O osobnom izboru za Sabor 2011

Objavljeno: 23 studenoga, 2011 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , | 1 komentar

HDZ naravno ne dolazi u obzir. Razni suicidalci su mu se priključili tipa Vesna Škare Ožbolt, što je dobra stvar, jer je paket apsolutno neprihvatljivih sada jasniji. Svi koji šuruju sa HDZom nakon svega, ne mogu biti ozbiljan izbor.

Kukuriku koalicija. ZG Holding, nepotizam, klijentelizam, neriješeni slučajevi krupnog kriminala. Srečko Ferenčak i Mislav Žagar kao prihvatljivi kadrovici za Pusičku. Milan Mesić neprihvatljiv kadrovik. Milan Bandić stara pjesma, Jakovčić nešto novija. Puno repova, puno sumnjivih poslova. Kao šlag na tortu višestruka prevara u Saboru svojih birača. Sjetimo se referenduma za NATO, sjetimo se zakona o referendumu. To su samo dva detalja koje sam osobno pratio. Vjerujem da bi lista bila poduža. Govorimo o koaliciji koja nije oprala svoje grijehe sprege s kriminalom u prošloj vladavini, iste gura pod tepih. Vjerodostojnost nula. Naravno da ne mogu glasati za takvu opciju.

Istina. Velik dio ekipe će se polakomiti, sita HDZa i raspadanja scene po šavovima. Željet će privid mirne luke, ekipe koja će kakti rutinski odraditi posao i uvesti nam neki suvisao doživljaj cijelog procesa. Šarena laža, izgovor. Imali smo istu ekipu već jednom na djelu, svjetska politička scena koja je uzor Kukuriku koaliciji, ne može se nositi sa težinom problema opće sistemske korupcije i pojačanja radikalnih tenzija. Ne vidim razlog zbog čega bih gajio trunku povjerenja da će ekipa doživjeti veliku spoznaju. Umjesto toga, malo će umiti situaciju, držati privid političkog oporavka, poticaj narodu za ulazak u EU i birokratski žrvanj. Sprega sa antipolitikom će ih natjerati da se nastave dodvoravati centrima moći koji nemaju veze sa javnim dobrom.

Kao što kaže G-News Kukuriku = HDZ. Malo mekši, civiliziraniji, ali jednostavno nešto što nam neće donijeti bolje sutra. Tko nam ostaje? Orijentirao bih se na opcije koje su u javnosti često zastupljene na ovaj ili onaj način, opcije koje su nam pokazale da postoje. Neću se baviti satelitima duopola, Bandićem, Jambom, Kerumom, HSPom, HDSSBom, SUom jer to su stranke koje igraju istu igru (koaliranje na lokalnoj razini i prihvaćanje antipolitike kao suštine procesa). Neću se baviti niti čudnim strankama i listama za koje nitko nikad nije čuo, a vijerovatno su odlučile izaći na izbore da se izreklamiraju.

Ukratko, gledam svježe stranke i grupacije koje mogu okrenuti novi list, a koje nose barem neki politički kapital. Možemo spomenuti HSLS koji je napravio priličnu čistku u svojim redovima. Kaže Kosor da govorimo o tipa pola članstva. OK. Dorica Nikolić je još uvijek na starom mjestu, što ne obećava puno, duh organizacije i trulih kompromisa i dalje vonja. Ali Darinko mi korektno zvuči. HSLS mi predstavlja idejno mogućnost izbora. Povukli su se davno, maknuli iz stranke pola vrhuške, okrenuli retoriku za 180 stupnjeva. Vonj je istina i dalje tu, ali moram priznati određeno osvježenje.

Druga stranka su naravno Laburisti. Lesar se maknuo od establishmenta dosta davno. Nakon toga populistički skuplja bodove, nije da ostavlja dojam političkog suverena, ali je radilica (ala Olić) koja će slušati ljude oko sebe, dizati teme koje bi mu se mogle činiti aktualnima bez obzira što su no no za establishment. Lesar se pokazao solidnim likom u Saboru i želim ga opet vidjeti tamo. Istina, Lesar se ne kandidira u mojoj jedinici (prva). Ostatak ekipe je nepoznat, Vukšić nije bloger, znači ne koristi najjednostavniji medij za javnu raspravu, to mu je velik minus. Nemam neko povjerenje u Lesarovu ekipu, osim u Vuljanića, tako da bih eventualno i za njega glasao. I tu je istina pogreška Lesara jer je samo sebe brendirao, tako da su Laburisti ukratko Lesar. Da je u mojoj jedinici na listi Lesar bi bio moj kandidat.

I sada ulečem u znanstvenu fantastiku. Ivan Pernar. Vjerojatno će se većina ekipe zgroziti pomisli da sam ga uzeo u obzir. Reći ću i razlog. Jer apsolutno odstupa od ostatka ekipe i onoga na što smo naučili i što tipično očekujemo od ekipe. Pernar je sve suprotno. I po dobrom. ali i po lošem. Izrazito neumjesan, iritantan, stvari koje jedino krase našu ispeglanu birokratsko političku scenu kojoj hrlimo zbog dojma sigurnosti.

Ima samo jednu agendu (mada sam osobno bio u prilici i da se uvjerim da ne pada na provokacije, odnosno da ima jaku kičmu, što ukazuje na potencijal lidera), ali i to je puno više od beskarakternosti ostatka scene. Scene koja je i one agende za koje se je zalagala, iznevjerila, tako da su odlučili ne baviti se više time. Dalje. Pernarova inovativnost u gerila marketingu (uključujući napad na Šeksa u Belom Manastiru), skupa s vrućom temom ukazuje na visok potencijal kreiranja totalnog nereda u saborskoj autocenzuri, što nam je izrazito potrebno.

Mada je Pernar kao izbor nešto nezamislivo većini ekipe jer se prosječan čovjek mora suočiti sa previše predrasuda da bi ga uzeo u obzir, ono u što ne sumnjam jeste da bi Pernar u Saboru napravio čudo. Bio bi dosadan sa monetarnom politikom, ali jeli to zapravo uopće loša stvar? Pernar ulazi u tematiku koja do nedavno nije niti postojala, a predstavlja bazu ekonomskog procesa, meni se to sviđa.

Pa tako, Laburisti su mi bili očekivana stranka za glas protiv duopola, na temelju Lesarova političkog kapitala i povjerenja da se neće kompromitirati olako. Znači ziceraška stvar za svakoga tko ne može glasati za one koji toleriraju kriminal u svojim redovima. Istina. Lesar je politički fejker bez vizije, demagog, populist i to su loše strane. Istina, sve to i dalje je daleko iznad onih koji zbog koketiranja s kriminalom ne mogu biti izbor onima koji taj element smatraju nultim pitanjem uspostave demokratskog poretka. Znači, glasao bih za Lesara, ali bez očekivanja i nekog velikog žara.
HSLS se mora još izvjetriti, mada ima izrazit potencijal zbog realnog udaljavanja od kriminalnog elementa stranke.

A Pernar? U biti jedini lider koji je danas vidljiv na političkoj sceni. Sa svježim pitanjima, iritantnom pojavom, strahom zbog svemirskoga doživljaja (čudak, samim time teško mu možemo dati povjerenje, za razliku od profinjenih lažnjaka), temama koje diže u novi plan, kičmom, upornošću i usudim se reći pozitivnim ludilom. Do prekjučer mi nije bio izbor, dok mi frend nije rekao da će za njega glasati, što mi je u glavi prvi puta Pernara postavilo kao izbor, a ne redikuloznu pojavu. I nakon promišljanja, u biti čini mi se da je Pernar uz Lesara jedini zaslužio da bude u Saboru.

Kako je Pernar na mojoj listi, izgleda da će dobiti moj glas.

E da. Grubišićeva lista. Ne vjerujem moralizatorima, stvar mi tu vuče na Budišu. Ali, da sam u njegovoj izbornoj, bio bi mi realan izbor. Ostali kandidati su generalno nepoznati, a one koje poznajem ne nose politički kapital, već su prije sumnjiva roba. OK. Ako netko prepozna i ima povjerenje u kandidata koji je prvi na listi, neka javi i neka ga promovira. I to je to.

Ostale stranke, volio bih od vas čuti koje stranke vama predstavljaju izbor i koje bi trebalo obraditi. Od liste do liste. Čisto zbog potencijalne usporedbe. I pitanje naravno za koga ćete vi glasati i zašto?

Da ne zaboravim. Lako promijenim mišljenje, ako sam nešto propustio. Kako vam se čini moje razmišljanje? Bitni parametri, razlozi zbog kojih se odlučujete na izbor i tako dalje. Hajmo malo prodiskutirati sa svrhom da na biralištima donesemo najbolju informiranu i kontekstualiziranu odluku.

Kako realizirati javnu raspravu? Dobrovoljci?

Objavljeno: 27 ožujka, 2010 | Autor: | Filed under: Uncategorized | Tags: , , , , , , , , | 2 komentara

Nedavno sam u naletu revolucionarne atmosfere spomenuo sljedeće:

lagano smo dosli u fazu gdje vlade trebaju padati sve dok se neka ne udostoji realizirati ono sto je sa strane javnosti artikulirano kao opci interes.
jedan dan, jedan dan. nema se vise sta izgubit. moze se samo dobiti ekipa koja ce nesto dobroga i uciniti. jasno, ne sumnjam da ova konstelacija unutar vodecih stranaka ima buducnost, no pod jakim pritiskom karte se daje dobro promijesati.

Kad ono na jeftinu frazu pala gomila pluseva. Pobogu. Što znači to “sa strane javnosti artikulirano kao opći interes”? Dobro zvuči, nema šta, ali o čemu mi ovdje pričamo? Ako imamo nešto sa strane javnosti artikulirano kao opći interes, treba li nam uopće parlamentarni sustav ili nam trebaju operateri koji će taj interes jednostavno realizirati po zakonima struke, a ne politike koja je jasna? Velike su riječi pod navodnicima, no to je samo načelo. No kako to načelo sprovesti? U međuvremenu sam se pod navalom entuzijazma razlučivanja demokratskih i antidemokratskih snaga zaputio i na Lesarov fb profil pa ga onda pitam:

Jedno konkretno pitanje. Planirate li u stranci pokrenuti niz javnih rasprava kako bi javnost zajedno sa strankom kreirala politike Laburista? Ako da, kada, ako ne, smatrate li se demokratima?

Lesar odgovara:


Gordane, do kraja travnja formiramo stručne grupe koje pripremaju i vode javne rasprave na 14 područja. cilj= 14 prograsmkih dokumenata. Član grupe ne mora biti član stranke ali ne može biti član neke druge stranke.


Ja opet pitam:


Kako ce se javnost moci ukljuciti u te rasprave i hocete li koristiti prednosti interneta u njima? Forumi, blogovi, grupe i slicno.

Odgovora nema. I to je činjenično stanje koje se svodi na standardnu priču o nekim malim kružocima za odabranu ekipu, gdje kakti svatko može doći, ali nitko neće doći i ta javna rasprava i neće biti neka javna rasprava, niti će se zaključak moći utvrditi da je nešto uistinu stav javnosti. Može li se na taj način utvrditi da je nešto artikulirano kao opći interes? Sumnjam.

No u kojem bi se slučaju moglo reći tako nešto? Pretpostavka je da bi za raspravu i aktualnost rasprave (znači da ekipa bude motivirana da dođe i kaže što misli i ne samo da kaže već da ravnopravno sudjeluje u kreiranju stava) svi i najmanje zainteresirani trebali znati za početak, te da im je dostupnost rasprave lagana.

Internet ovdje vidim kao jedino logično rješenje. I naravno, omiljeni mi JOT. Jer na nekom ovakvom mjestu (ok, nešto rafiniranijem od pollitika.com-a), možemo artikulirati bitne argumente, činjenice, informirati se međusobno za početak o svemu što je relevantno, te pokrenuti na temelju pune informiranosti i samu raspravu. Standardne tribine ne zadovoljavaju ovaj zahtjev, s obzirom da standardne tribine mogu ukljućiti do 20 sugovornika, dok je dijalog sveden na minimum, a osobno doslovno nikad nisam vidio niti čuo za tribinu i slično gdje bi se došlo do bilo kakvog zaključka. Forumi, blogovi, wikiji široko dostupni to već omogućavaju.

Druga stvar koju Lesar spominje jeste odabir stručnog tima. Pobogu, tu u startu vidim grešku. Ne trebaju nam stručni timovi da bi javnost artikulirala stav, već komunikolozi, moderatori, koji će upravo stručnjacima unutar javnosti omogućiti da njihov stav bude iznešen i prepoznat. Javna rasprava ne definira unaprijed stav, pa ga onda obara ili ne, već otvara samo pitanje i utvrđuje argumente koji su relevantni, koji nisu relevantni, kreira stavove koji su integrirani na temelju relevantnih argumenata, sve naravno pod paskom cijele zainteresirane javnosti. To je javna rasprava. Gdje imamo moderatore koji imaju isključivu komunikacijsku funkciju, ne funkciju unutar bilo koje argumentacije, obrane stavova ili slično.

No, hajmo dalje.

Kada za raspravu možemo reći da uistinu predstavlja javnost? Koliko je osoba potrebno da bude u blizini, 5, 100, 10000? Pretpostavljam da ukoliko samo 5 osoba zna za neku raspravu ala ona kod Lesara, da to i nije javna rasprava. Ako pak cijeli fb bruji da se okupljaju timovi koji će koordinirati komunikaciju, te ako se uključi 60 000 ljudi u te rasprave, te ako neovisni moderatori (moderator je tko hoće da bude, moderira one koji prihvaćaju njegovu ponudu moderiranja) dođu do zaključaka koji se podudaraju tipa u 90% slučajeva, pa ako je i Jutarnji i NovaTV ukazala na ovaj fenomen organiziranih javnih rasprava, onda već možemo reći da ovako definirana rasprava ima veze sa javnosti, dok je sam zaključak rasprave nešto što postaje izrazito relevantno, pogotovo ako 90% sudionika potpisuje isti dokument koji je zaključak rasprave.

Tada možemo govoriti i da takav zaključak ima viši stupanj legitimiteta nego bilo koja odluka izabrane vlasti, s obzirom da je iza odluke upravo sprovedena javna rasprava i stav javnosti, da ne kažemo naroda, koji je suveren u RH.

Bez javne rasprave, bez definiranja javne rasprava, bez postavljanja javne rasprave, mi se vrtimo u krugu. Jer i jedan Lesar sa dobrom namjerom opet će furati partitokratske odluke, šta se dogovori sa svojom ekipom, baš kao što će i neki SDP nakon milijona tribina imati identičan stav kao što ih je imao prije tribina. Kao što je i Kosorica pozvala mlade ne Bjelolasicu 2000 i neke, da bi mladi zaključili ono što je ona unaprijed postavila ililti, imati ćemo FALSIFIKAT javne rasprave

A čemu? Došli smo u poziciju da upravo zato što nemamo nikakvu mjeru (a opće dobro artikulirano kroz javnu raspravu jeste mjera) i što je na kraju svaka odluka u političkom procesu praktički proizvoljna. Gdje se može sve hiniti općim dobrom i gdje se za ništa ne može jasno reći TO NIJE OPĆE DOBRO. Pa tako ne može se niti izvršiti adekvatan politički pritisak sa strane javnosti, jer nema nikakve artikulacije i sve ostaje u ovom predpolitičkom procesu prodaje muda pod bubrege.

Između predpolitičke ere i nekog novog političkog procesa koji se može oslanjati na sprovedbu općeg dobra, nalazi se upravo ideja uspostave javne rasprave koja bi nosila potreban legitimitet. To je moguće, to je izvedivo. Pogotovo u pitanjima koja nemaju previše svjetonazorskih kajli, te koja zahtijevaju znatno dublja preispitivanja. Ali postoji čitav niz pitanja gdje uz samo malo mudrosti i vještine komunikacije mogu biti riješena, a onda samim time i realizirana ili barem da se otvori prostor za njihovu realizaciju.

Gore je ekipa lijepo primijetila kako je bitno imati artikuliran opći interes, ja podebljavam još jednom. Dok ne postoji tijelo koje ćemo intuitivno prihvatiti kao politički znatno jače od neke Vlade HDZa, a jedna opća javna rasprava i njezin rezultat to osiguravaju, HDZ i partitokracija će nam krojiti politički proces, dok će neartikulirana javnost, kao i općenito neartikulirani opći interes biti samo tema za salonsku ekipu.

No zašto ostaviti nešto sa tako jakim potencijalom za salon, kada je upravo to ono što nam treba?

I što će biti sa Lesarom? Ako napravi ono što se uvijek radilo do sada, ni kriv ni dužan neće se razlikovati od partitokratksih prethodnika koji su hinili javnu raspravu. Ako se pak angažira oko legitimacije jednog ovakvog sveobuhvatnog procesa te se sa strankom založi za njegovu realizaciju, konačno ćemo moći tvrditi da konačno imamo i političku ponudu.

Da zaključim ovu veselu priču. Postoji li itko tko je zainteresiran da pokrenemo pilot projekt javne rasprave? I to one prave, koja će uključiti desetke tisuća ljudi, gdje će moderatori biti koordinatori rasprave jednakih i gdje će se težiti prema artikulaciji onoga što se prepoznaje kao opći (spomenuh ranije, 85% je dovoljno) interes? Čisto da krenemo tim putem.

Čini mi se da je upravo ovaj detalj onaj koji nas udaljava od nove ere politike i gesla:
POWER TO THE PEOPLE