Predsjednički kandidat interneta

 Ovo ide za ekipu koja nije zadovoljna Josipovićem, naravno. Aktivističku scenu koja je ljuta na establishment, koja vidi snagu u narodu. I mudrost isto tako.

Pitanje za ekipu: Možemo li mi pronaći kandidata koji će biti toliko dobar, da bismo bili toliko motivirani da glasamo za njega, umjesto za Josipovića. I da ga otfuramo u drugi krug.

Na prošlim izborima imali smo tako samo kandidate establishmenta. Možda pokoji padobranac, ali bez šire političke podrške, znači nebitan lik.

E sad. Kada bismo hipotetski mogli pronaći svog kandidata, taj ne bi bio iz establishmenta, a imao bio širu podršku. Znači nešto što još nismo vidjeli.

No, vjeruje li netko od vas da mi možemo naći takvog kandidata koji će biti bolji od kandidata establishemnta? Od Ive Josipovića?

Ivo Josipović je čisto usputno govoreći, dobio 32,4% od 44% izašlih na izbore u prvom krugu. Iliti 14,3% ukupne glasačke populacije. Ne zvuči toliko puno.

No. Problem. Kada na netu komuniciramo i kada smo ogorčeni na rad Vlade, čim malo ubodemo dublje, ispada da se niti mi međusobno pretjerano ne slažemo, imamo masu međusobnih sporova, često si nismo pretjerano niti dragi. Ima tu fašistoida, europejaca, sebičnjaka, komunjara, anarhista, negatora. U biti smo vrlo različiti i postavlja se čak i pitanje, jeli Ivo Josipoviž zapravo idealan kandidat, neki kompromis među svima nama?

Koliko god nam se taj kompromis ne sviđao.

Jeli to moguće i možemo li mi takvi različiti i suprotstavljeni, naći boljeg? Ili možda bolje? Za svakoga po nešto, samo da je atraktivan za više od 15% hrvatske populacije.

Pisao sam nekada o javnoj raspravi kao počelu demokracije. Ideji da eto svi zainteresirani netizeni  pokrenemo javnu raspravu o nekom važnom političkom pitanju. Da počnemo eksperimentalno koristiti opcije demokracije i njezinog jakog alata, široke rasprave.

https://gpgale.wordpress.com/2010/03/27/kako-realizirati-javnu-raspravu-dobrovoljci/

Kad se bacimo nazad na taj detalj ideje javne rasprave, hajmo pogledati što bi to bilo atraktivno za prvu pravu javnu raspravu? Nešto što će nam biti korisno, nešto što će biti relativno jednostavno i jasno. Nešto što će biti potencijalno atraktivno.

Onda pitanje, ako ekipa ne može izabrati jednu osobu kroz javnu raspravu da bude predstavnik (ili ajde, dvije, tri). Što može pobogu? Možemo pričati o zakonu o oplodnji. Ili o micanju PDVa na 22%. Samo, to su već znatno zahtjevnije teme. A i rezultat je upitan. Šta i ako raspravimo? Opet moramo koristiti alate da to realiziramo.

Ovo je pak direktno postavljeno u sistem. Imaš izbore i imaš prvog predsjednika koji je produkt javne rasprave.

Potencijalno atraktivno. No pitanje ostaje, jeli to izvedivo?

Možemo li mi aktivisti kroz raspravu o tome kakvog predsjednika želimo, preko potrage za kandidatima koji bi ispunjavali kriterije (ili obratno?), preko afirmacije do odabira, doći do nekoga dogovora?

Jesmo li mi inicijalno zreli za donošenje političkih odluka koje su oformljene raspravom, kompromisima (o da, šta ste mislili?), usporedbama, dogovorima, doći do zajedničkog kandidata?
Mogao bih pitati naravno bilo šta, jesmo li sposobno donijeti bilo koju političku odluku iza koje će stajati više ljudi, više aktivističkih grupacija? Ili je politika ipak prezahtijevna (da nije, svako bi mogao biti političar?)

Ili je možda Ivo Josipović zapravo naš ukupni presjek ma koliko nam to mrko izgledalo kao stvarnost.

Ova misao mi se tako par dana mota po glavi i nisam siguran. Nekako mi djeluje da smo ipak ukupno nezreli za raspravu, za pregovore, kompromise i dogovore. Nekako je lakše i ljepše derat svako svoj film uzdignuta nosa, jeli. Više kao metoda ispuhivanja frustracija, jeli.

No, opet se pitam, što je zapravo hrvatska realnost? Možda je slika ljepša, a ekipa spremna i voljna krenuti neutabanim stazama demokratskog odlučivanja. Ne znam. Ali me zapravo interesira.
 
Volio bih ćuti pokoju od ekipe. Jeli takav projekt moguć? Pronaći kandidata koji će biti atraktivan kao Josipović ili čak i više? Jesmo li mi jači od Josipovića ili bi možda bilo dobro da se pomirimo sa stanjem kakvo jeste, jer realno nismo sazreli za bolje? Recimo i da krenemo tim putem. Dokle bi dogurali? Gdje bi zapeli? Šta bi nas zaustavilo u pronalasku željenog kandidata? Jel bi bilo dovoljno kvalitetne ekipe koja bi mogla među svim tim željama dogovoriti zajedničkog? I kako bi to uopće mogli isfurat? 🙂

Živio nemoral! – o komplementarnom sustavu morala ovce i vuka

Zapadno društvo je generalno definirano kroz dva morala. Moralu ovce i moralu vukova. Ta dva morala komplementarni su i jedan bez drugog su neodrživi.

Moral ovce je moral forsiran sa strane crkve kao i sa strane prosvjetiteljstva. Utopizam, savršeni svijet kao mjera, odricanje od konteksta, parametri duboko ukorijenjeni u moral stoke.

Okreni drugi obraz, caru carevo, žrtvuj se, dijeli, nemoj slučajno biti sebičan, nemoj slučajno biti nasilan, nemoj slučajno biti osvetoljubiv, nemoj slučajno spominjati želju za moći, samo pati, pati jer dobit ćeš nagradu na drugom svijetu ili ćeš jednostavno raditi ono sto je amenovano sa strane moralizatora i stočnog okruženja.
Moral ovce je moral na koji se ljudi često pozivaju kada žele utvrditi kako su oni eto ispravni, dok je cijeli svijet naopak. Istina, moral ovce je prije svega fundamentalno licemjeran okvir, okvir koji kreira potrebu za vukom, za komplementom. Licemjeran u zahtijevanju savršenstva kod drugih tamo gdje ovca ne želi niti pristupiti.

To je okvir kada će licemjerna ovca koja se smatra moralnom, reci politika je kurva i kurve se samo njome bave. Koje će prezreti svaki pokušaj dizanja iznad okvira ovce koja samo gunđa i puno ne poduzima da kreira ljepši svijet, već stvari prepušta vukovima koji su eto strašni i nemoralni.

Moral ovce je moral kada će se svaki pokušaj promjene stanja pokušati diskreditirati na razne načine, kroz mjeru savršenog društva i političko osujećenje svakog pokušaja koji je ispod tog savršenog standarda.

Ovca je pasivna, reaktivna, anonimna, licemjerna, alati kojima ovca raspolaže su prijezir, gađenje i sto pomalo neobično, ultimativno priznavanje autoriteta kroz odricanje bilo kojeg mehanizma koji bi isti autoritet ugrozio. Caru carevo.

Ovca mora imati komplement u vuku, u moralu vuka, moralu vladara. To je s druge strane sustav pravila borbe za moć u kontekstu ovca-vuk. Moral koji žive vladari, moral koji se prirodno evolucijski rafinirao u svojoj efikasnosti ove dihotomije društva.

Apsurd koji se događa u ovoj priči jeste da kada se element ovce ipak odluči na borbu za moć, ovca će uvjetovano od svog člana očekivati obrazac ponašanja koji je istovjetan obrascu vuka, jer govorimo o sigurnosti naučenoga stanja.

Znači, crna ovca će po defaultu biti jednako prezrena, uspoređivati će se sa nesavršenošću iluzije ovce i sve ispod tog licemjernog kriterija biti će neprihvatljivo. Ideja real politike nešto je nepojmljivo. Ideja sebičnosti neprihvatljiva. Ideja bilo kakvog nasilja kriminalna.

I tako, kada crna ovca krene u borbu za ostale ovčice, za ljepši svijet, ne dobije podršku, već direktnu osudu. Biti moralan po postojećim kriterijima, znači biti ovca.

Biti ovca znači biti dio problema.

Oni koji se smatraju moralnima, fino odgojenima, u real politici i u borbi za bolji svijet predstavljaju škart, smetnju, problem. Jer njihov svijet i njihova moć je prije svega osiguranje hrane za vukove, za one kojima neće smetati prijezir i gađenje te ovce. Cijena koju vuk plaća da bi gulio ovcu.

Biti moralan, pozivati se na moral u svijetu općeg licemjerja, znači biti dio problema, ne dio rješenja. I to je okvir u kojem se mi kao društvo nalazimo.

I mali osvrt na moć krupnoga kapitala.

Pobogu. Dok ovce po definiciji očekuju ništa manje od savršenstva koje živi od prane, dok ovce ne smatraju da je bolji svijet dio njihove odgovornosti i da moraju dati aktivnu podršku boljem svijetu, naravno da interes ovaca u real politici nitko ne štiti.

Dok jedna korporacija danas za politički proces plaća više nego svi sitni donatori zajedno, jasno je da će politički proces biti ozbiljno podzastupljen zaštitom interesa ovce.

Dok ovca aktivno bojkotira i kajla svaku mogućnost borbe za njezin interes kroz uporno pokušavanje izjednačavanja svih protagonista političkog procesa kao neprihvatljivih, naravno da je politički proces definiran kroz interes krupnoga kapitala i centara moći.

Dok je politička kultura u državi politička kultura ovce, naravno da imamo vukove kao prirodnu posljedicu ovog ovčjeg idiotizma. Pa tako narod ima vlast upravo onakvu kakva je politička kultura u nekoj zemlji.
Tamo gdje je moral ovce duboko ukorijenjen, naravno da će vladati vukovi. Tamo gdje se raskrstilo sa moralom ovce, postoji i prostor unaprijeđenja kvalitete političkog uređenja.

Ukoliko želimo ljepši svijet, politiku u kojoj nema prostora za modus vuka, morati ćemo prije svega raščistiti sa svojim modusom ovce. Vuk to neće učiniti sam, ovca to neće učiniti sama. Tipujem na crnu ovcu  i njezin prosvjetiteljski potencijal kao preduvjet se uspostave novih političkih okvira gdje vukova nema.

Cijena je raskrštavanje sa svojim moralnim obrascem. Cijena je spremnost na propitivanje duboko ukorijenjenih predrasuda koji su od mase kreirali pokorne ovčice sposobne samo na gunđanje.  Sve u svemu, dok ima ovaca, biti će i vukova. A skupina koja će prva nestati je ona skupina koja ima manje za izgubiti.

I za kraj.

Živio nemoral!