Mreža povjerenja

Objavljeno: 28 veljače, 2021 | Autor: gpgale | Filed under: Uncategorized | Komentiraj

Politički sistem funkcionira na ideji povjerenja. Da možemo računati na drugu stranu da će realizirati svoju ugovorenu ulogu. Bez povjerenja nije moguća suradnja niti na najnižoj razini, a osobito ne na političkoj.

Bez sustava povjerenja sistem ne može funkcionirati.

Postojeći sistem funkcionira na slijepom povjerenju u institucije. U WHO, u medije, u pravosuđe i tako dalje. Kako su postojeće institucije u poziciji monopola, iste funkcioniraju kao neupitne i nedodirljive, unatoč činjenici da takvo načelo sustavno kompromitira poziciju institucija.

Padom postojećeg političkog poretka, bez sustava povjerenja, nije moguće graditi kvalitetne političke sustave, već isključivo sustave utemeljene na nasilju i zastrašivanju. Gdje je procjena jačeg i dominantnijeg pretendenta na vlast suštinski jedino načelo priznavanja autoriteta.

Bez sustava povjerenja, osuđeni smo na klasičan krug “demokratskog”/nedogovornog i autoritarnog/egzekutivnog modaliteta vlasti. Gdje se radi korak naprijed i natrag dva. Bez sustava povjerenja nije moguće graditi kvalitetnije političke sustave niti kreirati politike koje bi osigurale zaštitu načela dobre vladajuće prakse. Umjesto toga imamo samo borbu za kratkoročno očuvanje pozicije vlasti, što sustavno razbija i samo društvo s obzirom na to da su potrebe društvenog procesa zanemarene.

Zato je nužno uspostaviti sustav povjerenja koji bi imao političku širinu i potencijal.

U informacijskoj revoluciji koja je i pokretač velikih promjena na svjetskom nivou, svaki pojedinac je došao u doticaj s javnim političkim procesom pri kreiranju javnog mišljenja. Govorimo o radikalnoj decentralizaciji načela utjecaja, gdje je javni prostor po prvi puta u povijesti dostupan najširim masama.

Da bismo ispratili proces, nužno je i prilagoditi zahtjeve novom kontekstu. Pa tako i koncept povjerenja, koji je funkcionirao na neupitnoj dogmi institucija, koncept koji je u nekompatibilnosti s informacijskog revolucijom i rezultirao kolapsom postojećeg sustava, potrebno je izgraditi na istim načelima.

I tu imamo jasnu dominaciju mreže odnosa, naprotiv neupitnih veličina. Samim time i sustav povjerenja valja graditi kroz mrežu odnosa i kreiranje garancija upravo kroz mrežu odnosa. Što onda rezultira i kreiranjem same mreže povjerenja. Gdje čvorišta garantiraju vjerodostojnost svojih kontakata i gdje se relativno jednostavno može ispratiti linija povjerenja i na najvišem političkom nivou.

Ova mreža danas ne postoji, jer nije sistemski postavljena, niti prepoznata kao bitna. Postoje prirodni tragovi te mreže, gdje imamo uspostavljenu mrežu odnosa, gdje postoji i povjerenje u određenim relacijama, ali gdje se to povjerenje ne translatira na viši politički nivo.

No, da bi novi politički poredak zaživio, poredak izgrađen na načelima informacijskog doba i informacijske revolucije, nužno je osigurati ovu pretpostavku izgradnje političke mreže povjerenja.

Kroz mrežu povjerenja možemo si osigurati znatno veće političke resurse, možemo osigurati strukturu SMJENJIVOSTI, možemo ostvariti kvalitetne medijske/informacijske kanale neovisne o režimskim medijima, možemo izgraditi brze i učinkovite ad hoc političke strukture sukladne potrebama društva.

Mreža povjerenja suštinski je temeljna građevna jedinica institucija novog poretka, pa tako i samog poretka.

---

Kapitalizam, Istina i narativ

Objavljeno: 3 veljače, 2021 | Autor: gpgale | Filed under: Uncategorized | Komentiraj

Imamo dva pojma, Kapitalizam i Istina.

Koristit ću ih kao primjer kako se kreira narativ, odnosno kako se usmjerava svijest i mišljenje ljudi kroz ova dva pojma.

Pristupit ćemo im prvo fenomenološki. Odnosno kako školovani filozofi pristupaju jednom, a kako drugom pojmu i kako grade cijelu strukturu mišljenja utemeljenu na tim pojmovima. Kada spomenemo pojam kapitalizam, nisam još vidio jednog školovanog filozofa da bi zaustavio razgovor i rekao, “definiraj kapitalizam”. Ne, umjesto toga, na temelju jednog zapravo nejasnog koncepta, školovani filozof ima kreiranu cijelu strukturu mišljenja.

On zna tko su kapitalisti, jeli kapitalizam dobar ili loš, što je odgovor na kapitalizam, što su problemi kapitalizma, kako izaći iz ralja kapitalizma i tako dalje i tako dalje. Cijela struktura mišljenja, cijela politička filozofija utemeljena na nedefiniranom pojmu.

Naravno, možemo i definirati vrlo usko dotični pojam. Ali to onda znači sljedeće.

Kapitalizam je ekonomski i društveni sustav u kojem su kapital, zemlja i sredstva za proizvodnju privatno vlasništvo;

Ako pogledamo ovu definiciju, odmah možemo utvrditi da recimo u RH mi imamo kapital, zemlju i sredstva za proizvodnju i u privatnom i u državnom vlasništvu. Ako pogledamo recimo SFRJ, bila je ista situacija. Imamo smo kapital raspoređen i u privatnom vlasništvu i u državnom vlasništvu.

Ali, mi smo iz “socijalističke” SFRJ prešli na “kapitalističku” RH. Hmh.

Ako krenemo inzistirati u razgovoru sa školovanim filozofom da pojam preciznije definiramo, da utvrdimo tko su to “kapitalisti”, zbog čega je RH “kapitalistička”, a SFRJ “socijalistička”, nastane velika zbrka. Jer se brzo utvrdi da već nakon prvog pitanja svaki od tih školovanih filozofa ima neko drugo viđenje cijele priče i da im ti “očiti” i “neprikosnoveni” pojmovi kapitala i kapitalizma zapravo nisu uopće jasni. Odnosno ostaju i sami zbunjeni oko toga što je zapravo kapitalizam i protiv čega se (u pravilu je školovani filozof borac protiv kapitalizma) zapravo bore.

Imamo dakle cijeli narativ utemeljen na pojmu koji zapravo nitko ne zna što točno znači. I zapravo kroz inzistiranje na definiciji pojma i daljnjoj upotrebi jasno definiranog pojma, cijeli narativ zapravo pada, jer se više ništa ne podrazumijeva. Cijela kula misli postaje kula od karata.

Sada se možemo prebaciti na drugi pojam. Vrlo važan pojam. Zapravo jedan od nekoliko ključnih pojmova uopće mišljenja. A to je pojam Istine.

Ako spomenemo pojam Istina, svaki će školovani filozof postaviti pitanje “a što je to Istina?”. I cijela škola režimske misli (školovani filozofi su nositelji režimske misli po definiciji) kreće u postavljanje pitanja definicija i tu staje svaka rasprava i svaki narativ utemeljen na pojmu istine. Pojam istine se ne koristi kao fundamentalni pojam, za razliku od pojma kapitalizma. Pojam istine završava svoj misaoni put na postavljanju pitanja “što je to istina?”.

Ključan pojam mišljenja tako nije integrirani dio misaonog procesa, već je cijeli misaoni proces uskraćen za ovaj fundamentalni pojam.

Da podcrtam. Kada kažemo kapitalizam, kreće cijeli narativ. Kada kažemo pojam istina, cijela priča završava s pitanjem “što je to istina?”

Ovdje ću i definirati pojam istine.

Istina je sve ono što se podudara s činjeničnim stanjem. Dakle, ideje, misli, fizički zakoni, pravila, uzorci, ako su sukladni objektivnoj stvarnosti odnosno činjeničnom stanju, tada možemo reći da su istina. I onda na temelju tog fundamentalnog pojma možemo graditi i cijelu strukturu misli.

Ukoliko eliminiramo ovaj fundamentalni pojam s pitanjem a što je to istina, mi si zapravo uskraćujemo jednu vrlo banalnu stvar, a to je nužnost priznavanja činjeničnog stanja kao temelja svih drugih razmišljanja. I onda dobijemo filozofske škole odlijepljene od stvarnosti. Jer pojam istine nije integriran u cijelu strukturu misli.

Da se vratimo na sam narativ i oslobođenje putem narativa. Do sada je režim kreirao narativ kroz sustavnu kontrolu pojmova. Hot i not pojmova. Recimo, pojam istine je not pojam. Pojma kapitalizma je hot pojam. Ovdje mogu spomenuti meni drage pojmove u političkoj filozofiji, kao što su to jaka javnost, politički kapital, JOT, direktna politika, kvadratni korijen, politički singularitet, informacijska revolucija i tako dalje, koji predstavljaju generalno nove pojmove (neki su novi, neki su poznati, ali su marginalizirani jer nisu u skladu s režimskim narativom), gdje afirmacijom jednog po jednog pojma mi zapravo popunjujemo prazninu javne misli i osiguravamo da ti pojmovi postanu nositelj novih ideja, perspektiva, vizija, rješenja, ukratko, novi način razmišljanja što rezultira i rješavanjem situacije u kojoj smo se našli.

Podsjetnik još jednom, kada razmišljamo na način koji je stvorio problem, imamo garanciju da problem nećemo riješiti. Kada razmišljamo na novi način, to je dobar početak.

I da, bili mi vjernici ili ne, ali na početku bijaše riječ.

---

Politička VOLJA kao mjera

Objavljeno: 19 siječnja, 2021 | Autor: gpgale | Filed under: Uncategorized | Komentiraj

Da bi politički dogovor bio moćan, nužno je prepoznati da se radi o provedbi VOLJE. Drugim riječima svaki politički dogovor utemeljen je na VOLJI sudionika dogovora. I u tome se razlikuje moćan politički dogovor, od prostituiziranog fraziranja zvučnih misli koje se ne mogu opipati.

Politički dogovor MORA biti opipljiv. MORA biti mjerljiv. MORA biti stvaran i neprikosnoven.

Sudionici političkog dogovora moraju prepoznati u drugim sudionicima neupitne partnere, braću i sestre koje su jednako spremne provoditi zajedničku političku volju utvrđenu političkim dogovorom.

Kroz uspostavu političkog dogovora, nužna je potpuna orjentiacija na suštinu provedbe volje, te se stavke moraju i definirati na taj način. Prostor gdje je moguće načelno slaganje, a da ne postoji pouzdan okvir promocije DJELOVANJA u svrhu provedbe političke volje nije prihvatljiv.

Uspostavom političkog dogovora među slobodnim ljudima, mi uspostavljamo partnerstvo na razini mnogih. Mi uspostavljamo oslonac među mnogima i znamo da nismo sami u provedi ZAJEDNIČKE volje.

Politički dogovor mora osigurati zaštitu sudionika, na temelju bratstva sudionici provedbe volje moraju znati da ih ostali protagonisti pokrivaju kod provođenja političke volje.

---

Put Istine

Objavljeno: 12 siječnja, 2021 | Autor: gpgale | Filed under: Uncategorized | Komentiraj

Kada to napišem, zvuči kao da sam upravo postao nekakav mesija. A stvari su toliko banalne.

Problem priče o istini je što su neke stvari toliko sustavno zakomplicirane, da su banalne stvari poput istine postale metafizika, a ne vrlo životna stvar.

Da demonstriram koliko je priča koja dotiče istinu zakomplicirana, većina ljudi uopće ne bi mogla niti definirati riječ koju koristi u svakodnevnoj praksi. Većina ljudi ima više nekakav senzibilitet, ali zapravo nemaju pojma što kažu kada kažu da je nešto istina.

Pa da krenemo redom. Definicija Istine.

Istina je ono što je sukladno činjeničnom stanju.

Ovdje odmah moramo utvrditi sintagmu činjeničnog stanja. I što to znači. To za početak utvrđuje da postoje stvari izvan našeg subjektivnog doživljaja. Dakle, s nama i bez nas, s našim dojmovima i bez naših dojmova, neke stvari postoje, su tu i oblikuju stvarnost.

Činjenično stanje i intuitivni doživljava većine ljudi je takav da priznaju ideju činjeničnog stanja. Postoji mali broj ljudi koji misle da je sve ovo san ili njihova projekcija, ali samo mali test zakona fizike vrlo jasno ukazuje koliko je ta samouvjerenost bespredmetna.

S druge strane, ljudi koji priznaju činjenično stanje, priznaju i banalnosti poput gravitacije i neće probavati mogu li poletjeti ako skoče s desetog kata. Dakle, činjenično stanje je nešto što zapravo ljudi koji nisu odlijepili priznaju. Dio njih koji ne mogu povući crtu jer su im mentaliteti neodlučni oko ičega, bit će rezervirani, da eto slučajno ne bi ispalo da mogu poletjeti s desetog kata.

Beskičmenjaci.

Ostala ekipa priznaje činjenično stanje.

I sada mali skok do istine. Veliko ili malo I, nije bitno. Svaka misao, svaka tvrdnja, svaka ideja, svaki zakon, svaka apstrakcija koja nije mjerljiva i opipljiva kao činjenično stanje, a sukladna je istome je istina.

Naravno, svakim trenutkom života mi imamo više dostupnih činjenica. Sama znanost npr. Upravo utvrđuje i provjerava istinu kroz eksperiment. Postavlja neku ideju i tezu i provjerava činjenično stanja kroz eksperiment. I tada utvrđuje jeli ono za što su smatrali da je istinito, prošlo test ili nije. Ako jeste i dalje će odgovarati ideji istinitosti, mada smo svjesni da će novi set činjenica vrlo moguće opovrgnuti ono za što smo smatrali da je istina.

Da zaključimo ovaj pasus.

Istina je ono što je sukladno činjeničnom stanju. Prošlom, sadašnjem i budućem. Mi imamo uvid u prošlo i sadašnje činjenično stanje, ali nemamo uvid u buduće činjenično stanje. I upravo zato ne možemo nikada sto postotno tvrditi da je nešto istina sama. Možemo biti uvjereni, možemo utvrditi da je sukladno postojećim saznanjima, ali sutra nove činjenice mogu opovrgnuti poziciju istinitosti tvrdnje, pozicije, ideje.

Istina je dakle ideja opće sukladnosti s činjeničnim stanjem.

I sada dolazimo do puta istine. To je upravo to. Život u sukladnosti s činjeničnim stanjem. Gdje se naravno ne bojimo vršiti eksperimente i provjeravati teze, odbacivati ono što nema temelje, graditi se na onome što ima, sve dok ne dođu nove činjenice koje će nam dodatno pojačati utemeljenje ili eliminirati slabu kariku koja nije istinita i koje nije sukladna činjeničnom stanju.

Mi se ovdje kontinuirano izlažemo vanjskom svijetu upravo kako bismo se približili istini kroz prihvaćanje činjeničnog stanja.

No postavlja se pitanje, zbog čega idemo putem istine?

Zašto ja idem putem istine?

Banalno. Još kao mali sam se opekao na stvarnost. Još kao mali sam primijetio da moje sanjarenje, ako nije utemeljeno na činjeničnom stanju, rezultira vrlo bolnim otrježnjenjem prije ili poslije. I onda sam sebi rekao, OK. Idem se suočiti sa istinom.I idem se graditi u istini.

I tako, gledam, učim, razmišljam, provjeravam i gradim set vrijednosti i stavova i sve ideje su kontinuirano na kušnji. I kroz vrijeme mi cijeli um postaje sve konzistentniji, sve je veći integritet, vrijednosti i ideje koje me grade na testiranju su svakodnevno i vrlo su utemeljene.

Rezultat je koliko god to čudno da bilo, povećanje sklada s okolinom. Bez obzira na intelektualnu rabijatnost, ja sam u miru. Jer sam u skladu s činjeničnim stanjem. A onaj dio koji nije takav, otvoreno ga konfrontiram dok se i tu ne usuglasim. Usklađenost uma i duha sa svijetom. Blaženstvo. I na kraju krajeva i ljubav. Jer ne možeš ljubiti iluzije. No i to ću pojasniti naknadno.

S druge strane, ljudi koji žive u svojim svjetovima, obično prepumpanog ega i uvjerenja koja uopće nemaju veze s činjeničnim stanjem. Njima je okolina neprijatelj. Svaki doticaj s okolinom njima je prijetnja. Tim ljudima nesklad je svakim danom sve veći. Nemir je svakim danom sve veći. Nesreća i trajno nezadovoljstvo kao posljedica trajnog sukoba između njihova unutarnjeg svijeta i okoline.

To su ljudi koji ne mogu živjeti, ne mogu disati, ne mogu se opustiti, ne mogu se prepustiti, ne mogu voljeti. Jer su u strahu. U strahu da im kontakt sa stvarnošću ne razbije iluzije u kojima žive. Vrlo nesretni ljudi. I kako život ide, sve zatvoreniji, sve ogorčeniji, sve nesretniji i u sve većem strahu.

Umjesto da su se izložili i da su prihvatili sudbu i saživjeli s njome od prvog dana, da su u činjeničnom stanju i istini naišli na temeljni element vlastite izgradnje, oni su se sakrili od neminovnosti.

Put istine. Vrlo banalna stvar kojom se kreće svaka osoba koja je svjesna da je sklad moguć jedino kada se ne bojimo okoline. Kada je prihvaćamo upravo kao takvu kakva jeste. I tada možemo udahnuti život i živjeti punim plućima bez straha od neminovnosti. Jer ona je tu koliko god bježali od nje.

Tako dva puta, put iluzije i put istine. Razlika je da prvi put postaje sve veći teret osobi koja je taj put izabrala. Na početku je taj put vrlo šarmantan i zavodljiv, ali poslije se cijela energija ulaže kako bi se zaštitila iluzija. A put istine kontinuirano nas gradi, učvršćuje, širi vidike i dozvoljava nam da na jakim temeljima odemo puno dalje nego što je otišao itko prije nas. Paradoksalno, ali je tako.

Beskonačna su polja gdje obitava istina. I sva su u skladu i harmoniji. Tako je rezultat puta istine ispunjen život, bogat život, ogromno polje postojanja i sklad s cijelim svijetom, Nema tog puta koji može ponuditi toliko puno kao običan put istine. I to su eto prebacili u polje metafizike, a banalna stvar da ju je svaki iole mudar čovjek prepoznao od kada je vijeka.

---

Kontekst, plandemija i (naš) narativ

Objavljeno: 2 siječnja, 2021 | Autor: gpgale | Filed under: Uncategorized | Komentiraj

Uvod

Isti događaj, dva kadra. Ako nemamo pregled pune slike, lako možemo biti u zabludi i donijeti zaključke koji su potpuno promašeni.

Jedna od omiljenih pozicija narativa su odabrane ideje koje se uklapaju u agendu iza narativa. I koje u potpunosti negiraju sve druge relevantne informacije koje bi samu agendu ugrozile.

Na donjoj slici, pitanje je što trebamo? Vojsku kao mučitelje ili kao spasitelje? Puna slika vjerojatno oslikava neki foto session, ali ovdje ilustriramo što znači ignorirati relevantne informacije koje u potpunosti mijenjaju značenje i smisao viđenoga.

Te informacije predstavljaju kontekst. Svaki narativ kojemu nije cilj objektivno informirati građane, počiva na izboru željenih informacija, izvlačenju iz konteksta i plasmanu agende kroz takav narativ.

Primjer: Koronagejt 2020

Osoba koja kritički pristupa medijskoj predstavi, brzo će uočiti kako narativ ne podnosi neke vrlo banalne parametre, što ukazuje da u pozadini imamo skrivenu agendu, a ne namjeru objektivnog informiranja građanina.

Ovdje ću uzeti samo jedan primjer koji kroji cijeli narativ. To je broj oboljelih od covid-19.

Ostavimo po strani ideju da pozitivan PCR test ne znači i oboljenje. Smanjimo konfuziju i recimo da je točno (mada je to u najmanju ruku upitno). Službeni narativ ide otprilike ovako:

“Epidemiolozi uspješno prate bolest kroz masu testiranja i izolacija, te je broj pacijenata koje nisu detektirane minoran.Epidemiolozi tako mogu definirati žarišta širenja infekcija, poduzimati mjere, sve uspješno kontrolirati. I sve je u redu, pod kontrolom. ”

To je narativ.

Narativ ne podnosi jednu vrlo banalnu činjenicu. To su serološka istraživanja. U Hrvatskoj je izvedeno jedno jedino serološko istraživanje tijekom lipnja. Pozitivno je bilo 2,4% uzorka od 1054, što ekstrapolacijski znači da je u to vrijeme preboljelo bolest 100 000 ljudi. Problem je što su PCR testiranjima u to vrijeme detektirali do kraja lipnja ispod 3000 pozitivnih osoba.

Vrlo jaka indicija da je neprepoznatih oboljelih od COVID-19 bilo 30x više nego detektiranih. Po serološkom testiranju koje je izveo HZJZ.

Još jednom, serološko istraživanje objavljeno u srpnju utvrdilo je da je covid preboljelo oko 100 000 ljudi. Istovremeno je kroz epidemiološki sustav detektirano 30x manje ljudi. Na jednog detektiranog bolest je preboljelo 30 ljudi.

Naravno, uzorak je možda loš, možda nije 100 000 ljudi, ali, u svakom slučaju, nakon takvih rezultata govoriti da se bolest uspješno prati od strane HZJZa i stručnjaka, predstavlja obmanjivanje javnosti.

Vratimo se na kontekst koji oblikuju relevantne informacije. U plandemijskom narativu važno je predstaviti PCR pozitivne kao nositelje bolesti, epidemiološku službu koja kroz suspenziju ljudskih prava uspješno kontrolira i prati bolest, gdje može prepoznavati žarišta i vršiti selektivnu represiju na temelju “struke”.

Sve to ima smisla, ako se PCR testiranjima uspješno prate oboljeli, no jedino istraživanje koje je proveo sam HZJZ ukazuje da se bolest ne prati uspješno od prvog dana. Preciznije, da je praćenje bolesti potpuno besmisleno, jer ispratiti svakog 30-og pacijenta nema učinka na širenje bolesti. Učinak na suspenziju ljudskih prava bez medicinskog opravdanja, to već ima. Na širenje bolesti nikakvoga.

Naravno, možemo reći da je na temelju jednog istraživanja tvrditi sve ovo neutemeljeno. No, ovo seroprevalencijsko istraživanje na liniji je vanjskih studija koje ukazuju na iste brojke. Ne radi se o jednoj studiji, već o višestruko potvrđenoj znanstvenoj činjenici.

Mi ne možemo znati jeli na temelju istraživanja HZJZa u RH bilo nevidljivo 30x više ljudi nego što je detektirano, ali da govorimo o tom redu veličine možemo znati pouzdano.

Kada imamo informaciju da se s PCR testiranjem prati ispod 10% zaražene populacije, postavlja se niz pitanja.

1. Na temelju čega se utvrđuju epidemiološka žarišta, ako je 30x više oboljelih nego što je detektirano. To znači da čovjek može oboljeti bilo gdje, nevezano za liniju praćenja
2. Koja je svrha izolacije ljudi koji su u kontaktu s oboljelim, kada 30x više ljudi svakodnevno biva u kontaktu s oboljelima, a da to niti ne znaju? I koliko je opravdano zdravog čovjeka zatvoriti na temelju takvog praćenja?
3. I na kraju, nulto pitanje. Koji je smisao PCR testiranja ako od početka HZJZ ne može ispratiti niti 10% oboljelih?

Zapravo se uvođenjem samo jedne dodatne informacije, a to je uvid u efikasnost praćenja oboljelih putem PCR testova i epidemioloških protokola, cijeli smisao PCRa, izolacije, mjera utemeljenih na praćenjima ovih brojki postaje prilično upitno.

No, kako informacije koje smo dobili u serološkim testiranjima nisu u skladu s narativom, gdje epidemiolozi uspješno sve prate i odrađuju putem PCR testova, show must go on. U potpunosti se ignorira sve što podsjeća na upitnost samog PCR testiranja, na bilo kakvu relevantnost tih brojki, na bilo kakvu ideju o uspjehu praćenja sa strane naših epidemiologa.

Ta ključna informacija se ne spominje nigdje i zaboravlja se. Pa tako, jedan epidemiolog Kolarić, može izjaviti mrtav hladan u listopadu sljedeće ‘Naš epidemiološki sustav praćenja je probušen i curi na sve strane. Mogli bismo imati i 5000 zaraženih dnevno’.

HUBOL tijekom sudjelovanja u narativu kada potiče dodatnu suspenziju ljudskih prava izjavljuje sličnu stvar u studenome: “Sustav praćenja kontakta i određivanja epidemioloških mjera koji drži pod kontrolom širenje epidemije se raspao. Činjenice su da veliki broj oboljelih ne dolazi iz samoizolacije, oboljeli sami obavještavaju svoje bliske kontakte, a oni sami obavještavaju svoje liječnike obiteljske medicine. “

Dakle, vrhovni “stručnjaci” u potpunosti ignoriraju notornu stvar da sustav efikasnog praćenja kontakta NIKADA NIJE NITI POSTOJAO, već tu notornu stvar koriste kao argument da je potrebno pojačati mjere gušenja ljudskih temeljnih sloboda.

Na temelju ovog ignoriranja razlike između PCR pozitivnih i realno oboljelih, kreće niz manipulacija vezano i za “kontrolu bolesti”, “praćenja trendova”, “uvođenja novih mjera”, sve to na temelju testiranja koje je još u lipnju odstupalo za preko red veličine u odnosu na stvarno stanje.
Nastavlja se kampanja kako je potrebno “još više testiranja”, jer netko “je možda utekao”, što kada imamo na umu informaciju da je uspješnost praćenja bila ispod 4% još na samome početku, postaje stvar apsurda, a ne “stručnog” mišljenja.

I tako, nakon što se ispuše priča kako se s PCR testovima zapravo bolest krajnje slabo prati, ostaje samo PCR testiranje i manijakalno praćenje bolesti, s još više testova, još više mjera i tako dalje i tako dalje.

Zaključak

To bi bio primjer gdje narativ može proći samo ako nemamo ključnu informaciju koja cijeli narativ ruši u svome temelju.

Možemo koristiti i drugi omiljeni primjer, a to je brojanje mrtvih, gdje svi koji su pozitivni,a da ne moraju biti oboljeli, smatra se da su preminuli OD COVIDA. I tu ćemo opet doći do sličnog raspleta gdje narativ dobiva novi jak udarac u svoj smisao.

No, ovdje je glavna poanta ukazati na različitost narativa kojima je u interesu spoznavati činjenično stanje i istinu samu, od narativa s agendom, gdje će se svaka informacija koja ugrožava agendu, brzo i efikasno eliminirati.

Onaj narativ koji mi gradimo i koji moramo graditi, narativ je spoznaje činjeničnog stanja i istine same. I takav narativ mora uključiti puni kontekst, a u trajnom nedostatku punog konteksta zadržati OTVORENOST i TRANSPARENTNOST.

Tako eliminiramo režimski narativ i gradimo svoj istovremeno.

---

Zašto je propala demokracija (socijalizam)

Objavljeno: 5 kolovoza, 2014 | Autor: gpgale | Filed under: Uncategorized | Komentiraj

Kad spominjem demokraciju, mislim isključivo na postojeću pravno-kulturološku formu gdje građani glasaju svakih X godina, a u međuvremenu aktivno ne sudjeluju u političkom procesu.

Zašto je u zagradi socijalizam? Zato što je pogon prosperiteta i nama poznatog socijalizma i nama poznate demokracije isti.
Doprinosiš za opće dobro, za uzvrat ništa ne očekuješ, niti ti išta pripada. Tražiti nešto za uzvrat je nemoralno, pa čak i odvratno.
Znači, u politici možeš isključivo davati svoj doprinos za društvo, nikako osobno direktno prosperirati, jer to je nemoralno.

Socijalizam je šljakao na isti način. Radiš radi svakoga, za sve. Koliko možeš. Izrazito je nemoralno da radiš zato što češ ti direktno prosperirati iz toga. I zato i ne postoje poticaji zbog kojih bi bio više motiviran da daješ svoj doprinos.

Posljedično, socijalizam kao model utemeljen na doprinosu, bez da dobiješ nešto razmjerno tom doprinosu za uzvrat je propao.
Ljudima je prilično jasno to da onaj tko radi više, zaslužuje više, tko radi bolje, zaslužuje bolje, da se rad i trud moraju vrednovati, jer u suprotnom će modalitet lijenčina prevladati.

Ali začudo. Ljudima nije jasno da je potpuno isti model i u politici. Ako radiš, a za uzvrat ne dobiješ ništa ili krajnje nerazmjerno svome angažmanu, nakon nekog vremena češ izgubiti motivaciju.

Razlog je i u tome što je psihološka poruka okolice da se tvoj rad ne cijeni i da samim time niti nema objektivnog smisla da daješ svoj doprinos. Ne postoji motivacija, baš kao što ne postoji motivacija niti u socijalizmu da budeš najbolji.

OK, ima uvijek par luđaka koji će prkositi svim pravilima, ali par luđaka je par luđaka, a struktura procesa je struktura procesa u kojoj iznimke niti ne igraju ulogu. Jer ne može gospodarstvo nositi par luđaka (ala Alija Sirotanović), baš kao što niti
politički proces ne može nositi par luđaka.

Zato danas imamo i u politici par luđaka, ali daleko više onih koji su samo korumpirani, pa onda iskorištavaju svoju poziciju moći na nelojalan način i tako direktno prosperiraju.

Zaključak – demokracija kakvu danas vidimo je na samrti jer funkcionira na ideji nerazmjernog doprinosa, gdje se trud, angažman i posvećenost ne vrednuju, tako da ne postoji niti razvijeno političko tržište koje bi osiguralo bolju političku uslugu.

Kao što je socijalizam propao, tako je i ovaj socijalistički model političkog procesa na rubu propasti. Alternativa tom procesu je uspostaviti proces gdje će biti legitimno direktno prosperirati kroz doprinos političkom procesu, kroz legitimaciju danas koruptivnih djela ili kroz preuzimanje modela gdje će se na danas legitimnom osnovu osigurati povoljna politička klima za ulazak novih interesenata u politički proces poradi razmjernog zadovoljenja vlastitih interesa.

Izlaz iz postojećeg gliba demokracije kakvu danas vidimo jeste stroga profesionalizacija političkog procesa, stvaranje poduzetničkog ozračja, gdje će ljudima biti privlačno ulagati u politički proces iz direktnog interesa ili pak sudjelovati u samom procesu.

Da napomenem. Jedna odluka Vesne Pusić je koštala RH moguće milijardu dolara. Zamislite koliko nas zapravo košta postojeća politička kasta sa svojim neradom ili vrlo štetnim radom? Radi se moguće i o desecima milijardi dolara po mandatu.

Koliko smo mogli spasiti da smo se samo pogledali u ogledalo i na isti način odlučili pogledati i sve ostale koje su spremni dati svoj doprinosit za bolje sutra?

---

Predsjednički kandidat interneta 3. dio

Objavljeno: 14 svibnja, 2014 | Autor: gpgale | Filed under: Uncategorized | Komentiraj

Za uvod prosljeđujem link na Predsjednički kandidat interneta (link2), Predsjednički kandidat interneta 2. dio i facebook grupu Predsjednički kandidat interneta.

Ukratko ideja vodilja bila je izbor osobe koja bi predstavljala najbolji izbor građana, ono što bi kroz rasprave i dogovore usuglasili. No, problem cijele ideje je da je jako malo osoba zapravo voljno konstruktivno promatrati. Intelektualna lijenost ili možda jednostavno nedovoljna zainteresiranost svela se na žalost na knjigu od tri slova gdje je samo nekoliko pojedinaca imalo volju konstruktivno razmatrati koncept željenog kandidata, dok ostatak ekipe zapravo čeka da im se stvari doslovno nacrtaju.

U ovome trenutku moram primijetiti da je proaktivno mišljenje zapravo velika rijetkost, odnosno da moramo još puno raditi na tome da nam to po mogućnosti postane dio običaja. No u međuvremenu nas par hrčaka što bi izvlačilo ideje, kreiralo rasprave, poticalo promišljanje, mi možda možemo i taj dio iskoristiti i izvući neki zaključak iz svega.

Sada ću proslijediti zaključak prvog kruga promišljanja i rasprava što su se artikulirale na raznim grupama.

Na fb grupi kada smo pokrenuli otvorenu anketu gdje je svatko mogao kandidirati bilo koga, u sam vrh je ušlo dvoje za širu javnost anonimusa – Milena Bačelić i Boris Milić uz pomoć podrške svojih fb prijatelja. Nakon njih dvoje slijedio je Stipe Petrina koji nije imao podršku prijatelja, već se tu pozicionirao kao javna ličnost.

Ostali kandidati ostali su daleko ispod.

Pragmatično razmišljajući, mada ne postoji razlog zašto neki anonimus ne bi mogao biti dobar ili jako dobar predsjednik, uviđam problem kod tih kandidata jer ne posjeduju značajan politički kapital niti prepoznatost. A to je deficit, pogotovo ako imamo na umu da takav projekt ne bi imao podršku mainstream medija, već bi takvog kandidata morali probiti od baze.

Upoznati ga, afirmirati ga i ispromovirati. Jako velik posao s obzirom na priličnu bezvoljnost.

Stipe Petrina s druge strane predstavlja jednu prepoznatu političku ličnost i to mu je plus.

U daljnjim razgovorima sa sudionicima, postavilo se pitanje što je to Stipe Petrina da se izborio za tako snažnu poziciju u odnosu na ostale kandidate? Ukratko, njegova buntovnost, spremnost da se suprotstavi ako treba cijelom režimu, da ga prozove najcrnijim i jednako istinitim opisima i da u tome bude konzistentan. Dok ostali političari nisu praktički niti bili spomenuti u anketi (Mirela Holy je dobila 4x manje glasova, dok su ostali završili u domeni statističke pogreške), karakter Stipe Petrine se probio u prvi plan, kao glasa naroda.

U jednoj od rasprava, kada smo apstrahirali karakteristike Stipe Petrine, znači percepciju, hrabrosti, dosljednosti, direktnosti, orijentiranosti na raskrinkavanje sustava, dobili smo zapravo karakteristike raznih zviždača s većim ili manjim političkim ugledom.
No, svi zviždači, ako ih doživljavamo kao stvarne, a ne nečije projekte, imaju upravo karakteristiku da su stali kontra cijelog sistema i nastavili tako tući, prozivati i davati nam vjeru u bolje sutra. Kao Davidi u borbi protiv Golijata, bez odstupanja s uvjerenjem u pošteno društvo.
Zapravo sve ono na čemu je Ivo Josipović dobio izbore, da bi se naknadno potpuno kompromitirao u očima mnogih.

Sljedeće pitanje koje se postavilo je bilo, a zašto bi se uopće bavili izborom predsjednika, kada je predsjednik fikus? To je ukratko prilično netočna tvrdnja, s obzirom na to da Predsjednik sa svojim ovlastima predstavlja političku najjaču osobu u RH, te da on jedini direktno odgovara samo narodu, za razliku od Premijera i ostalih visokih dužnosnika.

Da zaključim izlaganje – rudarenjem, istraživanjem, raspravama oko ideje predsjedničkog kandidata interneta, uzimajući u obzir kontekst prilične indolentnosti hrvatskih građana i potrebe da im se doslovno nacrta prijedlog, umjesto da sudjeluju u kreiranju i same osnove ideje, predlažem da potragu za Predsjedničkog kandidata interneta svedemo upravo na negativ aktualnog predsjednika Ive Josipovića.

Znači, neku glasnu, upornu, konfliktnu, poštenu i moralnu osobu koja iza sebe ima i dokaze da baštini upravo te karakteristike.
Molim komentare, pogotovo aktivnih sudionika dosadašnjeg procesa razvoja ideje PKI kako bismo uvidjeli možemo li se oko ovoga usuglasiti, da zatvorimo jednu i pokrenemo sljedeću fazu izbora. Naravno, sve ideje, prijedlozi, želje, viđenja su dobro došli, no vjerujem da sada imamo malo više iskustva oko potencijala kojima realno raspolažemo i možemo raspolagati, što će nam olakšati i usuglašavanje.

---