Zaključak stanja i prijedlog

Navest ću neke crtice s kojima se možete i ne morate slagati, no te crtice osobno podrazumijevam.

• Usko grlo političkog procesa nisu stranke, nije niti primitivni narod, već je nerazvijenost političkog tržišta.
• Uvjeti za razvoj političkog tržišta su istina ne baš idealni, ali je veći stupanj prepreke općenito u nepostojanju niti 2 000 emancipiranih građana.
• Neemancipirani građani su pak produkt lošeg okruženja. Jednoumlje, općenito nepovjerenje i sebičnost kao proizvodi višedesetljetne indoktrinacije sistema koja je i dalje sveprisutna u medijskom i akademskom svijetu
• Dok ne postoje emancipirani građani, svaka pomisao da će netko u politici biti spreman/sposoban zaštititi opći interes, iluzorna je, preciznije nemoguća je s obzirom na realnu konstelaciju moći.
• Javnost kao politički faktor je iluzija sastavljena od interesa vlasnika medija, profesionalnog civilnog sektora što je na istim jaslama kao i ostatak oligarških struktura.
• Razlog zbog kojeg općenito jako malo pojedinaca kreće putem emancipacije je prvenstveno strah od ne pretjerano artikuliranih, no suvišnih komplikacija u privatnom životu. No važniji je razlog nedostatak same građanske osviještenosti koja nameće i preuzimanje građanske odgovornosti, već se pitanje bilo kakve građanske odgovornosti kroz cijeli sustav masovne indoktrinacije po definiciji prebacuje na sve ostale, najčešće licemjerno na političare.

Samo pitanje građanske emancipacije je univerzalno, bez obzira imali mi ideju što učiniti, nemali tu ideju, no bez emancipuiranih građana nitko ne može zaštititi niti širi društveni interes, jer za tako nešto ne postoji nikakvo političko zaleđe.

Neemancipirani bi htjeli nekog boga koji će se pojaviti i sve riješiti po kratkom ili nešto dužem postupku, no njegove mogućnosti su definirane pametnom podrškom,gdje mjesta za slijepu sljedbu jednostavno nema, odnosno ista teži ka novom despotizmu (prirodna posljedica uspostave balansa realnog političkoga stanja u državama s izrazitim deficitom građanske emancipacije) i samovolji.

Drugi dio priče je optimizacija djelovanja i podizanje političke moći emancipiranih građana. Taj dio djelim na opće zahtjeve:

• široka umreženost – sam si ništa zajedno smo sve. U političkom procesu politički utjecaj raste eksponencijalno sumi pojedinačnih utjecaja.
• mehanizmi artikulacije interesa i udruživanja
• operativno znanje

U konkretnoj političkoj krizi u kojoj se Hrvatska nalazi mogu uočiti da su općenito političke institucije nedorasle zahtjevima društva, te da je bitna najšira reforma političkog procesa.

Za tako nešto potrebno je učiniti cijeli politički etablishment zamjenjivim, kako bi se efikasno zamijenilo svako usko grlo unutar procesa. Kreiranje opcije i stranke koja dalazi na vlast kroz podršku prvenstveno emancipiranog građanstva, ne raznih lobija i proizvoda zakulisnog djelovanja. Tim činom uspostavljamo stvarni demokratski ciklus.

Karakteristike jedne stranke koja je kompatibilna emancipiranom građanstvu u informacijskoj eri su sljedeće:

• naravno, JOT – vođenje cjelokupnog procesa odlučivanja u JOT okružju, kako bi zainteresirani mogli najbolje dati svoj doprinos, steći dodatno znanje kroz sudjelovanje u procesu ili njegovo praćenje, te kako bi svi zainteresirani mogli nadzirati proces te na vrijeme reagirati ukoliko je to potrebno.
• organizacija je utemeljena na punoj jednakosti svojih sudionika, odnosno svako delegiranje može biti promptno otkazano u svakom trenutku
• temeljni kriterij, platforma političkog djelovanja utemeljena je na demokratskom konsenzusu, što u startu znači da osobe koje su voljne staviti po strani sva svoja uvjerenja i kroz mjeru zajedničkih vrijednosti donijeti političku odluku oslobođenu ideološkog krimena.
• empirija i pragma ispred ideologije, no ne i demokratskoga konsenzusa. Informacijska era zahtjeva znatno oblikovanije stavove zbog siline argumenata koji proizlaze iz novih svakodnevnih dostupnih informacija. Nije nužna opća koherentnost unutar ideja, bitno je prvenstveno da rješenje odgovara empiriji (ne treba nam više ideološka mjera da bismo utvrdili jel nešto ok ili nije), te da je sukladno demokratskom konsenzusu koji ima snagu Ustava i kod donošenja političkih odluka.
• demokratski konsenzus predstavlja zajedničku mjeru za valoriziranje daljnjih odluka koje se ne moraju konsenzusno prihvatiti, ali koje moraju biti sukladne s konsenzusom.
• općenita težnja za donošenje odluka u korist općih načela, nauštrb osobnih predrasuda

Dakle. Oni što ne vjeruju u ideju zajedničke mjere (demokratski konsenzus) kao nultog čina konstituiranja opcije, ne mogu po prirodi stvari biti njezin dio. Oni koji su apsolutno uvjereni da su u pravu i da samo pod njihovim uvjetom stvari mogu funkcionirati, po prirodi stvari sebe ne smatraju jednakima, te ne mogu niti djelovati u okruženju jednakih. Oni koji gaje animozitete prema drukčijima po bilo kojoj osnovi, moraju se odreći tih animoziteta ulaskom u arenu gdje će biti jednaki s tim drukčijima.

OK. Ovo je samo moje viđenje ideje demokratske opcije (koja je isto tako u suštini ideologija) gdje nema crvenih, crnih, plavih ni ostalih, već prvenstveno postoje razum i uvažavanje.

Na platformi emancipiranih građana, mogu nastati i razni drugi ideološki sustavi, no snažnog sam dojma da je upravo podjela društva na otvorene-razumne i zatvorene-nerazumne, podjela na mudrost i glupost, ona podjela koja nam je potrebna u informacijskoj eri.

Da bismo ostvarili ovakvu platformu, potrebno je utvrditi kriterij ulaska u sustav odlučivanja. Postoji način prepoznavanja otvorenog-demokratskog uma, a to je uvažavanje tuđih argumenata iz pozicije zajedničke mjere. Svatko može biti i sudac te utvrditi koliko tko pila i koliko je voljan uvažiti i drugo mišljenje te se eventualno korigirati pod pritiskom uočene nekonzistentnosti. Ona mreža koja će objektivno najbolje artikulirati arbitre, bit će najotvorenija i imati će mogućnost da najbrže raste i bude prepoznata po spomenutim kriterijima.

Unutar jedne takve zatvorene mreže potrebno je pokrenuti pitanje uspostave demokratskog konsenzusa, odnosno temeljnih načela iza kojih će svi stajati. Ukoliko ima više mreža, uspostavljanje demokratskoga konsenzusa koji će biti zajednički za više grupa, imat će i snažniji politički potencijal.

Potrebno je utvrditi i model odlučivanja, što je najbolje izvedivo na empiriji i utvrđivanju realnog legitimiteta odluke i kad se svi ne slažemo.

Kod dizajniranja ovakve organizacije, potrebno je utvrditi i sustav prioriteta, te naravno operativa.

Takva instant politička opcija ima Bibliju u obliku konsenzusa, ima sustav odlučivanja, ima dinamiku kroz prioritete i operativu i kao takva je spremna za izlazak na političko tržište. Oni koji pridobiju najširu podršku unutar JOT djelovanja (glasine su lako oborive kada je cijeli proces JOT), mogu očekivati i dolazak na vlast zbog opće zasićenosti postojećim.

Eh sad. Što je potrebno za ovaj scenarij? Za početak emancipirani građani koji će uopće vidjeti smisao unutar uspostave demokratskoga konsenzusa, eksperimentiranja s modelima odlučivanja i tako dalje. Za sve ovo da bismo pristupili empirijski (ne utopijsko-ideološki) moramo imati ljude koji su spremni ići tim putem. Nije za očekivati da u zajednici neemancipiranih građana prođe niti ova ideja koja zahtjeva stav i angažman svojstven emancipiranim građanima.

Tako ne mogu krenuti dalje dok se broj emancipiranih svodi na desetke, umjesto na tisuće.

OK. Potrebno nam je emancipirano građanstvo za bolje sutra. Potrebna nam je i jaka javnost koja proizlazi iz tog građanstva. Meni za promjenu paradigme političke komunikacije i internet demokraciju, svima nama da netko stane u zaštitu općeg dobra.

Koji osobno mogu doprinos dati? Mogu poticati ljude da preuzmu društvenu odgovornost. Ali, kako da stvar bude suvisla? Ima li tko kakvu ideju? Ja nemam. Trenutna ideja koja mi ima smisla jeste preuzimanje uloge poveznika sa stavom. Dakle, obilazim razne javne inicijative, pišem o njima na svom blogu, kritički ih postavljam spram fenomena emancipiranog građanina, općenito jačanja javnosti, te naravno spram uspostave Galetove demokracije (konkretnog modela čiju viziju imam).

Imali smo btw poviše kvalitetnih presedana u građanskim inicijativama u zadnjih par godina, dobro je da isti budu i prepoznati i da ih ukoliko su dobri integriramo u buduće inicijative. U svakom slučaju o tome se dovoljno ne piše, pogotovo ne iz nešto drukčije perspektive s vizijom (kakvom-takvom, ali vizijom).

Pa tako, kreiranje bloga koji sustavno obrađuje JOT komunikacijsku paradigmu, ICT u demokratizaciji, te naravno građanske inicijative iz perspektive željenog stanja, vjerujem da može dati određeni poticaj za daljnjim umrežavanjem, te postavljanje bitnih, strateških pitanja nauštrb dnevnog senzacionalizma. Vjerujem da općenito sama ideja vizije može navesti i druge da počnu razmatrati korak dalje od čistog reakcionizma na što se danas svodi građanski aktivizam, te da se usvoji gledanje političkog procesa na jedan novi i konstruktivan način. Naravno, ponavljanje abecede političkoga djelovanja isto tako ima neki smisao, no sve u svemu, da svi zainteresirani imaju jednostavnu mogućnost da se upoznaju sa svim javnim inicijativama na jednom mjestu, vjerujem da može biti i nadahnjujući faktor preuzimanja građanske odgovornosti, te naravno inicijaciju građanske emancipacije.

Jel vam ideja ovakvog bloga zvuči dobro? I ukoliko ste promreženi, te upoznati sa događanjima na javnoj političkoj sceni (ona “urotnička” će dobiti prilično negativnu kritiku, s obzirom da ne ući na primjerima :-)), hoćete li me uputiti na pravu adresu?

Komentari, kritike, prijedlozi?