Uvijek ista priča – osvrt na RU2

Nije prvi puta da su organizatori na krilima obećavajuće prve akcije upropastili politički kredit koji su ponijeli sa sobom.

“Stegnite vi svoj pojas bando lopovska” je jedan takav primjer. Prvi prosvjed koji je bio u organizaciji širokog broja pojedinaca uključujući i našeg Mr. Jaksa. Nakon što je prosvjed kvalitetno najavljen, nakon što su se odazvali deseci pojedinaca i grupa, te tako kreirali obećavajuću snagu, bio je ujedno i kulminacija cijele ideje.

Nakon prvog prosvjeda slijedilo je čišćenje organizacije od “štetnih” elemenata. Krenule su optužbe, recimo naš Mr. Jaks se odmah povukao, a neka nabrijana jezgra koja je zabrijala da je ona upravo taj pokret riješila se u biti svakog tko je bio izvan njihovog razumijevanja.

Organizatori su zaključili da ako kvalitetno očiste organizaciju, da će imati dobar kostur na koji će se zakačiti nove grupacije, te kreirati još šira podrška projektu.

Umjesto toga, rezultat je bio suprotan očekivanju. Olako odricanje dojučerašnjih suradnika, pretjerana paranoja i nerazumijevanje kompleksnosti zahtjeva koji je ispred jedne takve organizacije, u jezgri je ostalo jako malo političkog kapitala, a intelektualnog još i manje.

Bianco potpis onih građana koji su podržali prvi projekt u nadi da će isti evoluirati u nešto još kvalitetnije, već drugi puta je zaključio da projekt nije otišao u dobrom smjeru, izostala je potrebna podrška, a projekt je doživio debakl. Nakon nekih 5 000 prvi puta, drugi puta je bilo jedva koja stotina.

Inicijatori zaluđeni svojom veličinom i nesposobni da sagledaju širu sliku nastavljaju sa inicijativom i treći puta, kada se projektu odaziva točno troje ljudi. Troje inicijatora glavom i bradom. Taj puta inicijatori su ipak shvatili da nešto ne štima i to je bio kraj njihove aktivističke karijere.

U RU2 vidim sličnu priču. Organizatori su odlučili očistiti organizaciju, s time da im znanje ipak nije bilo dovoljno visoko da bi napravili kvalitetnu analizu, te na njezinom temelju proveli daljnje odluke. Samim time suvišno su ugrožena razna dotadašnja partnerstva, a inicijatori umjesto da su provjerili svoju snagu, na krilima prošlog uspjeha su zaključili da im je samo nebo granica. Ali to nije bio slučaj, kao što i nikad nije slučaj.

Sjećam se i pokreta s filozofskog – plenuma, opet ista priča, samo što je proces trajao malo dulje. Sve je krenulo potpuno otvoreno, svi su sudjelovali unatoč raznim netrpeljivostima, a onda je krenulo distanciranje “vodstva” od “plebsa”, sjećam se da je vodstvo kolektivno napustilo i forume i blogove i bilo koji drugi direktni kontakt sa javnošću, jer im je smetalo “destruktivno okruženje”, odnosno kritika unutar takvih slobodnih i otvorenih foruma.

No, tog trenutka kada su se vođe udaljile od javnosti, od svojih ljudi, tog trenutka su si zapravo prepisali smrtnu presudu svojih političkih aspiracija. Jer bez povratne sprege, s podignutim nosom i razvijenom samodopadnošću, osudili su cijeli projekt na propast.

I to se naravno i dogodilo. U suštini ista priča.

Ekipa nije imala na umu da ima podršku samo i isključivo dok uspješno artikulira misli i želje svoje okolice. A onog trenutka kada su se udaljili od okolice u potrebi da razviju čistunsku organizaciju, udaljili su se i od mogućnosti kanaliziranja tog širokog poriva.

Volio bih naravno čuti komentar bilo koga iz dotičnih ili sličnih inicijativa što se događalo u njihovim glavama u to vrijeme, kako to da nisu uspjeli ojačati početnu priču, već su prokockali kredit?

Moja procjena je da je ekipa nenaučena na takvo okruženje jednostavno počela krivo tumaćiti poruke okolice, opijena prvim uspjehom. Osjećaj moći i lako ćemo dao je ekipi oštar mać s kojim su bez previše pardona radili čistke. U pogrešnoj percepciji svoje snage, lako ćemo stavom, ostali su izolirani i nesposobni da artikuliraju široke potrebe, umjesto toga su si jedni drugima pjevušili što su htjeli čuti i tako se dodatno uljuljavali u dolazeći neuspjeh.

Isto tako, sva ekipa je imala istu mantru u glavi. Ako bi svi radili kao što smo mi radili, ovaj projekt će uspjeti. Ali ekipa zaboravlja da ima milijun projekata, da svako radi neku svoju stvar i da će uvijek netko i najmanje sa strane (a nikad nisu svi jednako uključeni) raditi očekivano manje nego što rade sami nositelji projekta. I da se od nikoga ne može očekivati tako nešto. I da su vođe zato vođe. I da ih drugi zato slijede, jer su isti zaslužili to upravo svojom dobrom vjerom.

E da. Imao sam i ja udrugu Tiaktiv. I gurao sam i vukao. I bio sam iz ove pozicije mogu slobodno reći u teškom deluzijskom stanju dajući projektu koji sam vodio daleko veći značaj nego što je to objektivno bio. Ali u to vrijeme me je upravo ta deluzija i tjerala da guram i da grizem. I da na kraju optužujem sve druge što nam projekt ipak nije prošao. OK. Možda iz te perspektive sada gledam i na ove inicijative na isti način. A da tako nije. Ali moram primijetiti taj običaj.

I još jedna stvar. Volio bih da ekipa iz svake takve akcije izvuče pouku za buduće generacije, za buduće ekipe. Jer ako se povuče, kao što su se povukli prije navedeni, sve to je onda za ništa. A iskustvo i razumijevanje koje se stekne kada se pogleda na sve sa određene distance vjerujem da su ipak presudni da se konačno napravi i korak dalje, umjesto da se opet padne na istoj stepenici.

Jasno, možda sam omašio cijeli fudbal, ali volio bih čuti i viđenje nekog trećeg para očiju.

Oglasi

Taoci Dvora

Ukratko, problem Dvora je opći problem zbog kojeg je došlo do kolapsa politike i postojećeg poimanja demokracije.

Što bi to bio Dvor?

Ideja gdje političku moć ima jedna zatvorena grupacija povezana raznim osobnim vezama, kreirana od uguza, laskavaca, manipulatora, ali i dobrih i plemenitih ljudi, no ekipe koja zajedno ima punu političku moć.

Ekipa koja daleko od očiju javnosti donosi političke odluke za sve.

Postojeća politika utemeljena je na ideji dvora, na ideji da i najplemenitiji pojedinac okružen tim lažnim svijetom ne može donijeti dobru političku odluku zbog manjka općeg poznavanja materije, zbog viška dezinformacija, poluinformacija, pristranih izvještaja, svega onoga što razni lobisti plasiraju kako bi zadovoljili svoje uske interese.

Imali mi socijaliste, kapitaliste, laburiste, pirate, nezavisne, ove one, dokle god se politički proces definira kroz ideju dvora, društvo neće moći ići naprijed, već će se opsjena demokracije rastezati do trenutka pucanja, odnosno nekog novog rata, nekog novog fašizma, neke nove policijske države.

Tipični krug demokracije koji je više manje svima poznat.

S obzirom na to da je ideja Dvora i problema Dvora jedna prilično nova suštinska kritika političkog procesa, morat ću je dodatno pojasniti.

Za početak, zbog čega je ista tako problematična?

Osnovna logika opet je vrlo jednostavna. Primjer. Troje ljudi dogovora za opću populaciju neku odluku. Tko će u tom dogovoru fasovati? Netko od tih troje ljudi, netko od ljudi koji imaju direktan utjecaj na to troje ljudi (financijeri, centri moći, patroni i slični) ili možda opća populacija u čije se ime odluka donosi?

Svaka, doslovno svaka politička odluka koja se donosi, donosi se kroz ovo načelo. Svaka, baš svaka politička odluka udaljava one koji odlučuju od onih za koje se odlučuje.

Možemo mi zamisliti idejno da je tih troje ljudi najplemenitije što može biti (realnost je obično potpuno suprotna) i da ti isti ljudi uistinu žele donijeti najbolju odluku za opću populaciju. Ali i kada bi to htjeli, zbog manjka poznavanja opće materije, mišljenja, potreba, zahtjeva, opcija, rješenja, dotični nisu u mogućnosti donijeti najbolju odluku za sve, već eventualno isključivo za sebe i svoje poimanje problema, ograničeni osobnim predrasudama, neznanjem, obogaćeni jasnim ljudskim porivima za zadovoljenjem barem jedne osobe čije potrebe dobro poznaju, to jeste sebe.

Čak i da imamo idealno poštene ljude, zbog ograničenja i neznanja, svaka odluka koja se donosi uvijek ili skoro uvijek ide na štetu strane koja nije zastupljena u procesu, to jest opće populacije, građana, javnosti.

Sada kada sam mislim jednostavno predočio ovaj značajan deficit postojećeg procesa koji je samo nominalno demokratski, dok suštinski to nije, moram primijetiti i jedan primjer koji vjerujem jasno ukazuju što znači imati politički deficit kroz politiku dvora.

SSSR. Priča o komunizmu. Posljedica opći kolaps društva. Istina, dvoranima je bilo dobro. Ali svi ostali su dodatno patili. Skandinavija. Jaka javnost, razvijena demokracija. Dvor ima znatno manji utjecaj na politički proces zbog decentralizacije moći (javnost je jaka), sistem mada nazovimo kapitalistički, suštinski se dobro drži.

Ovim jednostavnim primjerom isključivo ukazujem na potpuno fulanje lijeve indoktrinacije oko detekcije uzroka političke i ekonomske krize.

Ako stvari razlučimo na ovaj novi način, prilično je jednostavno prepoznati što su pozitivni politički presedani, a što ne.

Svako jačanje javnosti, javnog, javne politike, svako gušenje snage Dvora, predstavlja pozitivan smjer.

Uzmimo i za primjer USA. I problem dvora kod Obame. Opet isti primjer. Da je Obama i najpošteniji političar, kako on kreira osobno razmišljanje o nekom problemu? Uz pomoć lobista, ne istinoljubljivih plemenitih ljudi. Jer na dvoru je igra moći i želje za utjecajem ulazni kriterij. A osobni interes po običaju ima znatno jaču motivaciju od nekog načelnog izoliranog interesa i idealizacija.

Dvor i lobiranje, odnosno otvorena korupcija, to su dvije strane iste priče. Kada pogledamo ekonomsku krizu, opet ista stvar. Jaki postaju sve jači, slabi sve slabiji. Jer se zakoni kreiraju na dvoru, gdje veći utjecaj imaju Todorići, nego neka neartikulirana javnost.

I sada, ako ćemo se složiti da je definicija političkog procesa i dalje sveden na uobičajenu dvorsku politiku, zakulisna lobiranja, pogodovanja utjecaj na slabosti zakonodavca, odnosno nalogodavca, možemo lako zaključiti i da je eliminacija dvora jednostavno rješenje za problem svjetske krize.

Ali kako to da do toga nije došlo?

I tu nailazimo na nove probleme. Naime, osnovni problem je problem motivacije osoba koje ulaze u politički proces, problem poznate nam partitokracije.

Naime, ekipa koja ulazi u politiku u preko 90% slučajeva ulazi ili iz oportunizma ili zbog želje za nelojalnim utjecajem kako bi zadovoljili svoju taštinu. Ono. Prva ekipa je ekipa koja čeka svoj dio kolača da nešto zaradi u politici (vidjela žaba..), druga ekipa kroz stvaranje neformalnih osobnih veza (kako se to inače već radi) neke grupacije želi imati stranku/ljude iza sebe kako bi se njihove ideje provodile.

I jednoj i drugoj ekipi dvor je nužnost. Prva ekipa bez dodatne vrijednosti u javnom političkom procesu ne može se okoristiti na lagan način, što je demotivirajući džir, pogotovo u svijetu licemjera (kruh sa 7 kora), druga ekipa koja želi pridobiti moć radi zadovoljenja taštine ima velik problem s javnošću koja bi istu ekipu lako diskreditirala, te tako taštinu dodatno ugrozila.

Svi smo mi ljudi, svi smo mi osjetljivi, svi mi volimo stabilne odnose, male rajeve, dvor.

I onda imamo ono što imamo, a to je da masa “novih” ekipa radi potpuno iste stvari kao i oni prije, koja tvrdi da se razlikuje od onih prije, a isti su motivi u igri, isti ja način realizacije tih motiva, isti je i rezultat.

I onda dobijemo tipičnu foru. DA. SVI SU ISTI.

I jesu.

Naravno postoji alternativa s tri slova koju neću spominjati, ali ta alternativa kao rješenje opće svjetske talačke krize zahtjeva neku drugu motivaciju za uključenje u politiku. Vjerojatno ideološkog karaktera. Utemeljena na velikoj vjeri u čovjeka (a to danas i nije tako jednostavno) i spremnosti da se uistinu bori za opće dobro bez skrivenih motiva. A tko je lud tako trošiti vrijeme?

OK, ima ekipe, nadam se da će je uskoro biti puno, puno više.


Pozitivni presedani Referendumskog ustanka

Politička akcija općenito nosi vrijednost onoliko koliko uspostavi pozitivnih političkih presedana i uključenih načela prilikom kreiranja akcije. Najčešće sam formalni cilj nekog političkog projekta predstavlja manji dio uspjeha, dok promjene u glavama koje se dogode prilikom procesa predstavljaju pravu vrijednost.

Referendumski Ustanak, facebook inicijativa koju pratim od svojih samih začetaka, jedna je od onih rijetkih političkih inicijativa koje smatram punim pogotkom.

Nekoliko razloga koji su utjecali na moj dojam.

  1. Ovo je jedna od rijetkih inicijativa, ako ne i prva, koja nije posljedica dnevno političkih događaja, već političkog promišljanja građana.
  2. Inicijativa je orijentirana od građana KA GRAĐANIMA, a ne vlastodršcima
  3. Cijeli proces kreiranja inicijative protekao je u demokratskom duhu gdje je uključivanje i praćenje bilo omogućeno svima zainteresiranima.
  4. Inicijativa je uspješno nadišla niz internih prijepora među pojedincima i grupama, te se zajednički cilj postavio kao mjera, umjesto osobnih nesuglasica.
  5. Ovo je inicijativa koju nije podržao niti jedan značajniji politički subjekt (stranke, crkva, Matijašević se uključio tek kad je projekt u svom konceptu uspio), već su pojedinci i manje grupacije uspješno kreirali potrebnu gravitaciju za uspjeh projekta
  6. Sama inicijativa počiva na afirmativnom pristupu politici, kao suprotnost cijele poplave destruktivnih inicijativa i tako je polučila znatan uspjeh.
  7. Inicijativa je uspješno probila medijsku blokadu i od kada pratim, prvi puta digla na dnevni red pitanja preko kojih se olako prelazi kao preko lanjskog snijega
  8. Inicijativa je utemeljena na zajedničkom, općem, nasuprot divide et impera spinovima ala školski odgoj, ćirilica i slično, te je osnažila društvenu koheziju kao jamstvo pozitivnih političkih tokova.
  9. Inicijativa je privukla niz pojedinaca koji do sada nisu bili angažirani.

Osvrnuti ću se na nekoliko elemenata koje smatram ključnima

Ad1. Inicijative masovno funkcioniraju kao reakcija na medijske spinove i “vrlo važne” političke događaje koji kada prođu, više se nitko ne sjeća niti da su postojali. Iliti, radi se o čistom refleksnom djelovanju koje je po sebi bespredmetno i ne predstavlja čin politički emancipiranih građana. Primjer su školski odgoj i ćirilica.

https://gpgale.wordpress.com/2011/07/24/ritam-promjene/

U gornjem članku spominjem kako bez emancipacije od režimskih medija mi ne možemo stvoriti građansko društvo. Ekipa iz RU je uspješno zaobišla medijsku manipulaciju, emancipirala se i pokrenula pitanja koja smatra bitnima.

Jako velik uspjeh. Čestitke ekipi!

Ad2. Skoro sve aktualne inicijative orijentirane su na poruku vlastodršcima. Lanjski snijeg, jer i same inicijative uz sve to primjećuju da su upravo vlastodršci bitan ako ne i ključni dio problema. Rješavati problem tako što se kockica odgovornosti prebacuje na sam problem da riješi problem, teži je oksimoron.

Referendumski ustanak je uspješno eliminirao ovaj oksimoron iz akcije, te se orijentirao danas jedinima bitnima, a to su upravo sami građani RH. Jer sve je upravo u njihovim rukama. Ovim potezom odgovornost konačno pronalazi pravu adresu, te djeluje inspirativno na građane i sam građanski pokret.

Ad3&4. Politička zrelost nositelja inicijative, gdje su uspješno vođeni pregovori među inicijatorima, spremnost na odricanje osobnih vizija kako bi se zajednički koncept realizirao, ukazuje da je ideja dovoljno atraktivna i da je privukla ljude dovoljno politički zrele da je iniciraju.

Većina političkih akcija naime počiva na jednoj do dvije osobe koje su motor akcije, dok ostali sudjeluju kao podrška, češće zbog neke koristi, rjeđe zbog same vjere u inicijativu koja bi ih pretvorila u sukreatore. RU je kreirao okruženje JEDNAKIH koji su uspješno uspostavili sinergiju koja je pokrenula preko 1000 aktivista da sudjeluje u ovoj akciji.

Ad5. Ovo je prvi puta da vidim nešto što bih smatrao izvornom građanskom inicijativom. Dok je NatonaReferendum ipak značajno počivao na profesionalnom civilnom sektoru za primjer, dok je većina akcija kreirana sa strane raznih centara moći (Vlast, Crkva, jaki lobiji, etc), ovo je primjer čiste suprotnosti. Posljedica preuzimanja političke odgovornosti malih ljudi da mijenjaju svijet kao emancipirani građani.

Ad6. Izrazito bitan element. “Ajmo ih rušiti”, sve popularnije devize koje ne nude perspektivu već isključivo ventil za pražnjenje srdžbe uz možebitnu pomoć establishmentu kod uvođenja policijske države (“rade nerede, ruše, pale, moramo zaštiti imovinu građana, moramo zabraniti to”primjer retorike), koncept koji je iz nekog razloga planetarno široko rasprostranjen i podržavan, koncept koji ne pokazuje nikakve znakove rješavanja problema, ovaj puta je zamijenjen konstruktivnim, legalnim i snažno emancipirajućim pristupom pozivanja upravo na građansku odgovornost kod donošenja RJEŠENJA.

Ad8. U vrijeme kada establishment zdušno traži prostore slabosti kod svojih građana kako bi ih prebacivalo u iracionalna stanja, u stanja straha, bijesa, mržnje, kada svi elementi režima gledaju načine kako da ne dođe do kreiranja zajedništva među građanima, ovakva inicijativa radi upravo suprotno, gradi mostove i otvara komunikacijske kanale. Potiče prepoznavanje ljudskosti u drugima, različitima, pokazuje kako smo svi ipak ljudi željni ipak prije svega svijeta uvažavanja, razumijevanja, solidarnosti, ljudskosti.

U svakom slučaju, ukoliko dijelite barem dio viđenja ove akcije, ako prepoznajete barem jedan od ovih elemenata kao nešto vrijedno podrške, otiđite do najbližeg mjesta i potpišite peticiju. Mali doprinos svakog od nas koji nam teško da može štetiti, a mogao bi nam pomoći u jačanju građanskog pokreta.


Političkim kapitalom protiv Kapitalizma

Kapitalizam – fenomenološki opis postojećeg političko-ekonomskog stanja parlamentarne demokracije. (link)

Kada govorimo o borbi protiv kapitalizma, govorimo o načinu prevazilaženja postojeće POLITIČKE krize i tek posljedično, ekonomske krize.

Prvo oko čega se moramo složiti jeste da je politika iznad ekonomije. Odnosno, politika ako želi može kreirati sustav kakav god poželi, može ukinuti vlasništvo, poduzetništvo, trgovinu, može oporezovati akumulaciju kapitala, može usmjeriti kapital na isključivi razvoj javnog interesa, može bilo što.

No, kako to da u stvarnosti snažni financijski centri moći barem u zapadnom društvu (ako izuzmemo Južnu Ameriku) imaju prilično jasnu nadmoć nad politikom? Kako je moguće da Obama jednim potezom oprosti 14 trilijuna dolara bogatim financijskim špekulantima i da istovremeno reže sva prava i osiromašuje najšire slojeve građanstva?

Vrlo jednostavno, zbog političke korupcije, preciznije, zbog nepostojanja izgrađene političke alternative, preciznije zbog izrazitog deficita političkog kapitala.

Vratimo se iz Amerike u Hrvatsku. Javna, politička ličnost, odnosno osoba koja posjeduje politički kapital, može nastati isključivo kroz podršku medija, s obzirom na to da osoba koja nije poznata širokoj javnosti, niti relevantnim centrima, po sebi ne posjeduje politički kapital.

Mass mediji su naravno pod utjecajem establishmenta i novinari su ovisni o svojim uredništvima, uredništva o vlasnicima, vlasnici o političkoj kliki. Iliti o oligopolu.

Tako je uspješno zaštopan prostor kreiranja političkog kapitala, a izbor se svodi na milijun istih faca i redikula koje su medijski, to jest politički podobne režimu, čitaj onima koji su ili dio režima ili su korisni režimu, ali u svakom slučaju nisu opasni za režim.

Krupni ekonomski kapital tako ima dobar odnos s političkom klikom, to jest podobnicima bez realnog političkog zaleđa u masama (koliko bi ljudi trepnulo kada bi se krenulo vilama na SDP ili HDZ? To je mjera njihovog političkog kapitala), već isključivo kroz gušenje medijskog prostora za razvoj političkog kapitala. Politička klika pak s druge strane ugodno koristi blagodati dobrih kontakta s ekonomskim moćnicima, dok su ostali isključeni iz igre.

Ukupno govoreći tako, jedini kapital koji postoji u razvijenoj dekadenciji zapadnog oblika parlamentarne demokracije, jeste ekonomski kapital, dok politički kapital zbog nepostojanja platforme za njegov razvoj, ne može zaštiti, pa čak niti definirati javni interes, tako da cijeli proces nakaradno tone.

Razlog dakle nije krupni kapital po sebi, već nepostojanje platforme za razvoj političkog kapitala koji bi osigurao smjenjivost korumpiranih političara (kroz realan izbor, a ne PR šminkeraj koji ekipa više ne puši) koji su neupitno ogrezli u borbi protiv onoga što intuitivno prepoznajemo kao javni interes.

Da naglasim još jednom. Uzrok političke i posljedično ekonomske krize nalazi se u nepostojanju političkog kapitala, ne u razmatranju ekonomskih modela (ne postoji ekonomski model koji bi opravdao neprincipijelni bail out bankara) . Već u kreiranju platforme kojom bi se osigurao razvoj političkog kapitala.

Ta platforma u jednom antikapitalističkom (po gornjoj definiciji, ne po ideji borbe protiv vlasništva ili nešto tome slično) ozračju po sebi je prije svega komunikacijska platforma koja uspješno osigurava širenje političkog utjecaja među aktivno mislećim građanima. Iliti najobičniji forum koji bi privukao željenu kritičnu masu od par tisuća aktivista.

Dakle, rješenje za postojeću ekonomsku krizu je zapravo FORUM.


O nepostojanju slobodnih medija u Hrvatskoj i utjecaju neslobode medija na hrvatsku javnost

Nedavno sam pokrenuo temu o izboru internetskog kandidata za predsjednika RH. Tu i tamo je naišao pokoji komentar “a koga bismo mogli uopće izabrati”? Nakon takvog konsterniranog pitanja 99% ljudi je odustalo od daljnjeg promišljanja zbog nedostatka ideje, volje i intelektualne lijenosti.

Na facebooku slična priča. Svima je poznata ona sjaši Kurta da uzjaše Murta i onda opet velik interes ekipe za novim predsjedničkim kandidatom Kolindom Grabar Kitarović. Podsjećam naravno nadobudnu ekipu kako se radi o vojniku partije koja je uništila Hrvatsku, ekipa priznaje, ali kaže “a koga bismo uopće mogli izabrati, kada nemamo izbora?” I onda u svojoj intelektualnoj lijenosti, u nedostatku ideje i volje, počne doživljavati Kolindu kao ozbiljnog kandidata.

Ukratko, ovo je rezultat nepostojanja slobodnih medija.

Uđimo lagano u analizu stanja.

Ljudi su generalno izrazito intelektualno lijeni. Kada mediji uporno nude dvije opcije i koriste iste meme (isti ljudi, iste ideje, iste misli, iste usporedbe), ljudi po Orwelovom konceptu novogovora jednostavno više ne znaju razmišljati izvan medijskog konteksta.

Čak i kada imamo pojednice koji će širiti intelektualne dosege političke artikulacije, ukoliko isti koncepti nisu medijski plasirani, govorimo ukratko o stranom jeziku političke kulture. Nečemu nerazumljivom, nečemu što eventualno govori jako mali broj ljudi, nečemu neinteresantnom jer ne zadovoljava osnovnu kategoriju jezika – sporazumijevanje.

Temeljni problem hrvatskog društva upravo je u ovome detalju. Ljudi su zbog dirigiranih medija izgubili sposobnost kritičkog mišljenja i kao takvi su i oni najveći aktivisti i mislioci zapravo samo ovce.

Sljedeće pitanje koje postavljam jeste kako uopće artikulilrati neslobodni medij? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan. Upravo zatvaranjem prostora od novih političkih mema. Uzeti ću i primjer Tomislava Klauškog kao jednog popularnog i poštovanog kolumniste, ali zapravo osobe koja upravo predstavlja kvalitetan primjer jednog novinara establishmenta.

Naime, Klauški ukratko samo komentira unutar priznatoga konteksta. Klauški ne unosi nove vrijednosti, ne širi polje mema, ne širi polje mišljenja. Njegove kritike ma kako kvalitetne bile uvijek se odnose upravo na kontekst novogovora.

Index.hr kao medij je ukratko još ekletantniji primjer jednog režimskog portala. Ne postoji prostor za nove meme (osobe, ideje, usporedbe), ne dozvoljava se prostor drukčijem od onoga iz uhodane prakse bilo kakvo postojanje.

Uzeti ću sada za primjer facebook aktiviste, onu ekipu koja je organizirala sve dosadašnje prosvjede uopće vrijedne spomena. Razgovarao sam sa nizom urednika raznih kvazislobodnih portala na netu i igrom slučaja nije postojao nikakav interes da se ekipe prate, da im se osigura medijski prostor, da javnost počne širiti perspektivu o postojanju ljudi koji eto nisu isti, koji nisu Kurta- Murta tandem, koje ne plača Država, koji nisu institucionalizirani koji su ukratko slobodni.

Od Babića na dalje, interes za osiguranje bilo kakvog medijskog prostora alternativnim područjima ukratko je nula. OK, postoje tu i tamo dežurni redikuli ala Lošo, Kulić i slično koji služe kao strašila za istrenirane mediokritete. Ali to je to.

Jasno, uredništvima je daleko interesantnije imati stalnu plaču sa strane neke struje unutar establishmenta, kinticu za medijsku šutnju, osiguranu korektnu egzistenciju, umjesto da ulaze u polje nepoznate borbe za ideju slobode misli i novinarstva. Umjesto toga svi primjećuju kako je novinarstvo umrlo, jasno te misli upravo izlaze iz pera tih istih zombija-novinara.

Tako danas imamo brižno tetošena dva pravca. Prvi koji puši čak i Jutarnji i drugi koji prezire Jutarnji i puši Klauškog u poziciji destruktivne kritike (ala šminkeri i pankeri nekada). Jasno, rješenja za ovaj nedostatak intelektualnog potencijala može biti samo ako ciljano počnemo razvijati ciljano suprimiranu slobodu misli, ako maknemo naočale i kreiramo same slobodne medije kao bastion političkog opstanka.

U suprotnom koliko god bili kritični, sami sebi suvisli i moćni, u političkom kontekstu novogovora, ostajemo zarobljeni u Murta-Kurta obrascu, odnosno tonemo u sveopću propast.

Riješenje – moramo potaknuti razvoj slobodnih medija kao nulte faze političkog oporavka društva

ograda
1. Klauški unosi vrijednost kritike unutar konteksta Murta-Kurta. Znači sloboda na lancu.
2. Kulića priznajem kao interesantnog lika, ali dok se pojavljuje kao izolat on će ostati redikul


Predsjednički kandidat interneta

 Ovo ide za ekipu koja nije zadovoljna Josipovićem, naravno. Aktivističku scenu koja je ljuta na establishment, koja vidi snagu u narodu. I mudrost isto tako.

Pitanje za ekipu: Možemo li mi pronaći kandidata koji će biti toliko dobar, da bismo bili toliko motivirani da glasamo za njega, umjesto za Josipovića. I da ga otfuramo u drugi krug.

Na prošlim izborima imali smo tako samo kandidate establishmenta. Možda pokoji padobranac, ali bez šire političke podrške, znači nebitan lik.

E sad. Kada bismo hipotetski mogli pronaći svog kandidata, taj ne bi bio iz establishmenta, a imao bio širu podršku. Znači nešto što još nismo vidjeli.

No, vjeruje li netko od vas da mi možemo naći takvog kandidata koji će biti bolji od kandidata establishemnta? Od Ive Josipovića?

Ivo Josipović je čisto usputno govoreći, dobio 32,4% od 44% izašlih na izbore u prvom krugu. Iliti 14,3% ukupne glasačke populacije. Ne zvuči toliko puno.

No. Problem. Kada na netu komuniciramo i kada smo ogorčeni na rad Vlade, čim malo ubodemo dublje, ispada da se niti mi međusobno pretjerano ne slažemo, imamo masu međusobnih sporova, često si nismo pretjerano niti dragi. Ima tu fašistoida, europejaca, sebičnjaka, komunjara, anarhista, negatora. U biti smo vrlo različiti i postavlja se čak i pitanje, jeli Ivo Josipoviž zapravo idealan kandidat, neki kompromis među svima nama?

Koliko god nam se taj kompromis ne sviđao.

Jeli to moguće i možemo li mi takvi različiti i suprotstavljeni, naći boljeg? Ili možda bolje? Za svakoga po nešto, samo da je atraktivan za više od 15% hrvatske populacije.

Pisao sam nekada o javnoj raspravi kao počelu demokracije. Ideji da eto svi zainteresirani netizeni  pokrenemo javnu raspravu o nekom važnom političkom pitanju. Da počnemo eksperimentalno koristiti opcije demokracije i njezinog jakog alata, široke rasprave.

https://gpgale.wordpress.com/2010/03/27/kako-realizirati-javnu-raspravu-dobrovoljci/

Kad se bacimo nazad na taj detalj ideje javne rasprave, hajmo pogledati što bi to bilo atraktivno za prvu pravu javnu raspravu? Nešto što će nam biti korisno, nešto što će biti relativno jednostavno i jasno. Nešto što će biti potencijalno atraktivno.

Onda pitanje, ako ekipa ne može izabrati jednu osobu kroz javnu raspravu da bude predstavnik (ili ajde, dvije, tri). Što može pobogu? Možemo pričati o zakonu o oplodnji. Ili o micanju PDVa na 22%. Samo, to su već znatno zahtjevnije teme. A i rezultat je upitan. Šta i ako raspravimo? Opet moramo koristiti alate da to realiziramo.

Ovo je pak direktno postavljeno u sistem. Imaš izbore i imaš prvog predsjednika koji je produkt javne rasprave.

Potencijalno atraktivno. No pitanje ostaje, jeli to izvedivo?

Možemo li mi aktivisti kroz raspravu o tome kakvog predsjednika želimo, preko potrage za kandidatima koji bi ispunjavali kriterije (ili obratno?), preko afirmacije do odabira, doći do nekoga dogovora?

Jesmo li mi inicijalno zreli za donošenje političkih odluka koje su oformljene raspravom, kompromisima (o da, šta ste mislili?), usporedbama, dogovorima, doći do zajedničkog kandidata?
Mogao bih pitati naravno bilo šta, jesmo li sposobno donijeti bilo koju političku odluku iza koje će stajati više ljudi, više aktivističkih grupacija? Ili je politika ipak prezahtijevna (da nije, svako bi mogao biti političar?)

Ili je možda Ivo Josipović zapravo naš ukupni presjek ma koliko nam to mrko izgledalo kao stvarnost.

Ova misao mi se tako par dana mota po glavi i nisam siguran. Nekako mi djeluje da smo ipak ukupno nezreli za raspravu, za pregovore, kompromise i dogovore. Nekako je lakše i ljepše derat svako svoj film uzdignuta nosa, jeli. Više kao metoda ispuhivanja frustracija, jeli.

No, opet se pitam, što je zapravo hrvatska realnost? Možda je slika ljepša, a ekipa spremna i voljna krenuti neutabanim stazama demokratskog odlučivanja. Ne znam. Ali me zapravo interesira.
 
Volio bih ćuti pokoju od ekipe. Jeli takav projekt moguć? Pronaći kandidata koji će biti atraktivan kao Josipović ili čak i više? Jesmo li mi jači od Josipovića ili bi možda bilo dobro da se pomirimo sa stanjem kakvo jeste, jer realno nismo sazreli za bolje? Recimo i da krenemo tim putem. Dokle bi dogurali? Gdje bi zapeli? Šta bi nas zaustavilo u pronalasku željenog kandidata? Jel bi bilo dovoljno kvalitetne ekipe koja bi mogla među svim tim željama dogovoriti zajedničkog? I kako bi to uopće mogli isfurat? 🙂


O porijeklu korupcijske mreže i preduvjetu borbe protiv korupcije

Korupcija se može eliminirati ISKLJUČIVO političkom voljom. Dakle, stvaranjem seta pravila koja će pomoću mrtve, batine i transparentnosti procesa toliko otežati proces korumpiranja, da će stvar postati praktički neisplativa.

Da bi se osigurala ISKLJUČIVA politička volja da se tako nešto poduzme, potrebno je da sama politička struktura koja dobiva podršku građana u svojoj suštini dijeli interes političke eliminacije korupcije iz procesa.
I tu nastaje ogroman problem.

Stranke koje dolaze na vlast su zatvorene, netransparentne, udaljene od javnosti. Zid između građana i stranačkih struktura obično je PR služba koja nema veze sa stvarnom političkom voljom koja se nalazi u strankama, već se bavi isključivo marketingom i promocijom.

Političke strukture koje su naučile funkcionirati netransparentno, zatvoreno, od samog starta time pokazuju da zaziru od šire javnosti. Ono što je osobama u tim strankama i organizacijama u interesu na početku jeste da ih ne ometaju vanjski elementi, no ono što se po običaju nasljeđuje jeste osiguranje funkcioniranja neformalne strukture koja je stasala izvan JOTa.

Znači, kada u samom startu stranka ili bilo koja javna organizacija pobjegne od svojih građana iz oportunih razloga, kako vrijeme prolazi ima sve više i više razloga da ostane udaljena od tih grana.

Kada organizacija na samom početku ima već jasan razlog zašto da između sebe i građana postavi PR stup, onog trenutka kada dođe na vlast, kada em ima neformalnu strukturu koja funkcionira konspirativno (od samog početka), em su znatno veći napadi sa svih strana (od oporbe, licemjernih medija, stranih agentura, te zanemarivo pravičnih), em postoji i oportuni interes da se resursima upravlja na način da javnost bude isključena, jer je tako lakše, a i ostane više za svaki džep.

Vidio sam već niz stranaka u nastanku koje su se kunule u transparentnost, da bi čelništva prije ili kasnije izvela male pučeve, eliminirala nepodobne i suvereno i daleko od javnosti nastavila voditi stranku kao privatno poduzeće, naravno sa svim korupcijskim blagodatima, kada javnost ne puše za vratom, a kada se politički partneri kroz klasične trgovačke pregovore lako zadovolji ratnim plijenom.

Da se ovako nešto ne bi dogodilo kao standardni scenarij, postoji naravno i rješenje. A to je naučiti stranku/političku organizaciju od samog početka da javne stvari (politika je tako javna stvar) vodi javno, te da javnost počne doživljavati kao partnera, a ne kao potencijalnu prijetnju.

Strukture koja stasaju u polju javne, otvorene i transparentne komunikacije, za razliku od pandana koji vode politiku konspirativno/zakulisno, svoju političku poziciju su tako izgradile bez fige u džepu i kao takve su znatno jače, nego klasične pr strukture utemeljene na oblikovanim pamfletima.

Jasno, moguće je da stranka iz sustava JOTa pređe u zatvoreni proces, no inercija JOT komunikacijskog kanala, komunikacijske kulture i pravila koja iz iste proizlaze, postavljaju snažno jamstvo da se tako nešto ne dogodi. Preciznije, jedino moguće jamstvo.

Strukture koje su izvan sustava JOTa, a koje se pozivaju na transparentnost, već su se pokazale kao nevjerodostojne, što je potpuno i razumljivo s obzirom da dolaskom na vlast, nastaje samo još čitav niz dodatnih razloga zbog kojih bi državni i javni poslovi ostali netransparentni, udaljeni od očiju javnosti.
Vladajućima je tako funkcionirati jednostavno, jer drukčije niti ne znaju, a istovremeno se rađa znatna sloboda upravljanja državnim resursima, nešto što čovjek kao oportuno biće po običaju želi i uspješno izracionalizira, bez obzira što će šira javnost tako nešto proglasiti koruptivnim djelovanjem.

Zaključak. Ukoliko politička organizacija nije JOT, a poziva se na transparentnost rada javne uprave, govorimo o tipičnom političkom mučku kakve smo vidjeli na desetine i stotine, često i od ljudi koji su krenuli s iskrenim namjerama.

Ukoliko je politička organizacija JOT, pitanje transparentnosti, otvorenosti, javnosti rada je u njezinoj suštini, te takva može uspješno i da se bavi borbom protiv korupcije. Jer njezina struktura po definiciji nije konspirativna niti koruptna.

Želite riješiti korupciju? JOT je jedino rješenje. Svatko tko tvrdi drukčije, tko tvrdi da će dolaskom na vlast promijeniti pravila djelovanja koja mu tek tada više neće ići na ruku ili je jako naivan ili laže.