Vrlo često čujem izjave običnoga svijeta koje smatram utegom oko nogu demokratizacije Hrvatske. Općenito se stvar svodi na izbjegavanje promišljanja uz pomoć postavljanja nerealnih ili preciznije apsurdnih zahtjeva.

Pa tako, umjesto da običan svijet da podršku idejama, ljudima, projektima, inicijativama koje su objektivno korisne i potrebne, upravo zbog gornjeg mehanizma, taj običan svijet postaje još dodatni uteg tim idejama, projektima i inicijativama. Kada su stvari postavljene tako da oni koji bi trebali dati podršku za realizaciju javnog interesa otežavaju, teško je uopće i pomisliti da se javni interes može sprovesti.

Ovaj dnevnik namijenjen je raščišćavanju barem dijela tih apsurdnih stavova upravo kroz promišljanje o samom zahtjevu, odnosno stavu.

Na pollitika.com-u tako počesto razni anonimci (u komentaru mogu pojasniti zbog čega sam namjerno naglasio anonimci, s obzirom da detalj predstavlja i dio rješenja) predbacuju mi što nisam voljan, niti spreman ulaziti u sve bitke, iznositi sva svoja saznanja s obzirom da u tome ne vidim smisao. Konkretnije, predbacuju mi što ne pišem o potencijalno osjetljivim događanjima u farmaceutskoj industriji, s obzirom da sam kao farmaceut relativno upućeniji u zbivanja u tom svijetu.

Recimo da odlučim pisati apsolutno javno o svemu što se događa u mom polju i svim saznanjima, što bi se dogodilo? Vrlo brzo dobio bih otkaz, s obzirom da bih suvišno usmjerio svjetlo javnosti na svoju branšu, a u licemjernom svijetu medijske hajke gdje se samo traži pokoji Pedro za istresanje frustracija, mnogi nevini bi mogli stradati, a ne bi nitko niti profitirao sa tim podacima koje bih iznio (ne postoje niti mehanizmi koji bi ta saznanja mogli iskoristiti), dok bih ja završio na cesti.

Ukupno govoreći, moja procjena je da niti javnost ne bi imala neke koristi, niti bih bio dobar primjer drugima ( kao što to nisu niti Damir Fintić, niti Ankica Lepej, niti Krešimir Mišič), jer nitko ne želi dobiti po lampi, gadno si uništiti život, a da posljedice toga čina nisu niti značajne za društvo. A čak i da jesu.

Tako da zaključim. Pojedinci anonimci zahtijevaju od mene da budem negativan primjer osobe koja će dobiti otkaz, koja više neće moći raditi u struci, koja će si time ugroziti životnu egzistenciju, koja će služiti svima ostalima za zastrašivanje (nemoj, završit ćeš kao Gale), a koja će zauzvrat iznijeti par podataka koji će sutra biti pometeni pod tepih, par podataka koji niti će kome pomoći da unaprijedi zdravstvo (jer nema mehanizama, niti političke volje), niti će svijest javnosti biti iole značajno promijenjena (javnost ne reagira niti na znatno ozbiljnije situacije).

Ukratko. Ovo je tipični primjer postavljanja apsurdnih zahtjeva sa strane dokonih političkih subjekata koji služe za pranje savjesti. Postavi nerealan zahtjev koji samo na prvi pogled ima smisla, ako ga netko drugi ne izvršava, tada je i taj netko drugi daleko od idealnog i tada smo i mi čisti, odnosno jednako prljavi kao i sve drugo na ovome svijetu.

Možemo se opet sjetiti i Damira Fintića. Čovjek je u neregularnoj borbi udario par puta možda i ispod pojasa. Sasvim dovoljno da ga oni od kojih se očekuje podrška osude, jer Fintić eto nije oličenje idealnoga, da time relativiziraju njegovu gestu, da negiraju Fintićev herojski čin, samo zato i isključivo zato da bi ostali komotni u svojem nedjelovanju. Ne pitaj, samo traži izgovor. Čim ga nađeš, sve pet.

Imam i jedan stari primjer dok sam aktivnije promovirao Internet demokraciju. Vrlo često bi pojedinci rekli kako Internet demokracija nema smisla, jer nisu svi informatički pismeni i nastala bi nova društvena podjela. Dakle, razmišljanje koje kaže ili idealno, ili nikako. Postavlja se u prvi plan već uočeni obrambeni mehanizam, nerealan zahtjev (nema idealnog u fizičkoj stvarnosti) i kada se taj nerealan zahtjev ne može realizirati, sve ostaje OK. Pasivna osoba ostaje pasivna, ne mora si više ništa pitati, jer ne nudi se idealna promjena, već sve ostaje u suštini isto.

Dakle. Umjesto da se sagleda unaprjeđenje političkog procesa, povećanje dostupnosti istog širim masama, što predstavlja proaktivno, konstruktivno razmišljanje, ide se pilom naopako i postavlja standard koji nema veze sa stvarnošću. Idealno iz projekcije potpune intelektualne dokonosti, dok sve ostalo ide na osudu.

Takvo razmišljanje predstavlja reakcionizam i s takvim mišljenjem treba se svatko ponaosob pozabaviti ukoliko želi biti konstruktivan dio procesa demokratizacije, a ne njegov uteg.