Zatvaranje JOTa, javna rasprava i dobra komunikacijska praksa

Objavljeno: 3 veljače, 2012 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , , , | Komentiraj

Kako otvoren sustav može biti zatvoren? I jeli onda taj sustav zapravo zatvoren?

Možemo to reći, no logika otvorenosti ipak ostaje.

Poveznica je jednostavna logika liberalizma, a to je netolerantnost prema netolerantnom. Ili pak osnovna logika slobodnog softvera – nemješivost slobodnog i zatvorenog koda.
Preciznije, tek distanciranjem od svojeg suštinskoga antipoda, liberalizam postaje politička opcija, a slobodni softver održiv projekt.

Dok procesi nisu jasno distancirani od svojih antiteza, isti nemaju razlučenu suštinu i de facto ne postoje. Ista stvar je i sa jotom. Tek distanciranjem od zatvorenog ideološkog sustava, JOT postaje živa politička opcija.

Što JOT politički definira, osim medija javnog, otvorenog, transparentnog komuniciranja? Preciznije, koje su posljedice takvog javnog, otvorenog i transparentnog komuniciranja?
Zbog medija koji osigurava jednakost sudionika političke rasprave, svako postavljanje malog pijedestala osobne uzvišenosti i nejednakosti, praktično se pokazalo neodrživim u sustavu JOTa. Princip komunikacije kroz sustav nejednakosti predstavlja kontraindikaciju za slobodni komunikacijski sustav kakav je JOT.

Razlog je što ne postoji takav atraktor u slobodnom prostoru komunikacije koji bi naveo ljude da se osjećaju manje vrijednima i da priznaju tuđi misaoni pijedestal, tako da ovaj oblik komunikacije kreira reakciju kroz kreiranje novih kontrapijedestala gdje komunikacija više ne postoji, te se umjesto komunikacije stvara masovno jednosmjerno dociranje bez ikakvoga učinka.

Samim time koncept demokratskog relativizma predstavlja prirodni izbor slobodne komunikacije, gdje se jednakost sudionika podrazumjeva kao najjednostavnije zajedničko polazište svih sudionika JOTa.

Pojedinci koji ne priznaju ideju demokratskog relativizma, u JOT slobodnoj komunikaciji naći će svog arhetipskog neprijatelja, jer im JOT neće osigurati prosperiret osobnog pijedestala. Otvoreni i intelektualno dorasli pak pojedinci, u slobodnom JOT mediju naći će svog prirodnog partnera za razvoj političke misli. Zbog temeljne komunikacijske kompatibilinosti sa JOTom.

Sam pak JOT možemo i izjednačiti sa idejom javne rasprave. Oni koji su kompatibilni sa JOTom i demokratskim relativizmom, u javnoj raspravi imati će prirodnog političkog partnera, oni koji nisu kompatibilini sa JOTom i demokratskim relativizmom, u javnoj raspravi će vidjeti samo potencijalnu smetnju.

Tako možemo reći i da je javna rasprava prirodni partner isključivo JOTa. A da bi javna rasprava postala efikasna, nužno je ukljućiti dobru komunikacijsku praksu koja bi osigurala efikasnu realizaciju načela demokratskog relativizma.

Onog trenutka kada se kvalitetno artikulira sama dobra komunikacijska praksa javne rasprave, pojedinci i ideje koji ne mogu egzistirati izvan svoje zone pijedestala, praktički sebe samoeliminiraju iz javne rasprave kao nekompatibilni, no s druge strane, javna rasprava postaje učinkovita i moćna.

Tu istina možemo primijetiti kako zatvoreni pojedinci, antijotovci često spominju kako javna rasprava nije moguća, jer u javnoj raspravi svatko vuće na svoju stranu i ništa time ne postiže. I taj parametar uistinu stoji dokle god se kriteriji dobre komunikacijske prakse javne rasprave nisu kreirali. Kriteriji koji prirodno isključuju isključivost.

Onog trenutka kada osiguramo zatvaranje jota spram isključivosti i to kroz kreiranje pravila dobre komunikacijske prakse, tog trenutka osiguravamo i put uspostave političkog konsenzusa. Naravno, unutar JOTa.

Mogu li Pirati ne biti JOT?

Objavljeno: 2 prosinca, 2011 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , , , , | 4 komentara

Piratska partija više nije tako nova pojava. Registrirana je 2006 u Švedskoj, temelji opcije uspješno su artikulirani, a u ovih pet godina proširila se svijetom kao pošast.

Govorimo o političkom pristupu utemeljenom na fenomenu opće informatizacije/internetizacije društva, tako da možemo reći kako je pp zapravo prva politička opcija namijenjena za informacijsku eru, za razliku od tipične lijevo-desno podjele industrijske ere.

Piratska partija u svoj temeljni fokus postavlja slobodu informacije i posljedice slobode  na copyright, patentnu zaštitu, političku transparentnost, procese odlučivanja, cenzuru i naravno pravo na privatnost.
Da bi se uspješno razlučila ova dva segmente (pravo na privatnost s jedne strane i sloboda informacije s druge strane), bitno je jasno razlučiti privatno i javno. Privatno adekvatno zaštiti, javno radikalno transparentizirati i osloboditi informacijski protok.

Koncept JOTa s druge strane orijentiran je isključivo na javnu sferu, od koje zahtjeva da bude upravo otvorena (mogućnost participacije) i transparentna (mogućnost jednostavnog uvida javnosti u cjelokupni politički proces), te da se sam politički proces isključivo definira u sustavu JOTa.

Ova dva koncepta su podudarna, a surfajući po stranicama piratskih partija, možemo vidjeti forume gdje se donose ili bi se trebale donositi političke odluke kroz javnu raspravu.

Zvuči jednostavnije nego što je zapravo istina.

Malo detaljnijim uvidom, mogu primijetiti i da postoje piratske stranke koje nemaju uopće osiguran proces donošenja odluka kroz javnu raspravu, tako da ne možemo naći čak niti javni forum na njihovim stranicama. Dodatnim uvidom u forume koje pratimo, nije jednostavno uočiti proceduru donošenja odluke, što ukazuje ili na moju slabu sposobnost uočavanja ili da su forumi i dalje više forma, nego stvarni prostor političkog odlučivanja.

Ono što mi se istina sviđa kod pirata jeste općenita spremnost na devizu da javna stvar postane javna stvar (suština JOTa). Nešto što predstavlja opći obrat političke paradigme koja se danas donosi daleko od očiju javnosti, konspirativno, zakulisno, bez mogućnosti da javnost sudjeluje, korigira, ocjenjuje donošenje odluka.

Nešto što predstavlja prvi stvarni demokratski pristup političkom procesu, za razliku od cijelog lijevo-desno spektra koji de facto hini demokraciju, odnosno koji promatra građane kao politički objekt, a ne ravnopravni subjekt, što je suština demokratskog poretka.

Tako kratkim pregledom piratske scene, možemo uočiti kako su određene partije više, a neke manje JOT, odnosno da im je JOT više ili manje implementiran.

U raspravi s kolegama koji nemaju implementiran JOT, postavlja se pitanje može li stranka pozivati na opću političku transparentizaciju, a da sama ne bude transparentna? Preciznije, mogu li pirati biti pirati, a da ne budu JOT? Mogu li pirati javne stvari realizirati klasično u privatnim okvirima (de facto kidnapiranje javnog procesa), a da budu dosljedni borci za slobodu javne informacije?

Moje osobno mišljenje je da je JOT de facto suština piratizma, ali s obzirom da ideološki naginjem prema JOTu, možda samo pokušavam nepošteno pozicionirati osobni ideološki sustav u koncept pirata.

Zato bih volio čuti vaša mišljenja. Mogu li pirati ne biti JOT, a da budu vjerodostojni i dosljedni? Jeli suština piratizma zapravo JOT?

O filozofiji demokratskoga relativizma

Objavljeno: 9 kolovoza, 2011 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , , , , | Komentiraj

     Ono što se često pogrešno interpretira jeste da se ideji demokracije pristupa tehnički, kao pravo većine (50%+1), što samu suštinu demokracije duboko podriva i uzrokuje čestu smjenu formalnog demokratskoga sistema drugim sistemima i to što je apsurdno kroz samu formalnu demokraciju.

      Tako se danas praktički svaka stranka i osoba formalno samoproglašava demokratskom, te tako obezvrijeđuje njezinu snagu , preciznije ukazuje na slabu definiranosti samoga pojma.

     Suština demokracije je u filozofskom relativizmu iz kojeg proizlaze i vrijednosti demokracije (sloboda govora, jednakost, opća participacija). To znači da osoba koja priznaje demokraciju u startu priznaje i svoje neznanje, odnosno daje za mogućnost drugoj strani da je u pravu unatoč osobnom neslaganju.

     Osobe pak koje znaju da su po definiciji u pravu (po bilo kojem slučaju), prirodno teže ka antidemokratskom, autoritarnom filozofskom sustavu, te one po definiciji hine demokratičnost.

     Naravno, dati za pravo nekome drugome da je u pravu, ne znači negirati moć argumenta, već upravo naprotiv. Ta znači isključivo eliminirati temeljni argument kako ono što nam je bliže mora biti točno (uzrokovano uskim kontekstom, pogrešnim zaključcima i slično).

     U javnoj raspravi kao temeljnoj moći demokracije to znači odreći se osobnog pijedestala neupitne ispravnosti i pristupiti raspravi kao jednak. Imati apsolutno pravo da se kroz ukazivanje na logičku nekonzistentnost ili širinu konteksta bilo koja ideja učini neravnopravnom, no odreći se po definiciji stava da smo sigurno u pravu mada ne znamo objasniti ili tome slično.

     Demokratski relativizam priznaje logiku, priznaje kontekst i priznaje jednaku vrijednost argumenta s koje god strane da došao. Bez toga govorili bismo o proizvoljnosti i nepostojanju bilo kakvoga stava i posljedično moći, za što se često optužuje ideja demokracije kada se gleda strogo tehnički kao 50%+1.

     Ono što je bitno jeste da samo stvarni demokrate uopće i mogu pristupiti javnoj raspravi i uopće mogu iskoristiti moć same javne rasprave, dok nedemokrati zbog pogrešnoga stava hineći raspravu (koja se svodi na nametanje stava i silovanje rasprave) ugrožavaju i samu mogućnost donošenja zajedničke odluke.

     Biti demokrat znači po definiciji biti otvoren i to više što nam je neko pitanje bitnije za našu osobu. Ono što se najčešće događa kod osoba koje hine demokratičnost upravo je isključivost u temama koje smatraju bitnima, dok ono što smatraju nebitnim de facto puštaju, što naoko može izgledati kao demokratičnost. I tu govorimo o tipičnom hinjenju demokratičnosti.

     Ukoliko će netko željeti u budućnosti temeljiti političku opciju na javnoj raspravi, vjerujem da je izrazito bitno u takvu raspravu uključiti pojedince koji su kompatibilni sa tom idejom, što će osigurati i samo uspješno realiziranje takve javne rasprave na opće zadovoljstvo.

     Razlog zbog kojeg je do sada opća javna rasprava bila svođena na preglasavanje, upravo je u detalju samog hinjenja javne rasprave (zbog čega bismo zapravo raspravljali ako znamo što je točno?).

 Za javnu raspravu kao temeljni pogon demokratskoga poretka nužan je ulazni kriterij koji se svodi zapravo na dobru komunikacijsku praksu. Bez uvođenja ovog kriterija javna rasprava ostati će hinjenje. Sa uvođenjem ovog kriterija, javna rasprava pokazati će svoju pravu političku i ideološku moć koju sloboda informacije i opća informacijska revolucija svakim danom čini sve jačom. Dok stari dogmatski sustavi mada danas još uvijek prevladavaju, polako i sigurno propadaju.

 Zato vjerujem da je definicija ulaznog kriterija utemeljenog na dobroj komunikacijskoj praksi demokratskog relativizma, ključni parametar oživotvorenja stvarne demokracije.

Kako realizirati javnu raspravu? Dobrovoljci?

Objavljeno: 27 ožujka, 2010 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , , | 2 komentara

Nedavno sam u naletu revolucionarne atmosfere spomenuo sljedeće:

lagano smo dosli u fazu gdje vlade trebaju padati sve dok se neka ne udostoji realizirati ono sto je sa strane javnosti artikulirano kao opci interes.
jedan dan, jedan dan. nema se vise sta izgubit. moze se samo dobiti ekipa koja ce nesto dobroga i uciniti. jasno, ne sumnjam da ova konstelacija unutar vodecih stranaka ima buducnost, no pod jakim pritiskom karte se daje dobro promijesati.

Kad ono na jeftinu frazu pala gomila pluseva. Pobogu. Što znači to “sa strane javnosti artikulirano kao opći interes”? Dobro zvuči, nema šta, ali o čemu mi ovdje pričamo? Ako imamo nešto sa strane javnosti artikulirano kao opći interes, treba li nam uopće parlamentarni sustav ili nam trebaju operateri koji će taj interes jednostavno realizirati po zakonima struke, a ne politike koja je jasna? Velike su riječi pod navodnicima, no to je samo načelo. No kako to načelo sprovesti? U međuvremenu sam se pod navalom entuzijazma razlučivanja demokratskih i antidemokratskih snaga zaputio i na Lesarov fb profil pa ga onda pitam:

Jedno konkretno pitanje. Planirate li u stranci pokrenuti niz javnih rasprava kako bi javnost zajedno sa strankom kreirala politike Laburista? Ako da, kada, ako ne, smatrate li se demokratima?

Lesar odgovara:


Gordane, do kraja travnja formiramo stručne grupe koje pripremaju i vode javne rasprave na 14 područja. cilj= 14 prograsmkih dokumenata. Član grupe ne mora biti član stranke ali ne može biti član neke druge stranke.


Ja opet pitam:


Kako ce se javnost moci ukljuciti u te rasprave i hocete li koristiti prednosti interneta u njima? Forumi, blogovi, grupe i slicno.

Odgovora nema. I to je činjenično stanje koje se svodi na standardnu priču o nekim malim kružocima za odabranu ekipu, gdje kakti svatko može doći, ali nitko neće doći i ta javna rasprava i neće biti neka javna rasprava, niti će se zaključak moći utvrditi da je nešto uistinu stav javnosti. Može li se na taj način utvrditi da je nešto artikulirano kao opći interes? Sumnjam.

No u kojem bi se slučaju moglo reći tako nešto? Pretpostavka je da bi za raspravu i aktualnost rasprave (znači da ekipa bude motivirana da dođe i kaže što misli i ne samo da kaže već da ravnopravno sudjeluje u kreiranju stava) svi i najmanje zainteresirani trebali znati za početak, te da im je dostupnost rasprave lagana.

Internet ovdje vidim kao jedino logično rješenje. I naravno, omiljeni mi JOT. Jer na nekom ovakvom mjestu (ok, nešto rafiniranijem od pollitika.com-a), možemo artikulirati bitne argumente, činjenice, informirati se međusobno za početak o svemu što je relevantno, te pokrenuti na temelju pune informiranosti i samu raspravu. Standardne tribine ne zadovoljavaju ovaj zahtjev, s obzirom da standardne tribine mogu ukljućiti do 20 sugovornika, dok je dijalog sveden na minimum, a osobno doslovno nikad nisam vidio niti čuo za tribinu i slično gdje bi se došlo do bilo kakvog zaključka. Forumi, blogovi, wikiji široko dostupni to već omogućavaju.

Druga stvar koju Lesar spominje jeste odabir stručnog tima. Pobogu, tu u startu vidim grešku. Ne trebaju nam stručni timovi da bi javnost artikulirala stav, već komunikolozi, moderatori, koji će upravo stručnjacima unutar javnosti omogućiti da njihov stav bude iznešen i prepoznat. Javna rasprava ne definira unaprijed stav, pa ga onda obara ili ne, već otvara samo pitanje i utvrđuje argumente koji su relevantni, koji nisu relevantni, kreira stavove koji su integrirani na temelju relevantnih argumenata, sve naravno pod paskom cijele zainteresirane javnosti. To je javna rasprava. Gdje imamo moderatore koji imaju isključivu komunikacijsku funkciju, ne funkciju unutar bilo koje argumentacije, obrane stavova ili slično.

No, hajmo dalje.

Kada za raspravu možemo reći da uistinu predstavlja javnost? Koliko je osoba potrebno da bude u blizini, 5, 100, 10000? Pretpostavljam da ukoliko samo 5 osoba zna za neku raspravu ala ona kod Lesara, da to i nije javna rasprava. Ako pak cijeli fb bruji da se okupljaju timovi koji će koordinirati komunikaciju, te ako se uključi 60 000 ljudi u te rasprave, te ako neovisni moderatori (moderator je tko hoće da bude, moderira one koji prihvaćaju njegovu ponudu moderiranja) dođu do zaključaka koji se podudaraju tipa u 90% slučajeva, pa ako je i Jutarnji i NovaTV ukazala na ovaj fenomen organiziranih javnih rasprava, onda već možemo reći da ovako definirana rasprava ima veze sa javnosti, dok je sam zaključak rasprave nešto što postaje izrazito relevantno, pogotovo ako 90% sudionika potpisuje isti dokument koji je zaključak rasprave.

Tada možemo govoriti i da takav zaključak ima viši stupanj legitimiteta nego bilo koja odluka izabrane vlasti, s obzirom da je iza odluke upravo sprovedena javna rasprava i stav javnosti, da ne kažemo naroda, koji je suveren u RH.

Bez javne rasprave, bez definiranja javne rasprava, bez postavljanja javne rasprave, mi se vrtimo u krugu. Jer i jedan Lesar sa dobrom namjerom opet će furati partitokratske odluke, šta se dogovori sa svojom ekipom, baš kao što će i neki SDP nakon milijona tribina imati identičan stav kao što ih je imao prije tribina. Kao što je i Kosorica pozvala mlade ne Bjelolasicu 2000 i neke, da bi mladi zaključili ono što je ona unaprijed postavila ililti, imati ćemo FALSIFIKAT javne rasprave

A čemu? Došli smo u poziciju da upravo zato što nemamo nikakvu mjeru (a opće dobro artikulirano kroz javnu raspravu jeste mjera) i što je na kraju svaka odluka u političkom procesu praktički proizvoljna. Gdje se može sve hiniti općim dobrom i gdje se za ništa ne može jasno reći TO NIJE OPĆE DOBRO. Pa tako ne može se niti izvršiti adekvatan politički pritisak sa strane javnosti, jer nema nikakve artikulacije i sve ostaje u ovom predpolitičkom procesu prodaje muda pod bubrege.

Između predpolitičke ere i nekog novog političkog procesa koji se može oslanjati na sprovedbu općeg dobra, nalazi se upravo ideja uspostave javne rasprave koja bi nosila potreban legitimitet. To je moguće, to je izvedivo. Pogotovo u pitanjima koja nemaju previše svjetonazorskih kajli, te koja zahtijevaju znatno dublja preispitivanja. Ali postoji čitav niz pitanja gdje uz samo malo mudrosti i vještine komunikacije mogu biti riješena, a onda samim time i realizirana ili barem da se otvori prostor za njihovu realizaciju.

Gore je ekipa lijepo primijetila kako je bitno imati artikuliran opći interes, ja podebljavam još jednom. Dok ne postoji tijelo koje ćemo intuitivno prihvatiti kao politički znatno jače od neke Vlade HDZa, a jedna opća javna rasprava i njezin rezultat to osiguravaju, HDZ i partitokracija će nam krojiti politički proces, dok će neartikulirana javnost, kao i općenito neartikulirani opći interes biti samo tema za salonsku ekipu.

No zašto ostaviti nešto sa tako jakim potencijalom za salon, kada je upravo to ono što nam treba?

I što će biti sa Lesarom? Ako napravi ono što se uvijek radilo do sada, ni kriv ni dužan neće se razlikovati od partitokratksih prethodnika koji su hinili javnu raspravu. Ako se pak angažira oko legitimacije jednog ovakvog sveobuhvatnog procesa te se sa strankom založi za njegovu realizaciju, konačno ćemo moći tvrditi da konačno imamo i političku ponudu.

Da zaključim ovu veselu priču. Postoji li itko tko je zainteresiran da pokrenemo pilot projekt javne rasprave? I to one prave, koja će uključiti desetke tisuća ljudi, gdje će moderatori biti koordinatori rasprave jednakih i gdje će se težiti prema artikulaciji onoga što se prepoznaje kao opći (spomenuh ranije, 85% je dovoljno) interes? Čisto da krenemo tim putem.

Čini mi se da je upravo ovaj detalj onaj koji nas udaljava od nove ere politike i gesla:
POWER TO THE PEOPLE