Zašto otkazujem podršku 22.O

Prosvjedi 15.O su prošli.

Na valu bunta što su financijske institucije prokockale ljudima živote i ušteđevine, bez da je itko odgovarao, osim poreznih obveznika, nastao je pokret 15.O. Jako dobar početak masovnog udruživanja, jer su se ljudi okupili oko očitog problema.

No, kako stvari obično idu, kada se nešto opako pokrene, moćnici učine sve da pokret ne ojača. Shema kojoj sam osvjedočio i koju su ložili i svjetski mediji i veliki svjetski intelektualci, prebacila je bunt sa očitog, na bunt ideološkog.

Umjesto da su ljudi na temelju ZAJEDNIČKE pojave (99%) počeli tragati za elementima iza kojih postoji širi politički konsenzus, tipa uvođenja odgovornosti financijskih institucija (za primjer, nesuvislo je i politički neprihvatljivo da dobitak nosi bankar, a rizik porezni obveznik), te još važnije političkih institucija koje su to dozvolile (tolerancija korupcije 0%, maksimiziranje transparentnosti političkoga procesa, insistiranje na kreiranju participativnih modela i snošenje i političke odgovornosti onih koji su omogućili ovu pojavu), pokret se prebacio na anarholjevičarsku ideološku propagandu s ciljem podjele javnosti na ljevicu i desnicu i samim time, gušenjem žarišta bunta sa korumpiranih političkih elita na vječne sukobe unutar naroda.

Pa tako, čitav niz popularnih disidenata (druga linija obrane sistema) potiče priču o kapitalizmu (konfuzan termin koji de facto jako malo znači, pa tako za primjer izrazito kapitalistička struja Tea Party koja je isto tako za uvođenje odgovornosti financijskoga sektora, ovom je retorikom negirana) i direktnoj demokraciji (šarena vizija koja instantno svakog upućenog navede na užas (hajmo reći da imamo 500 zakona, 20 000 članaka, koliko treba vremena da bi bez posrednika svi zajedno mogli donijeti informiranu odluku i na temelju informirane odluke glasati ili se stvar svodi na popular voting zbog kojeg se ekipi diže kosa na glavi, a teoretičari organizacije padaju u nesvijest)), dvije dogme anarholjevičara bez šire društvene podrške.

I onda stvar prebacimo još u hrvatski kontekst, gdje imamo masu različitih mišljenja i gdje se općenito zazire od radikalnih dogmata i dobijemo “građanske” prosvjede gdje je jedino dozvoljeno mahati anarholjevičarskim parolama, dok druge eto nisu prihvatljive.

Ukratko, dobili smo podvalu jednog marginalnog političkoga smjera koji u najboljem snu može dobiti 50% podrške, te podjednaku masu žestokih oponenata, gdje korumpirane elite mogu nastaviti mirno spavati, jer se sukob prebacio kao što već rekoh na ljevicu i desnicu.

I upravo to se i dogodilo. Sukob, umjesto zajedništva. Forsiranja osobne gluposti, umjesto uviđavnosti. Podvala, umjesto podrške.

Ekipa se tako pitala kako je moguće da su dobili opaku medijsku podršku i jutarnjeg i večernjeg i index.hr-a i TV-a i svih relevantnih izvora, a eto jedan detalj nisu uvidjeli. Temeljna poruka je bila ANTIKAPITALISTIČKI prosvjedi, znači termin koji po definiciji spada pod podjelu lijevo-desno. Ne prosvjedi protiv političke korupcije, protiv neodgovornog bankarskoga sektora, ništa s potencijalom šire legitimacije, već upravo ložionica za nadobudne naivne organizatore prosvjeda kojima je tako godilo da su eto oni potpuno i ideološki u pravu.

Ali šipak. Prosvjedi su izgubili potrebni fokus i umjesto zajedništva, rodio se sukob klasične podjele.

Ostao sam istina aktivan u grupi koja sudjeluje u organizaciji, inzistirao sam da se retorika prilagodi široko prihvatljivoj terminologiji, no ekipa na krilima vrlo uspješnog 15.0 (5.000 – 10.000 je respektabilan broj),
nije spremna, a moguće niti voljna krenuti teškim rudarskim putem utvrđivanja široko prepoznatih ZAJEDNIČKIH vrijednosti koje bi osigurale famoznih 99% i koje bi u hrvatskom kontekstu bile ključne poruke.

Samim time prosvjedi nemaju šansu da postanu građanski, jer organizatori očito favoriziraju ideološku smjernicu umjesto jednakosti, što je jamstvo propasti.

Samim time predviđam ovim prosvjedima upravo propast, a nadam se da će do propasti doći općim bojkotom, a ne potencijalnim sukobom ekstremnih struja iz ljevice i desnice, jednih koji su oteli prosvjed i drugih koji našli opravdanje da uđu u direktni sukob zbog takve provokacije.

Kako bilo da bilo, bitno je da na temelju ovog lošeg iskustva ipak nešto i naučimo i da ovakvu grešku više ne ponovimo. I to je to.