JOT Forum i deidologizacija politike

Vizija je kreiranje JOT foruma gdje bi sudjelovali svi ljudi dobre volje u kreiranju političkih rješenja.

Zamislim situaciju i vidim odmah problem. A to je slika standardnih foruma gdje obitavaju indoktrinati. Ekipa koja ZNA rješenje i sve što treba jeste uvjeriti druge. I tako svaki indoktrinat umjesto da sluša, govori. Jako puno govora, jako malo slušanja, a praktički ništa usuglašavanja.

OK, nađu se odmah grupacije indoktrinata, pa neki furaju nacionalističke mantre, neki libertarijanske, neki socijalističke, neki svoj slobodni stil, neki kombinacije, ali poanta je da se grupiraju sličnomišljenici i onda grupe sebi međusobno dokazuju kako ovi drugi nisu u pravu, a kako su oni u pravu.

Zamišljam takav forum i sve što mogu reći je da takav forum nema smisla.

Zamišljam sada JOT forum koji ima smisla. Ekipa je brižno kadrovirana. Svjesna je da i ono što zna, nije toliko bitno, koliko je bitno ono što svi znaju. Dakle, ekipa koja ne docira, koja kuži da su čovjek i magarac pametniji od čovjeka, ekipa koja je voljna uči sa svakim u razgovor i detektirati ZAJEDNIČKE TOČKE iz kojih će graditi i zajedničke politike. Stotine ljudi, stotine politika, što su zajedničke točke šire prepoznate, to su politički snažnija polazišta i osiguravaju šire dogovore.

Na tom forumu dakle nema plasiranja grandioznih vizija i rješenja, već uporno črčkanje, iskopavanje tih zajedničkih fundusa i usuglašavanje politika. Nema tu mjesta za velike riječi i nejasne termine (kapitalizam), nema poklapanja s opakim frazama, do sve ostaje doma.

Nema niti stava “znam ja neke stvari”, jer svatko od nas zna neke stvari, ali ako ćemo s figom u džepu sudjelovati u raspravama, ništa od svega toga. Sve to “znam ja neke stvari” ostaje doma i ne doprinosi radu JOT foruma. Ako ne možeš/ne smiješ iznijeti svoj stav i argumente, onda to nije niti stav i kao takav nije niti vrijedan.

Ekipa znajući da ne može furati na temelju pretpostavki, jer iste je ipak prilično teško afirmirati u širem krugu, odriče se tih pretpostavki i po principu CRNE KUTIJE opipava sistem, procese i artikulira te ZAJEDNIČKE TOČKE.

Što je više rudarenja, što je više ZAJEDNIČKIH TOČKI, to se jednostavnije grade i afirmiraju i politike, te osigurava i široka politička podrška nužna za realizaciju tih politika.

Ovdje nema mjesta za ideološke sukobe, jer jedina ideologija koja se priznaje jeste dobra komunikacijska praksa i vjera u ZAJEDNIČKE VRIJEDNOSTI. Umjesto ideoloških patki, forsira se samo na empiriji, na zajednički afirmiranim čvrstim uporištima, na ZAJEDNIČKIM TOČKAMA.

Ono što nije široko afirmirano, jednostavno nije niti relevantno. Što po definiciji uključuje i sve političke doktrine.
I tako, ekipa spremna da se odrekne svega osim onoga što nam je svima zajedničko ili barem velikoj većini građana, kreira jedan misaoni tank (think thank), novog Solomona političkoga procesa.

Naravno, svatko može ući u taj proces, no onaj tko nije spreman preuzeti pravila dobre komunikacijske prakse, onog tko je ovisan o svojoj ideologiji i izvan njezinog okvira ne može funkcionirati, jednostavno će biti isfiltriran kao nerelevantan.
Vjerujete li u mogućnost kreiranja ovakve političke opcije utemeljene na JOT Forumu?


Indoktrinati vs demokrati

Osobno ljude politički prvenstveno razlikujem po gornjem principu. To što se često slažem s nekim indoktrinatom više nego s demokratom i dalje mi dotičnu osobu politički ne čini prihvatljivim političkim partnerom. S druge strane demokrat različitog mišljenja moj je politički i ideološki partner.

Što je to indoktrinat?

Indoktrinat je osoba koja je usvojila određenu političku doktrinu. Bio to libertarijanac, komunist, nacionalist, religijski fanatik, nebitno. Vrlina indoktrinata je univerzalna.

Indoktirnat je siguran da je u pravu.

I to sve izvrsno funkcionira do trenutka pokretanja javne rasprave.

U javnoj raspravi indoktrinat čini nekoliko ozbiljnih pogrešaka:

1. uzima svoju mentalnu mapu /svoju perspektivu/ zdravo za gotovo
2. ignorira činjenicu da netko tko nije prošao isti proces indoktrinacije ima različitu mentalnu mapu
3. često nije uopće niti svjestan postojanja različitih mentalnih mapa
4. plasira argumente na temelju osobne mentalne mape koji su tada po prirodi stvari promašeni

Zbog neuspjeha sudjelovanja u javnoj raspravi indoktrinat obično počinje zazirati od javne rasprave, pa i demokracije same. Jednosmjerni medij iz kojeg može docirati, postaje omiljeni način obraćanja javnosti.

Što je to demokrat?

Demokrat je osoba koja je svjesna svoje ograničenosti i neznanja. Demokrat u raspravi sluša, raspravlja i širi polje znanja.

U javnoj raspravi demokrat je svjestan da njegova mentalna mapa /perspektiva/ nije univerzalna datost i samim time primoran je utvrditi polje zajedničkog iz čega bi se gradio i politički dogovor.

Demokratu je područje javne rasprave blagodat, a ne smetnja. A javna rasprava među demokratima kreira upravo najbolja rješenja za zajednicu.

Ako netko želi slijediti dobru komunikacijsku praksu kod uspostave javnog dogovora, može koristiti sljedeći postupak:

1. utvrđuje zajednički misaoni prostor/mentalnu mapu/
2. utvrđuje zajedničke vrijednosti
3. na temelju zajedničkog prostora i vrijednosti gradi i zajedničku perspektivu
4. iz zajedničke perspektive postiže se i dogovor.

Možemo povući i jednu intenzivnu reperkusiju ideološkog orijentiranja, a to je da se demokrat odriče partikularnog gledišta kao nebitnog, ali isto tako inzistira i kod druge strane na istom.

Danas u vrijeme krize popularni su razni ekstremizmi koji upravo počivaju na indoktrinacijskim školama. Sigurnost istine i ispravnosti u teško vrijeme željeno je emotivno utočište.

http://www.youtube.com/watch?v=HLNhPMQnWu4

Na žalost, s obzirom na to da su indoktrinati ograničene sposobnosti usuglašavanja, razgovora, dogovora, radikalizacija društva u tom smjeru obično vodi i u eskalaciju nasilja.

No unatoč dobroj klimi za bujanje snage ekstremizma, vjerujem da je upravo onaj drugi demokratski dio građana, onaj meni blizak, onaj koji je sposoban graditi na zajedničkim temeljima, upravo taj koji jedini  može osigurati budućnost svakom društvu.


O porijeklu korupcijske mreže i preduvjetu borbe protiv korupcije

Korupcija se može eliminirati ISKLJUČIVO političkom voljom. Dakle, stvaranjem seta pravila koja će pomoću mrtve, batine i transparentnosti procesa toliko otežati proces korumpiranja, da će stvar postati praktički neisplativa.

Da bi se osigurala ISKLJUČIVA politička volja da se tako nešto poduzme, potrebno je da sama politička struktura koja dobiva podršku građana u svojoj suštini dijeli interes političke eliminacije korupcije iz procesa.
I tu nastaje ogroman problem.

Stranke koje dolaze na vlast su zatvorene, netransparentne, udaljene od javnosti. Zid između građana i stranačkih struktura obično je PR služba koja nema veze sa stvarnom političkom voljom koja se nalazi u strankama, već se bavi isključivo marketingom i promocijom.

Političke strukture koje su naučile funkcionirati netransparentno, zatvoreno, od samog starta time pokazuju da zaziru od šire javnosti. Ono što je osobama u tim strankama i organizacijama u interesu na početku jeste da ih ne ometaju vanjski elementi, no ono što se po običaju nasljeđuje jeste osiguranje funkcioniranja neformalne strukture koja je stasala izvan JOTa.

Znači, kada u samom startu stranka ili bilo koja javna organizacija pobjegne od svojih građana iz oportunih razloga, kako vrijeme prolazi ima sve više i više razloga da ostane udaljena od tih grana.

Kada organizacija na samom početku ima već jasan razlog zašto da između sebe i građana postavi PR stup, onog trenutka kada dođe na vlast, kada em ima neformalnu strukturu koja funkcionira konspirativno (od samog početka), em su znatno veći napadi sa svih strana (od oporbe, licemjernih medija, stranih agentura, te zanemarivo pravičnih), em postoji i oportuni interes da se resursima upravlja na način da javnost bude isključena, jer je tako lakše, a i ostane više za svaki džep.

Vidio sam već niz stranaka u nastanku koje su se kunule u transparentnost, da bi čelništva prije ili kasnije izvela male pučeve, eliminirala nepodobne i suvereno i daleko od javnosti nastavila voditi stranku kao privatno poduzeće, naravno sa svim korupcijskim blagodatima, kada javnost ne puše za vratom, a kada se politički partneri kroz klasične trgovačke pregovore lako zadovolji ratnim plijenom.

Da se ovako nešto ne bi dogodilo kao standardni scenarij, postoji naravno i rješenje. A to je naučiti stranku/političku organizaciju od samog početka da javne stvari (politika je tako javna stvar) vodi javno, te da javnost počne doživljavati kao partnera, a ne kao potencijalnu prijetnju.

Strukture koja stasaju u polju javne, otvorene i transparentne komunikacije, za razliku od pandana koji vode politiku konspirativno/zakulisno, svoju političku poziciju su tako izgradile bez fige u džepu i kao takve su znatno jače, nego klasične pr strukture utemeljene na oblikovanim pamfletima.

Jasno, moguće je da stranka iz sustava JOTa pređe u zatvoreni proces, no inercija JOT komunikacijskog kanala, komunikacijske kulture i pravila koja iz iste proizlaze, postavljaju snažno jamstvo da se tako nešto ne dogodi. Preciznije, jedino moguće jamstvo.

Strukture koje su izvan sustava JOTa, a koje se pozivaju na transparentnost, već su se pokazale kao nevjerodostojne, što je potpuno i razumljivo s obzirom da dolaskom na vlast, nastaje samo još čitav niz dodatnih razloga zbog kojih bi državni i javni poslovi ostali netransparentni, udaljeni od očiju javnosti.
Vladajućima je tako funkcionirati jednostavno, jer drukčije niti ne znaju, a istovremeno se rađa znatna sloboda upravljanja državnim resursima, nešto što čovjek kao oportuno biće po običaju želi i uspješno izracionalizira, bez obzira što će šira javnost tako nešto proglasiti koruptivnim djelovanjem.

Zaključak. Ukoliko politička organizacija nije JOT, a poziva se na transparentnost rada javne uprave, govorimo o tipičnom političkom mučku kakve smo vidjeli na desetine i stotine, često i od ljudi koji su krenuli s iskrenim namjerama.

Ukoliko je politička organizacija JOT, pitanje transparentnosti, otvorenosti, javnosti rada je u njezinoj suštini, te takva može uspješno i da se bavi borbom protiv korupcije. Jer njezina struktura po definiciji nije konspirativna niti koruptna.

Želite riješiti korupciju? JOT je jedino rješenje. Svatko tko tvrdi drukčije, tko tvrdi da će dolaskom na vlast promijeniti pravila djelovanja koja mu tek tada više neće ići na ruku ili je jako naivan ili laže.


Zatvaranje JOTa, javna rasprava i dobra komunikacijska praksa

Kako otvoren sustav može biti zatvoren? I jeli onda taj sustav zapravo zatvoren?

Možemo to reći, no logika otvorenosti ipak ostaje.

Poveznica je jednostavna logika liberalizma, a to je netolerantnost prema netolerantnom. Ili pak osnovna logika slobodnog softvera – nemješivost slobodnog i zatvorenog koda.
Preciznije, tek distanciranjem od svojeg suštinskoga antipoda, liberalizam postaje politička opcija, a slobodni softver održiv projekt.

Dok procesi nisu jasno distancirani od svojih antiteza, isti nemaju razlučenu suštinu i de facto ne postoje. Ista stvar je i sa jotom. Tek distanciranjem od zatvorenog ideološkog sustava, JOT postaje živa politička opcija.

Što JOT politički definira, osim medija javnog, otvorenog, transparentnog komuniciranja? Preciznije, koje su posljedice takvog javnog, otvorenog i transparentnog komuniciranja?
Zbog medija koji osigurava jednakost sudionika političke rasprave, svako postavljanje malog pijedestala osobne uzvišenosti i nejednakosti, praktično se pokazalo neodrživim u sustavu JOTa. Princip komunikacije kroz sustav nejednakosti predstavlja kontraindikaciju za slobodni komunikacijski sustav kakav je JOT.

Razlog je što ne postoji takav atraktor u slobodnom prostoru komunikacije koji bi naveo ljude da se osjećaju manje vrijednima i da priznaju tuđi misaoni pijedestal, tako da ovaj oblik komunikacije kreira reakciju kroz kreiranje novih kontrapijedestala gdje komunikacija više ne postoji, te se umjesto komunikacije stvara masovno jednosmjerno dociranje bez ikakvoga učinka.

Samim time koncept demokratskog relativizma predstavlja prirodni izbor slobodne komunikacije, gdje se jednakost sudionika podrazumjeva kao najjednostavnije zajedničko polazište svih sudionika JOTa.

Pojedinci koji ne priznaju ideju demokratskog relativizma, u JOT slobodnoj komunikaciji naći će svog arhetipskog neprijatelja, jer im JOT neće osigurati prosperiret osobnog pijedestala. Otvoreni i intelektualno dorasli pak pojedinci, u slobodnom JOT mediju naći će svog prirodnog partnera za razvoj političke misli. Zbog temeljne komunikacijske kompatibilinosti sa JOTom.

Sam pak JOT možemo i izjednačiti sa idejom javne rasprave. Oni koji su kompatibilni sa JOTom i demokratskim relativizmom, u javnoj raspravi imati će prirodnog političkog partnera, oni koji nisu kompatibilini sa JOTom i demokratskim relativizmom, u javnoj raspravi će vidjeti samo potencijalnu smetnju.

Tako možemo reći i da je javna rasprava prirodni partner isključivo JOTa. A da bi javna rasprava postala efikasna, nužno je ukljućiti dobru komunikacijsku praksu koja bi osigurala efikasnu realizaciju načela demokratskog relativizma.

Onog trenutka kada se kvalitetno artikulira sama dobra komunikacijska praksa javne rasprave, pojedinci i ideje koji ne mogu egzistirati izvan svoje zone pijedestala, praktički sebe samoeliminiraju iz javne rasprave kao nekompatibilni, no s druge strane, javna rasprava postaje učinkovita i moćna.

Tu istina možemo primijetiti kako zatvoreni pojedinci, antijotovci često spominju kako javna rasprava nije moguća, jer u javnoj raspravi svatko vuće na svoju stranu i ništa time ne postiže. I taj parametar uistinu stoji dokle god se kriteriji dobre komunikacijske prakse javne rasprave nisu kreirali. Kriteriji koji prirodno isključuju isključivost.

Onog trenutka kada osiguramo zatvaranje jota spram isključivosti i to kroz kreiranje pravila dobre komunikacijske prakse, tog trenutka osiguravamo i put uspostave političkog konsenzusa. Naravno, unutar JOTa.


Marx, CNN, antikapitalisti i informacijska revolucija

Pred koji tjedan osvanuo je članak na CNNu, valjda najreferenciraniji u zadnjih godinu dana.

Članak je pogodio srca mnogih, dijeljen je i komentiran svuda naokolo.

Odlična prilika da provjerim stav o antikapitalističkoj ideji i da izanaliziram probleme potrebne riješiti na putu dobre komunikacijske prakse.

S obzirom da tema nije nova, da imamo kolegu Štefana koji redovno promovira Marxa, ali i na naše socijalističko nasljeđe, mogu reći da imamo jednu dobru podlogu za dodatnu iteraciju mišljenja.

Pitanja su bila sljedeća.

1. što je to kapitalizam?
2. ako se ukine kapitalizam, što se to točno ukida?
3. kako bi izgledala zakonska regulativa kojom bi se ukinuo kapitalizam?

Na prvo pitanje dobivam relativno uniforman odgovor.

“Privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje”

Drugo pitanje već stvara probleme. Na pollitika.com-u se spominje opće ukidanje kapitala (što nitko ne zna što zapravo znači!), ukidanje izrabljivanja poslodavaca (Zakon o Radu), neki drugi spominju i regulativu financijskih tokova, ukidanje financija, novca, u svakom slučaju nastaje vrlo problematična priča bez osnovne artikulacije.

Do odgovora na treće pitanje nismo nikada dogurali. Nevjerojatno ali istinito. OK. Možemo reći da nije na nama da kreiramo zakone, ali ipak, možemo ukazati barem na smjernice koje bi mogle ići ka željenoj artikulaciji, ne mora stvar biti u finesu definirana.

Kao osoba koja je zagovornik JOTa, primjene opće informacijske revolucije na promjenu političke paradigme, moram primijetiti da je ovakvo razmišljanje neartikulirano, konfuzno i da kao takvo ne unosi dodatnu vrijednost u politički proces.

Baratanje krovnim terminom koji svakome znači nešto drugo (što je ideja antikapitalizma?), nije dobro polazište, jer osobe u toj situaciji bez kvalitetno definiranih pojmova ne mogu uspostaviti niti komunikaciju.

Jedna osoba će tada pričati o problemu tokova novca, druga o podržavljenju svog vlasništva, treća o nekorektnom postupanju šefova, četvrta o nečemu četvrtome.

Marxa su tako već iskoristili, stvorili SSSR, nisu napravili neki lud posao, ali po običaju, nije kriv Marx već loša implementacija njegovih ideja. OK ljudi. Ako su to bile loše implementacije, predložite bolje, pokušajte artikulirati problem, jer bez toga se ne mičemo niti pedalj.

Istina, ostajem duboko sumnjičav spram generalne šprance antikapitalizma, s obzirom da ozbiljnu impotenciju pristupa i rezultata. Ali, ako netko stvarno i dalje misli da to nekamo vodi, neka artikulira stvari i ne koristi termine koji nisu koncizni i koji uvode konfuziju.

Ljudi. Ne koristite termin kapitalizam (jer to je po artikulaciji jednako pandanu zla), jer on praktički ne znači ništa. Preciznije toliko malo znači, da će mnogi čak i reći da nikada nije niti postojao drugi ekonomski poredak (SSSR je tako furao državni kapitalizam) osim kapitalizma, što aludira na to da je antikapitalistička ideja ideja utemeljena na općoj negaciji stvarnosti.

Još par detalja. Kolega Štefan često poziva da čitam Marxa, jer tamo sve piše. Naglašavam, to je argument koji iznose vjerski fundamentalisti kada se nađu u stupici, kada se pozivaju na Bibliju i 1000 teoloških spisa, emanacije Istine. Pobogu, razgovaram sa vama, ne sa knjigama. Ako mi ne možete odgovoriti na pitanja, postoji li mogućnost da je to zato što na njih zapravo nemate odgovore?

Podsjećam još jednom, vjerski fundamentalisti se ponašaju na isti način, duboko su uvjereni u to da znaju o čemu pričaju, ali nekome sa strane izgledaju kao redikuli. I vi meni tako izgledate kada koristite retoriku i obrambene mehanizme namijenjene za vjerske fundamentaliste.

Možda redikuli niste, možda neke stvari stoje, zapravo, siguran sam da stoje (kao na kraju krajeva i u Bibliji), ali treba li vam antikapitalistička dogma da bi ih mogli iskomunicirati? Možete li se odreći krovnih termina koji zapravo ništa ne znače , orijentirati se na elemente koji ne nose takav informacijski šum da uspostavimo komunikaciju?

Duboko vjerujem da imate potencijal da ne završite u miljeu dogme i istoznačnice vjerskom fundamentalizmu, onoj ekipi što nosi transparente i vidi vraga (kapital) u svakome tko im je malo čudna pogleda. Ali za tako nešto morati ćete se ipak malo više potruditi. S time da je i nagrada jako vrijedna, a to je da ipak ne završite o sigurnosti vlastite gluposti.

Jeste. Izazov je testirati svoje ideje, biti spreman na odricanje od senzacijskog i fenomenološkog pristupa, ali nema nam druge, ako hoćemo kreirati bolji svijet.

I da se za kraj vratim na Marxa i CNN.

Kao što je u Weimarskoj republici nastao konflikt između socijalista evolucionista i komunista revolucionara zbog međusobnog optuživanja za izdaju radničkog pokreta (što je urodilo pobjedom nacizma), tako se i danas rekao bih uvodi Marx kako bi se ojačala podjela između onih koji su spremni baviti se artikulacijom jasnih problema i onih koji bi rušili sisteme pod kapom krovnih termina koji ne znače ništa.

I tada pozivanje na antikapitalizam, kao crtu koja unosi dodatni nered na američkoj građanskoj sceni (izražen sukob Tea Partya i OWS) gdje se i jedna i druga strana drži krovnih termina i ne odstupa niti pedalj, umjesto da krene putem zajedničkih vrijednosti i iz tih zajedničkih vrijednosti artikulira zajednička rješenja koja će za razliku od ovakve podjele imati potrebnu političku snagu.

I zato vas lijepo molim da se odreknete krovnih termina / u ovom slučaju kapitalizam/antikapitalizam/ koji de facto ništa ne znače i koji onemogućavaju artikulaciju ZAJEDNIČKIH polazišta iz kojih se može artikulirati željena politička snaga sposobna da promijeni svijet.

Vrijeme je za jasnu misao, artikuliranu i prepoznatu, sukladnu informacijskoj revoluciji. Ona nas može izbaciti iz karmičkog kotača u kojem je zapeo ovaj svijet.

LP i NHF.


O filozofiji demokratskoga relativizma

     Ono što se često pogrešno interpretira jeste da se ideji demokracije pristupa tehnički, kao pravo većine (50%+1), što samu suštinu demokracije duboko podriva i uzrokuje čestu smjenu formalnog demokratskoga sistema drugim sistemima i to što je apsurdno kroz samu formalnu demokraciju.

      Tako se danas praktički svaka stranka i osoba formalno samoproglašava demokratskom, te tako obezvrijeđuje njezinu snagu , preciznije ukazuje na slabu definiranosti samoga pojma.

     Suština demokracije je u filozofskom relativizmu iz kojeg proizlaze i vrijednosti demokracije (sloboda govora, jednakost, opća participacija). To znači da osoba koja priznaje demokraciju u startu priznaje i svoje neznanje, odnosno daje za mogućnost drugoj strani da je u pravu unatoč osobnom neslaganju.

     Osobe pak koje znaju da su po definiciji u pravu (po bilo kojem slučaju), prirodno teže ka antidemokratskom, autoritarnom filozofskom sustavu, te one po definiciji hine demokratičnost.

     Naravno, dati za pravo nekome drugome da je u pravu, ne znači negirati moć argumenta, već upravo naprotiv. Ta znači isključivo eliminirati temeljni argument kako ono što nam je bliže mora biti točno (uzrokovano uskim kontekstom, pogrešnim zaključcima i slično).

     U javnoj raspravi kao temeljnoj moći demokracije to znači odreći se osobnog pijedestala neupitne ispravnosti i pristupiti raspravi kao jednak. Imati apsolutno pravo da se kroz ukazivanje na logičku nekonzistentnost ili širinu konteksta bilo koja ideja učini neravnopravnom, no odreći se po definiciji stava da smo sigurno u pravu mada ne znamo objasniti ili tome slično.

     Demokratski relativizam priznaje logiku, priznaje kontekst i priznaje jednaku vrijednost argumenta s koje god strane da došao. Bez toga govorili bismo o proizvoljnosti i nepostojanju bilo kakvoga stava i posljedično moći, za što se često optužuje ideja demokracije kada se gleda strogo tehnički kao 50%+1.

     Ono što je bitno jeste da samo stvarni demokrate uopće i mogu pristupiti javnoj raspravi i uopće mogu iskoristiti moć same javne rasprave, dok nedemokrati zbog pogrešnoga stava hineći raspravu (koja se svodi na nametanje stava i silovanje rasprave) ugrožavaju i samu mogućnost donošenja zajedničke odluke.

     Biti demokrat znači po definiciji biti otvoren i to više što nam je neko pitanje bitnije za našu osobu. Ono što se najčešće događa kod osoba koje hine demokratičnost upravo je isključivost u temama koje smatraju bitnima, dok ono što smatraju nebitnim de facto puštaju, što naoko može izgledati kao demokratičnost. I tu govorimo o tipičnom hinjenju demokratičnosti.

     Ukoliko će netko željeti u budućnosti temeljiti političku opciju na javnoj raspravi, vjerujem da je izrazito bitno u takvu raspravu uključiti pojedince koji su kompatibilni sa tom idejom, što će osigurati i samo uspješno realiziranje takve javne rasprave na opće zadovoljstvo.

     Razlog zbog kojeg je do sada opća javna rasprava bila svođena na preglasavanje, upravo je u detalju samog hinjenja javne rasprave (zbog čega bismo zapravo raspravljali ako znamo što je točno?).

 Za javnu raspravu kao temeljni pogon demokratskoga poretka nužan je ulazni kriterij koji se svodi zapravo na dobru komunikacijsku praksu. Bez uvođenja ovog kriterija javna rasprava ostati će hinjenje. Sa uvođenjem ovog kriterija, javna rasprava pokazati će svoju pravu političku i ideološku moć koju sloboda informacije i opća informacijska revolucija svakim danom čini sve jačom. Dok stari dogmatski sustavi mada danas još uvijek prevladavaju, polako i sigurno propadaju.

 Zato vjerujem da je definicija ulaznog kriterija utemeljenog na dobroj komunikacijskoj praksi demokratskog relativizma, ključni parametar oživotvorenja stvarne demokracije.