Ritam promjene?

Objavljeno: 24 srpnja, 2011 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , | 3 komentara

Nedavno je u Nu2 gostovao Munir Podumljak. U emisiju su iznešene optužnice koje ozbiljno kompromitiraju vladinu borbu protiv korupcije, ali i parlamentarnu oporbu. Ministar Karamarko kao glavni protagonist slučaja obično tuži za klevetu, ali ovaj puta je vrlo tih. Slučaj Hypo banke, organiziranog pranja novca sa strane političke scene, čitav niz pokazatelja koji ukazuju na sukob interesa i umiješanost u velik dio nedavnih afera (FIMI medija), slučaj perjanica nultog reda.

Dva dana nakon emisije na facebook-u ljudi linkaju na članke u medijima koji su obradili Munirov nastup, velik dio osoba koje su istovremeno članovi i/ili simpatizeri ozbiljno kompromitiranih stranaka lajkaju statuse, užasavaju se (bez da se pitaju zbog čega daju podršku u slučaju kompromitiranim strankama) i polako i sigurno jedan opak slučaj nestaje sa scene.

Neki se usput pitaju zbog čega u Hrvatskoj nema više zviždaća? A tko bi bio zviždač kada njegov slučaj neće uopće imati nikakav slučaj na bilo koga osim na osobnu egzistenciju. I tako, na naslovnicama opet red vladine borbe protiv korupcije, red sitnog prepucavanja kukuriku koalicije, a slučaj kapitalac nije bitan.

Razni medijski šljakeri samodopadno ponovno komentiraju sapunicu u medijima, pričaju o Barci, Sanaderovim spisima (trenutni aktualac koji će već sutra biti izbrisan iz kolektivne svijesti), Čehoku i sve se nastavlja bez glave i repa, bez prologa i epiloga.

Razgovaram sa ljudima da mi nabroje par najjačih afera koje bi u suvisloj zemlji bile izgurane do kraja bez obzira na cijenu, svi krenu nadobudno, a najčešće ne mogu nabrojati niti jednu jedinu. Lobotomirana smo nacija, a pet ljudi koji imaju pamćenje potpuno su nebitni, jer su izolirani slučajevi, politički irelevantni.

Jutarnji, Večernji, NovaTV, HRT, RTL, zabava za mase, pa i one koji sebe smatraju intelektualcima.

Posljedice?

Kada razgovaram s ekipom danas, baš kao i prije pet godina, baš kao i prije deset godina, u deset minuta razmrdamo medijske paušale kako je njihova kandidat zakon, utvrdimo da svi imaju jako puno putra na glavi i da nisu pretjerano vjerodostojni i da stvari treba mijenjati.

Prođe ta priča, dođe nova navala medijskoga materijala, opet svi navijaju sitno (osim onih cinika koji gledaju sve sa strane i osječaju se superiorno jer oni eto znaju da ništa ne valja cijelo vrijeme) i tu i tamo netko naleti i na trenutak makne medijsku maglu. U ZADNJIH 10 GODINA NISMO SE MAKNULI S MJESTA.

Medijski kartel nas je učinio stokom, a oni koji bi trebali misliti, bave se temama koje im karteli nameću i skidaju sa dnevnoga reda.

Ima li Hrvatska ikakvu budućnost dok se ne riješi ovaj problem? Jer dok si dozvoljavamo da nam Pavić i Hloverka diktiraju tempo događaja, hoćemo li moći napraviti jedan zajednički korak, osim što se eventualno nećemo slagati sa dnevnim napisima u novinama na trenutak?

Dok se referenciramo na medijske kosti kao nešto relevantno ili irelevantno (u biti je svejedno, jer smo tim činom pristali na igru i na ovaj i na onaj način), postižemo li išta osim konstatiranja očitog, krećemo li se igdje?

I zbog čega bi itko išta radio u ovoj zemlji u političkome smislu, zbog čega bi se ikakva oporba bavila ozbiljnim stvarima, ako će im jedina pitanja biti postavljena iz ponude Red Carpeta, gdje ništa što ima težinu neće biti detalj predizborne kampanje, niti pitanje koje će činiti razliku? Zbog čega bi se itko bavio ičim suvislim i zamjerio se ikome moćnom, kada nitko neće znati za to, a i onih par što će znati, neće uložiti 10 minuta da razmisle koja je stvarna težina toga, već će tema po paušalu sutra biti zamijenjena nekom novom “vrućom pričom”?

Zbog čega osnovna tema neće biti za primjer pranje love u Hypo banci, osvrt na Karamarkov sukob interesa i što će politički pretendenti učiniti da se tako nešto više nikada ne ponovi kako bi se uspostavila potrebna klima povjerenja, već će biti neka nova medijska patka, neki novi mentalni paušal koji snažno zvuči ali iza sebe ne nosi ništa?

Mi na forumima, facebooku, nazovimo nas slobodnim građanima. Kada ćemo se cijepiti od ove jednostavne igrice koja nas čini stokom, kada ćemo mi biti oni koji će nametati široj javnosti (pa makar na slobodnome internetu) ono što je relevantno, oblikovati što je to uopće relevantno? Do kada ćemo se zdušno kačiti na neke nove kosti, umjesto da krenemo u potragu za nečim što je stvarno bitno?

Jer dok to ne napravimo, koja nam je budućnost? Novi skandal sutra, pa onda opet neki treći skandal prekosutra, dok mi milijun puta konstatiramo ono što smo još prije deset godina konstatirali? Hoćemo li se ikada umoriti od ove bizarne igre koja nas realno prebacuje u status stoke sitnoga zuba?

Možemo li mi kreirati medij koji će se baviti onim što je bitno, možemo li se mi dogovoriti uopće što je to bitno, možemo li mi postati mjera promjene ili ćemo bez ikakve mjere nastaviti plutati u bezdanu

bez smisla, bez značenja, bez sjećanja i bez ikakvih posljedica?

Uočava li još netko ovaj problem ili je samo meni ovaj problem tako velik da bez rješenja tog problema ne vidim nikakav pomak sljedećih 20 godina, jer eto upravo tada će Paravanja reći da zna gdje je Antonia?

Ovo je nešto što mi prolazi kroz glavu neko vrijeme, što me mori i bilo bi mi jako drago da čujem vaše gledište, da uopće utvrdimo jeli ovo stvarno nešto bitno ili sam samo malo skrenuo baveći se opet nečim nebitnim? Jer ako ne brijem, onda niti ne postoji važnija tema od ove teme.

I ne postoji veći problem od ovoga problema. I ne postoji veća potreba, nego da se ovaj problem riješi.

JOT kao ideologija

Objavljeno: 12 veljače, 2011 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , | Komentiraj

story25i1.gif “Postoji jedna stara indijska priča koje kaže kako je nekada davno jedan kralj naredio da mu dovedu pet ljudi koji su od rođenja bili slijepi. Kada su ih našli i doveli u njegov dvorac, kralj ih je skupio i rekao im kako će sada imati priliku da opipaju nešto što se zove – slon, a nakon toga će morati podrobno da mu opišu kako taj slon izgleda. Međutim, kralj je udesio tako da se svakom od ovih pet slijepaca dozvoli da opipa samo jedan dio slona, tako da je prvi opipao surlu, drugi – glavu i kljove, treći – noge, četvrti – lijevu stranu slonovog tijela a peti – rep.

Onda ih je kralj opet okupio i zamolio da mu opišu kako slon izgleda. Nije prošlo dugo, ovih pet slijepaca su se počeli već toliko da svađaju da umalo nije došlo i do tuče. Prvi je tvrdio da je slon sličan zmiji sa veoma hrapavom kožom, drugi se odmah usprotivio tvrdeći kako slon nema nikakve veze sa zmijom nego je to nešto zaobljeno i veliko sa dva povinuta koplja koja iz toga vire, treći je tvrdio kako ova dvojica nemaju pojma, jer slon izgleda kao četiri debela kolca zabijena u zemlju itd. itd…

Svaki od sljepaca je tvrdio da slon izgleda upravo onako kako ga je on opipao, a nikome nije palo na pamet da sasluša i ostale, odnosno da predloži, da svako od njih opiše ono što je opipao – pa će tako svi biti u stanju da sklope kakvu takvu sliku slona i saznati kako bi on mogao izgleda.”

Više puta sam spominjao kako informatička revolucija u kojoj smo se našli u biti poništava čitav ideološki spektar iz industrijske revolucije koji je u političkom mainstreamu dominantan i danas, mada naočigled svih ubrzano propada. Ljevica, desnica, konzervativci, liberali, socijalisti, komunisti, svi ovi ideologijski spektri de facto bivaju utemeljeni na zatvorenom kontekstu. Postavlja se slika svijeta (oštar intelektualni prijestup), gdje su relacije jednoznačno postavljene i gdje se tada dogmatski pristupa implementaciji takvih neupitnih istina (prava radnika, individualne slobode, zaštita tradicionalnih vrijednosti, odnos prema kapitalu, etc) u politički proces.

Ovdje nema previše mjesta za OTVORENU javnu raspravu, jer su stavovi unaprijed definirani ideološkim naočalama, to jest svaka javna rasprava se de facto svodi na raspravu s figom u džepu iliti u neravnopravnom okruženju gdje je kontekst unaprijed postavljen i gdje kontekst nije moguće širiti, jer se tim činom urušava cijeli način razmišljanja, što je neprihvatljivo.

Tako razni pripadnici liberala, socijalista, komunista, konzervativaca u biti kvalitetno postavljanju tezu da rasprava među tim skupinama zapravo i nije moguća, jer svatko forsira svoj kontekst, bez sklonosti da se kontekst počne širiti. Kada forsiramo isključivo svoj kontekst, kada nismo spremni ili u mogućnosti proširiti kontekst i integrirati i drugi kontekst u širu sliku, tada niti komunikacija nije moguća.

Sve ideologije koje unaprijed utvrđuju svoje partikularne interese, bez sklonosti holističkog pristupa politici tako u JOT mediju mogu pronaći neprijatelja, jer JOT ultimativno širi kontekst i postojeće pristupe prokazuje kao bespredmetne. Ono što često volim spomenuti jeste da se s ljudima politički ne nalazim po pitanju zaključaka, već po pitanju samog pristupa politici. Otvorenosti, spremnosti da dijalog, spremnosti na širenje konteksta, spremnosti na prihvaćanje jednakopravnosti argumenta. I taj pristup, takvo mišljenje u biti možemo proglasiti ideologijom JOTa.

JOT tako mada je isključivo komunikacijska platforma, upravo zbog stroge kompatibilinosti sa takovim otvorenim pristupom na temelju jednakosti, postaje savršen alat za demokratsku opciju, nešto što je prije informatičke revolucije bilo ukratko nezamislivo uopće za definirati. Naime, sam aspekt komunikacije nije bio značajan, jer se komunikacija do sada svodila prvenstveno na uske kružoke istomišljenika na mikroplanu, političku trgovinu na planu visoke politike i PRu na planu masovne komunikacije. Sama pak misao širenja konteksta tako nije bila nešto opipljivo, pa tako niti prepoznato kao ključan parametar definiranja opcije.

U informacijskoj eri, u informacijskoj revoluciji, tako u pravi plan upravo dolazi pitanje komunikacije i temelji definiranja rasprave na kojima počiva i proces političkog odlučivanja. Ne dogmatski stavovi (informatička revolucija oštro gazi dogmu), već pristup raspravi.

Tako mogu zaključiti da nova ideološka podjela na kontekstualno zatvorene i otvorene, postaje temeljna podjela gdje su prvi nekompatibilni sa novim trendovima, te polako is sigurno gube svoj utjecaj, dok su drugi po svojem temeljnom uvjerenju upravo demokrate, sposobni da sudjeluju u javnoj raspravi BEZ FIGE U ĐEPU i da tako generiraju moć javnosti koja bi uskoro mogla postati alfa i omega političkog procesa.

JOT tako mada nije ideologija, zbog stroge kompatibilnosti sa načinom mišljenja jednog ideološkog grozda i inkompatiblinosti sa načinom mišljenja drugog ideološkog grozda, tako se može smatrati i ideologijom nove informatičke ere.

Građanin i Ovca.

Objavljeno: 11 siječnja, 2011 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , | 3 komentara

Najčešći oblik samoobmanjivanja kojeg uočavam vezanog za društvo i društveni proces jeste da se skoro svaka Ovca samoproglašava građaninom, a u Hrvatskoj je sveukupno oko 300 Građana.

Pa tako u svakodnevnim raspravama privatno ili javno, najuobičajenije je vidjeti jednu klasičnu Ovcu kako “reži” (kad ovca mekeće, ona misli da reži – tako se bolje osjeća) na svoje pastire, na vukove iliti na vladajuću stranku, na oporbu, na loše pojave u društvu. Ovca stalno nešto konstatira i s time je definiran odnos između Ovce i društva.

Ovca je pasivni oblik, neemancipirani oblik humanoida. Ovca je obično jako glasna unutar svojeg društva, no na otvorenom terenu u javnoj sferi, Ovca će eventualno meketati skrivena iza nekog nicka (osvrt na blogosferu).
I što će Ovca raditi i tako poskrivečki? Komentirati će opet, pljuckati po svemu i tu će biti kraj njezina “građanskoga” duha.

Više manje, 4 500 000 humanoida u Hrvatskoj su Ovce. Ti dragi čitatelju isto tako si Ovca, osim ako nisi jedan od onih 300.

No, lako za Ovce, jer one su u biti nebitne. Jer Ovce ne postavljaju trendove, Ovce slijede trendove svojih pastira po definiciji. Hajmo malo o Građaninu. O 300 osoba koje se može nazvati Građanima?

Koja je osnovna razlika između Ovce i Građanina?

Dok Ovca bleji, kritizira, komentira, dok je Ovca objektivno pasivni element političkog procesa, Građanin
je pogađate, aktivni element političkog procesa. Građanin SKRBI o svojoj političkoj zajednici.
Građanina brine kad se nešto loše događa u njegovoj političkoj zajednici. I građanin je svjestan da je upravo na njemu kao skrbniku dužnost da riješi probleme i da se bavi rješavanjem problema.

Građanin ne proziva, on poduzima potrebne mjere. Građanin ne traži ispriku, već način.

Svatko tko gleda političku situaciju kao odgovorna osoba koja skrbi za svoju zajednicu i kojoj su problemi zajednice njezini problemi, osoba koja traži rješenja za političke probleme, ona je Građanin.

Ovca je svaka osoba koja možda uočava probleme, no ništa ne poduzima, niti gleda iz pozicije prvog lica jednine, kada se bavi nekim problemom. Ovca komentira, primjećuje i to je više manje to.

Sada kada smo definirali osnovne kategorije političkog postojanja (subjekt/objekt i bihevioristički aspekt), postavlja se pitanje što ćemo s tom konstatacijom?

Trebamo li mi Građani, nas 300 podsjećati Ovce da su Ovce, nadati se ćemo tako djelovati na njih da postanu i one Građani? Trebamo li se mi Građani organizirati i prepustiti Ovce samima sebi (ionako Ovce služe samo za vunu, mlijeko i klanje)? Trebamo li se postaviti prema Ovcama upravo na način na koji se prema Ovcama postavlja u prirodnome svijetu i jednostavno ih iskorištavati kao političke objekte? Trebamo li mi Građani razmisliti kako da konvertiramo pokoju Ovcu, kako bi nas bilo više i kako bi građanska paradigma postala dominantna (za razliku od ove vuk/ovca paradigme?)?

Što da Građanin danas radi kako bi sutra živio u boljemu društvu? I može li Građanin očekivat bolje sutra, ako se ta vrsta broji u promilima?

Nekoliko pitanja, volio bih čuti od vas Građana vaše mišljenje, a i Ovce wannabe Građani, slobodno se i vi uključite. I recite što vas sprečava da promijenite stanje svijesti i postanete Građani?

Zaključak stanja i prijedlog

Objavljeno: 28 veljače, 2010 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , , , , , | Komentiraj

Navest ću neke crtice s kojima se možete i ne morate slagati, no te crtice osobno podrazumijevam.

  • Usko grlo političkog procesa nisu stranke, nije niti primitivni narod, već je nerazvijenost političkog tržišta.
  • Uvjeti za razvoj političkog tržišta su istina ne baš idealni, ali je veći stupanj prepreke općenito u nepostojanju niti 2 000 emancipiranih građana.
  • Neemancipirani građani su pak produkt lošeg okruženja. Jednoumlje, općenito nepovjerenje i sebičnost kao proizvodi višedesetljetne indoktrinacije sistema koja je i dalje sveprisutna u medijskom i akademskom svijetu
  • Dok ne postoje emancipirani građani, svaka pomisao da će netko u politici biti spreman/sposoban zaštititi opći interes, iluzorna je, preciznije nemoguća je s obzirom na realnu konstelaciju moći.
  • Javnost kao politički faktor je iluzija sastavljena od interesa vlasnika medija, profesionalnog civilnog sektora što je na istim jaslama kao i ostatak oligarških struktura.
  • Razlog zbog kojeg općenito jako malo pojedinaca kreće putem emancipacije je prvenstveno strah od ne pretjerano artikuliranih, no suvišnih komplikacija u privatnom životu. No važniji je razlog nedostatak same građanske osviještenosti koja nameće i preuzimanje građanske odgovornosti, već se pitanje bilo kakve građanske odgovornosti kroz cijeli sustav masovne indoktrinacije po definiciji prebacuje na sve ostale, najčešće licemjerno na političare.

Samo pitanje građanske emancipacije je univerzalno, bez obzira imali mi ideju što učiniti, nemali tu ideju, no bez emancipuiranih građana nitko ne može zaštititi niti širi društveni interes, jer za tako nešto ne postoji nikakvo političko zaleđe.

Neemancipirani bi htjeli nekog boga koji će se pojaviti i sve riješiti po kratkom ili nešto dužem postupku, no njegove mogućnosti su definirane pametnom podrškom,gdje mjesta za slijepu sljedbu jednostavno nema, odnosno ista teži ka novom despotizmu (prirodna posljedica uspostave balansa realnog političkoga stanja u državama s izrazitim deficitom građanske emancipacije) i samovolji.

Drugi dio priče je optimizacija djelovanja i podizanje političke moći emancipiranih građana. Taj dio djelim na opće zahtjeve:

  • široka umreženost – sam si ništa zajedno smo sve. U političkom procesu politički utjecaj raste eksponencijalno sumi pojedinačnih utjecaja.
  • mehanizmi artikulacije interesa i udruživanja
  • operativno znanje

U konkretnoj političkoj krizi u kojoj se Hrvatska nalazi mogu uočiti da su općenito političke institucije nedorasle zahtjevima društva, te da je bitna najšira reforma političkog procesa.

Za tako nešto potrebno je učiniti cijeli politički etablishment zamjenjivim, kako bi se efikasno zamijenilo svako usko grlo unutar procesa. Kreiranje opcije i stranke koja dalazi na vlast kroz podršku prvenstveno emancipiranog građanstva, ne raznih lobija i proizvoda zakulisnog djelovanja. Tim činom uspostavljamo stvarni demokratski ciklus.

Karakteristike jedne stranke koja je kompatibilna emancipiranom građanstvu u informacijskoj eri su sljedeće:

  • naravno, JOT – vođenje cjelokupnog procesa odlučivanja u JOT okružju, kako bi zainteresirani mogli najbolje dati svoj doprinos, steći dodatno znanje kroz sudjelovanje u procesu ili njegovo praćenje, te kako bi svi zainteresirani mogli nadzirati proces te na vrijeme reagirati ukoliko je to potrebno.
  • organizacija je utemeljena na punoj jednakosti svojih sudionika, odnosno svako delegiranje može biti promptno otkazano u svakom trenutku
  • temeljni kriterij, platforma političkog djelovanja utemeljena je na demokratskom konsenzusu, što u startu znači da osobe koje su voljne staviti po strani sva svoja uvjerenja i kroz mjeru zajedničkih vrijednosti donijeti političku odluku oslobođenu ideološkog krimena.
  • empirija i pragma ispred ideologije, no ne i demokratskoga konsenzusa. Informacijska era zahtjeva znatno oblikovanije stavove zbog siline argumenata koji proizlaze iz novih svakodnevnih dostupnih informacija. Nije nužna opća koherentnost unutar ideja, bitno je prvenstveno da rješenje odgovara empiriji (ne treba nam više ideološka mjera da bismo utvrdili jel nešto ok ili nije), te da je sukladno demokratskom konsenzusu koji ima snagu Ustava i kod donošenja političkih odluka.
  • demokratski konsenzus predstavlja zajedničku mjeru za valoriziranje daljnjih odluka koje se ne moraju konsenzusno prihvatiti, ali koje moraju biti sukladne s konsenzusom.
  • općenita težnja za donošenje odluka u korist općih načela, nauštrb osobnih predrasuda

Dakle. Oni što ne vjeruju u ideju zajedničke mjere (demokratski konsenzus) kao nultog čina konstituiranja opcije, ne mogu po prirodi stvari biti njezin dio. Oni koji su apsolutno uvjereni da su u pravu i da samo pod njihovim uvjetom stvari mogu funkcionirati, po prirodi stvari sebe ne smatraju jednakima, te ne mogu niti djelovati u okruženju jednakih. Oni koji gaje animozitete prema drukčijima po bilo kojoj osnovi, moraju se odreći tih animoziteta ulaskom u arenu gdje će biti jednaki s tim drukčijima.

OK. Ovo je samo moje viđenje ideje demokratske opcije (koja je isto tako u suštini ideologija) gdje nema crvenih, crnih, plavih ni ostalih, već prvenstveno postoje razum i uvažavanje.

Na platformi emancipiranih građana, mogu nastati i razni drugi ideološki sustavi, no snažnog sam dojma da je upravo podjela društva na otvorene-razumne i zatvorene-nerazumne, podjela na mudrost i glupost, ona podjela koja nam je potrebna u informacijskoj eri.

Da bismo ostvarili ovakvu platformu, potrebno je utvrditi kriterij ulaska u sustav odlučivanja. Postoji način prepoznavanja otvorenog-demokratskog uma, a to je uvažavanje tuđih argumenata iz pozicije zajedničke mjere. Svatko može biti i sudac te utvrditi koliko tko pila i koliko je voljan uvažiti i drugo mišljenje te se eventualno korigirati pod pritiskom uočene nekonzistentnosti. Ona mreža koja će objektivno najbolje artikulirati arbitre, bit će najotvorenija i imati će mogućnost da najbrže raste i bude prepoznata po spomenutim kriterijima.

Unutar jedne takve zatvorene mreže potrebno je pokrenuti pitanje uspostave demokratskog konsenzusa, odnosno temeljnih načela iza kojih će svi stajati. Ukoliko ima više mreža, uspostavljanje demokratskoga konsenzusa koji će biti zajednički za više grupa, imat će i snažniji politički potencijal.

Potrebno je utvrditi i model odlučivanja, što je najbolje izvedivo na empiriji i utvrđivanju realnog legitimiteta odluke i kad se svi ne slažemo.

Kod dizajniranja ovakve organizacije, potrebno je utvrditi i sustav prioriteta, te naravno operativa.

Takva instant politička opcija ima Bibliju u obliku konsenzusa, ima sustav odlučivanja, ima dinamiku kroz prioritete i operativu i kao takva je spremna za izlazak na političko tržište. Oni koji pridobiju najširu podršku unutar JOT djelovanja (glasine su lako oborive kada je cijeli proces JOT), mogu očekivati i dolazak na vlast zbog opće zasićenosti postojećim.

Eh sad. Što je potrebno za ovaj scenarij? Za početak emancipirani građani koji će uopće vidjeti smisao unutar uspostave demokratskoga konsenzusa, eksperimentiranja s modelima odlučivanja i tako dalje. Za sve ovo da bismo pristupili empirijski (ne utopijsko-ideološki) moramo imati ljude koji su spremni ići tim putem. Nije za očekivati da u zajednici neemancipiranih građana prođe niti ova ideja koja zahtjeva stav i angažman svojstven emancipiranim građanima.

Tako ne mogu krenuti dalje dok se broj emancipiranih svodi na desetke, umjesto na tisuće.

OK. Potrebno nam je emancipirano građanstvo za bolje sutra. Potrebna nam je i jaka javnost koja proizlazi iz tog građanstva. Meni za promjenu paradigme političke komunikacije i internet demokraciju, svima nama da netko stane u zaštitu općeg dobra.

Koji osobno mogu doprinos dati? Mogu poticati ljude da preuzmu društvenu odgovornost. Ali, kako da stvar bude suvisla? Ima li tko kakvu ideju? Ja nemam. Trenutna ideja koja mi ima smisla jeste preuzimanje uloge poveznika sa stavom. Dakle, obilazim razne javne inicijative, pišem o njima na svom blogu, kritički ih postavljam spram fenomena emancipiranog građanina, općenito jačanja javnosti, te naravno spram uspostave Galetove demokracije (konkretnog modela čiju viziju imam).

Imali smo btw poviše kvalitetnih presedana u građanskim inicijativama u zadnjih par godina, dobro je da isti budu i prepoznati i da ih ukoliko su dobri integriramo u buduće inicijative. U svakom slučaju o tome se dovoljno ne piše, pogotovo ne iz nešto drukčije perspektive s vizijom (kakvom-takvom, ali vizijom).

Pa tako, kreiranje bloga koji sustavno obrađuje JOT komunikacijsku paradigmu, ICT u demokratizaciji, te naravno građanske inicijative iz perspektive željenog stanja, vjerujem da može dati određeni poticaj za daljnjim umrežavanjem, te postavljanje bitnih, strateških pitanja nauštrb dnevnog senzacionalizma. Vjerujem da općenito sama ideja vizije može navesti i druge da počnu razmatrati korak dalje od čistog reakcionizma na što se danas svodi građanski aktivizam, te da se usvoji gledanje političkog procesa na jedan novi i konstruktivan način. Naravno, ponavljanje abecede političkoga djelovanja isto tako ima neki smisao, no sve u svemu, da svi zainteresirani imaju jednostavnu mogućnost da se upoznaju sa svim javnim inicijativama na jednom mjestu, vjerujem da može biti i nadahnjujući faktor preuzimanja građanske odgovornosti, te naravno inicijaciju građanske emancipacije.

Jel vam ideja ovakvog bloga zvuči dobro? I ukoliko ste promreženi, te upoznati sa događanjima na javnoj političkoj sceni (ona “urotnička” će dobiti prilično negativnu kritiku, s obzirom da ne ući na primjerima :-)), hoćete li me uputiti na pravu adresu?

Komentari, kritike, prijedlozi?

Neriješena pitanja oko našeg vrata

Objavljeno: 9 siječnja, 2010 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , | Komentiraj

Otišao nam je Sanader, nacija je u deliriju. Pobijediti će Josipović, čekaju nas bolja vremena.

Da.

Hajmo biti malo realni. HDZ nije Sanader, već je cijela korupcijska mreža koja prekriva sve institucije unutar Države. Odlazak jednog čovjeka je priča o Pedru, ne o rješenjima. Isto tako, SDP nije Josipović, niti njegovi snovi. Već je struktura koja savršeno dobro funkcionira godinama u suživotu sa korupcijskom mrežom. Razlog zašto je Bandić napustio ovaj brod nije zato što je Bandić korumpiran, već zato što je previše uzimao, bez rukavica, primitivno, pa je postao trn u oku javnosti. SDP više voli birokrate koji će mjesecima prodavati priču da bi si nešto maznuli, namjestili natječaj i slično. No, to je u modusu operandi naših partija. Iskoristi poziciju, ne budi lud.

I ne trebamo ih zbog toga niti najmanje prozivati. Jer njima je dobro. Nama je loše i mi glasamo za njih. Tko je tu lud? Oni sigurno nisu. Tko je tu odgovoran? Opet oni nisu. Jer oni su nam ponudili nešto što smo mi popušili i sad se ne možemo praviti blesavi. E sad. Slijedi pitanje, zbog čega ih uopće pušimo? Zbog čega im još uvijek nismo dali košaricu kad nam već toliko smetaju, kad ih već toliko preziremo i kad smo svjesni da ne vode Državu u pravome smjeru?

Hajmo se pozabaviti ovim pitanjem.

Zbog čega će pojedinci sa pollitika.com-a glasati za jednog Bandića? Jel zato što misle da nije korumpiran? Da je častan, dobar, plemenit, pošten? Ne. Svjesna je ekipa da to nisu karakteristike koje krase Bandića. Barem oni koji misle i promatraju.

Ekipa će za Bandića glasati jer je Bandić kako tako protuteža fikciji crvene Hrvatske koja baš i nije previše pravedna prema svima onima koji se ne osjećaju dovoljno crveno. Uzmimo čisto za primjer i slučaj omiljenog mi Thompsona koji predstavlja eklatantan primjer zabrane slobode izražavanja, odnosno slučaja u Zagrebu gdje se velik dio SDPa digao na zadnje noge, što Thompson traži u Zagrebu?

I Bandić lijepo pokupio bodove.

Ako pogledamo realno stvari, barem hajmo reći iz moje perspektive, faktički gledano, apologetika Thompsona je utemeljena. Nije Thompson kriv što na njegovom javnom nastupu ima klinaca što nose bizarnu ikonografiju. Možda nam se stvar ne sviđa, ali to uistinu nije Thompsonov problem.

Možemo mi reći da Thompson ima ovlast i dužnost da svoju publiku usmjerava, no nitko mu to realno ne može nametnuti kao odgovornost. A ekipa općenito, čim vidi naznake ovakvog ikonografskog primitivizma i neukusa, pozvjerinji. Udara džonom, potiče dodatnu reakciju i svrstavanja. Tko je uz Thompsona, ustaša i ekipa ni kriva ni dužna postane ustašoidna, bez realnih argumenata.

Jednaka prava, jednake dužnosti, jednake obaveze.

Uglavnom. Bandić je kroz podršku par braniteljskih udruga o kojima možemo imati svakakva mišljenja, kroz dodvoravanje Crkvi, kroz podršku Thompsona iz crvenog komunjare, postao zaštitnik stare tradicionalne Hrvatske.

Dijelom i legitimno, govoreći kroz primjer Thompsona u danom trenutku.

I što sad?

Imamo tako jednog korumpiranog Bandića, za kojega će ekipa glasati jer je podržao Thompsona i jer je par likova poput Pandže reklo da je Bandić OK. I. Tko je tu lud? Zbog čega nam cvijeta korupcija? Korupcija izgleda da ipak nije temeljno pitanje u RH, kao niti detalj da ćemo uskoro imati gladne. To je prirodna posljedica nezaposlenosti.

I tako desni, tradicionalni glasaju za korumpirane i nazivaju se domoljubima.

Ista stvar je dakako i na strani “Crvenih”. Primjer Srećka Ferenčaka gdje je Pusička osobno rekla da se lik ne dira jer on je “naš” i to tako ide. Čisti HNS-ovci koji su ostali lojalni stranci bez problema su prošli preko svih afera i činjenice da je stranačko vodstvo zaštitilo te ljude, umjesto da ih se odreklo.

To bi bio jedan standardan primjer, no takvih primjera je bezbroj.

I onda se pitamo kako je moguće da nam Država propada?

Ekipe će tolerirati svojima bilo što. Nesposobnost je najmanji problem. To što je Kalmeta upropastio željeznicu, ma kome je to uopće bitno? To što nam Država proživljava ekonomski kolaps, porast kriminala kao posljedicu nestanka morala, to što malo tko niti pomišlja da idemo u dobrom smjeru, to je najmanje bitno.

OK. Ovo je stanje kojega smo svi svjesni, više ili manje, uglavnom više.

No, kako je moguće da će jedan HNSovac bez problema glasati za svoju korumpiranu stranku? Kako je moguće da će jedan “domoljub” glasati za svojeg korumpiranog Bandića?

Na temelju dosadašnjih priča stvar je upravo u višim vrijednostima koje ekipe smatraju da njihovi kandidati dotične štite. Višim vrijednostima koje doživljavaju bitnijima od detalja što imamo krajnje nesposobnu i korumpiranu državnu upravu zbog koje je pitanje hoćemo li uopće preživjeti ono što nas čeka za koju godinu?

Ukoliko želimo da krenemo putem uljudbe, putem jedne suvisle političke zajednice, čini mi se da je došlo polagano vrijeme da se krene putem rješavanja paradoksa ovih vrijednosti (kažem paradoksa vrijednosti jer podrška tim vrijednostima uništava sve vrijednosti za koje se svi zalažu), da oni koji su spremni Hrvatsku staviti ispred svojih predrasuda otvoreno porazgovaraju o tim vrijednostima, uopće poslože te vrijednosti i ako treba pola godine ne dižu se sa stola dokle kao ljudi koji su svjesni da jedna država znači JEDAN ZAKON i JEDNAKO PRAVILO ZA SVE potreban politički stav ne oblikuju i ne postave ga ispred svojih želja i fantazija, već prvenstveno kroz razumijevanje situacije da je bolji i minimum iza kojeg svi stoje, nego najljepši san iza kojeg nitko ne stoji.

Odmah da se razumijemo. Koliko mogu primijetiti rigidni elementi koji tvrde ili po mome ili nikako, nisu sposobni za ovaj za Hrvatsku nužan čin. Upravo naprotiv, nužni su pojedinci i pojedinke koji imaju razumijevanje prema onoj drugoj strani i koji se mogu distancirati od svojih želja i sagledati ukupnu političku sliku i prema toj slici postupiti.

Ovdje dakle ne govorimo o osobnim fantazijama, već o čistoj nužnosti upotrebe razuma da se izvučemo iz dreka u koji sve više tonemo.

I za početak. Koja su to uopće pitanja koja smatrate da su važnija od nečije potpune nekompetentnosti i kriminalnosti? Očito je da takve stvari postoje, hajmo razgovarati malo o njima.