Mada se djelo bavi više trikovima i savjetima uspješnog vođenja open source projekata, ključna opaska usporedbe katedrale i bazara kao razlike između zatvorenog i otvorenog koda predstavlja dobru paralelu razlikovanja između JOT ideologije i ideologija predinformacijskog doba.

Katedrale u programiranju predstavljaju velebne zatvorene projekte koji dobro funkcioniraju, ali bi ih svako otvaranje ili pak hakiranje ozbiljno ugrozilo zbog jednostavnog fenomena koji linus (tvorac linuxa) definira ovako.

“given enough eyeballs all the bugs are shallow” (slobodan prijevod – uz dovoljno očiju svi problemi postaju plitki)

Problem ideologija predinformacijskog doba je što iste nisu bile kreirane uz kritičku podršku svekolike javnosti, već su glavni ideolozi gradili idejne katedrale na relativno slabim temeljima. Okruženi obično grupama koje su se međuindoktrinirale u procesu stvaranja ideologija, dobivali bismo ideološki pandan zatvorenog koda koji u otvorenom sustavu ne može preživjeti.

Za primjer, usporedimo kritičke potencijale današnjice kada smo u kontaktu sa desecima i stotinama ljudi s kojima nismo prolazili indoktrinacijske seanse, gdje svaki tekst ukoliko smo otvoreni obrađuju, kritiziraju, prate deseci i stotine očiju, u odnosu na primjer Marxa kada je bio osuđen na male skupine međuindoktrinata i pokojega slučajnog promatrača sa strane.

Jasno, nije to problem samo Marxa već i cijele škole filozofskog mišljenja koje se generalno temelji na referenciranju neupitnih referenci prethodnih snažnih autoriteta, bez da je u kreiranju tog mišljenja sudjelovalo 5% kapaciteta koji su nam danas svakodnevno na raspolaganju zahvaljujući općoj internetizaciji društva.

Tako danas imamo niz indoktriniranih grupacija koje su ušle u otvoreni sustav JOTa koje u tom sustavu jednostavno ne prosperiraju, već bivaju rastrančirane od mase očiju koje ugrožavaju temeljne postavke tih katedrala misli. Govorili mi o nacionalistima, komunistima, katolicima, hegelovcima.

Katedrale misli utemeljene na objektivno skromnom poznavanju ukupne stvarnosti kao i u programiranju predstavljaju nepremostiv problem, jer se na trusnom tlu bazara koje propituje svaki kamen od temelja realno ne mogu održati. Nisu kompatibilne sa milionima očiju što nisu izašle iz istog indoktrinacijskog bazena.

Današnja opća prije svega politička kriza uzrokovana je upravo ovim fenomenom.

JOT komunikacijska paradigma čiji smo svi mi protagonisti, nije kompatibilna sa zatvorenim sustavima na kojima još uvijek obitava naš politički proces, a rezultati su opći pad vjerodostojnosti i legitimnosti cijelog političkog sistema. Na toj postavci možemo zaključiti kako doba opće informatizacije koje je omogućilo eskalaciju paradigme open sourcea zahtjeva i kompatibilan politički odgovor, koji pokazuje čitav niz paralela sa pokretom slobodnog softvera.

Mada je zatvoreni kod i dalje efikasan zbog mogućnosti instant gradnje bez suvišnog propitkivanja, otvoreni kod kreira neusporedivo stabilnija programska rješenja.

U političkom procesu za usporedbu, mi danas možemo vidjeti jednostavne eskalacije snage raznih zatvorenih grupacija nacionalista, anarhista, komunista, libertarijanaca i inih elemenata, no njihova snaga je ograničena i nesposobna nositi se sa političkom krizom u kojoj se nalazimo nacionalno i globalno (tko je uspio okupiti 100 000 ljudi na afirmativnom pristupu zbog kojih bi se nekome tresle gače?). Jer one su upravo dio te krize.

S druge strane JOT proces (bazar) mada je znatno sporiji, zbog neusporedivo artikuliranijih i čvršćih temelja, te same dedogmatizacije neupitne istine i njezinih samih temelja, osigurava održanje idejnih sustava koji su danas manji od katedrala, ali se ne urušavaju, već trajno prosperiraju.

Tiha voda brege dere.

I gdje smo tu mi? Na bazaru. A ako hoćemo prosperirati od bazara, bolje da naučimo logiku bazara.

Tako na političkom bazaru danas možemo vidjeti čitav niz branitelja neupitnih istina koje strani koja nije prošla istu indoktrinaciju djeluju nepodnošljivo bizarno. Oni ne prosperiraju. Mogu okupiti neke manje grupacije, ali ne mogu preuzeti primat.

Tu razlikujemo i pojedince koji u potpunosti uvažavaju postojanje šireg konteksta, različitog konteksta i kroz taj relativizam grade zajedničke temelje (politički kod) koji mogu podnijeti otvoreni kontekst.

U ovom trenutku možemo reći da ljudi otvorenog konteksta koji su svjesni da nema neupitne istine i da je nužno propitati svaki svoj stav, imaju savršenu podlogu za kreiranje političkog rješenja. Opcije koja do sada nije bila niti moguća zbog komunikacijskih razloga (pandan open source-u)

Vjerujem da je u optimizaciji dogovora unutar nove komunikacijske paradigme i političkoga stava, upravo i riješenje političke krize.

Druga opcija, zbog nekompatibilinosti sustava, de facto je eliminacija bazara, odnosno interneta. Kriza kojoj svjedočimo, tako će se svaki dan sve više produbljivati, sve dok ne kreiramo odgovarajuće političko riješenje koje će biti kompatibilno i uzroku krize, a to je bazar. U političkom kontekstu, informacijska revolucija (internet, sloboda informacije).

I zato primoran logičkim slijedom nove paradigme, dragi otvoreni ljudi svih zemalja, ujedinimo se i riješimo problem.

Članak je pogodio srca mnogih, dijeljen je i komentiran svuda naokolo.

Odlična prilika da provjerim stav o antikapitalističkoj ideji i da izanaliziram probleme potrebne riješiti na putu dobre komunikacijske prakse.

S obzirom da tema nije nova, da imamo kolegu Štefana koji redovno promovira Marxa, ali i na naše socijalističko nasljeđe, mogu reći da imamo jednu dobru podlogu za dodatnu iteraciju mišljenja.

Pitanja su bila sljedeća.

1. što je to kapitalizam?
2. ako se ukine kapitalizam, što se to točno ukida?
3. kako bi izgledala zakonska regulativa kojom bi se ukinuo kapitalizam?

Na prvo pitanje dobivam relativno uniforman odgovor.

“Privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje”

Drugo pitanje već stvara probleme. Na pollitika.com-u se spominje opće ukidanje kapitala (što nitko ne zna što zapravo znači!), ukidanje izrabljivanja poslodavaca (Zakon o Radu), neki drugi spominju i regulativu financijskih tokova, ukidanje financija, novca, u svakom slučaju nastaje vrlo problematična priča bez osnovne artikulacije.

Do odgovora na treće pitanje nismo nikada dogurali. Nevjerojatno ali istinito. OK. Možemo reći da nije na nama da kreiramo zakone, ali ipak, možemo ukazati barem na smjernice koje bi mogle ići ka željenoj artikulaciji, ne mora stvar biti u finesu definirana.

Kao osoba koja je zagovornik JOTa, primjene opće informacijske revolucije na promjenu političke paradigme, moram primijetiti da je ovakvo razmišljanje neartikulirano, konfuzno i da kao takvo ne unosi dodatnu vrijednost u politički proces.

Baratanje krovnim terminom koji svakome znači nešto drugo (što je ideja antikapitalizma?), nije dobro polazište, jer osobe u toj situaciji bez kvalitetno definiranih pojmova ne mogu uspostaviti niti komunikaciju.

Jedna osoba će tada pričati o problemu tokova novca, druga o podržavljenju svog vlasništva, treća o nekorektnom postupanju šefova, četvrta o nečemu četvrtome.

Marxa su tako već iskoristili, stvorili SSSR, nisu napravili neki lud posao, ali po običaju, nije kriv Marx već loša implementacija njegovih ideja. OK ljudi. Ako su to bile loše implementacije, predložite bolje, pokušajte artikulirati problem, jer bez toga se ne mičemo niti pedalj.

Istina, ostajem duboko sumnjičav spram generalne šprance antikapitalizma, s obzirom da ozbiljnu impotenciju pristupa i rezultata. Ali, ako netko stvarno i dalje misli da to nekamo vodi, neka artikulira stvari i ne koristi termine koji nisu koncizni i koji uvode konfuziju.

Ljudi. Ne koristite termin kapitalizam (jer to je po artikulaciji jednako pandanu zla), jer on praktički ne znači ništa. Preciznije toliko malo znači, da će mnogi čak i reći da nikada nije niti postojao drugi ekonomski poredak (SSSR je tako furao državni kapitalizam) osim kapitalizma, što aludira na to da je antikapitalistička ideja ideja utemeljena na općoj negaciji stvarnosti.

Još par detalja. Kolega Štefan često poziva da čitam Marxa, jer tamo sve piše. Naglašavam, to je argument koji iznose vjerski fundamentalisti kada se nađu u stupici, kada se pozivaju na Bibliju i 1000 teoloških spisa, emanacije Istine. Pobogu, razgovaram sa vama, ne sa knjigama. Ako mi ne možete odgovoriti na pitanja, postoji li mogućnost da je to zato što na njih zapravo nemate odgovore?

Podsjećam još jednom, vjerski fundamentalisti se ponašaju na isti način, duboko su uvjereni u to da znaju o čemu pričaju, ali nekome sa strane izgledaju kao redikuli. I vi meni tako izgledate kada koristite retoriku i obrambene mehanizme namijenjene za vjerske fundamentaliste.

Možda redikuli niste, možda neke stvari stoje, zapravo, siguran sam da stoje (kao na kraju krajeva i u Bibliji), ali treba li vam antikapitalistička dogma da bi ih mogli iskomunicirati? Možete li se odreći krovnih termina koji zapravo ništa ne znače , orijentirati se na elemente koji ne nose takav informacijski šum da uspostavimo komunikaciju?

Duboko vjerujem da imate potencijal da ne završite u miljeu dogme i istoznačnice vjerskom fundamentalizmu, onoj ekipi što nosi transparente i vidi vraga (kapital) u svakome tko im je malo čudna pogleda. Ali za tako nešto morati ćete se ipak malo više potruditi. S time da je i nagrada jako vrijedna, a to je da ipak ne završite o sigurnosti vlastite gluposti.

Jeste. Izazov je testirati svoje ideje, biti spreman na odricanje od senzacijskog i fenomenološkog pristupa, ali nema nam druge, ako hoćemo kreirati bolji svijet.

I da se za kraj vratim na Marxa i CNN.

Kao što je u Weimarskoj republici nastao konflikt između socijalista evolucionista i komunista revolucionara zbog međusobnog optuživanja za izdaju radničkog pokreta (što je urodilo pobjedom nacizma), tako se i danas rekao bih uvodi Marx kako bi se ojačala podjela između onih koji su spremni baviti se artikulacijom jasnih problema i onih koji bi rušili sisteme pod kapom krovnih termina koji ne znače ništa.

I tada pozivanje na antikapitalizam, kao crtu koja unosi dodatni nered na američkoj građanskoj sceni (izražen sukob Tea Partya i OWS) gdje se i jedna i druga strana drži krovnih termina i ne odstupa niti pedalj, umjesto da krene putem zajedničkih vrijednosti i iz tih zajedničkih vrijednosti artikulira zajednička rješenja koja će za razliku od ovakve podjele imati potrebnu političku snagu.

I zato vas lijepo molim da se odreknete krovnih termina / u ovom slučaju kapitalizam/antikapitalizam/ koji de facto ništa ne znače i koji onemogućavaju artikulaciju ZAJEDNIČKIH polazišta iz kojih se može artikulirati željena politička snaga sposobna da promijeni svijet.

Vrijeme je za jasnu misao, artikuliranu i prepoznatu, sukladnu informacijskoj revoluciji. Ona nas može izbaciti iz karmičkog kotača u kojem je zapeo ovaj svijet.

LP i NHF.

Govorimo o političkom pristupu utemeljenom na fenomenu opće informatizacije/internetizacije društva, tako da možemo reći kako je pp zapravo prva politička opcija namijenjena za informacijsku eru, za razliku od tipične lijevo-desno podjele industrijske ere.

Piratska partija u svoj temeljni fokus postavlja slobodu informacije i posljedice slobode  na copyright, patentnu zaštitu, političku transparentnost, procese odlučivanja, cenzuru i naravno pravo na privatnost.
Da bi se uspješno razlučila ova dva segmente (pravo na privatnost s jedne strane i sloboda informacije s druge strane), bitno je jasno razlučiti privatno i javno. Privatno adekvatno zaštiti, javno radikalno transparentizirati i osloboditi informacijski protok.

Koncept JOTa s druge strane orijentiran je isključivo na javnu sferu, od koje zahtjeva da bude upravo otvorena (mogućnost participacije) i transparentna (mogućnost jednostavnog uvida javnosti u cjelokupni politički proces), te da se sam politički proces isključivo definira u sustavu JOTa.

Ova dva koncepta su podudarna, a surfajući po stranicama piratskih partija, možemo vidjeti forume gdje se donose ili bi se trebale donositi političke odluke kroz javnu raspravu.

Zvuči jednostavnije nego što je zapravo istina.

Malo detaljnijim uvidom, mogu primijetiti i da postoje piratske stranke koje nemaju uopće osiguran proces donošenja odluka kroz javnu raspravu, tako da ne možemo naći čak niti javni forum na njihovim stranicama. Dodatnim uvidom u forume koje pratimo, nije jednostavno uočiti proceduru donošenja odluke, što ukazuje ili na moju slabu sposobnost uočavanja ili da su forumi i dalje više forma, nego stvarni prostor političkog odlučivanja.

Ono što mi se istina sviđa kod pirata jeste općenita spremnost na devizu da javna stvar postane javna stvar (suština JOTa). Nešto što predstavlja opći obrat političke paradigme koja se danas donosi daleko od očiju javnosti, konspirativno, zakulisno, bez mogućnosti da javnost sudjeluje, korigira, ocjenjuje donošenje odluka.

Nešto što predstavlja prvi stvarni demokratski pristup političkom procesu, za razliku od cijelog lijevo-desno spektra koji de facto hini demokraciju, odnosno koji promatra građane kao politički objekt, a ne ravnopravni subjekt, što je suština demokratskog poretka.

Tako kratkim pregledom piratske scene, možemo uočiti kako su određene partije više, a neke manje JOT, odnosno da im je JOT više ili manje implementiran.

U raspravi s kolegama koji nemaju implementiran JOT, postavlja se pitanje može li stranka pozivati na opću političku transparentizaciju, a da sama ne bude transparentna? Preciznije, mogu li pirati biti pirati, a da ne budu JOT? Mogu li pirati javne stvari realizirati klasično u privatnim okvirima (de facto kidnapiranje javnog procesa), a da budu dosljedni borci za slobodu javne informacije?

Moje osobno mišljenje je da je JOT de facto suština piratizma, ali s obzirom da ideološki naginjem prema JOTu, možda samo pokušavam nepošteno pozicionirati osobni ideološki sustav u koncept pirata.

Zato bih volio čuti vaša mišljenja. Mogu li pirati ne biti JOT, a da budu vjerodostojni i dosljedni? Jeli suština piratizma zapravo JOT?

Kukuriku koalicija. ZG Holding, nepotizam, klijentelizam, neriješeni slučajevi krupnog kriminala. Srečko Ferenčak i Mislav Žagar kao prihvatljivi kadrovici za Pusičku. Milan Mesić neprihvatljiv kadrovik. Milan Bandić stara pjesma, Jakovčić nešto novija. Puno repova, puno sumnjivih poslova. Kao šlag na tortu višestruka prevara u Saboru svojih birača. Sjetimo se referenduma za NATO, sjetimo se zakona o referendumu. To su samo dva detalja koje sam osobno pratio. Vjerujem da bi lista bila poduža. Govorimo o koaliciji koja nije oprala svoje grijehe sprege s kriminalom u prošloj vladavini, iste gura pod tepih. Vjerodostojnost nula. Naravno da ne mogu glasati za takvu opciju.

Istina. Velik dio ekipe će se polakomiti, sita HDZa i raspadanja scene po šavovima. Željet će privid mirne luke, ekipe koja će kakti rutinski odraditi posao i uvesti nam neki suvisao doživljaj cijelog procesa. Šarena laža, izgovor. Imali smo istu ekipu već jednom na djelu, svjetska politička scena koja je uzor Kukuriku koaliciji, ne može se nositi sa težinom problema opće sistemske korupcije i pojačanja radikalnih tenzija. Ne vidim razlog zbog čega bih gajio trunku povjerenja da će ekipa doživjeti veliku spoznaju. Umjesto toga, malo će umiti situaciju, držati privid političkog oporavka, poticaj narodu za ulazak u EU i birokratski žrvanj. Sprega sa antipolitikom će ih natjerati da se nastave dodvoravati centrima moći koji nemaju veze sa javnim dobrom.

Kao što kaže G-News Kukuriku = HDZ. Malo mekši, civiliziraniji, ali jednostavno nešto što nam neće donijeti bolje sutra. Tko nam ostaje? Orijentirao bih se na opcije koje su u javnosti često zastupljene na ovaj ili onaj način, opcije koje su nam pokazale da postoje. Neću se baviti satelitima duopola, Bandićem, Jambom, Kerumom, HSPom, HDSSBom, SUom jer to su stranke koje igraju istu igru (koaliranje na lokalnoj razini i prihvaćanje antipolitike kao suštine procesa). Neću se baviti niti čudnim strankama i listama za koje nitko nikad nije čuo, a vijerovatno su odlučile izaći na izbore da se izreklamiraju.

Ukratko, gledam svježe stranke i grupacije koje mogu okrenuti novi list, a koje nose barem neki politički kapital. Možemo spomenuti HSLS koji je napravio priličnu čistku u svojim redovima. Kaže Kosor da govorimo o tipa pola članstva. OK. Dorica Nikolić je još uvijek na starom mjestu, što ne obećava puno, duh organizacije i trulih kompromisa i dalje vonja. Ali Darinko mi korektno zvuči. HSLS mi predstavlja idejno mogućnost izbora. Povukli su se davno, maknuli iz stranke pola vrhuške, okrenuli retoriku za 180 stupnjeva. Vonj je istina i dalje tu, ali moram priznati određeno osvježenje.

Druga stranka su naravno Laburisti. Lesar se maknuo od establishmenta dosta davno. Nakon toga populistički skuplja bodove, nije da ostavlja dojam političkog suverena, ali je radilica (ala Olić) koja će slušati ljude oko sebe, dizati teme koje bi mu se mogle činiti aktualnima bez obzira što su no no za establishment. Lesar se pokazao solidnim likom u Saboru i želim ga opet vidjeti tamo. Istina, Lesar se ne kandidira u mojoj jedinici (prva). Ostatak ekipe je nepoznat, Vukšić nije bloger, znači ne koristi najjednostavniji medij za javnu raspravu, to mu je velik minus. Nemam neko povjerenje u Lesarovu ekipu, osim u Vuljanića, tako da bih eventualno i za njega glasao. I tu je istina pogreška Lesara jer je samo sebe brendirao, tako da su Laburisti ukratko Lesar. Da je u mojoj jedinici na listi Lesar bi bio moj kandidat.

I sada ulečem u znanstvenu fantastiku. Ivan Pernar. Vjerojatno će se većina ekipe zgroziti pomisli da sam ga uzeo u obzir. Reći ću i razlog. Jer apsolutno odstupa od ostatka ekipe i onoga na što smo naučili i što tipično očekujemo od ekipe. Pernar je sve suprotno. I po dobrom. ali i po lošem. Izrazito neumjesan, iritantan, stvari koje jedino krase našu ispeglanu birokratsko političku scenu kojoj hrlimo zbog dojma sigurnosti.

Ima samo jednu agendu (mada sam osobno bio u prilici i da se uvjerim da ne pada na provokacije, odnosno da ima jaku kičmu, što ukazuje na potencijal lidera), ali i to je puno više od beskarakternosti ostatka scene. Scene koja je i one agende za koje se je zalagala, iznevjerila, tako da su odlučili ne baviti se više time. Dalje. Pernarova inovativnost u gerila marketingu (uključujući napad na Šeksa u Belom Manastiru), skupa s vrućom temom ukazuje na visok potencijal kreiranja totalnog nereda u saborskoj autocenzuri, što nam je izrazito potrebno.

Mada je Pernar kao izbor nešto nezamislivo većini ekipe jer se prosječan čovjek mora suočiti sa previše predrasuda da bi ga uzeo u obzir, ono u što ne sumnjam jeste da bi Pernar u Saboru napravio čudo. Bio bi dosadan sa monetarnom politikom, ali jeli to zapravo uopće loša stvar? Pernar ulazi u tematiku koja do nedavno nije niti postojala, a predstavlja bazu ekonomskog procesa, meni se to sviđa.

Pa tako, Laburisti su mi bili očekivana stranka za glas protiv duopola, na temelju Lesarova političkog kapitala i povjerenja da se neće kompromitirati olako. Znači ziceraška stvar za svakoga tko ne može glasati za one koji toleriraju kriminal u svojim redovima. Istina. Lesar je politički fejker bez vizije, demagog, populist i to su loše strane. Istina, sve to i dalje je daleko iznad onih koji zbog koketiranja s kriminalom ne mogu biti izbor onima koji taj element smatraju nultim pitanjem uspostave demokratskog poretka. Znači, glasao bih za Lesara, ali bez očekivanja i nekog velikog žara.
HSLS se mora još izvjetriti, mada ima izrazit potencijal zbog realnog udaljavanja od kriminalnog elementa stranke.

A Pernar? U biti jedini lider koji je danas vidljiv na političkoj sceni. Sa svježim pitanjima, iritantnom pojavom, strahom zbog svemirskoga doživljaja (čudak, samim time teško mu možemo dati povjerenje, za razliku od profinjenih lažnjaka), temama koje diže u novi plan, kičmom, upornošću i usudim se reći pozitivnim ludilom. Do prekjučer mi nije bio izbor, dok mi frend nije rekao da će za njega glasati, što mi je u glavi prvi puta Pernara postavilo kao izbor, a ne redikuloznu pojavu. I nakon promišljanja, u biti čini mi se da je Pernar uz Lesara jedini zaslužio da bude u Saboru.

Kako je Pernar na mojoj listi, izgleda da će dobiti moj glas.

E da. Grubišićeva lista. Ne vjerujem moralizatorima, stvar mi tu vuče na Budišu. Ali, da sam u njegovoj izbornoj, bio bi mi realan izbor. Ostali kandidati su generalno nepoznati, a one koje poznajem ne nose politički kapital, već su prije sumnjiva roba. OK. Ako netko prepozna i ima povjerenje u kandidata koji je prvi na listi, neka javi i neka ga promovira. I to je to.

Ostale stranke, volio bih od vas čuti koje stranke vama predstavljaju izbor i koje bi trebalo obraditi. Od liste do liste. Čisto zbog potencijalne usporedbe. I pitanje naravno za koga ćete vi glasati i zašto?

Da ne zaboravim. Lako promijenim mišljenje, ako sam nešto propustio. Kako vam se čini moje razmišljanje? Bitni parametri, razlozi zbog kojih se odlučujete na izbor i tako dalje. Hajmo malo prodiskutirati sa svrhom da na biralištima donesemo najbolju informiranu i kontekstualiziranu odluku.

Na valu bunta što su financijske institucije prokockale ljudima živote i ušteđevine, bez da je itko odgovarao, osim poreznih obveznika, nastao je pokret 15.O. Jako dobar početak masovnog udruživanja, jer su se ljudi okupili oko očitog problema.

No, kako stvari obično idu, kada se nešto opako pokrene, moćnici učine sve da pokret ne ojača. Shema kojoj sam osvjedočio i koju su ložili i svjetski mediji i veliki svjetski intelektualci, prebacila je bunt sa očitog, na bunt ideološkog.

Umjesto da su ljudi na temelju ZAJEDNIČKE pojave (99%) počeli tragati za elementima iza kojih postoji širi politički konsenzus, tipa uvođenja odgovornosti financijskih institucija (za primjer, nesuvislo je i politički neprihvatljivo da dobitak nosi bankar, a rizik porezni obveznik), te još važnije političkih institucija koje su to dozvolile (tolerancija korupcije 0%, maksimiziranje transparentnosti političkoga procesa, insistiranje na kreiranju participativnih modela i snošenje i političke odgovornosti onih koji su omogućili ovu pojavu), pokret se prebacio na anarholjevičarsku ideološku propagandu s ciljem podjele javnosti na ljevicu i desnicu i samim time, gušenjem žarišta bunta sa korumpiranih političkih elita na vječne sukobe unutar naroda.

Pa tako, čitav niz popularnih disidenata (druga linija obrane sistema) potiče priču o kapitalizmu (konfuzan termin koji de facto jako malo znači, pa tako za primjer izrazito kapitalistička struja Tea Party koja je isto tako za uvođenje odgovornosti financijskoga sektora, ovom je retorikom negirana) i direktnoj demokraciji (šarena vizija koja instantno svakog upućenog navede na užas (hajmo reći da imamo 500 zakona, 20 000 članaka, koliko treba vremena da bi bez posrednika svi zajedno mogli donijeti informiranu odluku i na temelju informirane odluke glasati ili se stvar svodi na popular voting zbog kojeg se ekipi diže kosa na glavi, a teoretičari organizacije padaju u nesvijest)), dvije dogme anarholjevičara bez šire društvene podrške.

I onda stvar prebacimo još u hrvatski kontekst, gdje imamo masu različitih mišljenja i gdje se općenito zazire od radikalnih dogmata i dobijemo “građanske” prosvjede gdje je jedino dozvoljeno mahati anarholjevičarskim parolama, dok druge eto nisu prihvatljive.

Ukratko, dobili smo podvalu jednog marginalnog političkoga smjera koji u najboljem snu može dobiti 50% podrške, te podjednaku masu žestokih oponenata, gdje korumpirane elite mogu nastaviti mirno spavati, jer se sukob prebacio kao što već rekoh na ljevicu i desnicu.

I upravo to se i dogodilo. Sukob, umjesto zajedništva. Forsiranja osobne gluposti, umjesto uviđavnosti. Podvala, umjesto podrške.

Ekipa se tako pitala kako je moguće da su dobili opaku medijsku podršku i jutarnjeg i večernjeg i index.hr-a i TV-a i svih relevantnih izvora, a eto jedan detalj nisu uvidjeli. Temeljna poruka je bila ANTIKAPITALISTIČKI prosvjedi, znači termin koji po definiciji spada pod podjelu lijevo-desno. Ne prosvjedi protiv političke korupcije, protiv neodgovornog bankarskoga sektora, ništa s potencijalom šire legitimacije, već upravo ložionica za nadobudne naivne organizatore prosvjeda kojima je tako godilo da su eto oni potpuno i ideološki u pravu.

Ali šipak. Prosvjedi su izgubili potrebni fokus i umjesto zajedništva, rodio se sukob klasične podjele.

Ostao sam istina aktivan u grupi koja sudjeluje u organizaciji, inzistirao sam da se retorika prilagodi široko prihvatljivoj terminologiji, no ekipa na krilima vrlo uspješnog 15.0 (5.000 – 10.000 je respektabilan broj),
nije spremna, a moguće niti voljna krenuti teškim rudarskim putem utvrđivanja široko prepoznatih ZAJEDNIČKIH vrijednosti koje bi osigurale famoznih 99% i koje bi u hrvatskom kontekstu bile ključne poruke.

Samim time prosvjedi nemaju šansu da postanu građanski, jer organizatori očito favoriziraju ideološku smjernicu umjesto jednakosti, što je jamstvo propasti.

Samim time predviđam ovim prosvjedima upravo propast, a nadam se da će do propasti doći općim bojkotom, a ne potencijalnim sukobom ekstremnih struja iz ljevice i desnice, jednih koji su oteli prosvjed i drugih koji našli opravdanje da uđu u direktni sukob zbog takve provokacije.

Kako bilo da bilo, bitno je da na temelju ovog lošeg iskustva ipak nešto i naučimo i da ovakvu grešku više ne ponovimo. I to je to.

Ljudi koji djeluju u JOTu, koji su dozvolili potpunu otvorenost svojim idejama i političkim razmišljanjima postaju politički utjecajni.

Do nedavno su ti isti ljudi bili neshvaćeni pojedinci izolirani zbog svojeg slobodnoga stila i slobodnoga razmišljanja.

Otkrivali su kontekst. Širili su kontekst. Prilično su se mučili da uspostave uspješne kanale komunikacije, tražili kvalitetna zajednička uporišta.

U zadnje vrijeme tako, mogu primijetiti kako je širenje konteksta uspješno otkrilo “slona”. I kako se polako i sve čvršće kreira zajedničko, široko afirmirano gledanje na društvene procese, neovisno o indoktrinacijama industrijske ere.

Iz zajedničkog gledanja, nameću se samim time i zajednička rješenja. A otvoreni kontekst u kojem JOT funkcionira, postao je sasvim stabilna tvorevina.

Iz ove zajedničke tvorevine nastaje i politička, ne samo ideološka opcija, koja do sada nije bila moguća, a od sada je usudim se reći jedina suvisla.

Političke dogme industrijske ere, doktrine i indoktrinirani pojedinci koji još uvijek funkcioniraju u svijetu desnice, ljevice, liberalizma, konzervativizma, ukratko ideološke indukcije, umjesto dedukcije, ne mogu više polučiti političku relevantnost i polako i sigurno prestaju biti relevantni kao potencijal promjene.

Promjene koja se pokazala nužnošću zbog globalnoga zaoštravanja sukoba između otuđene oligarhije i građanske svijesti.

Ono što se sada usudim reći da je JOT pobijedio, jer se utkao u kulturu, u duh novoga vremena, koji nije moguće iskorijeniti. I koji je za razliku od starih doktrina svakim danom sve jači, te preuzima politički primat.

Hvala svim ljudima otvorena uma na tome što se više ne moram brinuti za bolje sutra

      Tako se danas praktički svaka stranka i osoba formalno samoproglašava demokratskom, te tako obezvrijeđuje njezinu snagu , preciznije ukazuje na slabu definiranosti samoga pojma.

     Suština demokracije je u filozofskom relativizmu iz kojeg proizlaze i vrijednosti demokracije (sloboda govora, jednakost, opća participacija). To znači da osoba koja priznaje demokraciju u startu priznaje i svoje neznanje, odnosno daje za mogućnost drugoj strani da je u pravu unatoč osobnom neslaganju.

     Osobe pak koje znaju da su po definiciji u pravu (po bilo kojem slučaju), prirodno teže ka antidemokratskom, autoritarnom filozofskom sustavu, te one po definiciji hine demokratičnost.

     Naravno, dati za pravo nekome drugome da je u pravu, ne znači negirati moć argumenta, već upravo naprotiv. Ta znači isključivo eliminirati temeljni argument kako ono što nam je bliže mora biti točno (uzrokovano uskim kontekstom, pogrešnim zaključcima i slično).

     U javnoj raspravi kao temeljnoj moći demokracije to znači odreći se osobnog pijedestala neupitne ispravnosti i pristupiti raspravi kao jednak. Imati apsolutno pravo da se kroz ukazivanje na logičku nekonzistentnost ili širinu konteksta bilo koja ideja učini neravnopravnom, no odreći se po definiciji stava da smo sigurno u pravu mada ne znamo objasniti ili tome slično.

     Demokratski relativizam priznaje logiku, priznaje kontekst i priznaje jednaku vrijednost argumenta s koje god strane da došao. Bez toga govorili bismo o proizvoljnosti i nepostojanju bilo kakvoga stava i posljedično moći, za što se često optužuje ideja demokracije kada se gleda strogo tehnički kao 50%+1.

     Ono što je bitno jeste da samo stvarni demokrate uopće i mogu pristupiti javnoj raspravi i uopće mogu iskoristiti moć same javne rasprave, dok nedemokrati zbog pogrešnoga stava hineći raspravu (koja se svodi na nametanje stava i silovanje rasprave) ugrožavaju i samu mogućnost donošenja zajedničke odluke.

     Biti demokrat znači po definiciji biti otvoren i to više što nam je neko pitanje bitnije za našu osobu. Ono što se najčešće događa kod osoba koje hine demokratičnost upravo je isključivost u temama koje smatraju bitnima, dok ono što smatraju nebitnim de facto puštaju, što naoko može izgledati kao demokratičnost. I tu govorimo o tipičnom hinjenju demokratičnosti.

     Ukoliko će netko željeti u budućnosti temeljiti političku opciju na javnoj raspravi, vjerujem da je izrazito bitno u takvu raspravu uključiti pojedince koji su kompatibilni sa tom idejom, što će osigurati i samo uspješno realiziranje takve javne rasprave na opće zadovoljstvo.

     Razlog zbog kojeg je do sada opća javna rasprava bila svođena na preglasavanje, upravo je u detalju samog hinjenja javne rasprave (zbog čega bismo zapravo raspravljali ako znamo što je točno?).

 Za javnu raspravu kao temeljni pogon demokratskoga poretka nužan je ulazni kriterij koji se svodi zapravo na dobru komunikacijsku praksu. Bez uvođenja ovog kriterija javna rasprava ostati će hinjenje. Sa uvođenjem ovog kriterija, javna rasprava pokazati će svoju pravu političku i ideološku moć koju sloboda informacije i opća informacijska revolucija svakim danom čini sve jačom. Dok stari dogmatski sustavi mada danas još uvijek prevladavaju, polako i sigurno propadaju.

 Zato vjerujem da je definicija ulaznog kriterija utemeljenog na dobroj komunikacijskoj praksi demokratskog relativizma, ključni parametar oživotvorenja stvarne demokracije.

Dva dana nakon emisije na facebook-u ljudi linkaju na članke u medijima koji su obradili Munirov nastup, velik dio osoba koje su istovremeno članovi i/ili simpatizeri ozbiljno kompromitiranih stranaka lajkaju statuse, užasavaju se (bez da se pitaju zbog čega daju podršku u slučaju kompromitiranim strankama) i polako i sigurno jedan opak slučaj nestaje sa scene.

Neki se usput pitaju zbog čega u Hrvatskoj nema više zviždaća? A tko bi bio zviždač kada njegov slučaj neće uopće imati nikakav slučaj na bilo koga osim na osobnu egzistenciju. I tako, na naslovnicama opet red vladine borbe protiv korupcije, red sitnog prepucavanja kukuriku koalicije, a slučaj kapitalac nije bitan.

Razni medijski šljakeri samodopadno ponovno komentiraju sapunicu u medijima, pričaju o Barci, Sanaderovim spisima (trenutni aktualac koji će već sutra biti izbrisan iz kolektivne svijesti), Čehoku i sve se nastavlja bez glave i repa, bez prologa i epiloga.

Razgovaram sa ljudima da mi nabroje par najjačih afera koje bi u suvisloj zemlji bile izgurane do kraja bez obzira na cijenu, svi krenu nadobudno, a najčešće ne mogu nabrojati niti jednu jedinu. Lobotomirana smo nacija, a pet ljudi koji imaju pamćenje potpuno su nebitni, jer su izolirani slučajevi, politički irelevantni.

Jutarnji, Večernji, NovaTV, HRT, RTL, zabava za mase, pa i one koji sebe smatraju intelektualcima.

Posljedice?

Kada razgovaram s ekipom danas, baš kao i prije pet godina, baš kao i prije deset godina, u deset minuta razmrdamo medijske paušale kako je njihova kandidat zakon, utvrdimo da svi imaju jako puno putra na glavi i da nisu pretjerano vjerodostojni i da stvari treba mijenjati.

Prođe ta priča, dođe nova navala medijskoga materijala, opet svi navijaju sitno (osim onih cinika koji gledaju sve sa strane i osječaju se superiorno jer oni eto znaju da ništa ne valja cijelo vrijeme) i tu i tamo netko naleti i na trenutak makne medijsku maglu. U ZADNJIH 10 GODINA NISMO SE MAKNULI S MJESTA.

Medijski kartel nas je učinio stokom, a oni koji bi trebali misliti, bave se temama koje im karteli nameću i skidaju sa dnevnoga reda.

Ima li Hrvatska ikakvu budućnost dok se ne riješi ovaj problem? Jer dok si dozvoljavamo da nam Pavić i Hloverka diktiraju tempo događaja, hoćemo li moći napraviti jedan zajednički korak, osim što se eventualno nećemo slagati sa dnevnim napisima u novinama na trenutak?

Dok se referenciramo na medijske kosti kao nešto relevantno ili irelevantno (u biti je svejedno, jer smo tim činom pristali na igru i na ovaj i na onaj način), postižemo li išta osim konstatiranja očitog, krećemo li se igdje?

I zbog čega bi itko išta radio u ovoj zemlji u političkome smislu, zbog čega bi se ikakva oporba bavila ozbiljnim stvarima, ako će im jedina pitanja biti postavljena iz ponude Red Carpeta, gdje ništa što ima težinu neće biti detalj predizborne kampanje, niti pitanje koje će činiti razliku? Zbog čega bi se itko bavio ičim suvislim i zamjerio se ikome moćnom, kada nitko neće znati za to, a i onih par što će znati, neće uložiti 10 minuta da razmisle koja je stvarna težina toga, već će tema po paušalu sutra biti zamijenjena nekom novom “vrućom pričom”?

Zbog čega osnovna tema neće biti za primjer pranje love u Hypo banci, osvrt na Karamarkov sukob interesa i što će politički pretendenti učiniti da se tako nešto više nikada ne ponovi kako bi se uspostavila potrebna klima povjerenja, već će biti neka nova medijska patka, neki novi mentalni paušal koji snažno zvuči ali iza sebe ne nosi ništa?

Mi na forumima, facebooku, nazovimo nas slobodnim građanima. Kada ćemo se cijepiti od ove jednostavne igrice koja nas čini stokom, kada ćemo mi biti oni koji će nametati široj javnosti (pa makar na slobodnome internetu) ono što je relevantno, oblikovati što je to uopće relevantno? Do kada ćemo se zdušno kačiti na neke nove kosti, umjesto da krenemo u potragu za nečim što je stvarno bitno?

Jer dok to ne napravimo, koja nam je budućnost? Novi skandal sutra, pa onda opet neki treći skandal prekosutra, dok mi milijun puta konstatiramo ono što smo još prije deset godina konstatirali? Hoćemo li se ikada umoriti od ove bizarne igre koja nas realno prebacuje u status stoke sitnoga zuba?

Možemo li mi kreirati medij koji će se baviti onim što je bitno, možemo li se mi dogovoriti uopće što je to bitno, možemo li mi postati mjera promjene ili ćemo bez ikakve mjere nastaviti plutati u bezdanu

bez smisla, bez značenja, bez sjećanja i bez ikakvih posljedica?

Uočava li još netko ovaj problem ili je samo meni ovaj problem tako velik da bez rješenja tog problema ne vidim nikakav pomak sljedećih 20 godina, jer eto upravo tada će Paravanja reći da zna gdje je Antonia?

Ovo je nešto što mi prolazi kroz glavu neko vrijeme, što me mori i bilo bi mi jako drago da čujem vaše gledište, da uopće utvrdimo jeli ovo stvarno nešto bitno ili sam samo malo skrenuo baveći se opet nečim nebitnim? Jer ako ne brijem, onda niti ne postoji važnija tema od ove teme.

I ne postoji veći problem od ovoga problema. I ne postoji veća potreba, nego da se ovaj problem riješi.

Jučer je ovaj scenarij spomenuo Papar, ja nisam mogao da se ne naježim. Pogotovo zato što je scenarij izgledan ako ne dođe do nekog jačeg kopernikanskoga obrata u društvu.

Možda bi bilo dobro da svi oni koji još uvijek misle da politika nije nešto što se njih tiče, vizualiziraju ovu jezivu scenu. Jaca sa svojim bezličnim lutkama, sa Jarnjakom i Šeksom u pozadini, opet viče parole, naravno dodatno osnažena i još manje skrupulozna. HDZ je stvorio Hrvatsku, HDZ će izvući Hrvatsku iz krize, novi red jeftine demagogije i novi red gaženja i porobljavanja duha i tijela naroda Hrvatske. Nemamo više ništa, lagano su nam sa zaduživanjem uzeli i budućnost, no uvijek može biti gore, a HDZ će naći načina dokle god dišemo da dodatno isisa krv iz svojih podanika, do statusa zombija bez ikakve perspektive.

Za samo 4 godine, kada nam se HDZ vrati, mi više nećemo imati ni prošlosti, ni sadašnjosti, ni budućnosti, ni naša djeca, ni njihova djeca, ni naši bližnji, nitko. Pohlepa, neodgovornost, jeftina igra, doći će nam na naplatu i postati ćemo hodajuće crkotine.

Zamišljam najgore stvari koje mogu zamisliti. E pa. HDZ će znati isporučiti još gore od toga.

Ako se ništa ne promijeni. Ako se nastavimo ponašati kako se danas ponašamo. Ako nas ova jeziva slika ne navede na osjećaj dužnosti da je možda upravo na nama samima da izbjegnemo taj scenarij.

Doći će izbori za 4 godine. Želim li da se HDZ vrati na vlast? Pogledam ljude oko sebe. Želim li im pružiti ovakvu budućnost gdje je se HDZ vraća na velika vrata?

Jesam li jedini koji na ovu sliku dobije osip i snažnu fiziološku reakciju kada pomislim na našu Jacu kako opet maše sa osvojenom polovicom mandata u Saboru? Vrijedi li mi da učinim sve što je u mojoj moći da se ovakav scenarij nikada više ne dogodi?

Prvi puta su ljudi izašli u velikom broju na cestu kako bi se rješavao opći problem, ne partikularni interes sindikata, novinara, branitelja, penzionera, ostalih parazita proračuna na temelju kojih HDZ održava vlast i vodi državu neupitno u propast.

Prvi puta se nije gledala samo svoja guzica, već cjelokupno društvo i potreba društva, te se uporno inzistiralo na tome. Prvi puta su ljudi u velikom broju sagledali političku stvarnost kroz zajednicu.

Prokazane su frizirane teme lažnih zaštitnika širokog građanskoga interesa, od Crkve, medija, institucionalne oporbe, sindikata, udruga civilnoga sektora, braniteljskih udruga, eliminirana je izmišljena medijska slika političke stvarnosti gdje su SDP i HDZ opcije, dok za ostale stranke i ostala gledišta neće biti vremena još stotinu godina.

Građani, de facto heroji novoga doba (imati tu dozu odgovornosti i izaći na ulicu je uistinu herojski čin na mentalnom nivou), prosvjednici su se nametnuli kao nova politička stvarnost sa jasnom političkom porukom
gdje su i veličine poput Rohatinskog eliminirane po kratkom postupku, kao i ostale otuđene institucije u službi korumpirane sprege.

Vidjeli smo Građane, vidjeli smo građanski interes, vidjeli smo po prvi puta alfu i omegu političkoga poretka, emancipiranu od svih centara moći, spremnu da zahtjeva ono na što ima puno pravo zahtijevati i što će prije ili kasnije neupitno izboriti.

Gledajući ankete u zadnje vrijeme, prateći kuloare, u najšire društvo su penetrirale konačno relevantne teme, najšire društvo više se ne postavlja spram one izmišljene medijske slike, već spram prosvjednika i njihovih poruka.

Svijest staroga doba pasivnih promatrača je doživjela udarac od kojega se neće moći oporaviti. Usudim se reći, rođena je građanska Hrvatska.

Gdje god sam sjedio, s kim god sam razgovarao, sve one stare priče više ne prolaze, mada su mnogi zbunjeni i pomalo izgubljeni, vidim i da razni pojedinci koje izrazito uvažavam konačno izlaze iz prokazanih stranaka, jer ne mogu više podnijeti laž uskog kružoka koji nema nikakve veze sa stvarnošću.

Zadnjih tjedana me je kontaktiralo više ljudi nego sveukupno do sada da se pridružim raznim opcijama, da ih savjetujem, da osobno povedem, pasivni promatrači po prvi puta više se ne osjećaju ugodno kao ovce.

Hoće li ovi prosvjedi uspjeti u svojem deklarativnom naumu, a to su izbori odmah, možda je i najmanje bitno, jer već sada prosvjedi ne samo da su uspješni i što god dalje da se dogodilo, prosvjedi su učinili smrtni udarac političkoj laži koja se je do sada držala na staklenim nogama.

Veliki pozdrav i veliko poštovanje svakome Građaninu koji je sudjelovao u ovome presedanu. Jer ovo što ste učinili, bit će zapisano u povijesti. Konačno osjećam ponos. Hvala vam.