Ritam promjene?

Objavljeno: 24 srpnja, 2011 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , | 3 komentara

Nedavno je u Nu2 gostovao Munir Podumljak. U emisiju su iznešene optužnice koje ozbiljno kompromitiraju vladinu borbu protiv korupcije, ali i parlamentarnu oporbu. Ministar Karamarko kao glavni protagonist slučaja obično tuži za klevetu, ali ovaj puta je vrlo tih. Slučaj Hypo banke, organiziranog pranja novca sa strane političke scene, čitav niz pokazatelja koji ukazuju na sukob interesa i umiješanost u velik dio nedavnih afera (FIMI medija), slučaj perjanica nultog reda.

Dva dana nakon emisije na facebook-u ljudi linkaju na članke u medijima koji su obradili Munirov nastup, velik dio osoba koje su istovremeno članovi i/ili simpatizeri ozbiljno kompromitiranih stranaka lajkaju statuse, užasavaju se (bez da se pitaju zbog čega daju podršku u slučaju kompromitiranim strankama) i polako i sigurno jedan opak slučaj nestaje sa scene.

Neki se usput pitaju zbog čega u Hrvatskoj nema više zviždaća? A tko bi bio zviždač kada njegov slučaj neće uopće imati nikakav slučaj na bilo koga osim na osobnu egzistenciju. I tako, na naslovnicama opet red vladine borbe protiv korupcije, red sitnog prepucavanja kukuriku koalicije, a slučaj kapitalac nije bitan.

Razni medijski šljakeri samodopadno ponovno komentiraju sapunicu u medijima, pričaju o Barci, Sanaderovim spisima (trenutni aktualac koji će već sutra biti izbrisan iz kolektivne svijesti), Čehoku i sve se nastavlja bez glave i repa, bez prologa i epiloga.

Razgovaram sa ljudima da mi nabroje par najjačih afera koje bi u suvisloj zemlji bile izgurane do kraja bez obzira na cijenu, svi krenu nadobudno, a najčešće ne mogu nabrojati niti jednu jedinu. Lobotomirana smo nacija, a pet ljudi koji imaju pamćenje potpuno su nebitni, jer su izolirani slučajevi, politički irelevantni.

Jutarnji, Večernji, NovaTV, HRT, RTL, zabava za mase, pa i one koji sebe smatraju intelektualcima.

Posljedice?

Kada razgovaram s ekipom danas, baš kao i prije pet godina, baš kao i prije deset godina, u deset minuta razmrdamo medijske paušale kako je njihova kandidat zakon, utvrdimo da svi imaju jako puno putra na glavi i da nisu pretjerano vjerodostojni i da stvari treba mijenjati.

Prođe ta priča, dođe nova navala medijskoga materijala, opet svi navijaju sitno (osim onih cinika koji gledaju sve sa strane i osječaju se superiorno jer oni eto znaju da ništa ne valja cijelo vrijeme) i tu i tamo netko naleti i na trenutak makne medijsku maglu. U ZADNJIH 10 GODINA NISMO SE MAKNULI S MJESTA.

Medijski kartel nas je učinio stokom, a oni koji bi trebali misliti, bave se temama koje im karteli nameću i skidaju sa dnevnoga reda.

Ima li Hrvatska ikakvu budućnost dok se ne riješi ovaj problem? Jer dok si dozvoljavamo da nam Pavić i Hloverka diktiraju tempo događaja, hoćemo li moći napraviti jedan zajednički korak, osim što se eventualno nećemo slagati sa dnevnim napisima u novinama na trenutak?

Dok se referenciramo na medijske kosti kao nešto relevantno ili irelevantno (u biti je svejedno, jer smo tim činom pristali na igru i na ovaj i na onaj način), postižemo li išta osim konstatiranja očitog, krećemo li se igdje?

I zbog čega bi itko išta radio u ovoj zemlji u političkome smislu, zbog čega bi se ikakva oporba bavila ozbiljnim stvarima, ako će im jedina pitanja biti postavljena iz ponude Red Carpeta, gdje ništa što ima težinu neće biti detalj predizborne kampanje, niti pitanje koje će činiti razliku? Zbog čega bi se itko bavio ičim suvislim i zamjerio se ikome moćnom, kada nitko neće znati za to, a i onih par što će znati, neće uložiti 10 minuta da razmisle koja je stvarna težina toga, već će tema po paušalu sutra biti zamijenjena nekom novom “vrućom pričom”?

Zbog čega osnovna tema neće biti za primjer pranje love u Hypo banci, osvrt na Karamarkov sukob interesa i što će politički pretendenti učiniti da se tako nešto više nikada ne ponovi kako bi se uspostavila potrebna klima povjerenja, već će biti neka nova medijska patka, neki novi mentalni paušal koji snažno zvuči ali iza sebe ne nosi ništa?

Mi na forumima, facebooku, nazovimo nas slobodnim građanima. Kada ćemo se cijepiti od ove jednostavne igrice koja nas čini stokom, kada ćemo mi biti oni koji će nametati široj javnosti (pa makar na slobodnome internetu) ono što je relevantno, oblikovati što je to uopće relevantno? Do kada ćemo se zdušno kačiti na neke nove kosti, umjesto da krenemo u potragu za nečim što je stvarno bitno?

Jer dok to ne napravimo, koja nam je budućnost? Novi skandal sutra, pa onda opet neki treći skandal prekosutra, dok mi milijun puta konstatiramo ono što smo još prije deset godina konstatirali? Hoćemo li se ikada umoriti od ove bizarne igre koja nas realno prebacuje u status stoke sitnoga zuba?

Možemo li mi kreirati medij koji će se baviti onim što je bitno, možemo li se mi dogovoriti uopće što je to bitno, možemo li mi postati mjera promjene ili ćemo bez ikakve mjere nastaviti plutati u bezdanu

bez smisla, bez značenja, bez sjećanja i bez ikakvih posljedica?

Uočava li još netko ovaj problem ili je samo meni ovaj problem tako velik da bez rješenja tog problema ne vidim nikakav pomak sljedećih 20 godina, jer eto upravo tada će Paravanja reći da zna gdje je Antonia?

Ovo je nešto što mi prolazi kroz glavu neko vrijeme, što me mori i bilo bi mi jako drago da čujem vaše gledište, da uopće utvrdimo jeli ovo stvarno nešto bitno ili sam samo malo skrenuo baveći se opet nečim nebitnim? Jer ako ne brijem, onda niti ne postoji važnija tema od ove teme.

I ne postoji veći problem od ovoga problema. I ne postoji veća potreba, nego da se ovaj problem riješi.

O jednom mehanizmu reakcionarne svijesti

Objavljeno: 10 kolovoza, 2010 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , | 1 komentar

Vrlo često čujem izjave običnoga svijeta koje smatram utegom oko nogu demokratizacije Hrvatske. Općenito se stvar svodi na izbjegavanje promišljanja uz pomoć postavljanja nerealnih ili preciznije apsurdnih zahtjeva.

Pa tako, umjesto da običan svijet da podršku idejama, ljudima, projektima, inicijativama koje su objektivno korisne i potrebne, upravo zbog gornjeg mehanizma, taj običan svijet postaje još dodatni uteg tim idejama, projektima i inicijativama. Kada su stvari postavljene tako da oni koji bi trebali dati podršku za realizaciju javnog interesa otežavaju, teško je uopće i pomisliti da se javni interes može sprovesti.

Ovaj dnevnik namijenjen je raščišćavanju barem dijela tih apsurdnih stavova upravo kroz promišljanje o samom zahtjevu, odnosno stavu.

Na pollitika.com-u tako počesto razni anonimci (u komentaru mogu pojasniti zbog čega sam namjerno naglasio anonimci, s obzirom da detalj predstavlja i dio rješenja) predbacuju mi što nisam voljan, niti spreman ulaziti u sve bitke, iznositi sva svoja saznanja s obzirom da u tome ne vidim smisao. Konkretnije, predbacuju mi što ne pišem o potencijalno osjetljivim događanjima u farmaceutskoj industriji, s obzirom da sam kao farmaceut relativno upućeniji u zbivanja u tom svijetu.

Recimo da odlučim pisati apsolutno javno o svemu što se događa u mom polju i svim saznanjima, što bi se dogodilo? Vrlo brzo dobio bih otkaz, s obzirom da bih suvišno usmjerio svjetlo javnosti na svoju branšu, a u licemjernom svijetu medijske hajke gdje se samo traži pokoji Pedro za istresanje frustracija, mnogi nevini bi mogli stradati, a ne bi nitko niti profitirao sa tim podacima koje bih iznio (ne postoje niti mehanizmi koji bi ta saznanja mogli iskoristiti), dok bih ja završio na cesti.

Ukupno govoreći, moja procjena je da niti javnost ne bi imala neke koristi, niti bih bio dobar primjer drugima ( kao što to nisu niti Damir Fintić, niti Ankica Lepej, niti Krešimir Mišič), jer nitko ne želi dobiti po lampi, gadno si uništiti život, a da posljedice toga čina nisu niti značajne za društvo. A čak i da jesu.

Tako da zaključim. Pojedinci anonimci zahtijevaju od mene da budem negativan primjer osobe koja će dobiti otkaz, koja više neće moći raditi u struci, koja će si time ugroziti životnu egzistenciju, koja će služiti svima ostalima za zastrašivanje (nemoj, završit ćeš kao Gale), a koja će zauzvrat iznijeti par podataka koji će sutra biti pometeni pod tepih, par podataka koji niti će kome pomoći da unaprijedi zdravstvo (jer nema mehanizama, niti političke volje), niti će svijest javnosti biti iole značajno promijenjena (javnost ne reagira niti na znatno ozbiljnije situacije).

Ukratko. Ovo je tipični primjer postavljanja apsurdnih zahtjeva sa strane dokonih političkih subjekata koji služe za pranje savjesti. Postavi nerealan zahtjev koji samo na prvi pogled ima smisla, ako ga netko drugi ne izvršava, tada je i taj netko drugi daleko od idealnog i tada smo i mi čisti, odnosno jednako prljavi kao i sve drugo na ovome svijetu.

Možemo se opet sjetiti i Damira Fintića. Čovjek je u neregularnoj borbi udario par puta možda i ispod pojasa. Sasvim dovoljno da ga oni od kojih se očekuje podrška osude, jer Fintić eto nije oličenje idealnoga, da time relativiziraju njegovu gestu, da negiraju Fintićev herojski čin, samo zato i isključivo zato da bi ostali komotni u svojem nedjelovanju. Ne pitaj, samo traži izgovor. Čim ga nađeš, sve pet.

Imam i jedan stari primjer dok sam aktivnije promovirao Internet demokraciju. Vrlo često bi pojedinci rekli kako Internet demokracija nema smisla, jer nisu svi informatički pismeni i nastala bi nova društvena podjela. Dakle, razmišljanje koje kaže ili idealno, ili nikako. Postavlja se u prvi plan već uočeni obrambeni mehanizam, nerealan zahtjev (nema idealnog u fizičkoj stvarnosti) i kada se taj nerealan zahtjev ne može realizirati, sve ostaje OK. Pasivna osoba ostaje pasivna, ne mora si više ništa pitati, jer ne nudi se idealna promjena, već sve ostaje u suštini isto.

Dakle. Umjesto da se sagleda unaprjeđenje političkog procesa, povećanje dostupnosti istog širim masama, što predstavlja proaktivno, konstruktivno razmišljanje, ide se pilom naopako i postavlja standard koji nema veze sa stvarnošću. Idealno iz projekcije potpune intelektualne dokonosti, dok sve ostalo ide na osudu.

Takvo razmišljanje predstavlja reakcionizam i s takvim mišljenjem treba se svatko ponaosob pozabaviti ukoliko želi biti konstruktivan dio procesa demokratizacije, a ne njegov uteg.

Za tri mjeseca bit ću premijer

Objavljeno: 18 srpnja, 2010 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , | Komentiraj

“Vrijeme je da čujem vaše želje, dam vam obećanja da ću vam vratiti budućnost, budućnost kakvu je pošten svijet poput vas i zaslužio. ”

Prošlo je tri mjeseca, došao sam na vlast, nisam učinio ništa, sve je ostalo po starom.

Vi ste opet gunđali, nazivali me izdajnikom, prevarantom. Ali niste bili u pravu. Jer dao sam vam upravo onakvu budućnost kakvu ste zaslužili. Kao i moji prethodnici, između ostalog.

Istina, oni nisu bili toliko iskreni prema vama da vam to priznaju, već su vam prebacivali odgovornost na neke druge, umjesto da vam kažu istinu. Da ste uzrok cijeloga problema upravo vi, dragi moji razmaženi građani.

Dragi moji razmaženi građani. Gledate samo sebe, jer vas je strah gledati i druge. Za to vam mogu biti krivi svi, ali lako je tražiti odgovornost u drugima, bez obzira koliko opravdano to bilo. A vi ste kroz svo ovo vrijeme samo tražili opravdanja, gledali svoja posla i čekali da će ruže same od sebe početi cvasti.

Da će biti dovoljno zaokružiti tamo neki listić na tamo nekim izborima i da je to to. Da je to dovoljno da izađemo iz doba straha, ucjene i prevare. Dobro ste sami sebe varali, dobro ste si lagali, bježeći od preuzimanja odgovornosti. Lagali su vam istina i drugi, ali niste vi mala djeca da bi vas to izvuklo.

Sada kada sam na vlasti i sada kada vam je jasno da vam bolju budućnost od ove ne mogu i neću dati, vrijeme je i da vam objasnim zašto. Da znate kako to ide kad si gore. I kako sam odjednom morao postati realan i ne vikati previše glasno, da mi se ne obije o glavu.

Pokušao sam jednom prilikom uvesti reda u službe. Što sam više pritiskao, to sam stjecao više neprijatelja. Sve to za javnu stvar, za interes javnosti. Stekao sam masu neprijatelja koji su se smjenom osjećali ugroženima, ali to nije bio problem. Problem je bio što me je upravo ta ista javnost kojoj sam odlučio služiti uzela na zub.

Htio sam smijeniti staru gardu koja je imala prste svuda, a u medijima me proglasili revanšistom koji daje otkaze poštenim ljudima da bi zaposlio rodbinu (a nikoga nisam zaposlio, no ko te pita?), ispalo je i da sam zlostavljao bivšu curu, da sam narkoman, osoba sklona organiziranom kriminalu i bolesnom razvratu. Jutarnji svaki dan piše loše. Večernji svaki dan piše loše. Šprajc se sprda sa mnom, na forumima opet našli novog Pedra, gdje god se okrenem svi me gaze.

Zatim mi pristupili neki pametniji i pitaju me koliko mislim da ću vladati ako ih ne slušam? “Reko, 4 godine koliko mi traje mandat.” Kažu oni, “a što ćeš poslije toga? Mi ćemo ostati ovdje, a ti?”

Gledam medije, gledam svoju fb grupu, slušam tračeve, vjeruju mi neki moji ljudi, ali šta je 10 000 mojih frendova, ljudi koji me kako tako poznaju, sa milionima što me ne poznaju i što će mi suditi prema propagandnoj mašineriji Hloverke, Butkovića, Šprajca i ekipe?

Tko će stati iza mene, tko će mi osigurati zaleđe da javnost zna što se događa, da mi vjeruje? Svi se pobogu urotiše protiv mene. Doslovno svi. Prošao još mjesec dana, malo sam se zaustavio da ne izgorim prerano.

Nije mi jasno kako da pridobijem tu ekipu i da nam zakoni počnu funkcionirati, da uvedemo tu pravnu državu više, da se opći interes za koji svi znamo da je opći interes konačno realiziramo? Idem okolo pregovarati sa raznim političkim figurama i što se dogodi?

Oni dragi moji sugrađani gledaju sebe i svoj interes. Opći interes? Neka ga štiti opći, ako naiđe. Njih par hiljada moćnika imaju u rukama cijelu Hrvatsku. Medije, tvrtke, zajednicu, kriminal, sve. Nitko ih neće dirati i živjet će dobro.

Kažu mi da se maknem iz igre, jer ću ih sve naljutiti. Pobogu, zar nitko nije domoljub među tom ekipom? Naišao sam na par njih koji tvrde da jesu, ali kažu, “moć je moć. Ako ćemo stati na tvoju stranu, opet ćemo biti preslabi i svi ćemo najebat.”

Ali ja sam premijer! Nije bitno kažu. Jer će me “smjeniti u tri dana, namjestiti mi tri skandala, nećeš se stići niti braniti, a već ćeš biti razapet u ime demokracije”. Kažu mi da nemam nikakvu stvarnu moć, odnosno da dobar ugled među 10 000 frendova ne kotira tako jako da bi ikome dalo povjerenje u moju snagu.

I onda me dobronamjerno savjetovaše. “Ne možeš iči protiv prirodnog zakona. Tko je jači, taj kači.”

Prošlo je već 6 mjeseci i ne mogu postići ništa. Odustao sam od dobrih želja, sve što je ostalo jesu domjenci i fraze. Javnost nije osobito zadovoljna sa mnom, ali javnost nikad nije osobito zadovoljna. A sada je i zadovoljnija kada sam odustao od promjena. Promjena za koje nemam snagu, jer nemam nikoga iza sebe.

Eh da. Javnost je iza mene. Sjećam se te poruke. Samo, javnost u Hrvatskoj ne postoji. Onih par desetaka off topic, često sebičnih i licemjernih aktivista, heh. Njih i da imaš iza sebe, lako se da uhititi, a jebeš javnost koja se može uhititi i izbrisati.

Šta napraviti? Ništa. Jer dok ne postoji javnost, ja ću biti nemoćan ostvariti javni interes. I bilo tko drugi tko dođe na moje mjesto. Jer ako bilo šta pokuša, oni će ga razapet, a nitko neće stati iza njega. I to će biti kraj.

– – –

Nu. To bi bilo kako stvari funkcioniraju i kojih smo više manje svi svjesni. No opet, dozvoljavamo si da prozivamo svakoga i sve, umjesto da se zapitamo, a gdje smo tu mi? I gdje je tu naš građanski doprinos da se svijet promijeni u nešto vrijedno uvažavanja?

BTW, onog trenutka kada na Poliwikiju osvane 10 000 profila, imat ćemo Hrvatsku. Jer postojati će javnost, postojati će oni spremni da zaštite javni interes, a gornja konstelacija morati će proglasiti poraz.