
Mogu li Pirati ne biti JOT?
Objavljeno: 2 prosinca, 2011 Filed under: Uncategorized | Tags: forumi, industrijska era, informacijsa era, javna rasprava, JOT, otvorenost, pirati, Piratpartiet, proces donošenja odluka, slobodna informacija, transparentnost 4 komentaraPiratska partija više nije tako nova pojava. Registrirana je 2006 u Švedskoj, temelji opcije uspješno su artikulirani, a u ovih pet godina proširila se svijetom kao pošast.
Govorimo o političkom pristupu utemeljenom na fenomenu opće informatizacije/internetizacije društva, tako da možemo reći kako je pp zapravo prva politička opcija namijenjena za informacijsku eru, za razliku od tipične lijevo-desno podjele industrijske ere.
Piratska partija u svoj temeljni fokus postavlja slobodu informacije i posljedice slobode na copyright, patentnu zaštitu, političku transparentnost, procese odlučivanja, cenzuru i naravno pravo na privatnost.
Da bi se uspješno razlučila ova dva segmente (pravo na privatnost s jedne strane i sloboda informacije s druge strane), bitno je jasno razlučiti privatno i javno. Privatno adekvatno zaštiti, javno radikalno transparentizirati i osloboditi informacijski protok.
Koncept JOTa s druge strane orijentiran je isključivo na javnu sferu, od koje zahtjeva da bude upravo otvorena (mogućnost participacije) i transparentna (mogućnost jednostavnog uvida javnosti u cjelokupni politički proces), te da se sam politički proces isključivo definira u sustavu JOTa.
Ova dva koncepta su podudarna, a surfajući po stranicama piratskih partija, možemo vidjeti forume gdje se donose ili bi se trebale donositi političke odluke kroz javnu raspravu.
Zvuči jednostavnije nego što je zapravo istina.
Malo detaljnijim uvidom, mogu primijetiti i da postoje piratske stranke koje nemaju uopće osiguran proces donošenja odluka kroz javnu raspravu, tako da ne možemo naći čak niti javni forum na njihovim stranicama. Dodatnim uvidom u forume koje pratimo, nije jednostavno uočiti proceduru donošenja odluke, što ukazuje ili na moju slabu sposobnost uočavanja ili da su forumi i dalje više forma, nego stvarni prostor političkog odlučivanja.
Ono što mi se istina sviđa kod pirata jeste općenita spremnost na devizu da javna stvar postane javna stvar (suština JOTa). Nešto što predstavlja opći obrat političke paradigme koja se danas donosi daleko od očiju javnosti, konspirativno, zakulisno, bez mogućnosti da javnost sudjeluje, korigira, ocjenjuje donošenje odluka.
Nešto što predstavlja prvi stvarni demokratski pristup političkom procesu, za razliku od cijelog lijevo-desno spektra koji de facto hini demokraciju, odnosno koji promatra građane kao politički objekt, a ne ravnopravni subjekt, što je suština demokratskog poretka.
Tako kratkim pregledom piratske scene, možemo uočiti kako su određene partije više, a neke manje JOT, odnosno da im je JOT više ili manje implementiran.
U raspravi s kolegama koji nemaju implementiran JOT, postavlja se pitanje može li stranka pozivati na opću političku transparentizaciju, a da sama ne bude transparentna? Preciznije, mogu li pirati biti pirati, a da ne budu JOT? Mogu li pirati javne stvari realizirati klasično u privatnim okvirima (de facto kidnapiranje javnog procesa), a da budu dosljedni borci za slobodu javne informacije?
Moje osobno mišljenje je da je JOT de facto suština piratizma, ali s obzirom da ideološki naginjem prema JOTu, možda samo pokušavam nepošteno pozicionirati osobni ideološki sustav u koncept pirata.
Zato bih volio čuti vaša mišljenja. Mogu li pirati ne biti JOT, a da budu vjerodostojni i dosljedni? Jeli suština piratizma zapravo JOT?
Zahvalnica povodom pobjede JOTa
Objavljeno: 10 rujna, 2011 Filed under: Uncategorized | Tags: JOT, pobjeda JOTa, smrt hermetizma, zahvalnica KomentirajČesto ekipa kaže kako je JOT jako lijep kao ideja, ali da jednostavno nije učinkovit, te samim time niti primjenjiv. Ono što primjećujem u zadnje vrijeme jeste da JOT polako i sve tvrđe poprima svoje snažnije konture i postaje moćan.
Ljudi koji djeluju u JOTu, koji su dozvolili potpunu otvorenost svojim idejama i političkim razmišljanjima postaju politički utjecajni.
Do nedavno su ti isti ljudi bili neshvaćeni pojedinci izolirani zbog svojeg slobodnoga stila i slobodnoga razmišljanja.
Otkrivali su kontekst. Širili su kontekst. Prilično su se mučili da uspostave uspješne kanale komunikacije, tražili kvalitetna zajednička uporišta.
U zadnje vrijeme tako, mogu primijetiti kako je širenje konteksta uspješno otkrilo “slona”. I kako se polako i sve čvršće kreira zajedničko, široko afirmirano gledanje na društvene procese, neovisno o indoktrinacijama industrijske ere.
Iz zajedničkog gledanja, nameću se samim time i zajednička rješenja. A otvoreni kontekst u kojem JOT funkcionira, postao je sasvim stabilna tvorevina.
Iz ove zajedničke tvorevine nastaje i politička, ne samo ideološka opcija, koja do sada nije bila moguća, a od sada je usudim se reći jedina suvisla.
Političke dogme industrijske ere, doktrine i indoktrinirani pojedinci koji još uvijek funkcioniraju u svijetu desnice, ljevice, liberalizma, konzervativizma, ukratko ideološke indukcije, umjesto dedukcije, ne mogu više polučiti političku relevantnost i polako i sigurno prestaju biti relevantni kao potencijal promjene.
Promjene koja se pokazala nužnošću zbog globalnoga zaoštravanja sukoba između otuđene oligarhije i građanske svijesti.
Ono što se sada usudim reći da je JOT pobijedio, jer se utkao u kulturu, u duh novoga vremena, koji nije moguće iskorijeniti. I koji je za razliku od starih doktrina svakim danom sve jači, te preuzima politički primat.
Hvala svim ljudima otvorena uma na tome što se više ne moram brinuti za bolje sutra 🙂
O filozofiji demokratskoga relativizma
Objavljeno: 9 kolovoza, 2011 Filed under: Uncategorized | Tags: demokracija, demokratski relativizam, dobra komunikacijska praksa, hinjenje, javna rasprava, jednakost, JOT, komunikacija, konstelacija moći, moć, sloboda informacije KomentirajOno što se često pogrešno interpretira jeste da se ideji demokracije pristupa tehnički, kao pravo većine (50%+1), što samu suštinu demokracije duboko podriva i uzrokuje čestu smjenu formalnog demokratskoga sistema drugim sistemima i to što je apsurdno kroz samu formalnu demokraciju.
Tako se danas praktički svaka stranka i osoba formalno samoproglašava demokratskom, te tako obezvrijeđuje njezinu snagu , preciznije ukazuje na slabu definiranosti samoga pojma.
Suština demokracije je u filozofskom relativizmu iz kojeg proizlaze i vrijednosti demokracije (sloboda govora, jednakost, opća participacija). To znači da osoba koja priznaje demokraciju u startu priznaje i svoje neznanje, odnosno daje za mogućnost drugoj strani da je u pravu unatoč osobnom neslaganju.
Osobe pak koje znaju da su po definiciji u pravu (po bilo kojem slučaju), prirodno teže ka antidemokratskom, autoritarnom filozofskom sustavu, te one po definiciji hine demokratičnost.
Naravno, dati za pravo nekome drugome da je u pravu, ne znači negirati moć argumenta, već upravo naprotiv. Ta znači isključivo eliminirati temeljni argument kako ono što nam je bliže mora biti točno (uzrokovano uskim kontekstom, pogrešnim zaključcima i slično).
U javnoj raspravi kao temeljnoj moći demokracije to znači odreći se osobnog pijedestala neupitne ispravnosti i pristupiti raspravi kao jednak. Imati apsolutno pravo da se kroz ukazivanje na logičku nekonzistentnost ili širinu konteksta bilo koja ideja učini neravnopravnom, no odreći se po definiciji stava da smo sigurno u pravu mada ne znamo objasniti ili tome slično.
Demokratski relativizam priznaje logiku, priznaje kontekst i priznaje jednaku vrijednost argumenta s koje god strane da došao. Bez toga govorili bismo o proizvoljnosti i nepostojanju bilo kakvoga stava i posljedično moći, za što se često optužuje ideja demokracije kada se gleda strogo tehnički kao 50%+1.
Ono što je bitno jeste da samo stvarni demokrate uopće i mogu pristupiti javnoj raspravi i uopće mogu iskoristiti moć same javne rasprave, dok nedemokrati zbog pogrešnoga stava hineći raspravu (koja se svodi na nametanje stava i silovanje rasprave) ugrožavaju i samu mogućnost donošenja zajedničke odluke.
Biti demokrat znači po definiciji biti otvoren i to više što nam je neko pitanje bitnije za našu osobu. Ono što se najčešće događa kod osoba koje hine demokratičnost upravo je isključivost u temama koje smatraju bitnima, dok ono što smatraju nebitnim de facto puštaju, što naoko može izgledati kao demokratičnost. I tu govorimo o tipičnom hinjenju demokratičnosti.
Ukoliko će netko željeti u budućnosti temeljiti političku opciju na javnoj raspravi, vjerujem da je izrazito bitno u takvu raspravu uključiti pojedince koji su kompatibilni sa tom idejom, što će osigurati i samo uspješno realiziranje takve javne rasprave na opće zadovoljstvo.
Razlog zbog kojeg je do sada opća javna rasprava bila svođena na preglasavanje, upravo je u detalju samog hinjenja javne rasprave (zbog čega bismo zapravo raspravljali ako znamo što je točno?).
Za javnu raspravu kao temeljni pogon demokratskoga poretka nužan je ulazni kriterij koji se svodi zapravo na dobru komunikacijsku praksu. Bez uvođenja ovog kriterija javna rasprava ostati će hinjenje. Sa uvođenjem ovog kriterija, javna rasprava pokazati će svoju pravu političku i ideološku moć koju sloboda informacije i opća informacijska revolucija svakim danom čini sve jačom. Dok stari dogmatski sustavi mada danas još uvijek prevladavaju, polako i sigurno propadaju.
Zato vjerujem da je definicija ulaznog kriterija utemeljenog na dobroj komunikacijskoj praksi demokratskog relativizma, ključni parametar oživotvorenja stvarne demokracije.
Gpgale's Blog 