Zatvaranje JOTa, javna rasprava i dobra komunikacijska praksa
Objavljeno: 3 veljače, 2012 Filed under: Uncategorized | Tags: demokratski relativizam, dobra komunikacijska praksa, javna rasprava, jednakost, JOT, kompatibilinost, konsenzus, konsenzus unutar jota, nejednakost, pijedestal KomentirajKako otvoren sustav može biti zatvoren? I jeli onda taj sustav zapravo zatvoren?
Možemo to reći, no logika otvorenosti ipak ostaje.
Poveznica je jednostavna logika liberalizma, a to je netolerantnost prema netolerantnom. Ili pak osnovna logika slobodnog softvera – nemješivost slobodnog i zatvorenog koda.
Preciznije, tek distanciranjem od svojeg suštinskoga antipoda, liberalizam postaje politička opcija, a slobodni softver održiv projekt.
Dok procesi nisu jasno distancirani od svojih antiteza, isti nemaju razlučenu suštinu i de facto ne postoje. Ista stvar je i sa jotom. Tek distanciranjem od zatvorenog ideološkog sustava, JOT postaje živa politička opcija.
Što JOT politički definira, osim medija javnog, otvorenog, transparentnog komuniciranja? Preciznije, koje su posljedice takvog javnog, otvorenog i transparentnog komuniciranja?
Zbog medija koji osigurava jednakost sudionika političke rasprave, svako postavljanje malog pijedestala osobne uzvišenosti i nejednakosti, praktično se pokazalo neodrživim u sustavu JOTa. Princip komunikacije kroz sustav nejednakosti predstavlja kontraindikaciju za slobodni komunikacijski sustav kakav je JOT.
Razlog je što ne postoji takav atraktor u slobodnom prostoru komunikacije koji bi naveo ljude da se osjećaju manje vrijednima i da priznaju tuđi misaoni pijedestal, tako da ovaj oblik komunikacije kreira reakciju kroz kreiranje novih kontrapijedestala gdje komunikacija više ne postoji, te se umjesto komunikacije stvara masovno jednosmjerno dociranje bez ikakvoga učinka.
Samim time koncept demokratskog relativizma predstavlja prirodni izbor slobodne komunikacije, gdje se jednakost sudionika podrazumjeva kao najjednostavnije zajedničko polazište svih sudionika JOTa.
Pojedinci koji ne priznaju ideju demokratskog relativizma, u JOT slobodnoj komunikaciji naći će svog arhetipskog neprijatelja, jer im JOT neće osigurati prosperiret osobnog pijedestala. Otvoreni i intelektualno dorasli pak pojedinci, u slobodnom JOT mediju naći će svog prirodnog partnera za razvoj političke misli. Zbog temeljne komunikacijske kompatibilinosti sa JOTom.
Sam pak JOT možemo i izjednačiti sa idejom javne rasprave. Oni koji su kompatibilni sa JOTom i demokratskim relativizmom, u javnoj raspravi imati će prirodnog političkog partnera, oni koji nisu kompatibilini sa JOTom i demokratskim relativizmom, u javnoj raspravi će vidjeti samo potencijalnu smetnju.
Tako možemo reći i da je javna rasprava prirodni partner isključivo JOTa. A da bi javna rasprava postala efikasna, nužno je ukljućiti dobru komunikacijsku praksu koja bi osigurala efikasnu realizaciju načela demokratskog relativizma.
Onog trenutka kada se kvalitetno artikulira sama dobra komunikacijska praksa javne rasprave, pojedinci i ideje koji ne mogu egzistirati izvan svoje zone pijedestala, praktički sebe samoeliminiraju iz javne rasprave kao nekompatibilni, no s druge strane, javna rasprava postaje učinkovita i moćna.
Tu istina možemo primijetiti kako zatvoreni pojedinci, antijotovci često spominju kako javna rasprava nije moguća, jer u javnoj raspravi svatko vuće na svoju stranu i ništa time ne postiže. I taj parametar uistinu stoji dokle god se kriteriji dobre komunikacijske prakse javne rasprave nisu kreirali. Kriteriji koji prirodno isključuju isključivost.
Onog trenutka kada osiguramo zatvaranje jota spram isključivosti i to kroz kreiranje pravila dobre komunikacijske prakse, tog trenutka osiguravamo i put uspostave političkog konsenzusa. Naravno, unutar JOTa.
O filozofiji demokratskoga relativizma
Objavljeno: 9 kolovoza, 2011 Filed under: Uncategorized | Tags: demokracija, demokratski relativizam, dobra komunikacijska praksa, hinjenje, javna rasprava, jednakost, JOT, komunikacija, konstelacija moći, moć, sloboda informacije KomentirajOno što se često pogrešno interpretira jeste da se ideji demokracije pristupa tehnički, kao pravo većine (50%+1), što samu suštinu demokracije duboko podriva i uzrokuje čestu smjenu formalnog demokratskoga sistema drugim sistemima i to što je apsurdno kroz samu formalnu demokraciju.
Tako se danas praktički svaka stranka i osoba formalno samoproglašava demokratskom, te tako obezvrijeđuje njezinu snagu , preciznije ukazuje na slabu definiranosti samoga pojma.
Suština demokracije je u filozofskom relativizmu iz kojeg proizlaze i vrijednosti demokracije (sloboda govora, jednakost, opća participacija). To znači da osoba koja priznaje demokraciju u startu priznaje i svoje neznanje, odnosno daje za mogućnost drugoj strani da je u pravu unatoč osobnom neslaganju.
Osobe pak koje znaju da su po definiciji u pravu (po bilo kojem slučaju), prirodno teže ka antidemokratskom, autoritarnom filozofskom sustavu, te one po definiciji hine demokratičnost.
Naravno, dati za pravo nekome drugome da je u pravu, ne znači negirati moć argumenta, već upravo naprotiv. Ta znači isključivo eliminirati temeljni argument kako ono što nam je bliže mora biti točno (uzrokovano uskim kontekstom, pogrešnim zaključcima i slično).
U javnoj raspravi kao temeljnoj moći demokracije to znači odreći se osobnog pijedestala neupitne ispravnosti i pristupiti raspravi kao jednak. Imati apsolutno pravo da se kroz ukazivanje na logičku nekonzistentnost ili širinu konteksta bilo koja ideja učini neravnopravnom, no odreći se po definiciji stava da smo sigurno u pravu mada ne znamo objasniti ili tome slično.
Demokratski relativizam priznaje logiku, priznaje kontekst i priznaje jednaku vrijednost argumenta s koje god strane da došao. Bez toga govorili bismo o proizvoljnosti i nepostojanju bilo kakvoga stava i posljedično moći, za što se često optužuje ideja demokracije kada se gleda strogo tehnički kao 50%+1.
Ono što je bitno jeste da samo stvarni demokrate uopće i mogu pristupiti javnoj raspravi i uopće mogu iskoristiti moć same javne rasprave, dok nedemokrati zbog pogrešnoga stava hineći raspravu (koja se svodi na nametanje stava i silovanje rasprave) ugrožavaju i samu mogućnost donošenja zajedničke odluke.
Biti demokrat znači po definiciji biti otvoren i to više što nam je neko pitanje bitnije za našu osobu. Ono što se najčešće događa kod osoba koje hine demokratičnost upravo je isključivost u temama koje smatraju bitnima, dok ono što smatraju nebitnim de facto puštaju, što naoko može izgledati kao demokratičnost. I tu govorimo o tipičnom hinjenju demokratičnosti.
Ukoliko će netko željeti u budućnosti temeljiti političku opciju na javnoj raspravi, vjerujem da je izrazito bitno u takvu raspravu uključiti pojedince koji su kompatibilni sa tom idejom, što će osigurati i samo uspješno realiziranje takve javne rasprave na opće zadovoljstvo.
Razlog zbog kojeg je do sada opća javna rasprava bila svođena na preglasavanje, upravo je u detalju samog hinjenja javne rasprave (zbog čega bismo zapravo raspravljali ako znamo što je točno?).
Za javnu raspravu kao temeljni pogon demokratskoga poretka nužan je ulazni kriterij koji se svodi zapravo na dobru komunikacijsku praksu. Bez uvođenja ovog kriterija javna rasprava ostati će hinjenje. Sa uvođenjem ovog kriterija, javna rasprava pokazati će svoju pravu političku i ideološku moć koju sloboda informacije i opća informacijska revolucija svakim danom čini sve jačom. Dok stari dogmatski sustavi mada danas još uvijek prevladavaju, polako i sigurno propadaju.
Zato vjerujem da je definicija ulaznog kriterija utemeljenog na dobroj komunikacijskoj praksi demokratskog relativizma, ključni parametar oživotvorenja stvarne demokracije.
Gpgale's Blog 