Ritam promjene?

Nedavno je u Nu2 gostovao Munir Podumljak. U emisiju su iznešene optužnice koje ozbiljno kompromitiraju vladinu borbu protiv korupcije, ali i parlamentarnu oporbu. Ministar Karamarko kao glavni protagonist slučaja obično tuži za klevetu, ali ovaj puta je vrlo tih. Slučaj Hypo banke, organiziranog pranja novca sa strane političke scene, čitav niz pokazatelja koji ukazuju na sukob interesa i umiješanost u velik dio nedavnih afera (FIMI medija), slučaj perjanica nultog reda.

Dva dana nakon emisije na facebook-u ljudi linkaju na članke u medijima koji su obradili Munirov nastup, velik dio osoba koje su istovremeno članovi i/ili simpatizeri ozbiljno kompromitiranih stranaka lajkaju statuse, užasavaju se (bez da se pitaju zbog čega daju podršku u slučaju kompromitiranim strankama) i polako i sigurno jedan opak slučaj nestaje sa scene.

Neki se usput pitaju zbog čega u Hrvatskoj nema više zviždaća? A tko bi bio zviždač kada njegov slučaj neće uopće imati nikakav slučaj na bilo koga osim na osobnu egzistenciju. I tako, na naslovnicama opet red vladine borbe protiv korupcije, red sitnog prepucavanja kukuriku koalicije, a slučaj kapitalac nije bitan.

Razni medijski šljakeri samodopadno ponovno komentiraju sapunicu u medijima, pričaju o Barci, Sanaderovim spisima (trenutni aktualac koji će već sutra biti izbrisan iz kolektivne svijesti), Čehoku i sve se nastavlja bez glave i repa, bez prologa i epiloga.

Razgovaram sa ljudima da mi nabroje par najjačih afera koje bi u suvisloj zemlji bile izgurane do kraja bez obzira na cijenu, svi krenu nadobudno, a najčešće ne mogu nabrojati niti jednu jedinu. Lobotomirana smo nacija, a pet ljudi koji imaju pamćenje potpuno su nebitni, jer su izolirani slučajevi, politički irelevantni.

Jutarnji, Večernji, NovaTV, HRT, RTL, zabava za mase, pa i one koji sebe smatraju intelektualcima.

Posljedice?

Kada razgovaram s ekipom danas, baš kao i prije pet godina, baš kao i prije deset godina, u deset minuta razmrdamo medijske paušale kako je njihova kandidat zakon, utvrdimo da svi imaju jako puno putra na glavi i da nisu pretjerano vjerodostojni i da stvari treba mijenjati.

Prođe ta priča, dođe nova navala medijskoga materijala, opet svi navijaju sitno (osim onih cinika koji gledaju sve sa strane i osječaju se superiorno jer oni eto znaju da ništa ne valja cijelo vrijeme) i tu i tamo netko naleti i na trenutak makne medijsku maglu. U ZADNJIH 10 GODINA NISMO SE MAKNULI S MJESTA.

Medijski kartel nas je učinio stokom, a oni koji bi trebali misliti, bave se temama koje im karteli nameću i skidaju sa dnevnoga reda.

Ima li Hrvatska ikakvu budućnost dok se ne riješi ovaj problem? Jer dok si dozvoljavamo da nam Pavić i Hloverka diktiraju tempo događaja, hoćemo li moći napraviti jedan zajednički korak, osim što se eventualno nećemo slagati sa dnevnim napisima u novinama na trenutak?

Dok se referenciramo na medijske kosti kao nešto relevantno ili irelevantno (u biti je svejedno, jer smo tim činom pristali na igru i na ovaj i na onaj način), postižemo li išta osim konstatiranja očitog, krećemo li se igdje?

I zbog čega bi itko išta radio u ovoj zemlji u političkome smislu, zbog čega bi se ikakva oporba bavila ozbiljnim stvarima, ako će im jedina pitanja biti postavljena iz ponude Red Carpeta, gdje ništa što ima težinu neće biti detalj predizborne kampanje, niti pitanje koje će činiti razliku? Zbog čega bi se itko bavio ičim suvislim i zamjerio se ikome moćnom, kada nitko neće znati za to, a i onih par što će znati, neće uložiti 10 minuta da razmisle koja je stvarna težina toga, već će tema po paušalu sutra biti zamijenjena nekom novom “vrućom pričom”?

Zbog čega osnovna tema neće biti za primjer pranje love u Hypo banci, osvrt na Karamarkov sukob interesa i što će politički pretendenti učiniti da se tako nešto više nikada ne ponovi kako bi se uspostavila potrebna klima povjerenja, već će biti neka nova medijska patka, neki novi mentalni paušal koji snažno zvuči ali iza sebe ne nosi ništa?

Mi na forumima, facebooku, nazovimo nas slobodnim građanima. Kada ćemo se cijepiti od ove jednostavne igrice koja nas čini stokom, kada ćemo mi biti oni koji će nametati široj javnosti (pa makar na slobodnome internetu) ono što je relevantno, oblikovati što je to uopće relevantno? Do kada ćemo se zdušno kačiti na neke nove kosti, umjesto da krenemo u potragu za nečim što je stvarno bitno?

Jer dok to ne napravimo, koja nam je budućnost? Novi skandal sutra, pa onda opet neki treći skandal prekosutra, dok mi milijun puta konstatiramo ono što smo još prije deset godina konstatirali? Hoćemo li se ikada umoriti od ove bizarne igre koja nas realno prebacuje u status stoke sitnoga zuba?

Možemo li mi kreirati medij koji će se baviti onim što je bitno, možemo li se mi dogovoriti uopće što je to bitno, možemo li mi postati mjera promjene ili ćemo bez ikakve mjere nastaviti plutati u bezdanu

bez smisla, bez značenja, bez sjećanja i bez ikakvih posljedica?

Uočava li još netko ovaj problem ili je samo meni ovaj problem tako velik da bez rješenja tog problema ne vidim nikakav pomak sljedećih 20 godina, jer eto upravo tada će Paravanja reći da zna gdje je Antonia?

Ovo je nešto što mi prolazi kroz glavu neko vrijeme, što me mori i bilo bi mi jako drago da čujem vaše gledište, da uopće utvrdimo jeli ovo stvarno nešto bitno ili sam samo malo skrenuo baveći se opet nečim nebitnim? Jer ako ne brijem, onda niti ne postoji važnija tema od ove teme.

I ne postoji veći problem od ovoga problema. I ne postoji veća potreba, nego da se ovaj problem riješi.

Oglasi

Kritika Pollitika.com-a

Mogao bih pisati hvalospjeve, s obzirom da ih unatoč raznim krizama ova stranica ili možda preciznije, zajednica, zaslužuje. No, lako je otići u patetiku, tako da ću taj dio ipak maksimalno sažeti.

Pollitika.com je povezala čitav niz vrlo kvalitetnih blogera, stvorila je jednu novu zajednicu sa raznim impresivnim biografijama, priličnim znanjem, širinom karaktera, znanja, pa i predrasuda koji su nam omogućili da preispitamo svoje političke stavove i da rastemo. Da znamo više i bolje nego što to zna i velika većina profesionalnih djelatnika u političkom procesu.

Osobno sam sudjelovao na pollitici i zbog izjednačavanja vizije Foruma (s velikim F) s potencijalom ove zajednice. Mjesta gdje svi zainteresirani za politički proces dolaze, uče, rastu, sazrijevaju i koriste to znanje za opću dobrobit (može i osobnu, ali taj dio je manje bitan).

No, još je davno kolega Silverci ukazao na određeni problem pollitika.com-a koji sam uporno ignorirao kroz svo ovo vrijeme. A to je da je stranica pollitika.com-a privukla prvenstveno komentatore, kritičare, tribine, no ne i igrače, sudionike procesa. Usudim se primijetiti kako je ovaj detalj barem meni očit svakom danom sve više, s obzirom na nezaustavljivost procesa.

Kroz malo mozganja o ovome problemu, u nekom trenutku pitanje vizije pollitika.com-a dolazi u prvi plan. Pitanje o svrsi ovog mjesta. Jeli to konstruktivizam ili komentiranje ili je možda bilo što što ima veze sa politikom? Ili nešto četvrto?

Prateći razvoj stranice, mogli bismo zaključiti da je pollitika.com uistinu nedefinirana, a u takvom nedefiniranom okruženju, primat preuzima oblik ponašanja koji je manje zahtjevan. To kroz opažanje ispada da je komentiranje iliti tribine. Političkih sudionika kojih je u nekom trenutku bilo i nešto više, sada je dosta manje, a komentatori ostaju snažno zastupljeni.

Tako je neka moja fantazija o pollitika.com-u kao središnjem mjestu kreiranja političkog procesa počela tonuti, s obzirom da kreiranje predstavlja aktivnu formu, dok je koncept komentiranja, tribina, u osnovi pasivna, pa čak možda i destruktivna forma. Samim time, polako mi se artikulira dojam da po starom dobrom običaju (ili jednostavno fizičkom zakonu) oportuni obrazac onaj koji izbacuje ono što je zahtjevnije. A to bi bili destrukcija nasuprot konstrukciji, politička neodgovornost nasuprot političkoj odgovornosti.

Bez obzira što sam idejno sklon konstrukciji i političkoj odgovornosti, ne mogu se oteti dojmu da su i ovi suprotni elementi itekako bitni i potrebni, da bez njih isto tako nije moguć pomak, da je jako dobro imati one koji će svaku misao biti voljni rastrančirati svojim znanjem, a nekad i predrasudama. Da taj dio itekako omogućuje utvrđivanje održivih elemenata, i da bilo što što želi izaći van mora proći kroz sito i rešeto ove zajednice.

No, istovremeno ovakav koncept nije pretjerano privlačan konstruktivcima, onima koji traže podršku, koji traže družbu za koračanje naprijed, a ne čupanje na mjestu do iznemoglosti. Da u nekome trenutku ekipa može zatvoriti neki pasus i napraviti korak naprijed, unatoč činjenici da ništa na ovome svijetu nije savršeno. No, graditi se mora.

U ovakvom razmišljanju, počeo sam ispitivati raznu ekipu koja je pokazivala elemente konstruktivizma, a koja više ne piše na pollitika.com-u, zbog čega je otišla. Uglavnom, tipičan odgovor je da nema više ciljane publike. Velik dio se je i umorio od stalnog komentiranja i promatranja koje u svojem oportunom modu može samo da se nastavi u smjeru osobnih odnosa i na žalost široke bezidejnosti. Isto tako sam pitao i mnoge pojedince iz miljea zbog čega nisu nikada niti pisali na pollitika.com-u. Odgovor je opet isti. Nema publike.

Zatim bih pitao obje skupine, pišu li negdje drugdje, ako im pollitika.com nije zadovoljavajuća forma. Tipičan odgovor je da NE PIŠU.

Povlačeći crtu, mogli bismo zaključiti da osobe koje su u nekom trenutku imale konstruktivnu težnju, danas nemaju odgovarajući prostor na internetu gdje bi mogli uspostaviti kvalitetnu komunikaciju, te naravno sinergizam koji bi izašao iz te komunikacije.

Pollitika.com kao SLOBODAN medij koji svatko može koristiti na način koji god mu odgovara, na žalost zbog negativnih trendova ne privlači nove korisnike, osim onih najupornijih, no zbog čega bismo se trebali odricati onih koji nisu najuporniji?

Slijedom ovog razmišljanja, zaključujem (a Delagado je to govorio još prije skoro dvije godine) da konstruktivno orjentiranim pojedincima nedostaje jedan portal sličan pollitika.com-u, ali koji će po definiciji biti usmjeren konstruktivno i participativno. Iliti, po rječniku nogometa, teren, a ne tribine. Gdje će dolaziti igrači, a ne navijači.

Pollitika.com kao tribina je isto tako izrazito bitan element ovoga sporta, jer su kao i u sportu, tribine potrebne. No, potreban je i teren

Ono što me sada interesira, dragi pollitičari, jeste, slažete li se sa konstatacijom i mislite li da bi teren, mjesto namijenjeno za one koji žele participirati u političkome procesu, mogao doprinjeti dodatnom razvoju demokracije u Hrvata? Jel bi takav teren mogao privući i one koji su pollitika.com što izbjegavali, što zaboravili?

Ima li smisla da krenemo u realizaciju jednog takvog projekta?


Politička kuharica: Jednostavan trik

Osoba si koja je shvatila da treba nešto poduzeti. I pozivaš ekipu da napravite stranku, inicijativu, pokret, udrugu, akciju. Nisi prvi slučaj, svakih par mjeseci se netko pojavi sa tom shemom, boljom ili gorom, promišljenijom ili manje promišljenom. Na to ekipa u ovisnosti o tvojem žaru reagira više ili manje skromno, no u svakom slučaju daleko ispod potrebe da ideja uspije. I sada, imaš opciju da odustaneš i da ti budalaštine više ne padaju na pamet, a imaš i opciju ukoliko misao nije bila samo plod nepromišljenosti nešto korisno i učiniš. Kako? Vrlo jednostavno.

Sljedeći puta kada se opet netko baš poput tebe pojavi sa željom da mijenja svijet, pomozi mu, podrži ga u onome što zaslužuje podršku, pokušajte naći zajednički nazivnik i na temelju njega pokušajte usuglasiti djelovanje. Jer tada će vas biti već dvoje. Ako ne ide, nije problem, doći će i treći nadobudni i četvrti i peti. Netko od vas će biti dovoljno spretan (možda baš ti) da se uspijete dogovoriti i da nešto pokrenete. Od kada pratim scenu, vidio sam barem trideset takvih inicijativa, od koje su neke i uspjele, pa makar i na kratko. No poanta je u svakom slučaju u podršci pozitivnog nastojanja, jer odatle sve kreće.

Primjer drugi.

Učinjena ti je velika nepravda. Tražiš svoja prava, no nitko te ne doživljava pet posto. Čudiš se kako su svi tako bezosjećajni. Kako svatko gleda svoj posao, a ti patiš. Smiri se, sve je u redu. I ti se ponašaš na isti način. Sjeti se stotina slučajeva prije nego što ti se ova nepravda dogodila, bez tvoje reakcije.. Sad je jednostavno došao na tebe red i svi se ponašaju baš kao i ti nekada. Želiš bolji svijet? Želiš podršku?

Želiš da se takva nepravda više ne događa? Sljedeći puta kada dođe neko drugi što traži svoja prava, kada se špranca ponovi, reci da se smiri i ponovi ovo što sam tebi rekao. Ako možeš pomoći, pomozi, ako ne možeš, objasni zašto ne možeš. I podsjeti na ovo na što sada tebe podsjećam.

Zaključak.

Ako te ikada opali potreba da nešto poduzmeš, prati, povezuj se, konstruktivno djeluj. Potrajati će neko vrijeme, no nema velike promjene preko noći. A ovo je način.


Kratki osvrt na stanje u aktivizmu i ostalo

Nakon odličnog starta pretprošle godine i rođenja facebook aktivizma (srednjoškolci, studenti, Frane, Banda lopovska), opet smo zapeli.

Ekipa koja brije vaninstitucionalno ne razmišlja o strategiji, a ekipa koja brije na stranke, ne nudi ništa novoga u oblicima organiziranja, vijećanja, javnog djelovanja. To su suštinski dvije strane koje danas prevladavaju.

Vaninstitucionalna ekipa. Primjer TDZ, Varšavska, ffzg, Banda Lopovska. Guraju dokle ide, vladajući ih stave na stand by aranžman dok medijska hajka ne prođe, puste ih par puta da istroše resurse i nakon pola godine ih jednostavno pometu. Nadaju se oni kako mogu postići kritičnu masu, ali kako svako gleda svoja posla i kako su navedeni fokusi teško prihvatljivi kao nulto pitanje, inicijative jedinu masovnost koju doživljavaju je u propadanju. Ukupno govoreći, kronični nedostatak strateškog razmišljanja i naravno planiranja koji im se ubrzo obije o glavu.

Institucionalna ekipa pak djeluje po standardnoj špranci. Par vjernih drugova vijećaju par dana, izaberu zgodno ime, napišu nekoliko fraza o slobodi, demokraciji, pravima i slično i pozivaju sto često zgubidana da isfuraju normu potrebnu za registraciju stranke. Zatim isti love medije, poziraju sa raznim podrškama raznim ugroženima, furaju Bandićevu doktrinu maksimalne prisutnosti i nadaju se nekom rezultatu na izborima.

Ideja prepoznatljivosti rješavanja političkog konflikta, uključivanja javnosti, kreiranja moćnih javnih rasprava sa strukom i zainteresiranom javnošću kao nositeljem odluka i stavova ostaje im nepoznanica, odluke se donose i dalje stihijski dekretom i samovoljom. Umjesto toga, stranke se prvenstveno bave medijskim eksponiranjem i sipanjem fraza koje bi mogle dobro zvučati i zakačiti ponekoga kome to ne bi bio samo još jedan deja vu.

Vesna Škare Ožbolt skupa sa DCom mi izgleda kao klasični primjer neuspjele kombinacije poziranja i populizma s čime se ne može postići puno, gdje je jedini kredit oštar jezik u trenucima kada se oštar jezik oštro ne kažnjava.

Ako ćemo se složiti da je Hrvatskoj potreban masovni pokret, gornje dvije projekcije su ono dokle su pretendenti dogurali.

Vaninstitucionalna ekipa bojim se da nema šansu dokle god nije voljna znatnije se pozabaviti legitimacijom svojih ciljeva, kao i strategije njihove realizacije. Ako se poziva na masu, tada masa mora nemati suvišne sumnje zašto baš to i gdje ide cijela priča i jeli to uopće prihvatljivo? Trenutni poziv na rušenje svega ukoliko zahtjevi ne prođu nije dovoljno motivirajuća. A za više od toga potrebno je uključiti znatno šire slojeve društva od onih koji su standardno aktivistički određeni.

Institucionalna ekipa s druge strane dokle god nudi pozu kao nultu točku aktivizma, dokle god politiku doživljava kroz oči PR stručnjaka bezsadržajnosti, neće moći privući kritičnu masu. Dokle god je najdalja točka dokle ta ekipa gleda na politiku kroz broj saborskih mjesta koje osvaja na sljedećim izborima, ništa od svega.

Imati jednu frazu, ali ne i jasne političke principe kao ključ rješavanja političkih problema ne vodi nigdje osim u populizam i beznađe. To je trenutno stanje koje se nije previše popravilo u zadnje dvije ili tri godine. Dapače, žara je čak i manje nego prije, što nije pretjerano dobar trend.

U trenutnoj konstelaciji gledati ćemo HDZ još 20 godina, a ako SDP i dođe na vlast kroz svoju beskarakternost, nama će biti potpuno svejedno zbog sindroma kuhane žabe. Vesela budućnost, nula bodova.

Što nas može izvući iz loše situacije? Po običaju IMO, to je evolucija aktivizma sa vrlo jednostavnim zahtjevima koje je iz nekog razloga vrlo teško realizirati.

Vaninstitucionalni aktivizam pati od nedostatka legitimacije i zbog orijentiranosti na preuzak krug ljudi i svjetonazora. Taj dio priče se rješava najjednostavnijim udruživanjem inicijativa ili nečim što bi bilo još kvalitetnije, propuštanjem pitanja kroz znatno širi krug potencijalnih aktivista i javnu raspravu, te pregovaranja dok se ne uspostavi najšira moguća baza kao početna platforma koja bi nosila potreban potencijal.

Uvjerenja sam da tada mjesta za ozbiljne propuste koji se trenutno toleriraju više ne bi bilo, ali da bi tada preostale ili pak unaprijeđeni inicijative koje bi svojom konzistencijom imale potreban potencijal.

Institucionalni pak oblik mora kreirati prepoznatljiv princip donošenja političkih odluka i rješenja, s obzirom da taj dio predstavlja suštinu svake političke organizacije. Operativni dio je trenutno na prihvatljivom nivou, no prvenstveno manjak sadržaja je ono što sputava postojeće stranke da pređu prag značaja.

Gdje sam tu ja? I gdje ste tu vi?

Iza mene su možda već desetine ideja i prijedloga. Nisam voljan pokrenuti ništa iza čega u startu neće postojati već snažan interes da stvar bude realizirana i to ne zbog nečije osobne obijesti. Istovremeno vidim desetke ljudi koji forsiraju svoje ideje i ništa drugo ne vide. Ako nitko nije osobito zainteresiran za ono što oni nude, odlaze. Pa tako, mogu primijetiti da više vrijedi 10% angažmana oko neke tuđe inicijative, nego 100% angažmana oko osobne inicijative. Jer onih 10% angažmana omogućava omasovljavanje i uspostavu političke relevantnosti, dok onih 100% je u startu suvišno.

Tako ću osobno ostati JOT posrednik između raznih inicijativa i osoba, orijentiran prvenstveno na udruživanje resursa kako bi se postiglo nešto politički relevantno.

Vi? Ako imate ideje i spremni ste gurati, imajte na umu da više vrijedi onih 10% nego 100% orijentiranosti na same sebe. Ako to imate na umu, javite mi da vas spojim sa ostalom ekipom koja je veća od svojih projektnih beba, jer kad se vi/mi udružimo, bit će nešto od svega.

BTW, kažu da je u Estoniji sve počelo tako što je ekipa počela razmišljati i raspravljati o tome što bi trebali učiniti da stvore bolje sutra. U biti ne zvuči tako teško.


Zaključak stanja i prijedlog

Navest ću neke crtice s kojima se možete i ne morate slagati, no te crtice osobno podrazumijevam.

  • Usko grlo političkog procesa nisu stranke, nije niti primitivni narod, već je nerazvijenost političkog tržišta.
  • Uvjeti za razvoj političkog tržišta su istina ne baš idealni, ali je veći stupanj prepreke općenito u nepostojanju niti 2 000 emancipiranih građana.
  • Neemancipirani građani su pak produkt lošeg okruženja. Jednoumlje, općenito nepovjerenje i sebičnost kao proizvodi višedesetljetne indoktrinacije sistema koja je i dalje sveprisutna u medijskom i akademskom svijetu
  • Dok ne postoje emancipirani građani, svaka pomisao da će netko u politici biti spreman/sposoban zaštititi opći interes, iluzorna je, preciznije nemoguća je s obzirom na realnu konstelaciju moći.
  • Javnost kao politički faktor je iluzija sastavljena od interesa vlasnika medija, profesionalnog civilnog sektora što je na istim jaslama kao i ostatak oligarških struktura.
  • Razlog zbog kojeg općenito jako malo pojedinaca kreće putem emancipacije je prvenstveno strah od ne pretjerano artikuliranih, no suvišnih komplikacija u privatnom životu. No važniji je razlog nedostatak same građanske osviještenosti koja nameće i preuzimanje građanske odgovornosti, već se pitanje bilo kakve građanske odgovornosti kroz cijeli sustav masovne indoktrinacije po definiciji prebacuje na sve ostale, najčešće licemjerno na političare.

Samo pitanje građanske emancipacije je univerzalno, bez obzira imali mi ideju što učiniti, nemali tu ideju, no bez emancipuiranih građana nitko ne može zaštititi niti širi društveni interes, jer za tako nešto ne postoji nikakvo političko zaleđe.

Neemancipirani bi htjeli nekog boga koji će se pojaviti i sve riješiti po kratkom ili nešto dužem postupku, no njegove mogućnosti su definirane pametnom podrškom,gdje mjesta za slijepu sljedbu jednostavno nema, odnosno ista teži ka novom despotizmu (prirodna posljedica uspostave balansa realnog političkoga stanja u državama s izrazitim deficitom građanske emancipacije) i samovolji.

Drugi dio priče je optimizacija djelovanja i podizanje političke moći emancipiranih građana. Taj dio djelim na opće zahtjeve:

  • široka umreženost – sam si ništa zajedno smo sve. U političkom procesu politički utjecaj raste eksponencijalno sumi pojedinačnih utjecaja.
  • mehanizmi artikulacije interesa i udruživanja
  • operativno znanje

U konkretnoj političkoj krizi u kojoj se Hrvatska nalazi mogu uočiti da su općenito političke institucije nedorasle zahtjevima društva, te da je bitna najšira reforma političkog procesa.

Za tako nešto potrebno je učiniti cijeli politički etablishment zamjenjivim, kako bi se efikasno zamijenilo svako usko grlo unutar procesa. Kreiranje opcije i stranke koja dalazi na vlast kroz podršku prvenstveno emancipiranog građanstva, ne raznih lobija i proizvoda zakulisnog djelovanja. Tim činom uspostavljamo stvarni demokratski ciklus.

Karakteristike jedne stranke koja je kompatibilna emancipiranom građanstvu u informacijskoj eri su sljedeće:

  • naravno, JOT – vođenje cjelokupnog procesa odlučivanja u JOT okružju, kako bi zainteresirani mogli najbolje dati svoj doprinos, steći dodatno znanje kroz sudjelovanje u procesu ili njegovo praćenje, te kako bi svi zainteresirani mogli nadzirati proces te na vrijeme reagirati ukoliko je to potrebno.
  • organizacija je utemeljena na punoj jednakosti svojih sudionika, odnosno svako delegiranje može biti promptno otkazano u svakom trenutku
  • temeljni kriterij, platforma političkog djelovanja utemeljena je na demokratskom konsenzusu, što u startu znači da osobe koje su voljne staviti po strani sva svoja uvjerenja i kroz mjeru zajedničkih vrijednosti donijeti političku odluku oslobođenu ideološkog krimena.
  • empirija i pragma ispred ideologije, no ne i demokratskoga konsenzusa. Informacijska era zahtjeva znatno oblikovanije stavove zbog siline argumenata koji proizlaze iz novih svakodnevnih dostupnih informacija. Nije nužna opća koherentnost unutar ideja, bitno je prvenstveno da rješenje odgovara empiriji (ne treba nam više ideološka mjera da bismo utvrdili jel nešto ok ili nije), te da je sukladno demokratskom konsenzusu koji ima snagu Ustava i kod donošenja političkih odluka.
  • demokratski konsenzus predstavlja zajedničku mjeru za valoriziranje daljnjih odluka koje se ne moraju konsenzusno prihvatiti, ali koje moraju biti sukladne s konsenzusom.
  • općenita težnja za donošenje odluka u korist općih načela, nauštrb osobnih predrasuda

Dakle. Oni što ne vjeruju u ideju zajedničke mjere (demokratski konsenzus) kao nultog čina konstituiranja opcije, ne mogu po prirodi stvari biti njezin dio. Oni koji su apsolutno uvjereni da su u pravu i da samo pod njihovim uvjetom stvari mogu funkcionirati, po prirodi stvari sebe ne smatraju jednakima, te ne mogu niti djelovati u okruženju jednakih. Oni koji gaje animozitete prema drukčijima po bilo kojoj osnovi, moraju se odreći tih animoziteta ulaskom u arenu gdje će biti jednaki s tim drukčijima.

OK. Ovo je samo moje viđenje ideje demokratske opcije (koja je isto tako u suštini ideologija) gdje nema crvenih, crnih, plavih ni ostalih, već prvenstveno postoje razum i uvažavanje.

Na platformi emancipiranih građana, mogu nastati i razni drugi ideološki sustavi, no snažnog sam dojma da je upravo podjela društva na otvorene-razumne i zatvorene-nerazumne, podjela na mudrost i glupost, ona podjela koja nam je potrebna u informacijskoj eri.

Da bismo ostvarili ovakvu platformu, potrebno je utvrditi kriterij ulaska u sustav odlučivanja. Postoji način prepoznavanja otvorenog-demokratskog uma, a to je uvažavanje tuđih argumenata iz pozicije zajedničke mjere. Svatko može biti i sudac te utvrditi koliko tko pila i koliko je voljan uvažiti i drugo mišljenje te se eventualno korigirati pod pritiskom uočene nekonzistentnosti. Ona mreža koja će objektivno najbolje artikulirati arbitre, bit će najotvorenija i imati će mogućnost da najbrže raste i bude prepoznata po spomenutim kriterijima.

Unutar jedne takve zatvorene mreže potrebno je pokrenuti pitanje uspostave demokratskog konsenzusa, odnosno temeljnih načela iza kojih će svi stajati. Ukoliko ima više mreža, uspostavljanje demokratskoga konsenzusa koji će biti zajednički za više grupa, imat će i snažniji politički potencijal.

Potrebno je utvrditi i model odlučivanja, što je najbolje izvedivo na empiriji i utvrđivanju realnog legitimiteta odluke i kad se svi ne slažemo.

Kod dizajniranja ovakve organizacije, potrebno je utvrditi i sustav prioriteta, te naravno operativa.

Takva instant politička opcija ima Bibliju u obliku konsenzusa, ima sustav odlučivanja, ima dinamiku kroz prioritete i operativu i kao takva je spremna za izlazak na političko tržište. Oni koji pridobiju najširu podršku unutar JOT djelovanja (glasine su lako oborive kada je cijeli proces JOT), mogu očekivati i dolazak na vlast zbog opće zasićenosti postojećim.

Eh sad. Što je potrebno za ovaj scenarij? Za početak emancipirani građani koji će uopće vidjeti smisao unutar uspostave demokratskoga konsenzusa, eksperimentiranja s modelima odlučivanja i tako dalje. Za sve ovo da bismo pristupili empirijski (ne utopijsko-ideološki) moramo imati ljude koji su spremni ići tim putem. Nije za očekivati da u zajednici neemancipiranih građana prođe niti ova ideja koja zahtjeva stav i angažman svojstven emancipiranim građanima.

Tako ne mogu krenuti dalje dok se broj emancipiranih svodi na desetke, umjesto na tisuće.

OK. Potrebno nam je emancipirano građanstvo za bolje sutra. Potrebna nam je i jaka javnost koja proizlazi iz tog građanstva. Meni za promjenu paradigme političke komunikacije i internet demokraciju, svima nama da netko stane u zaštitu općeg dobra.

Koji osobno mogu doprinos dati? Mogu poticati ljude da preuzmu društvenu odgovornost. Ali, kako da stvar bude suvisla? Ima li tko kakvu ideju? Ja nemam. Trenutna ideja koja mi ima smisla jeste preuzimanje uloge poveznika sa stavom. Dakle, obilazim razne javne inicijative, pišem o njima na svom blogu, kritički ih postavljam spram fenomena emancipiranog građanina, općenito jačanja javnosti, te naravno spram uspostave Galetove demokracije (konkretnog modela čiju viziju imam).

Imali smo btw poviše kvalitetnih presedana u građanskim inicijativama u zadnjih par godina, dobro je da isti budu i prepoznati i da ih ukoliko su dobri integriramo u buduće inicijative. U svakom slučaju o tome se dovoljno ne piše, pogotovo ne iz nešto drukčije perspektive s vizijom (kakvom-takvom, ali vizijom).

Pa tako, kreiranje bloga koji sustavno obrađuje JOT komunikacijsku paradigmu, ICT u demokratizaciji, te naravno građanske inicijative iz perspektive željenog stanja, vjerujem da može dati određeni poticaj za daljnjim umrežavanjem, te postavljanje bitnih, strateških pitanja nauštrb dnevnog senzacionalizma. Vjerujem da općenito sama ideja vizije može navesti i druge da počnu razmatrati korak dalje od čistog reakcionizma na što se danas svodi građanski aktivizam, te da se usvoji gledanje političkog procesa na jedan novi i konstruktivan način. Naravno, ponavljanje abecede političkoga djelovanja isto tako ima neki smisao, no sve u svemu, da svi zainteresirani imaju jednostavnu mogućnost da se upoznaju sa svim javnim inicijativama na jednom mjestu, vjerujem da može biti i nadahnjujući faktor preuzimanja građanske odgovornosti, te naravno inicijaciju građanske emancipacije.

Jel vam ideja ovakvog bloga zvuči dobro? I ukoliko ste promreženi, te upoznati sa događanjima na javnoj političkoj sceni (ona “urotnička” će dobiti prilično negativnu kritiku, s obzirom da ne ući na primjerima :-)), hoćete li me uputiti na pravu adresu?

Komentari, kritike, prijedlozi?